Ili, kako je Ivo Andrić u priči o šverceru kokošima, a potom ratnom profiteru, Husi Kokošaru, fino oslikao kasabu u lošim vremenima kada „zli zavladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, čestiti i mudri umuknu, a pravovjerni izgube nadu“. I eto je, davno opisane kokošarske, 30-godišnje Hrvatske.
Kada netko navrši 30 godina očekuje se da ode od kuće, nađe posao, napravi nešto od svoga života. Ili ne. Nego postane propalica, pa se vrati na grbaču roditeljima. U koju kategoriju spada Hrvatska koja je nedavno napunila 30 godina? I je li se uopće odmakla od roditeljskog prokletstva Franje Tuđmana koji joj je nježno djetinjstvo obilježio surovim nacionalizmom, diktaturom i klijentelizmom, čime je udaren čvrst temelj njenom odrastanju, s korupcijom kao središnjom idejom najjače desničarske partije?
A koja je uvijek vlast osvajala temeljem nacionalističko – konzervativne matrice, ignorirajući liberalni, demokratski koncept države, pa na istom silničkom principu djeluje i sadašnja vlast koja Hrvatsku urušava već pet godina, pa imamo narod koji umnogome vjeruje da su ustaše bili dobri momci, a ne fašisti, da je zemlja ravna ploča, a corona virus svjetska zavjera, te se čak i dobar dio medicinskog osoblja odbija cijepiti. Hrvatska je svakako moralno usahla tvorevina, s urušenim obrazovnim i zdravstvenim sustavom, slabašnim medijima, podložnima političkoj cenzuri, birokratiziranim institucijama, disfunkcionalnim pravosuđem pod nedopustivim patronatom izvršne vlasti.
Koja pučanstvu uporno nameće divinizirani lik praroditelja, Franje Tuđmana, čija je tadašnja klika, regrutirana mahom iz redova jugoslavenskih tajnih službi, stvorila politički, društveni i ekonomski okvir koji i danas funkcionira, uz kastu veterana, od kojih su najgori među njima ministri u vladi, utabala put korupciji i vrijednosti partijske iskaznice. I tako HDZ vlada, iako s tako tankom većinom u parlamentu da praktički ovisi o koalicijskim glasovima manjina, pa otuda i premijerova velika „briga“ za tobožnju ugroženost šefa najveće srpske stranke. Koji mu pak, kao liberalni političar, umjesto barem povremenog zazora od loših političkih odluka, ljubav pokorno uzvraća, iako bez te njegove partnerske ruke HDZ ne može postići parlamentarnu većinu.
Pa je i u tekućem bijesnom, psovačkom ratu između predsjednika države i premijera oko izbora čelne osobe Vrhovnog suda, vođa Srba odabrao stranu potonjeg, unatoč histeričnoj, nedopustivoj prijetnji toga kadrovika u sudbenoj vlasti kako nema šanse da ugledna, nezavisna stručnjakinja, kao izbor šefa države, postane predsjednica Vrhovnog suda. Pri tome dotična je još i Srpkinja, i osoba u čiju stručnost nitko ne sumnja, ali je tobože narušen neki zakonski akt, takozvani javni poziv za izbor predsjednika toga suda, a na kojega se ona, eto vraga, nije odazvala. Još jedan birokratski dokument, kao kukavičje jaje HDZ-a, postao je time važniji od Ustava koji pravo predlaganja šefa Vrhovnog suda daje predsjedniku države.
Mnogo je pitanja za srpskog koalicijskog partnera koji se, čak i u slučaju sitnog predsjednikova protresanja uništenog pravosuđa, priklanja partiji koja je proteklih pet godina nastavila pretvarati Hrvatsku u izoliranu državicu, s upitnom vladavinom prava, s proklamiranom „istinom“ o Vođi koji da nije dijelio Bosnu, ili o oslobodilačkoj akciji Oluja, s progonom srpskog stanovništva, koja je „bila čista kao suza“. Uz tragičnu istinu da upravo ona sićušna srpska manjina u Hrvatskoj i danas živi u posvemašnjoj bijedi, razasuta po bespućima hrvatskih sela, na putu prirodnog izumiranja.
Uglavnom, teško je razumjeti odluku predstavnika Srba da baš u svakoj prilici bude sudrug vladajuće elite čija ideologija slavi ustaštvo i patološki nacionalizam, ekonomski razara zemlju do mjere da sada već bolnice, ali i teški onkološki bolesnici, ne dobivaju lijekove jer je zdravstvo u besprizornim dugovima, unatoč ogromnom izdvajanju građana za taj resor. Da bi konačno, mračno lice pravosuđa razotkrivao odbjegli osuđenik za krađu velikog novca, bivši šef nogometnog kluba Dinamo, koji iz BiH šalje autentične dokumente o podmićivanju oveće grupe sudaca, satovima, novcem, skupim putovanjima…
Je li onda Hrvatska uistinu uzaludna država? Koju su već napustile stotine tisuća njenih građana, najvećim dijelom zgađeni nepodnošljivo zagušljivom društvenom klimom, pa joj evidentno prijeti demografski slom. Ali već i sama pomisao na otvaranje etnički čvrsto zabrtvljenih vrata i spasonosno pripuštanje imigranata izaziva svrab nacionalista na vlasti koji i nakon 30 godina tretiraju državu kao plemensku zajednicu, zavađenu sa svim bliskim susjedima, koja leleće okupljena oko vatre, umjesto oko ideje zajedničkog prosperiteta. Pitanje smisla takve države odlično je u svojoj novoj knjizi raščlanio povjesničar Ivo Goldstein – ali, avaj, tko da čita takvo štivo – navodeći uzroke i posljedice uspostave i postojanja države duboko utonule u politički i društveni glib, bez ikakve naznake oporavka. Barem ne dok državom vlada partija, osuđena kao kriminalna organizacija, uz pomoć koalicijskih satelita.
Ili, kako je Ivo Andrić u priči o šverceru kokošima, a potom ratnom profiteru, Husi Kokošaru, fino oslikao kasabu u lošim vremenima kada „zli zavladaju, a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore, čestiti i mudri umuknu, a pravovjerni izgube nadu“. I eto je, davno opisane kokošarske, 30-godišnje Hrvatske.
tacno
