Slušam neki dan na jednoj hrvatskoj radio postaji oglas njemačkog poslodavca koji poziva montere, električare i majstore čitavog niza korisnih zanata da napuste Hrvatsku. Samo mu se javite i on, njemački poslodavac, sredit će sve ostalo. Ne morate brinuti čak ni o putovanju, on će sam doći po vas i odvesti vas u Njemačku na vaše novo radno mjesto. Tako kaže reklama.
Egzodus hrvatskih građana iz Hrvatske očito se nastavlja. Kako zbog ekonomskih, tako i zbog mentalnih razloga.
Hrvatska je zemlja nad koju se i dalje nadvija oblak gluposti, svakovrsnog neznanja i laganja koji nas unazađuju i sramote.
Nama koji ostajemo sve je teže vlastitu domovinu doživljavati kao ozbiljnu državu. U tom sramoćenju i ponižavanju natječu se sva tri vrha vlasti Republike Hrvatske. Ipak, Pantovčak prednjači zahvaljujući predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja na tom vrhu stoluje. Smjer kretanja već je temeljito uvježban, uhodan i utaban: jedan korak naprijed, tri koraka natrag.
Jedan takav korak naprijed predsjednica je učinila kada je priznala i ispričala se zbog pogreške. Obilježavajući susretom s novinarima godišnjicu svog mandata priznala je da je bila u zabludi kada je ustaški pozdrav nazvala starim hrvatskim pozdravom.
Odgovornost i krivicu za tu svoju pogrešku svalila je na savjetnike koji su je krivo savjetovali i doveli u zabludu.
Međutim, glupi ili zlonamjerni savjetnici očito još uvijek rade na Pantovčaku.
Predsjednici je trebalo samo tjedan dana za tri nova koraka natrag. Učinila ih je u razgovoru s novinarom HRT-a koji ju je pitao o nepovoljnim reakcijama desnice ojađene njezinim priznanjem pogreške u vezi s ustaškim pozdravom.
U svom ekspozeu ponovo se pokazala kraljicom i prvakinjom u sramoćenju države kojoj je na čelu. Pokazala je ponovo raskošno neznanje, nevladanje elementarnim činjenicama, hrvatskim jezikom i najjednostavnijim pravilima logičkog razmišljanja.
Treba li se uopće više osvrtati i komentirati takve njezine verbalne i misaone eskapade?
To je doista prilično ponižavajući i, bojim se, uzaludan posao.
Ali, dok god postoji barem trunka ozbiljnosti u doživljavanju vlastite države i tračak nade da bi se u njoj jednom nešto moglo promijeniti, tim poslom se treba baviti. Što nam drugo preostaje, pogotovo nama bez korisnog znanja i zanata zbog kojeg bi njemački poslodavac došao po nas i odveo nas za ruku u neku ozbiljniju državu?
Dakle, predsjednica je u drugom razgovoru rekla da stoji iza svega što je rekla u prvom. I ponovila da je “Za dom spremni” isključivo ustaški pozdrav.
Kada na hrvatskom jeziku kažete da je nešto isključivo onako, onda to znači da nikako i ni u kojem slučaju ne može biti ovako. A upravo tu riječ je upotrijebila hrvatska predsjednica. Isključivo.
A onda se požurila pokazati da su joj strani i hrvatski jezik i logika koja riječju isključivo isključuje sve druge mogućnosti.
Ponovo je razvezla priču o jednoj takvoj drugoj mogućnosti, čije je postojanje u prethodnoj rečenici isključila, priču o hrvatskim braniteljima, pripadnicima određenih hrvatskih paravojnih postrojbi, koji su pod tim isključivo ustaškim pozdravom branili Hrvatsku.
Otišla je i korak dalje unatrag ustvrdivši da su pod tim, kako je sama rekla u prethodnoj rečenici, isključivo ustaškim pozdravom, Hrvatsku branili pripadnici HOS-a, a i svi ostali.
Većina tih “svih ostalih” vjerojatno više niti predsjednicu, niti državu koju ona predstavlja i zastupa, ne shvaća dovoljno ozbiljno da bi se pobunili protiv njenih riječi.
Postoji i druga mnogo strašnija mogućnost da je predsjednica zapravo rekla istinu prema kojoj je Hrvatska branjena, a to bi značilo i utemeljena pod isključivo ustaškim pozdravom.
Nije to bio jedini antilogički ispad hrvatske predsjednice. Naime, nakon što je utvrdila da pozdrav “Za dom spremni” nije postojao prije ustaške NDH, rekla je i to da je taj isti pozdrav za vrijeme NDH bio kompromitiran. A kako je to u NDH moglo biti kompromitirano nešto što ranije uopće nije postojalo?
Kompromitirati, dakle pokvariti i iskvariti, može se samo nešto što je prethodno već postojalo kao nešto dobro. Dakle, ustaše nisu mogle kompromitirati pozdrav “Za dom spremni” jer su ga sami izmislili kao simbol nečega što ni u jednom trenutku nije bilo nešto dobro da bi se moglo pokvariti.
Jedini ispravan logički zaključak kojim bi se razriješila misaona i moralna zbrka u predsjedničinoj glavi i hrvatskoj javnosti glasio bi da su neki za svoj poklič i simbol u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu nažalost odabrali pozdrav koji je, kako je rekla sama predsjednica, isključivo ustaški.
Dakle, jedini moralno i politički ispravan zaključak bio bi da se tog isključivo ustaškog pozdrava hrvatska država treba definitivno jednom zauvijek odreći jer nije utemeljena na ustaštvu.
Ili možda ipak je?
Predsjednica to očito ne zna, ili se boji izreći da ne bi na sljedećim izborima izgubila glasove onih kojima je upravo ustaštvo temelj hrvatske države.
Ne bi joj to bilo prvi put.
Mirno je, bez ikakvog ograđivanja, a kamoli protesta, svojedobno odslušala takve tvrdnje u pred njom i za nju izrečenim govorima ustaških emigranata i njihovih potomaka u Argentini.
Poput sipe koja štrca crnilo, predsjednica je s Pantovčaka nad Hrvatsku ispustila i novi oblak gluposti raspredajući o raznim varijantama povijesnog pozdrava, odnosno, kako ju je nazvala, poskočice “Za dom”.
Dvije riječi, koje se, naravno, sasvim nedužne doista pojavljuju u domoljubnoj poeziji, pa i predsjednici najdražoj “ariji” (premda uopće nije riječ o ariji, nego o zboru) u Zajčevoj operi “Nikola Šubić Zrinjski”, nazvati poskočicom samo je još jedna nebulozna predsjedničina doskočica.
Poskočica je, naime, vrlo precizan etnomuzikološki pojam i općepoznata narodna riječ kojom se označava pjesma koja se pjeva uz kolo i poskakivanje.
Kao što je vrlo jasna i precizna riječ kojom se označava ono što ovakvim istupima čini predsjednica čitavoj državi koju predstavlja: sramoćenje.
Isključivo!
autograf
Egzodus hrvatskih građana iz Hrvatske očito se nastavlja. Kako zbog ekonomskih, tako i zbog mentalnih razloga.
Hrvatska je zemlja nad koju se i dalje nadvija oblak gluposti, svakovrsnog neznanja i laganja koji nas unazađuju i sramote.
Nama koji ostajemo sve je teže vlastitu domovinu doživljavati kao ozbiljnu državu. U tom sramoćenju i ponižavanju natječu se sva tri vrha vlasti Republike Hrvatske. Ipak, Pantovčak prednjači zahvaljujući predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja na tom vrhu stoluje. Smjer kretanja već je temeljito uvježban, uhodan i utaban: jedan korak naprijed, tri koraka natrag.
S Pantovčaka su protjerani hrvatski jezik, znanje, istina i logika (…) Hrvatska je zemlja nad koju se i dalje nadvija oblak gluposti, svakovrsnog neznanja i laganja koji nas unazađuju i sramote
Jedan takav korak naprijed predsjednica je učinila kada je priznala i ispričala se zbog pogreške. Obilježavajući susretom s novinarima godišnjicu svog mandata priznala je da je bila u zabludi kada je ustaški pozdrav nazvala starim hrvatskim pozdravom.
Odgovornost i krivicu za tu svoju pogrešku svalila je na savjetnike koji su je krivo savjetovali i doveli u zabludu.
Međutim, glupi ili zlonamjerni savjetnici očito još uvijek rade na Pantovčaku.
Predsjednici je trebalo samo tjedan dana za tri nova koraka natrag. Učinila ih je u razgovoru s novinarom HRT-a koji ju je pitao o nepovoljnim reakcijama desnice ojađene njezinim priznanjem pogreške u vezi s ustaškim pozdravom.
U svom ekspozeu ponovo se pokazala kraljicom i prvakinjom u sramoćenju države kojoj je na čelu. Pokazala je ponovo raskošno neznanje, nevladanje elementarnim činjenicama, hrvatskim jezikom i najjednostavnijim pravilima logičkog razmišljanja.
Treba li se uopće više osvrtati i komentirati takve njezine verbalne i misaone eskapade?
To je doista prilično ponižavajući i, bojim se, uzaludan posao.
Ali, dok god postoji barem trunka ozbiljnosti u doživljavanju vlastite države i tračak nade da bi se u njoj jednom nešto moglo promijeniti, tim poslom se treba baviti. Što nam drugo preostaje, pogotovo nama bez korisnog znanja i zanata zbog kojeg bi njemački poslodavac došao po nas i odveo nas za ruku u neku ozbiljniju državu?
Dakle, predsjednica je u drugom razgovoru rekla da stoji iza svega što je rekla u prvom. I ponovila da je “Za dom spremni” isključivo ustaški pozdrav.
Kada na hrvatskom jeziku kažete da je nešto isključivo onako, onda to znači da nikako i ni u kojem slučaju ne može biti ovako. A upravo tu riječ je upotrijebila hrvatska predsjednica. Isključivo.
Nama koji ostajemo sve je teže vlastitu domovinu doživljavati kao ozbiljnu državu. U tom sramoćenju i ponižavanju natječu se sva tri vrha vlasti Republike Hrvatske. Ipak, Pantovčak prednjači zahvaljujući predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja na tom vrhu stoluje. Smjer kretanja već je temeljito uvježban, uhodan i utaban: jedan korak naprijed, tri koraka natrag
A onda se požurila pokazati da su joj strani i hrvatski jezik i logika koja riječju isključivo isključuje sve druge mogućnosti.
Ponovo je razvezla priču o jednoj takvoj drugoj mogućnosti, čije je postojanje u prethodnoj rečenici isključila, priču o hrvatskim braniteljima, pripadnicima određenih hrvatskih paravojnih postrojbi, koji su pod tim isključivo ustaškim pozdravom branili Hrvatsku.
Otišla je i korak dalje unatrag ustvrdivši da su pod tim, kako je sama rekla u prethodnoj rečenici, isključivo ustaškim pozdravom, Hrvatsku branili pripadnici HOS-a, a i svi ostali.
Većina tih “svih ostalih” vjerojatno više niti predsjednicu, niti državu koju ona predstavlja i zastupa, ne shvaća dovoljno ozbiljno da bi se pobunili protiv njenih riječi.
Postoji i druga mnogo strašnija mogućnost da je predsjednica zapravo rekla istinu prema kojoj je Hrvatska branjena, a to bi značilo i utemeljena pod isključivo ustaškim pozdravom.
Nije to bio jedini antilogički ispad hrvatske predsjednice. Naime, nakon što je utvrdila da pozdrav “Za dom spremni” nije postojao prije ustaške NDH, rekla je i to da je taj isti pozdrav za vrijeme NDH bio kompromitiran. A kako je to u NDH moglo biti kompromitirano nešto što ranije uopće nije postojalo?
Kompromitirati, dakle pokvariti i iskvariti, može se samo nešto što je prethodno već postojalo kao nešto dobro. Dakle, ustaše nisu mogle kompromitirati pozdrav “Za dom spremni” jer su ga sami izmislili kao simbol nečega što ni u jednom trenutku nije bilo nešto dobro da bi se moglo pokvariti.
Jedini ispravan logički zaključak kojim bi se razriješila misaona i moralna zbrka u predsjedničinoj glavi i hrvatskoj javnosti glasio bi da su neki za svoj poklič i simbol u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu nažalost odabrali pozdrav koji je, kako je rekla sama predsjednica, isključivo ustaški.
Dakle, jedini moralno i politički ispravan zaključak bio bi da se tog isključivo ustaškog pozdrava hrvatska država treba definitivno jednom zauvijek odreći jer nije utemeljena na ustaštvu.
Ili možda ipak je?
Predsjednica to očito ne zna, ili se boji izreći da ne bi na sljedećim izborima izgubila glasove onih kojima je upravo ustaštvo temelj hrvatske države.
Postoji i druga mnogo strašnija mogućnost da je predsjednica zapravo rekla istinu prema kojoj je Hrvatska branjena, a to bi značilo i utemeljena pod isključivo ustaškim pozdravom
Ne bi joj to bilo prvi put.
Mirno je, bez ikakvog ograđivanja, a kamoli protesta, svojedobno odslušala takve tvrdnje u pred njom i za nju izrečenim govorima ustaških emigranata i njihovih potomaka u Argentini.
Poput sipe koja štrca crnilo, predsjednica je s Pantovčaka nad Hrvatsku ispustila i novi oblak gluposti raspredajući o raznim varijantama povijesnog pozdrava, odnosno, kako ju je nazvala, poskočice “Za dom”.
Dvije riječi, koje se, naravno, sasvim nedužne doista pojavljuju u domoljubnoj poeziji, pa i predsjednici najdražoj “ariji” (premda uopće nije riječ o ariji, nego o zboru) u Zajčevoj operi “Nikola Šubić Zrinjski”, nazvati poskočicom samo je još jedna nebulozna predsjedničina doskočica.
Poskočica je, naime, vrlo precizan etnomuzikološki pojam i općepoznata narodna riječ kojom se označava pjesma koja se pjeva uz kolo i poskakivanje.
Kao što je vrlo jasna i precizna riječ kojom se označava ono što ovakvim istupima čini predsjednica čitavoj državi koju predstavlja: sramoćenje.
Isključivo!
autograf
