Ovogodišnja kolona sjećanja u Vukovaru bila je napokon odmjerena i civilizirana, što je, naravno, dobro. Ali istodobno i nije jer se time normalizira nenormalno, a to je da se u kolonu opet ne pozivaju predstavnici Srba, što implicira da je ta kolona i dalje okrenuta protiv njih
Da, može se i tako reći. Ovogodišnja komemoracija u Vukovaru zbilja je napokon bila, kako svi kažu, odmjerenija, racionalnija, civiliziranija nego dosad. Nije više bilo dviju kolona, navodno ‘vukovarske’ koja se suprotstavlja navodno ‘antivukovarskoj’. A pogotovo nije bilo prijetećih marševa koje su proteklih godina poduzimali protiv vukovarskih Srba hrvatski nacionalistički jurišnici po uzoru na zloglasni Narančasti red u Sjevernoj Irskoj. Ali može se reći i drukčije. Nakon što je protekle dvije godine u službenu kolonu sjećanja pozivan i najviši predstavnik Srba u Hrvatskoj, novi hrvatski premijer Andrej Plenković to je ovaj put izbjegao ili nije imao hrabrosti učiniti. A to znači da smo proteklog tjedna u Vukovaru zapravo prisustvovali, kako se to kaže, normalizaciji nenormalnog stanja. Sada je, naime, definitivno jasno da je vukovarska komemoracija postala jednonacionalni projekt, u kojemu se Hrvate nepovratno dijeli od Srba i malo vrijedi što se to ovaj put napravilo uljudno, bez prijetećeg tabananja vojničkim čizmama i osvetničkih fanfara. Još manje vrijedi što se ovaj put u komemorativnu kolonu uključilo, kako hrvatski mediji ponosno ističu, više ljudi nego ikada, jer svaka nova tisuća samo je razlog više da se ovo smatra zatrpavanjem staze koja vodi natrag. U normalu hrvatsko-srpskih odnosa, u ovom gradu i u cijeloj Hrvatskoj. Ukratko, to je sada postalo nešto nepovratno, ireverzibilno.
Ni to nije sve. U Evropi je već prešlo u viši zaštićeni standard da glavni državni predstavnici nekada zaraćenih naroda danas zajednički komemoriraju poginule nekadašnjih neprijateljskih vojski, za što smo i ove godine dobili primjer u povodu stote godišnjice njemačko-francuske bitke kod Verduna. Smisao tih zajedničkih komemoracija nije u tome da se svi proglase jednako krivima za sve ratove, pa nikome ne pada na pamet da na ovaj način komemorira poginule naciste ili fašiste. Kao što bi bilo van zdrave pameti komemorirati poginule sa srpske strane koji su skrivili pokolje na Ovčari ili u Škabrnji. Smisao tih komemoracija je da se kaže kako među Srbima nisu svi krivi za te zločine, već da je među njima i hiljade i hiljade onih koji su ne samo nevini, nego su i bili žrtve istih takvih ili sličnih zločina. I to ne samo s hrvatske strane, nego i srpske, kao što, uostalom, ni Hrvati nisu ubijani i protjerivani samo od drugih, nego i od ‘svojih’. Eto, tu vrstu univerzalnog nemirenja sa zlom trebalo bi slati s ovakvih mjesta i možda nikada nije bilo bolje prilike da se tako učini baš ove godine iz Vukovara. Ali prilika je propuštena i tko zna hoće li se više ikada u dogledno vrijeme ponoviti.
Naravno da je pacificiranje, upristojenje vukovarske komemoracije, ali uz istodobno njeno pretvaranje u jednosmjerno sjećanje, odmah poslužilo kao kabanica pod koju su se neki požurili sakriti. Čelni čovjek hercegovačkih Hrvata Dragan Čović izjavio je da bi i oni doživjeli sudbinu Vukovara da nisu osnovali Herceg-Bosnu, što je valjda najveća gadarija izrečena u povodu 25. godišnjice vukovarske tragedije. Njome se besramnom drskošću želi sakriti da su sva ona ubijanja, rušenja i slanja u koncentracijske logore koja su se događala u Vukovaru imala svoju presliku i u Herceg-Bosni. Jedinoj državnoj tvorevini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi koja je u svoje temeljne osnivačke dokumente unijela rasističku odredbu da u njoj državne funkcije smiju obavljati samo dužnosnici hrvatske nacionalnosti. I jasno je da je tu nakaznu tvorevinu trebalo zbrisati, kao što je trebalo zbrisati i njenu blizanku Republiku Srpsku Krajinu, i obrukao se, baš se jako obrukao Andrej Plenković kada je ovih dana poslao u Mostar čestitku u povodu njenog osnutka. Sada čovjek mora strepiti hoće li taj možda dobronamjeran, ali sigurno još kolebljiviji i vlastitom stranačkom radikalnom desnicom preplašen čovjek, napraviti iste promašaje i drugdje. Uključujući u Vukovaru.
Vlada je najavila donošenje zakona kojim bi se ovaj grad proglasilo mjestom od posebnog pijeteta, što odmah otvara ključno pitanje. Ako je taj pijetet takav kakav sada gledamo, kojim se gradu ne vraća život u smislu njegovanja hrvatsko-srpske koegzistencije, a odmah zatim i u ekonomskom, nego ga se svake godine iznova pokapa, onda to nema veze sa stvarnim pijetetom. Doduše, Plenković je pun lijepih obećanja, pa veli da je cilj dovesti ‘koncept mirne reintegracije, pomirbe, suživota i budućnosti, osobito sa stanovnicima srpske manjine, na razinu koja odgovara drugom desetljeću 21. stoljeća i evropskom duhu’. Ali kako u to vjerovati kada smo praktički do jučer slušali dobošare nečeg sasvim drugog, u čemu se išlo dotle da se zazivalo da se u Podunavlju izvede ‘druga Oluja’, kako bi se broj tamošnjih Srba sravnio na mjeru u ostatku Hrvatske. Od toga se nitko, pa ni ovaj postkaramarkovski HDZ, nije nikada ogradio. Uostalom, jedna odluka o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta već je donesena, donijela ju je nova vukovarska lokalna HDZ-ova vlast čim se ustoličila. A to je onda poslužilo kao alibi da se ovaj grad izuzme iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, još gore, za lomljenje ćiriličnih natpisa na državnim ustanovama.
Dobro, ne može se Plenkovića unaprijed opteretiti hipotekom da i zakon koji priprema njegova Vlada treba poslužiti istom. Ali ne može ga se ni osloboditi odgovornosti ako ne vidi da ono što se posljednjih godina događalo u ovom gradu slijedi ako ne slovo, a ono duh onog istog aparthejda koji je svojedobno propisan u Herceg-Bosni, ostavljajući krupne tragove sve do danas. Tako se hrvatski premijer našao u paradoksalnoj situaciji. Došao je iz Bruxellesa s naramkom proevropskih ideja, između ostalog da se Bosnu i Hercegovinu uz pomoć Hrvatske što više približi standardima Evropske unije, a onda i članstvu. Doduše, sve to nije jasno i nedvoznačno formulirano, a ima tu i kontroverznih, pa i sasvim neprihvatljivih ideja. Ali glavni problem koji mu se pojavio je puno veći jer poput odrona pod nogama prijeti urušiti sve što poduzima. Umjesto da Hrvatska ‘evropeizira’ bh-Hrvate i BiH, lako je moguće da se dogodi obratno, pa da se umjesto toga dogodi ‘hercegovizacija’ Hrvatske. Zato bi Plenković trebao temeljito promijeniti koncept sadašnjih komemoracija i godišnjica.
Na prvom mjestu morao bi demilitarizirati obljetnice Oluje u Kninu, koje svake godine, pa i ove kada je i sam bio ondje, ne sliče na slavljenje kraja rata, nego prije na postrojavanje za nove ratove i nova etnička čišćenja srpskog stanovništva. A odmah zatim trebao bi isto učiniti s vukovarskom komemoracijom, koja bi imala postati središnja manifestacija jer je taj dio Hrvatske reintegriran mirno i sporazumno, a ne ratom, kojim usijane glave i dalje prijete. Može li Plenković to? Čisto sumnjam.
portalnovosti
Da, može se i tako reći. Ovogodišnja komemoracija u Vukovaru zbilja je napokon bila, kako svi kažu, odmjerenija, racionalnija, civiliziranija nego dosad. Nije više bilo dviju kolona, navodno ‘vukovarske’ koja se suprotstavlja navodno ‘antivukovarskoj’. A pogotovo nije bilo prijetećih marševa koje su proteklih godina poduzimali protiv vukovarskih Srba hrvatski nacionalistički jurišnici po uzoru na zloglasni Narančasti red u Sjevernoj Irskoj. Ali može se reći i drukčije. Nakon što je protekle dvije godine u službenu kolonu sjećanja pozivan i najviši predstavnik Srba u Hrvatskoj, novi hrvatski premijer Andrej Plenković to je ovaj put izbjegao ili nije imao hrabrosti učiniti. A to znači da smo proteklog tjedna u Vukovaru zapravo prisustvovali, kako se to kaže, normalizaciji nenormalnog stanja. Sada je, naime, definitivno jasno da je vukovarska komemoracija postala jednonacionalni projekt, u kojemu se Hrvate nepovratno dijeli od Srba i malo vrijedi što se to ovaj put napravilo uljudno, bez prijetećeg tabananja vojničkim čizmama i osvetničkih fanfara. Još manje vrijedi što se ovaj put u komemorativnu kolonu uključilo, kako hrvatski mediji ponosno ističu, više ljudi nego ikada, jer svaka nova tisuća samo je razlog više da se ovo smatra zatrpavanjem staze koja vodi natrag. U normalu hrvatsko-srpskih odnosa, u ovom gradu i u cijeloj Hrvatskoj. Ukratko, to je sada postalo nešto nepovratno, ireverzibilno.
Ni to nije sve. U Evropi je već prešlo u viši zaštićeni standard da glavni državni predstavnici nekada zaraćenih naroda danas zajednički komemoriraju poginule nekadašnjih neprijateljskih vojski, za što smo i ove godine dobili primjer u povodu stote godišnjice njemačko-francuske bitke kod Verduna. Smisao tih zajedničkih komemoracija nije u tome da se svi proglase jednako krivima za sve ratove, pa nikome ne pada na pamet da na ovaj način komemorira poginule naciste ili fašiste. Kao što bi bilo van zdrave pameti komemorirati poginule sa srpske strane koji su skrivili pokolje na Ovčari ili u Škabrnji. Smisao tih komemoracija je da se kaže kako među Srbima nisu svi krivi za te zločine, već da je među njima i hiljade i hiljade onih koji su ne samo nevini, nego su i bili žrtve istih takvih ili sličnih zločina. I to ne samo s hrvatske strane, nego i srpske, kao što, uostalom, ni Hrvati nisu ubijani i protjerivani samo od drugih, nego i od ‘svojih’. Eto, tu vrstu univerzalnog nemirenja sa zlom trebalo bi slati s ovakvih mjesta i možda nikada nije bilo bolje prilike da se tako učini baš ove godine iz Vukovara. Ali prilika je propuštena i tko zna hoće li se više ikada u dogledno vrijeme ponoviti.
Naravno da je pacificiranje, upristojenje vukovarske komemoracije, ali uz istodobno njeno pretvaranje u jednosmjerno sjećanje, odmah poslužilo kao kabanica pod koju su se neki požurili sakriti. Čelni čovjek hercegovačkih Hrvata Dragan Čović izjavio je da bi i oni doživjeli sudbinu Vukovara da nisu osnovali Herceg-Bosnu, što je valjda najveća gadarija izrečena u povodu 25. godišnjice vukovarske tragedije. Njome se besramnom drskošću želi sakriti da su sva ona ubijanja, rušenja i slanja u koncentracijske logore koja su se događala u Vukovaru imala svoju presliku i u Herceg-Bosni. Jedinoj državnoj tvorevini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi koja je u svoje temeljne osnivačke dokumente unijela rasističku odredbu da u njoj državne funkcije smiju obavljati samo dužnosnici hrvatske nacionalnosti. I jasno je da je tu nakaznu tvorevinu trebalo zbrisati, kao što je trebalo zbrisati i njenu blizanku Republiku Srpsku Krajinu, i obrukao se, baš se jako obrukao Andrej Plenković kada je ovih dana poslao u Mostar čestitku u povodu njenog osnutka. Sada čovjek mora strepiti hoće li taj možda dobronamjeran, ali sigurno još kolebljiviji i vlastitom stranačkom radikalnom desnicom preplašen čovjek, napraviti iste promašaje i drugdje. Uključujući u Vukovaru.
Vlada je najavila donošenje zakona kojim bi se ovaj grad proglasilo mjestom od posebnog pijeteta, što odmah otvara ključno pitanje. Ako je taj pijetet takav kakav sada gledamo, kojim se gradu ne vraća život u smislu njegovanja hrvatsko-srpske koegzistencije, a odmah zatim i u ekonomskom, nego ga se svake godine iznova pokapa, onda to nema veze sa stvarnim pijetetom. Doduše, Plenković je pun lijepih obećanja, pa veli da je cilj dovesti ‘koncept mirne reintegracije, pomirbe, suživota i budućnosti, osobito sa stanovnicima srpske manjine, na razinu koja odgovara drugom desetljeću 21. stoljeća i evropskom duhu’. Ali kako u to vjerovati kada smo praktički do jučer slušali dobošare nečeg sasvim drugog, u čemu se išlo dotle da se zazivalo da se u Podunavlju izvede ‘druga Oluja’, kako bi se broj tamošnjih Srba sravnio na mjeru u ostatku Hrvatske. Od toga se nitko, pa ni ovaj postkaramarkovski HDZ, nije nikada ogradio. Uostalom, jedna odluka o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta već je donesena, donijela ju je nova vukovarska lokalna HDZ-ova vlast čim se ustoličila. A to je onda poslužilo kao alibi da se ovaj grad izuzme iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, još gore, za lomljenje ćiriličnih natpisa na državnim ustanovama.
Dobro, ne može se Plenkovića unaprijed opteretiti hipotekom da i zakon koji priprema njegova Vlada treba poslužiti istom. Ali ne može ga se ni osloboditi odgovornosti ako ne vidi da ono što se posljednjih godina događalo u ovom gradu slijedi ako ne slovo, a ono duh onog istog aparthejda koji je svojedobno propisan u Herceg-Bosni, ostavljajući krupne tragove sve do danas. Tako se hrvatski premijer našao u paradoksalnoj situaciji. Došao je iz Bruxellesa s naramkom proevropskih ideja, između ostalog da se Bosnu i Hercegovinu uz pomoć Hrvatske što više približi standardima Evropske unije, a onda i članstvu. Doduše, sve to nije jasno i nedvoznačno formulirano, a ima tu i kontroverznih, pa i sasvim neprihvatljivih ideja. Ali glavni problem koji mu se pojavio je puno veći jer poput odrona pod nogama prijeti urušiti sve što poduzima. Umjesto da Hrvatska ‘evropeizira’ bh-Hrvate i BiH, lako je moguće da se dogodi obratno, pa da se umjesto toga dogodi ‘hercegovizacija’ Hrvatske. Zato bi Plenković trebao temeljito promijeniti koncept sadašnjih komemoracija i godišnjica.
Na prvom mjestu morao bi demilitarizirati obljetnice Oluje u Kninu, koje svake godine, pa i ove kada je i sam bio ondje, ne sliče na slavljenje kraja rata, nego prije na postrojavanje za nove ratove i nova etnička čišćenja srpskog stanovništva. A odmah zatim trebao bi isto učiniti s vukovarskom komemoracijom, koja bi imala postati središnja manifestacija jer je taj dio Hrvatske reintegriran mirno i sporazumno, a ne ratom, kojim usijane glave i dalje prijete. Može li Plenković to? Čisto sumnjam.
portalnovosti
