Kako slušati, pa još i vjerovati državi koja u 30 godina postojanja nije izgradila niti jednu novu bolnicu, a jedino ogromno bolničko zdanje, započeto još u Jugoslaviji, stoji kao nedovršeno ruglo na prilazu Zagrebu?
Zaigrale su se delije na valu ogromnog ljudskog straha od tekuće pandemije. I ne samo onaj tamo u Srbiji, predsjednik svega i svačega, Aleksandar Vučić, čiji je teror ponizio građane Srbije do mjere nepodnošljivosti, poput one da penzioneri, nakon što je mimo parlamenta uveo policijski sat, smiju izaći iz kuće samo nedjeljom i to od 4 sata ujutro po nekoliko sati. No, danas već mijenja strategiju i zaklinje se u provedbu uspješnog scenarija bogate i racionalne Južne Koreje koja je od prvog dana inzistirala na što većem broju testiranja i na taj način suzbila užas koji je bez ostatka zahvatio Evropu, čak i one države koje po bogatstvu ne zaostaju za Južnom Korejom. Ali nije Vučić jedini koji je bolni trenutak svjetske povijesti s nesagledivim posljedicama iskoristio za svoju sitničavu, diktatorsku promociju, nego je vrlo sličan scenarij uspostave policijske države, tek nešto uljuđeniji u vanjskoj manifestaciji, proveden i u Hrvatskoj.
Zašto bi dakle bilo prihvatljivo, štoviše prikazano kao jedino moguće, upravo suzbijanje ljudske slobode, ako ta naredba nije donesena u skladu s demokratskom procedurom? Zašto se u Hrvatskoj s relativno malim brojem oboljelih ne propituje činjenica da odluka o uvođenju izvanrednog stanja, zabrani kretanja, stavljanju gradova u karantene, obustavi svih sredstava prijevoza… nije donesena, kao što bi trebalo, u parlamentu, pa da je potom javnosti saopći predsjednik vlade, nego je šef države postao upravo ministar policije? Inače čovjek koji je do jučer navalu migranata na hrvatske granice rješavao upotrebom besprizorne sile, i usput – gdje su danas ti migranti, ti vragovi s istoka, i vodi li itko o njima računa?
I da se krivo ne razumijemo, svakome je od nas već postala jasna i razumna važnost držanja socijalne distance i što veći boravak kod kuće, te pridržavanje mjera higijene, ali ne zato što nam to naređuje Država, ne ova koju vodi ministar pandurije čije bi represivne mjere, prebacivanje krivnje na „neposlušne“ građane i nametanje utrnuća cjelokupnog života, trebale dokazati da ova država idealno funkcionira i u najgorim uvjetima. Nepodnošljiva je svakako cjelodnevna mantra prvog čovjeka države, to jest ministra policije: „Slušajte svoju državu“, kao da ta država inače doista postoji u socijalnom ili gospodarskom smislu. Ne, nego se kreira kao revolucionarna tvorevina, danas kada se razotkrila sva iluzija solidarnosti ujedinjene Evrope i kada se nacionalna država opet nudi kao zatvoreni tor, ispunjen strahom od nepoznatog nečeg, u kojemu se stadu kao spas nameće policijska ili vojna represija. Za njegovo vlastito dobro!
„Slušajte svoju državu“ znači zajebite demokratsku proceduru kojom bi se trebale donositi mjere o suzbijanju slobode kretanja, disanja, govora… znači slušati isključivo represivni organ države koja na valu izvanrednog, razumljivog straha pokušava zatomiti činjenicu svoje mirnodopske nefunkcionalnosti, države koja je svjesno devastirala upravo, danas presudno, zdravstvo, koja je masovno istjerala svoj zdravstveni kadar u evropske zemlje, koja nema vlastitu opremu za krizne situacije, pa joj je neku zalihu ovih dana donirao bogati šeik iz Arapskih Emirata. Država u kojoj nema dovoljno ni zaštitnih maski, niti ih je sama u stanju proizvesti, zato jer je u međuvremenu uništila čitavu svoju industriju, dokrajčila čak i poznati i priznati Imunološki zavod koji bi u ovakvim trenucima mogao biti od izuzetne pomoći, i orijentirala se mahom na turističko rentijerstvo koje je sada bačeno na koljena, pa država gubi skoro 30 posto svoga bruto dohotka, koliko inače ubire od turizma.
Kako slušati, pa još i vjerovati državi koja u 30 godina postojanja nije izgradila niti jednu novu bolnicu, a jedino ogromno bolničko zdanje, započeto još u Jugoslaviji, stoji kao nedovršeno ruglo na prilazu Zagrebu? Kakva je država kojoj bi „trebalo vjerovati“ pokazalo se i u još jednoj tragediji, potresu koji je pogodio Zagreb i makar samo srednje jačine uništio njegov stari centar. Da je bio snažniji, ne bi ostao kamen na kamenu. I tu smo konačno ugledali anemičnog šefa vlade u šetnji Zagrebom i razgledavanju skršenih dimnjaka, urušenih fasada starih austrougarskih zgrada. Koje su padale kao kartonska ambalaža upravo zato jer ta država u tri decenije postojanja nije obnavljala te istrošene zgrada u svom povijesnom središtu. Nego je lovu ulupala u koruptivnu gradnju tolikih sportskih, u pravilu polupraznih, arena, u raskošne fontane koje blješte dok žbuka pada sa krovova okolnih zgrada, u skupa crkvena zdanja, u kojekakve svinjarije, ali ne u zdravstvo, desetkovano upravo modelom javno- privatnog partnerstva, modelom kojim se privatnik bogati, a pacijent strada. Zato se sada zbog potresa urušila i stara zgrada zagrebačkog rodilišta, pa su žene rađale u automobilima, a potom bile preseljene u improvizirane šatore.
Ta država, eto, sada emitira svoju moć na realnom ljudskom strahu, uz puzajuću diktaturu i suspenziju slobode. I zato je na nama da učinimo sve kako ne bi došli u stanje da nam je potrebna pomoć takve države, njenog krhkog, nemoćnog zdravstvenog sustava.
tacno
