Kohabitacijsko brvno

Kninska proslava u srijedu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i okrugle 25. obljetnice oslobodilačke VRA Oluje bila velika, uvjerljiva i časna lekcija iz domoljublja, slavlje čovječnosti, zahvalnosti, suživota, ali i pijeteta prema svim nedužnim žrtvama na objema stranama u Domovinskom ratu. Najdojmljiviji primjer toga kako treba izgledati i kakvom sadržajno biti tzv. kohabitacija dvaju državnih brda RH u interesu boljitka zemlje i svih njezinih žitelja. Štono jučer, kninska je državnička sinergija izgledala nemogućom.

Te, Zoranu Milanoviću je dosadno među paunima i rogatom divljači na Pantovčaku - jer se ne smije baviti politikom na način na koji se smije baviti Andrej Plenković i na objema stranama Markovog trga i na Trgu žrtava fašizma, gdje mu stoluje stranačka vlast - te, vladin lovački pogon marljivije od HGSS-a na Dinari traga za jazavcem u svom lovištu, ali ga nije za naći... Te, predsjednik RH pecne premijera time da epidemiološki, civilnozaštitni stožer skockan od HDZ-ovih članova i simpatizera nema saborski legalitet dirati u ključne građanske slobode i ljudska prava za što država može fasovati skupe sudske tužbe (zabrana kretanja i rada, ograničenja u javnom životu, neuvjetna izobrazba, racionirane ili čak nedostupne neke zdravstvene usluge, etc.) te, premijer gardom von oben bahato spusti kohabitacijskom obvezniku s drugoga državnog brda kako grinta i inzistira na stvarima koje smo ovdje apsolvirali...

I tako to. Primitivan ping pong preko medijske mrežice: lažeš, grintaš, dosađuješ, ne poštuješ (što nije poštovao ni sâm Franjo Tuđman, sic transit, npr. doći na konstituirajuću sjednicu novog saborskog saziva)... Ima još. No taksativno nabrajanje svih nesporazuma i međusobnog bockanja dvojice perspektivnih štrebera, diplomatskih začinjavaca iz istog zrinjevačkog inkubatora Mate Granića nije baš prijeko potrebno za pokazati koliko je sklisko kohabitacijsko brvno kada se na njemu nađu prgava narav lika s karakterom s jedne i himalajska taština svjesnog preuzete odgovornost s druge strane. A nijedan ne želi ustuknuti eda bi propustio drugoga.

Kakva vražja kohabitacija, je li, u srazu karaktera i odgovornosti, gdje možebitno fikusni kompleks ustavno dopuštenog nerada za tzv. opće dobro ne mora u mandatnom skoru biti protivan ustavno nedopuštenom radu na štetu tzv.općeg dobra. Ni prošli predsjednički ili parlamentarni izbori opet nisu legitimirali biračko tijelo kao jako zrelog arbitra obdarena dobrim pamćenjem, pravednog u  nagrađivanju/kažnjavanju tih što su preuzeli odgovornost i sposobno izvan razumne sumnje predvidjeti svoju korist barem četiri godine unaprijed. Kad već ne može dugoročnije.

Prvih cca pola godine predsjedničkog mandata tzv. lijevoliberalnog  šefa države Zorana Milanovića - na opću sablazan radikalne i radikalnije od radikalne tzv. suverenističke desnice - kohabitacija dvaju državnih brda ostvarivala se cik-cak linijom, toplo-hladno, ni vrit niti mimo... Nije to bila najavljena tzv. tvrda kohabitacija kojim je oksimoronom Plenković morao mahati ne bi li ga tvrdokorniji dio biračkog tijela tzv. suverenističkih gena prepoznao kao poželjnu predizbornu mrkvu najprije unutar HDZ-a, potom na parlamentarnom odmjeravanju opcijskih snaga 5. srpnja, ali ni nešto čime bi se na opće zadovoljstvo svih građana RH imao dičiti prvi hrvatski predsjednik s premijerskim iskustvom niti prvi hrvatski premijer s drugim uzastopnim mandatom. Milanović je - ne bez razloga i ne bez određene namjere koja je Plenkoviću išla na živce jer ju nije do kraja razumio - više puta znao reći da razumije kako je premijeru teško jer je bio u njegovoj koži, pa se ne želi miješati u njegov posao i odgovornost za koje nema ustavne ovlasti. O. K. E sad, premijer Andrej Plenković ne smatra da je O.K. uopće spoiminjati na Pantovčaku neke prijeporne državne teme - koje smo ovdje apsolvirali - što će ih medijski gladuši potom razvaliti na sva zvona, zapaliti društvene mreže, dizati tlak političkoj oporbi i civilnom društvu... Obojica najodgovornijih za svekoliko stanje zdravlja zemlje su nekoliko puta gadno gubili ravnotežu na skliskom kohabitacijskom brvnu.

Ustav RH je prilično jasno povukao demarkacionu liniju među ovlastima i predsjednika i premijera u hrvatskom sustavu parlamentarne vlasti, a drugi je par rukava što se dvojica prvih državnika - kad procijene da im to radi nečega koristi - prave grbavima i vole utrčati u tuđe dvorište. Što, je li, uopće ne doživljavaju nedopuštenim pokazivanjem mišića.  Budući da vlada/premijer odgovara parlamentu. Ne predsjedniku države, a ovaj pak ne polaže račune vladi/premijeru, u okolnostima kad predsjednik/ca RH i premijer nisu iz iste polit-ideološke (stranačke/koalicijske) opcije, nego vlada/premijer kontrolira svoju tzv. stabilnu saborsku većinu, kohabitacija i red u pridržavanju ustavnih ovlasti Banskih dvora i Pantovčaka dobitna su kombinacija. U protivnom, kohabitacijska jalovina - ne ponovila se, je li, 2015. godina s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović (HDZ) i premijerom Zoranom Milanovićem (SDP) - drži zemlju, ali i svakog joj građanina taocima političke nezrelosti, upravljačke impotencije i taština bez pokrića.

Ironije li sudbine, 2020. je godina svojevrstan negativ 2015.: predsjednik RH je iz SDP-a, k tomu s krajnje lošim iskustvom pučističke 2015. (tzv. braniteljska šatra na Savske 66, plinske boce posred ulice, pa čekićanje ćirilice u Vukovaru, pokušaj državnoh udara na Markovom trgu i fizički sukob s interventnom policijom, etc.), a premijer iz HDZ-a. Duopolni su lideri tek zamijenili državničke pozicije, pa bi se neki šaljiv lik sjetio na ovomu mjestu lakonotnog stiha Tijane Dapčević: Sve je isto samo njega nema... Bez obzira na to ili baš zbog toga što se već cca pola godine Zoran Milanović zove Kolinda Grabar-Kitarović, a Andrej Plenković od neki dan i drugi put Zoran Milanović, ta dvojica suštinski istomišljenika u ključnim stvarima stanja/budućnosti RH nemaju u osnovi jednog jedinog uistinu krucijalnog razloga za sabotažu kohabitacije. Tim više, jer se dosad nije baš čulo disonantnih tonova o pitanjima tzv. sukreiranja državnih politika - vanjskih odnosa, vojske, funkcioniranja institucija vlasti, koordinacije javnih služba, etc. - gdje je od 2015. do konca 2019. godine itekako bilo čak međunarodno teških, neugodnih i neukusnih iskrenja između Pantovčaka (Kolinda Grabar-Kitarović) i Banskih dvora (Tihomir Orešković, pa Andrej Plenković) te Zrinjevca (Marija Pejčinović-Burić).

Ne da ne mogu ili ne trebaju, nego ustavno ne smiju predsjednik/ca RH i premijer jedan/na bez drugog/ge, odnosno koordinirano pod saborskim kišobranom kad su u pitanju tzv. smjer i karakter upravljanja državom. To više, jer sve ozbiljnije ankete i temeljitija polit-sociološka istraživanja u zadnjih petnaestak godina upućuju na evidentno nezadovoljstvo građana upravo tzv. smjer i karakter upravljanja državom. Ako jest tako, a jest, vrag će znati zašto masovno ne izađu na birališta - i više od 80 posto!? - te uvjerljivo, iz temelja promijene svakog u politici i sve što evidentno ne valja u državnoj piramidi? Kohabitacija među upravljačima zemljom nije stvar nečije dobre ili loše volje, nego ustavna obveza svakog tko je, je li - preuzeo odgovornost. Jest, na papiru. U praksi je neodgovornost neka vrst surogata za preuzetu odgovornost: od državnog vrha do zadnjeg mjesnog odbora negdje u pasivnom kraju, bogu iza nogu.

Vidi masovan, neodgovoran odlazak na godišnji odmor 151 narodnog predstavnika/ce na debeloj saborskoj apanaži: dva tjedna od zastupničke prisege, pa mjesec dana natprosječno plaćene hladovine. Epidemija SARS-CoV-2 kritično vozi slalom Bijednom Našom, probija se u domove za starije i nemoćne, u bolnice, širi se iz obiteljskih okupljališta, etc., a državna vlast - sada kad se konstituirala i više nema predizborne noćne more - udara brigu na veselje. Tko šiša narod? Njegovi saborski uzdanici mirne savjesti (!?) odlaze na jednomjesečni bjanko zasluženi odmor na plavi se Jadran talasa (Mucalo, je li), a potresom i poplavom pogođenih više desetaka tisuća Zagrepčana ostavljeni su čekati Godota? Obećani hitan zakon o obnovi Zagreba, koji je jako zakasnio već uoči raspuštanja Devetog saziva tzv. Visokog doma, prepušten je neizvjesnoj sudbini u  jalovim prepucavanjima najesen. A dolaze nove kiše, ubrzo hladni dani, zima... Ljudi bez krova i uništeni poplavama su očajni.

Koga briga. Važno je samo to da su 5. srpnja zaokružili što treba na izbornoj listi ili neizlaskom na birališta pripomogli izboru baš tih koji su trebali biti izabrani, a sada... Što ono pjeva Tijana Dapčević? Sve je isto samo njega nema... Zakona o obnovi Zagreba, vlasti plaćene skrbiti o našem zdravlju? Dobro, šalu na stranu, Makedonka pjeva o Njemu u čijem se mraku živjelo mirnije, sigurnije i zadovoljnije u više no pet puta većoj zemlji, nego danas na blještavom svjetlu balkanskog kiflića. Kaže stari Efežanin, panta rhei, pa... Kažu i Plenković i Milanović nešto o tomu zašto (ni)je dobro dignuti zastupničke sve četiri u zrak dok SARS-CoV-2 vozi slalom Bijednom Našom i jesen s razlogom budi zebnju i dok glavni grad čeka Godota, ali se uglavnom ne slažu s tim što - kažu. Kao i Štijef iz vica o tomu zašto šuti na partijskom sastanku u bivšoj državi: Imam i ja svoje mišljenje, ali se s njim ne slažem. Politika je umijeće mogućeg?

Svojedovno je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić (HNS) znao reći novinarima da je njegova kohabitacija s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom (HDZ) bila vrlo uspješna, jer im obojici nije padalo na pamet bučno rješavati svoja neslaganja posredstvom medija. Naravno da se nismo uvijek i u svemu slagali u odnosu na važna državna pitanja, kazao je Mesić. Ali nismo medijski napadali jedan drugoga, podbadali i slali si neugodne poruke da to sva javnost gleda i komentira. Našli bismo se negdje na ručku, kod mene u Predsjedničkim dvorima ili po njegovom prijedlogu vani, sučelili argumente i dogovorili se. Riješili problem u četiri ili koje oko više, pa nitko nije morao svjedočiti javnim prepucavanjima ili čemu između premijera i predsjednika države. Poslije više nije bilo tako, a osobito je dramatično postalo 2015. godine kada je predsjednica RH s jeseni, za eskalacije izbjegličke/migrantske krize na tzv. balkanskoj ruti čak trčala u Budimpeštu cinkariti ksenofobnom Viktoru Orbanu vlastitog premijera i vladu svoje zemlje. Soliranjem u vanjskoj politici i napadnim protrumpovskim ulizivanjem SAD-u kasnije je zadavala glavobolje i svom stranačkom (HDZ-ovom) premijeru Plenkoviću.

Jaaa sam vaša preeedsjednica, znala je zboriti svima koji su je morali slušati. Htjeli, ne htjeli. Tu vrst kohabitacije - koju su oboje neuvjerljivo lakirali do besvijesti jer bi sve drugo još više štetilo HDZ-u, a potajno si saplitali noge u nadmetanju za veću važnost - ne bi bilo dobro oživjeti. Hrvatsku i njezine građane jamačno čeka vrlo teška, ako ne i teža jesen i od onih ratnih 1991.-1995., i to u svakom smislu. Osobito epidemijskom i gospodarskom, ali i u odnosu na međunarodne okolnosti tog tipa u čemu Bijedna Naša samostalno nema šanse biti samodostatnom na izglednoj razvojnoj poziciji. Glede i u svezi, je li, Pantovčaku i Banskim dvorima - ako uistinu žele dobro, bogatiju i civiliziranu budućnost zemlji za koju su preuzeli odgovornost - ne ostaje drugo do li disati istim kohabitacijskim ritmom, potentno, bez fige u džepu. S partnerima koji ne uvjetuju tzv. bolje sutra mržnjom, podjelama, razdorima... I anatemiziranjem Srba bezumnim obrascem tzv. istočnoga grijeha, pardon kolektivne krivnje, zabranom SDSS-a i SDP-a, istrjebljenjem živih i mrtvih partizanskih zločinaca, zabranom polit-ideoloških, etničkih, vjerskih neistomišljenika i manjina svake vrsti, etc.

Rezultati zadnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora možda su posve slučajno, ali jesu pružili jedinstvenu šansu Bijednoj Našoj da ju pametni ljudi napokon uvedu u demokratski/gospodarski potentan svijet te učine Lijepom Našom, dostojnom članicom obitelji civiliziranih zemalja i na Starom kontinentu i šire. Sada kad vlast ne ovisi ni o tzv. žetončićima niti o domoljubno-suverenističkom (sic transit) jezičcu na vagi upravljanja zemljom nema nikakvog razumnog razloga za to da dva državna brda medijski udaraju u ratne bubnjeve. Predsjednik i premijer RH - neovisno kojih su stranačkih, ideoloških, svjetonazorskih, etničkih (ne)vjerskih, rodnih, etc. pripadnosti - nisu izabrani radi toga da se medijski šaketaju i pripetavaju kvaziintelektualnim dosjetkama. Na opće veselje siromašnih duhom koje hrvatski narod (sic transit) redovito pozicionira na političku marginu i ne dâ im više do li mrvica u hranidbenom lancu eda baš ne bi tzv. demokracija bila kriva za to što su - svisnuli. Prezreni i odbačeni.

Događaji, je li, glede i u svezi s epidemijom bolesti SARS-CoV-2, novim financijskim tzv. okvirom EU-a za razdoblje 2020.-2027., sanacijom pak hrvatskoga gospodarstva i projektiranjem tzv. nove normalnosti od jeseni nadalje, nekoliko ključnih reformâ na kojima Unija inzistira već godinama, a sada osobito rezulutno (područje radnih odnosa, teritorijalni preustroj, pravna država, itsl.), etc. bitno će zaoštriti pitanje sinergijskog djelovanja premijera i predsjednika RH, čija proeuropejska orijentacija nije upitna. I nemaju se razloga osvrtati na političke marginalce kojima je sada jedini važan egzistencijalni/statusni domet četiri-pet puta veća saborska plaća (s pripadajućim dodatcima i apanažama) ni za kakav znoja vrijedan rad od prosječne u RH te sloboda govora - bilo kada, bilo gdje i o bilo čemu - koji govor nikoga ne obvezuje ni na što.

Čak ni onda kad redikulozna zastupnica - dotrčavši sva zadihana iz saborskog kafića (sic transit)!? - fasuje opomenu predsjedavajućeg viteza budući da riječi august i tačno umjesto puno češćih u RH točno i kolovoz nemaju veze s tzv. povredom saborskog poslovnika. Ali itekako imaju s ekstremnim šovinizmom kojeg se deklarativno gnušaju i Andrej Plenković i Zoran Milanović. I koji su pokazali državničku mudrost time što su zajedno s najvišim političkim predstavnicima Srba u RH, koji su i dijelom nove/stare vlasti, uvjerljivo demonstrirali to što jest civilizacijski doseg. U Kninu svečano obilježavanje okrugle, 25. obljetnice VRA Oluje, završetka vojnog oslobođenja većeg dijela okupiranih teritorija RH, a u zaseoku Gruborima prvi puta nakon četvrt stoljeća službena, državna svijeća i počast masakriranim nedužnim srpskim civilima.

To nije - kako medijski zapjenjeno larmaju domoljubni tzv. suverenisti i ini hejteri (vidi tzv. suverenističkog saborskog zastupnika Željka Sačića) - izjednačavanje hrvatske čiste ratne pobjede s (po)ratnim zločinom, nego upravo civilizacijski doseg civilizirane države s civiliziranom vlašću. To je upravo zazivao onomad oslobođeni haaški nedužnik Ante Gotovina s tribine dobrodošlice na zagrebačkom Trgu bana Jelačića: Rat je gotov, okrenimo se budućnosti. Ni Milanović niti Plenković ne žele Hrvatsku u prošlosti. Srpski (SDSS) potpredsjednik vlade Boris Milošević - otac mu je bio hrvatski branitelj, a baku Daru Milošević mučki je, iz osvete ubio hrvatski ratni zločinac Veselko Bilić (odgulio samo pola sedmogodišnje kazne) - poslao je jaku poruku svojom nazočnošću 5. kolovoza 2020. u Kninu. Bit će snažna poruka urbi et orbi, osobito onima i s hrvatske i sa srpske strane koji bogovski žive od patološke mržnje i bildanja mržnje, kada 25. kolovoza ili koji dan prije/poslije ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved (u Domovinskom ratu mu je poginuo brat) u vladino, premijerovo i ime cijele slobodoljubive zemlje prvi puta nakon pokolja 25. kolovoza 1995. zapaliti državnu svijeću i pokloniti se nedužnim civilnim srpskim žrtvama što su ih bez ikakvog razloga/povoda, 20 dana nakon završetka Domovinskog rata masakrirali specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića.

Tog je nadnevka u zaseoku Gruborima, dvadesetak kilometara od Knina prema Plavnom, zvjerski pobijeno šestero starčadi pozne dobi, kuće su im zapaljene, mjesto je sablasno opustjelo, čak i prilazna cesta zarasla u drač. Tek ju je nedavno Hrvatska vojska počela čistiti, valjda za ovo što se ima dogoditi 25. kolovoza 2020., da tv kamere ne bi prenijele u svijet jad i grozu? Zaselak duhova i velike hrvatske sramote za koju praktično nitko nije odgovarao iako je farsa istrage/suđenja trajala godinama, bilo je lažnih izvješća i svjedočenja, nevjerojatnog zaborava/nesjećanja, skrivalo se i muljalo do besvijesti. Markač tada nije bio na terenu, pa ga ni u Haagu nisu teretili za šestero staraca masakriranih u Gruborima, a Sačić je najprije bio osumnjičenik po zapovjednoj odgovornosti te potom oslobođen. Poslije se naglavačke bacio u radikalnu tzv. desnu politiku i eto ga sada, tzv. suverenistički saborski zastupnik s liste Domovinskog pokreta Miroslava Škore. I dalje se ne sjeća kompromitirajućih za sebe i specijalce ATJ Lučko podrobnosti pokolja u Gruborima, viče u Saboru protiv premijerova odnosa prema srpskoj narodnoj manjini i Gruborima. Mudar bi pûk kazao: tko o čemu...

Naravno da ekstremistima, polit-ideološkim i inim hejterima nepodnošljivo iritantna Plenković-Milanovićeva kohabitacija na podlošku 25. obljetnice u Kninu i Gruborima neće biti radikalna prekretnica u hrvatsko-srpskim odnosima. Koji su godinama vrlo loši, impregnirani povremeno ekscesnim i skandaloznim uznemiravanjem srpske narodne manjine u Bijednoj Našoj što onda domino efektom itekako osjete i Hrvati u Srbiji. Gdje ih živi cca 60.000, gro u Vojvodini, u Subotici i široj okolici. RH je itekako potrebit novog početka u hrvatsko-srpskim odnosima - kakav su kohabitacijski primjerno/besprijekorno demonstrirali Milanović, Plenković i umirovljeni general Ante Gotovina u Kninu - ne samo unutar zemlje nego i sa Srbijom. Službeni Zagreb mora dati primjer, prednjačiti i potvrđivati kako civilizacijski doseg nije slučajnost. Ponajprije radi dobra RH i svih građana svoje zemlje. Neovisno o tomu ima li iskrena partnera u vlasti s lijeve strane Dunava i bez obzira na unutarnje oponente.

Kohabitacijsko brvno jest sklisko, ali i spretni će ovnovi znati kako održati ravnotežu. Tim više, jer je neizbježna. To što su Zoran Milanović i Andrej Plenković demonstrirali u Kninu i obećali narodu, sada moraju ostvariti. Imaju pune mandate pred sobom i sve neophodne alate. Ustraju li na tom zadatku za što nije upitna većinska potpora u zemlji, vlast im je zajamčena - do umirovljenja.

h-alter