Kolindina bosanska bespuća

Umalo mi je zaštekala tastatura dok sam pisao ovu prvu rečenicu koju čitate, jer moj kompjutor nije navikao da u njega ukucavam išta pohvalno o Kolindi Grabar Kitarović. Pa ipak, ovaj put to sam učinio. Njena nenajavljena odluka da za nedavnog posjeta Bosni i Hercegovini ode u Ahmiće i Križančevo Selo, dva kultna stratišta iz hrvatsko-bošnjačkog rata, vrijedan je državnički potez. Doduše, u Ahmiće je otišla tajno, što je mrvicu zamirisalo na onaj pretužni odlazak Josipa Bozanića u Jasenovac, ali smrad ipak nije bio toliki i, ponavljam, bio je to respektabilan korak hrvatske predsjednice. Žalibože i jedini. Za zločin u Ahmićima osuđen je Dario Kordić, koji je time za sva vremena službeno označen kao ratni zločinac nad ahmićkom starčadi i djecom, ali mu je Grabar Kitarović odbila oduzeti odličja pod nekakvim kvazipravnim obrazloženjem koje nezavisni pravnici smatraju manje vrijednim od lule duhana. Dakle, križaj posjet Ahmićima. Ondje je Grabar Kitarović samo dopola napravila zrelu državničku gestu, a otpola tu gestu sama uprskala i upropastila. Naravno, ništa tu nije slučajno, naprotiv, sve je unaprijed aritmetički precizno izmjereno i izračunato.

Svaki centimetar koncilijantnog uvažavanja bošnjačkih žrtava nadoknađen je centimetrima nezamjeranja hrvatskoj nacionalističkoj desnici, a isto se dogodilo i s drugim simboličkim vrhuncem njenog posjeta BiH. To je njeno izmirenje s Majkama Srebrenice, kojima je ona opet ‘kraljica Balkana’, i to samo zato što je više promrmljala nego jasno rekla da je pretjerala govoreći prije nekoliko mjeseci o bujanju islamističkog radikalizma u BiH. I dobro, neka to ostane među njima, svatko tu valjda ima neke svoje razloge. Ali ima tu i nešto što, uzeo ovako ili onako, ne može biti samo njihova unutrašnja stvar. Majke Srebrenice svakako su jedna od vršnih, ako ne i ultimativna institucija kolektivnog sjećanja na žrtve srebreničkog genocida, ali, nažalost, nisu samo to. One su i jedan od promotora tzv. samoviktimizacije Bošnjaka, tj. pretjeranog inzistiranja na bošnjačkim žrtvama rata, naročito ako su počinitelji Srbi, i tu se, kud će suza nego na oko, odmah našla i uglavila i predsjednica Hrvatske. I ona je na ovo najnovije putovanje u BiH krenula, sada i uz nikada izravniju podršku Andreja Plenkovića, kao velika zaštitnica hrvatskih ratnih, ali i poslijeratnih žrtava. S jedinom razlikom što ovdje počinitelji nisu Srbi, kao kod Majki, nego Bošnjaci, preciznije sadašnja bošnjačka vlast.

Posrijedi je, zna se, ovaj nesretni izborni zakon koji omogućava Bošnjacima da biraju ‘svoje’ Hrvate u tijelima Federacije BiH, pa i u samom vrhu države, Predsjedništvu BiH. Ni ovdje hrvatska predsjednica nije sasvim u krivu. Iako je doživjela zborne kritike zbog pokušaja da nagovori turskog predsjednika Erdogana da intervenira u bošnjačkom vodstvu radi zaštite hrvatskih interesa, mora se priznati da u tome ima stanovitog rezona. O čemu se radi? Pa o tome da su sve države nastale raspadom Jugoslavije toliko prigrlile etnički ključ u formiranju vlasti da nema razloga da tako ne bude i u BiH. To znači da hrvatski narod ima pravo birati svoje predstavnike u središnjoj vlasti isto koliko i srpski i bošnjački. Po istoj logici nije ništa strašno i vjerolomno ni ono za što trenutno nema podrške na glavnim svjetskim adresama, a to je formiranje trećeg, hrvatskog entiteta, ali pod jednim uvjetom kojeg sada nema na vidiku. To je da taj entitet bude demokratski ustrojen, s punim uvažavanjem prava manjina, otvoren za borbu protiv korupcije, a zatvoren za zaštitu ratnih zločina itd. A ne, kao sada, da bude produkt nepotpisane koalicije HDZ-a i Katoličke crkve, koji isključuje sve navedeno, kao što se to, u većoj ili manjoj mjeri, događa i na područjima sa srpskom i bošnjačkom većinom.

I što je Grabar Kitarović napravila da afirmira takvu reorganizaciju BiH i takvu reorganizaciju hrvatstva unutar nje? Ništa, baš ništa. Ona je otišla u BiH da dodatno etnički obzida već obzidano, podijeli već podijeljeno, posvadi već posvađeno. Ponavljam da to govorim sa stanovišta uvažavanja etnicizacije ovdašnjih politika, pa onda i sa stanovišta uvažavanja da bi izborni zakon u BiH trebalo uskladiti s tom realnošću. Ali to je ozbiljan korak i traži ozbiljne odgovore na pitanja koja se odmah postavljaju. Na primjer, po čemu je sadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović bolji od nekadašnjeg dvokratnog hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića? Ne valjda po tome što je Čović proglasio nedavnu presudu hercegbosanskoj šestorki ‘zločinom protiv hrvatskog naroda’, dok Komšiću tako nešto nikada ne bi prešlo preko usta. Drugo, ako je Komšić nepoćudan jer je izabran većinom bošnjačkih glasova, znači li to da se unaprijed pristaje da hrvatskog člana Predsjedništva biraju isključivo članovi i simpatizeri HDZ-a BiH? A ta stranka toliko je nalik bandi nacionalističko-klerikalističko-klijentelističkih kabadahija da u usporedbi s njom čak i HDZ Hrvatske izgleda, božemiprosti, umalo pa uljuđeno.

Neočekivano uljuđenom pokazala se i Grabar Kitarović posjetivši ovom prilikom i ostatke ostataka posavskih Hrvata u Republici Srpskoj, a jedini je problem što nikome nije jasno zašto je to napravila. Ti Hrvati odavno su zaboravljeni u Zagrebu i hrvatskom dijelu Mostara, dakle svugdje gdje se za njih trebalo čuti (o tome je najbolje pitati banjalučkog biskupa Franju Komaricu koji je, usput, jedini katolički dužnosnik visokog ranga koji se suprotstavio divinizaciji Slobodana Praljka nakon njegovog samoubojstva). Oni su žrtvovani još u vrijeme žalosno plodnog dogovaranja Tuđman-Milošević, i otad je srce hrvatske politike u BiH presađeno u Hercegovinu, gdje i danas, hvala na pitanju, živo kuca. Još više, nekadašnja Herceg-Bosna postala je neka vrsta ‘hrvatskog Kosova’, gdje je ovih dana ubijen umjereni srpski političar Oliver Ivanović, čega je ranijih godina bilo i na ovom našem ‘Kosovu’. Eto, to bi bio realistični pogled na putovanje Grabar Kitarović bosanskim bespućima.

Treba, rekoh, pohvaliti njen odlazak u Ahmiće, načelno prihvatiti promjene izbornog zakona pa čak, uvjetno, i stvaranje trećeg entiteta, ali aboliranje Darija Kordića i, nešto prije, hercegbosanske šestorke nikako tu ne spada. Zato se može reći da je Grabar Kitarović ipak zalutala u BiH jer kada sve zbrojiš i oduzmeš, vidiš da je ona došla podržati tuđmanovski model etnički raspolućene BiH, pri čemu se hrvatski dio te države lažno prikazuje kao diskriminiran. Nema veze što je to najbogatiji dio Bosne i Hercegovine, pa vjerujem da bi recimo Srbi u Hrvatskoj vrlo rado pristali da i oni budu tako ‘diskriminirani’. E, ali njima se u gustim razmacima, pa i u najnovije vrijeme, pokušava oduzeti legitimno pravo manjine (bez konstitutivnosti su odavno ostali) da sudjeluje u vlasti, što Hrvatima u BiH nikada nije osporavano. A bogami oni ne trebaju tražiti ni da u hrvatska sela u BiH dođu voda i struja, čega u srpskim selima u Hrvatskoj još ima žalosno, prežalosno puno. Kraj priče.