Unatoč tome što se na vlasti, uz dvije kratke epizode uzimanja daha, nalazi više od 30 godina, HDZ u Hrvatskoj i dalje predstavlja enigmu. Pod enigmom mislimo na to da ga se tretira kao ne-politički entitet, nešto što ustrajno opstaje u političkom životu zemlje iako je po svim kriterijima dostupnim građanskom umu trebalo odavno ispariti. Međutim, nešto ga održava na životu, nekakva sila sazdana od “glupog naroda”, kriminalne dovitljivosti i fenomena koji spadaju “na rub znanosti”. Frustracije s tim entitetom i njegovom epistemološkom neuhvatljivošću dijele i oni kojima je zadatak da ga analiziraju i oni kojima je misija da ga politički svladaju.
Navedimo nekoliko primjera. Splitski gradonačelnik s nacionalnim ambicijama, Ivica Puljak, svoju je političku agendu sveo na, barem on tako misli, efektnu frazu – Ili Hrvatska ili HDZ. Dakle, HDZ predstavlja prijetnju samom opstanku republike, izravnu konkurenciju političkoj zajednici kao takvoj, a ne drugim političkim opcijama s njihovim idejama o oblikovanju te zajednice. Da nije HDZ-a, sve bi naprosto bilo drukčije i bolje. Većina ostalih opozicijskih snaga svoju primarnu motivaciju vidi slično kao i Puljak i smatra HDZ kancerogenom pojavom koju je potrebno odstraniti. Čak i Radnička fronta u nastojanju da antikapitalističke stavove približi narodu tretira HDZ kao presudnog krivca za naše ekonomske probleme. U svim tim pretpostavkama, i iskrenim i taktičkim, leži uvjerenje da HDZ svoj opstanak na vlasti ne duguje političkom djelovanju već nekim drugim procesima koji, ovisno o perspektivi, ili izmiču zakonu ili izmiču racionalnom shvaćanju.
Vrlo slični refleksi prisutni su i na medijsko-analitičkoj sceni. Svaki put nakon objavljenih anketa javnog mnijenja pronađe se netko tko se iskreno čudi tome da i dalje toliki broj ljudi glasa za HDZ. I objašnjenja rijetko dobace dalje od kafanskih dijagnoza o neukom narodu i nemoralnim političarima. Ustrajnost opstanka HDZ-a toliko frustrira, a očito i zabavlja, da se pišu i satirični tekstovi poput onog nedavnog Borisa Dežulovića u kojem “predviđa” stabilnu popularnost HDZ-a u narednom stoljeću unatoč sasvim promijenjenoj demografskoj slici Hrvatske. Ili pak oni puno “doslovniji” poput nedavnog na Indexu koji želi razotkriti tajnu HDZ-a profiliranjem članova njegova mladeži: to su, naime, samo bezdušni i bezlični karijeristi koji si samo žele osigurati egzistenciju.
A što ako je u tome sva tajna? A što ako je osiguranje egzistencije legitiman politički cilj? Naravno, uspinjanje na HDZ-ovoj hijerarhiji je prilično ljigava i često zakonski i moralno upitna metoda u dostizanju tog cilja, ali problem je u tome što se u hrvatskom medijsko-političkom prostoru bilo kakva borba za materijalne interese ne smatra politikom nego korupcijom. U toj skandaloznoj pretpostavci leže svi problemi i politike i analitike kad je opstojnost i ustrajnost HDZ-a u pitanju. Jer HDZ nije ništa drugo nego organizacija čiji je cilj zaštititi svoje članove od tržišnih neizvjesnosti suvremene kapitalističke ekonomije. I to tako da niže ešalone, radničku klasu, štiti od nezaposlenosti i brutalnosti kapitalističkog tržišta rada zapošljavanjem u javnom sektoru i državnim poduzećima i povlaštenim mirovinama, a više ešalone, pored samih visokih političkih pozicija, štiti od međunarodne kapitalističke konkurencije kroz dogovorene poslove s državom, dakle, jamči im potražnju za njihove proizvode. I tu, čisto formalno gledano, nema ništa sporno: pa gotovo cijela politička povijest 20. stoljeća da se u neku ruku svesti na različite mehanizme zaštite od neizvjesnosti kapitalističke ekonomije.
Dakle, HDZ kao kolektivna organizacija predstavlja ljigav , ali racionalan odgovor na političko-ekonomsku sudbinu male otvorene periferne zemlje kao što je Hrvatska. Naravno da bi u Hrvatskoj život bio bolji da se u državnoj upravi i javnim službama zapošljava po kvalifikacijama, a ne po stranačkom ključu. Kvragu, neki bi ljudi i dalje bili živi da je tako. Ali u tome ne leži rješenje svih naših problema. HDZ je u prvom redu odgovor jedne interesne skupine na te ishodišne probleme. Neki su kao odgovor izabrali odlazak u Irsku, neki odgovora nemaju, a neki su se učlanili u HDZ. Moralno odiozno, ali racionalno. I ne bi eliminacijom HDZ-a u Hrvatskoj nastala meritokracija. Pa pogledajte samo kakvom kanonadom gluposti svaki dan svijet obasipa njegov najbogatiji stanovnik Elon Musk. I HDZ neće nikad nestati ako mu se ne suprotstavi politička snaga zasnovana na zastupanju materijalnih i klasnih interesa i zaštiti od tržišnih neizvjesnosti. Jer HDZ upravo to i čini, samo za podobne i međusobno povezane skupine. Odgovor leži u demokratizaciji i univerzalizaciji tih težnji.
