Kome treba pomirba?

Dugo je nije bilo, godinama, nestala je, pomalo ili odjednom? U devedesetim su je samo zanesenjaci, idealisti i budale spominjali. Početkom 2000-ih se otvarao pomalo prostor za nju, Večernjak je čak na naslovnici citirao predsjednika Mesića: Suočavanje s prošlosti je prioritet.

Nisu isto, znam, no ne mogu jedno bez drugoga. Što bi s pomirbom? Kako je sada tako iskočila, ubacila iz lera u treću, odmah? Hoće li u četvrtu, ili je i ovo prebrzo? Ako jest, za koga je?

Franji Tuđmanu nije bila strana. Zajednička kosturnica u Jasenovcu, njegova ideja pomirbe koja nije zaživjela, ideja je stradanja hrvatskog naroda pod različitim zastavama. Nisu zaživjeli niti pozivi hrvatskim Srbima da ostanu nakon Oluje. Niti su ti pozivi bili ozbiljni, a oni koji su ih prihvatili nisu dobro prošli.

Zato nam je stigla danas pomirba. Tko zna što je bio okidač, no neke su se stvari posložile. Četvrt stoljeća i/ili vijeka nakon Oluje, netom održani izbori, predsjednik nesklon namjernom raspirivanju podjela po etničkoj liniji, premijer koji zna da je EU počela kao projekt pomirbe, izlazak iz pandemije koja nas je tjednima držala za gušu kada je sve stalo, a propusnica je trebala da odete do susjednog mjesta. Sve je to smisleno, no tek ćemo saznati što je izvuklo pomirbu van, iz naftalina, na čisti zrak. Zapravo i na vazduh, jer ako ne može vazduh, onda ne može ni pomirba.

Ogradio se odmah Domovinski pokret, nespretno, krivom argumentacijom, podsjećajući da Srbi u Hrvatskoj nisu narod nego manjina, odbacujući pomirbu, tu izrazito kršćansku gestu koja to nije, ne. Pomirba nije gesta, iako ju može sadržavati, odbacivanje je priličan čin hereze, no nisam ja tu da o tome sudim. Tražeći "ispunjavanje niza preduvjeta" svi oni koji to čine upadaju u zanimljivu situaciju, gotovo šizofrenu. Odlažući pomirbu do nekih dalekih budućih vremena, što nije ni kršćanski niti pametno, ipak ukazuju na ozbiljan problem: pomirba nije čin, gesta, promjena ponašanja – ona je dug, složen i težak proces. Proces kojeg treba cijelog proći, bez preskakanja iz lera u treću, iako jest točno da su ljudi, aktivistice, udruge, pojedinke odradile skoro sav posao koji traže "prva i druga" brzina pomirbe, kada već metaforički govorim. Stoji ozbiljno upozorenje, pomirba nije igrokaz niti carevo novo ruho. Ako ih i bude, mogu biti samo jagoda na šlagu na torti, no tijesto se još mjesi, desetljećima.

Ne valja ni podcijeniti ove korake, nimalo, znaju to svi oni koji se tom problematikom bave. Pomaci nakon dugog vremena zaborava jesu  iznenađenje, ali lijepo, uz sav oprez, skepsu.

Vratimo se kritičarima, onima koji traže da Srbija prizna krivicu, ispriča se, pruži sve informacije o nestalima, pokaže kajanje makar kroz susretljivost u suradnji, ako ne velikim riječima. Spomene se i reparacija, ne uvijek, bilo zato jer se podrazumjeva, ili jer se shvaća da je dug put do nje, dug i riskantan.

Na prvu, svi ti zatjevi imaju smisla za one koji ih ponavljaju, oni jesu cijeli koncept pomirbe. Nemogući koncept. Bar ne u ovoj konstelaciji odnosa kada Srbija grca u stisku Vučića i stranke mu, u revitaliziranom agresivnom nacionalizmu iz 90-ih koji je zlo, ovaj put prije svega kod kuće, ali i prijetnja svima nama u susjedstvu. Paradoksalno, ali baš taj režim mogao bi iskoračiti u smjeru suprotnom od svih dosadašnjih, prema pomirbi. No neće, najvjerovatnije ipak neće, iako ima naznaka da bi mogao. Zahtjev Vučićevoj Srbiji da se ispriča – pa tek onda – možemo ići dalje, skriva u sebi jednu zamku koje mnogi nisu svjesni iako joj se dive. Dive joj se jer "neće se oni nikada izviniti, kamoli pokajati", sa ili bez podsmijeha, može se komentirati. Podsmijeh nam sugerira da su "oni" u podređenom položaju, jer smo im "mi" tako postavili uvjete, dali im domaći rad, pa nek se jave kada ga napišu.

Zamka je, kvaka 22, mogli bi reći, time smo sebi vezali ruke, jako i to za koga – za "njih". Za Srbe/ Srbiju. Sami smo si vezali svoje ruke, da.

Naime, kako realnost pokazuje, ne žure se politike prema pomirbi, imati u pričuvi neprijatelja preko plota dar je kakav se poželjeti može, bar dok traje pljačka svoga naroda, rasprodaja obiteljskog zlata, zamjena netaknute prirode za netaknuti novac.

Tako da ćemo se načekati da "oni" naprave prve korake, domaću zadaću koju smo im dali. Može to potrajati desetljećima, već i traje. Dotle su, po tom shvaćanju, nama vezane ruke. Prikrivamo to demoniziranjem "nevažnih" susjeda, naglašavajući "sreću" što smo ih se riješili, tajeći da gledamo "njihove" filmove, slušamo "im" muziku, kupujemo "njihovu" hranu. Žalimo za rođacima i prijateljima, "tamo preko".

Odrastaju tako generacije mladih s različitih strana granica, u drugačijim, različitim, suprotstavljenim interpretacijama. Mladih koji govore isti jezik
(onaj za koji im ne treba prevoditeljica), čiji su roditelji odrastavali uz istu glazbu, filmove, tetrapake, fiće, Yugiće, odmarališta, karavane, načine (samo)upravljanja u svojim tvornicama. Kojih više nema.

Etničko je bitno, ali najmanje u tom procesu. I to netko treba reći a za to treba imati muda. Kao i za Kosovo koje je "izgubljeno", kao i za domoljublje koje je samo krinka za pljačku, a održava se uz pomoć rata. Bitno je etničko jer ga se radilo godinama bitnim, mržnju nije lako održavati ako smo (pre)slični, zato nas treba razdvajati, jezikom, vjerskim ritualima, revizijom povijesti, mitovima.

No zapravo nije bitno, ne.

Kada to shvatimo, onako zapravo, politički, tada ćemo koračati prema pomirbi, sigurno, stalno, stabilno.

Etičko je bitno, ne etničko.

Srbi u Hrvatskoj su redom pismeniji od Hrvata u onome što nazivamo zaseban, drugačiji hrvatski jezik. I ne samo u Hrvatskoj, u Banja Luci se "ijekavica" govorila, latinica pisala. Digresija mi uskače, otok Sveti Nikola u Poreču 1998, Miramida Plus, edukacija izgradnje mira, cimer mi je bivši "velikosrbin" iz BiH. "Jednoga nam je dana stigla depeša da moramo od danas sve službene dokumente na ćirilici pisati. Gledam i ne vjerujem. Ozbiljan dopis, prijeteći čak, napisan na – latinici." Tada sam progledao, rekao sebi: "Nije to to."

To je koračanje prema pomirbi, progledavanje. Sagledavanje svojih zabluda. Mnogo sam branitelja/ica upoznao koji se ne uklapaju u stereotipe neukih, manipuliranih, zadrtih. Na prvim su linijama bili, ne iz mržnje, iz želje da rata ne bude.

Sagledavanje sebe, postavljanje zadataka sebi, oslobađanje iz vezivanja za "onog drugoga", koliko god nam objašnjenje dobro zvuči. Vezivanja nikada ne nose dobra, građenje odnosa da.

Zato možda Knin i Grubori nisu samo geste. A što ako jesu početak odvezivanja veza za uvjete, za prošlost, za mitove, za istine, za dignitete, vezanja koje nas samo veže sve više, a dotle ljudi odlaze, u Irsku, u Njemačku, u siromaštvo, u bolest, smrt. Možda svi mi koji gunđamo, jamramo, kritiziramo, ironični smo, cinični, ogorčeni – možda propuštamo vidjeti da su se neka vrata otvorila. Vrata prema slobodi, koja nam svima treba. Do koje se dolazi dijalogom, tako što me saslušaš i ja tebe i zajedno njih , pa onda i njih. Pa se stavimo malo u cipele jedan drugome, jedna drugoj...

Pomirba je dug put, nije točno reći da tek sada počinje. Staze postoje već dugo, neke nisu prekidane nikada. Dio posla je počistiti ih od napadanog lišća. Dio posla je prihvatiti da je dobro susjedstvo najbolja garancija sigurnosti.

Prestanak iščuđavanja kako je Horvatinčić na slobodi, kako se u školsku godinu ulazi nespremno, kako Crkva hametice pobjeđuje na državnim natječajima za razvoj zajednice, kako se opet betonira obala, kako se opet.... je dio posla oko pomirbe isto. Uređena država je nužna za sigurnost svih svojih građana.

Nije slučajno imati korupciju, nepotizam, nezakonske otkaze urednicima, zdravstvo u raspadanju kojeg možda još samo korona može spasiti i nemati – pomirbu.

Pomirba je jako malo, skoro nikako vezana za etničko. Ona je prije svega, mjera naše vlastite snage. Kao društva, kao pojedinki, kao države. Ona je znak prestanka, pravog okončavanja ratova.

No to se skriva od nas. Kao što se skriva da cijelo vrijeme govorimo o pomirenju.

h-alter