"Majku mu, koji idiot u socijalističkomu mraku upali svjetlo!?" - doslovna je, kočijaški opora i prostohrvatski sočna masovna psovka, u sebi ili javno, kad takvi kao stanoviti "domoljub" na vanjskoministarskom fotelju Gordan Grlić- Radman slaže da su "Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitu ropstvu, nisu smjeli reći da su Hrvati..., a predsjednik RH Zoran Milanović ("rugala se sova sjenici da ima veliku glavu", je li) lupeta da je premijer Andrej Plenković "komunistički gojenac" u tzv. socijalističkomu mraku režimski podobne obitelji. I dodatno raspali po Grlić- Radmanovu ocu Anti, doseljenom iz Tomislavgrada (BiH) u Zagreb kovati zavidnu komunističku karijeru. U tzv. socijalističkomu mraku, je li, obnašati visoke dužnosti i opernatiti obitelj vrijednom socijalističkom imovinom, besplatno iškolovati sina Gordana za agronomskog inženjera, etc. "Moj otac je bio hrvatski domoljub; navijao za Dinamo te mi nadjenuo ime po golmanu Gordanu Iroviću", tvrdi vanjskopolitički ministar karikaturalnih nastupa u diplomatskom poslu i pred novinarima. Njegov traljav engleski do suza je ismijao satirični "Prime Time" tv-kanala N1 Hrvatska, kao svojedobno i engleski - također HDZ-ove - premijerke Jadranke Kosor pri dočeku, je li, mađarskih turista na Lučkom.
Znači, nisu hrvatski domoljubi svi Hrvati - Grlić-Radman niti ne spominje inoetničke sugrađane, sic transit - koji su za tzv. socijalističkog mraka i danas još srcem i dušom navijaju za Hajduk, Rijeku ili koji drugi domaći klub, odnosno nogomet ih uopće ne zanima!? Glupost na entu. Šišaš to "domoljublje" kojemu je mjera nogometni dres. Blago onima koji ne znaju što govore kad punim ustima razvale totalnu maloumnost. Britki hrvatski kolumnist Ivo Anić je nizom pikanterija iz obiteljskog CV-a Radmanovih ("Stanoviti Radman Grlić Gordan", mostarski portal Tačno.net) satirično raskrinkao ministrove predebele laži o životu u bivšoj 24-milijunskoj Jugi u kojoj je SR Hrvatska bila treća industrijski srednje razvijena europska zemlja, što Bijedna Naša HDZ-grlić-radmanovskog tipa RH neće biti ni u sljedećih pola stoljeća. Iz sijaset sasvim banalnih ekonomskih, socijalnih, demokratskih, polit- ideoloških i moralnih razloga. Slijedom one tko o čemu, kurva o poštenju, Grlić-Radman je "zaboravio" objasniti kako je bilo moguće da mu "domoljubni dinamovac" Ante ostvari komunističku političku i rukovodnu karijeru/imovinu u "protuhrvatskom robovlasničkom" režimu te u osvit 1990-ih godina izravno uvede obitelj među Tuđmanovih famoznih 200 najbogtijih, koje je zadužio brzinski "preporoditi RH" po uzoru na SAD. Juda sada zatajio istinu? Zatreba li sutra, opet će.
Nije bez razloga zašto "nedomoljubni" Hrvati i inoetnici sa stanovitim iskustvom života u tzv. socijalističkomu mraku rado spominju mater i najbližu rodbinu tomu tko im je upalio svjetlo. Znaju kako su živjeli i kako im je bilo, a kako danas žive i što (ne) mogu očekivati sutra. Činjenice govore same za sebe. U svojih 30 godina "'slobode' napokon svojih na svomu", tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nije ostvarila ni 10 posto ekonomskoga i društvenog razvoja koliko je za isto vrijeme ostvarila bivša 24-milijunska tzv. država ravnopravnih naroda i narodnosti, pod ratnim i mirnodopskim vodstvom "kumrovečkog Jože", maršala Tita i Komunističke partije (SKJ/SKH). Pobjednika u Drugomu svjetskom ratu i respektabilnog čimbenika tzv. najviše svjetske politike. A Titova je SFR Jugoslavija pretrpjela neusporedivo veća ratna razaranja, platila znatno skuplji danak u krvi i prolila neusporedivo više znoja za stati na razvojne noge no što je RH pod Tuđmanovim vodstvom pretrpio u Domovinskom ratu i postigao nakon njega.
FNR Jugoslavija je iz rata izašla jedinstvena, orna za obnovu i ljudskih i materijalnih vrijednosti, a politika, nacija i vjera nisu mutili međuljudske odnose jer su bili privatna stvar pojedinca. RH, naprotiv, polit-ideološki podijeljena, posvađana, opljačkana ratnoprofiterskim i tzv. pretvorbenim "domoljubljem" Tuđmanovih - uključujući njega i njegove - 200 bogatih obitelji s rodijacima/ortacima, kopnećeg životnog standarda, razočaranih, prevarenih i nezadovoljnih ljudi, krcata kriminalom i na samom državnom sljemenu (vladajući HDZ prvostupanjski osuđen za pljačkanje naroda, a šef mu i premijer Ivo Sanader sjedi u prdekani zbog delikata od kojih se diže kosa na glavi), prepuna droge i praznovjerske indoktrinacije pod punim patronatom vlasti, razvojno nesposoban čimbenik i na vanjskom i na unutarnjem planu. Polit-ideološki, vjerski, nacionalno, rodno ili kako već neostrašćeni hrvatski žitelji s iskustvom života u bivšoj državi vide tu razliku i prema njoj nemaju predrasude tipa Grlić-Radmanovog "ropstva".
Još prije šest godina - na temelju ankete "Je li nam nekad bilo bolje?" news portala MojeVrijeme.hr u RH i BiH među 2200 građana starijih od 45 godina, s iskusvom života u SFR Jugoslaviji - 82 posto u RH i čak 92 posto u BiH se izjasnilo da se u tzv. socijalističkomu mraku živjelo bolje ili puno bolje no danas. Četiri posto tvrdi da se živjelo lošije, a šest posto: "Ne daj Bože da se ponovi". Zašto se Gordan Grlić-Radman nije odrekao komunističkog provijanta što mu ga je otac Ante bio 1991. godine prenio u Bijednu Našu? Brus. Neće "domoljub" na taj tanak led. No, 74 posto anketiranih u RH bi opet "moglo živjeti u socijalističkom jednopartijskom sustavu", kao i 87 posto žitelja BiH, a jugoslavenskoga/komunističkog vođu maršala Tita, prvaka i osnivača svjetskog Pokreta nesvrstanih zemalja (trećina globusa) smatra pozitivnim 40 posto ljudi u RH i 65 posto u BiH, a diktatorom osam posto u RH i tri posto u BiH. Istodobno, 14 posto praktičnih vjernika u RH smatra se jugonostalgičarima, plus 19 posto povremenim. Osamdeset tri posto anketiranih u RH se izjasnilo da u SFR Jugoslaviji nisu bili nacionalno diskriminirani (13 posto da jesu), a na bogoslužja u crkvu ili džamiju slobodno ih je išlo 78 posto, i to im nitko nije branio niti su zbog vjere trpjeli posljedice. A živjeli su u "ropstvu"!?
Većina anketiranih drži da je u tzv. socijalističkomu mraku bilo znatno manje korupcije (69 posto) i državnog kriminala te veća kupovna moć (55 posto) tzv. malih/običnih ljudi. "U usporedbi sa svojim odrastanjem u SFRJ, čak 91 posto ispitanih misli da današnja djeca odrastaju u nesigurnom okruženju, dok ih samo četiri posto misli da su djeca danas sigurnija", izvijestila je Hina. "Za povratak nekadašnjih popularnih omladinskih radnih akcija ruku bi diglo 73 posto hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina, a protiv toga ih je 15 posto." Portal MojeVrijeme.hr zaključuje iz anketiranja 2200 ljudi u dvjema državama da "stariji od 45 godina iskazuju mahom pozitivne stavove i osjećaje spram nekadašnje zajedničke države". Da su u međuvremenu obavljena nova respektabilna istraživanja o toj temi - sudeći po medijskim izvješćima o neraspoloženju tzv. malih/običnih ljudi o svomu sve gorem društvenom i ekonomskom položaju - SFR Jugoslavija bi jamačno sa znatno većom razlikom vodila u usporedbi s RH. Grlić-Radmanova ne toliko glupost, nego bezobrazna laž o "Hrvatima u komunističkom ropstvu" nije, alkarski rečeno, pogodak uništa već sramotno - promašio.
Bilo bi blesavo da je tako opet prozborio - kao što već osam desetljeća papagaji - kakav nastrani endehazijski fanatik ustaškoga genocida nad Srbima, Romima, Židovima, komunistima..., ali kad se tih laži dohvati još jedan također komunistički gojenac, a navodno nije na drogama ili ga ne trese delirium tremens, slučaj je dušu dao za specijalizirani tretman. Nije ama baš nikakav i ničiji grijeh, sramota i nedomoljubljno bilo živjeti u tzv. socijalističkomu mraku, pa i biti netko i nešto u bivšoj državi - koju su, je li, Istok, Zapad i blokovski nesvrstan, tzv. Treći svijet neusporedivo više uvažavali no Zapad danas RH - ali itekako jest nemoralno anatemizirati režim i ljude bez čijih postignuća tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ne bi 1990-ih godina bila moguća. Stanovite zasluge u tim postignućima su imale i SKJ/SKH i Titovom režimu (pravo)vjerne obitelji redikuloznog ministra Gordana Grlića-Radmana (otac Ante), pa premijera Plenkovića (otac Mario i bivša supruga Vjekoslava Raos-Plenković, kardiokirurginja u Vojnoj bolnici JNA, "vojna lekarka" po Milanovićevu izrugivanju), ali i predsjednika RH Zorana Milanovića (otac Stipe, član i SKJ/SKH i HDZ-a, tajnik komuniste Mike Tripala i perspektivan kadar, umalo jugoslavenski veleposlanik u Ukrajini, pa desna ruka HDZ-ovog ministra kulture Vlatka Pavletića, pa...) koji dolazi iz ugledne partizanske porodice u Sinjskoj krajini. Takvih je na desetke i stotine tisuća. "Komunističkih gojenaca" još i više. I što sada? Treba im skidati glave, izopćiti iz društva, zabraniti im bavljenje politikom, onemogućiti im participaciju u upravljanju zemljom: od mjesnog odbora do tzv. Visokog doma? Tko bi to imao pravo učiniti. U čije ime? Glupost.
"U stanovitoj izjavi, stanovitog Gordana Grlića Radmana, kako smo u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu, najljepša riječ upravo je za - stanovito", piše Ivo Anić. "Ta lijepa riječ "stanovit" vrati nas s tugom u vremena o kojima kuka Radman, a koja su za nas, obične Jugoslavene bila najbliže onom što bi značilo živjeti kao čovjek. Kao ljudi ne živimo zadnjih trideset godina, i nije zgoreg da nas stanoviti Radmani i takve slične nakaze, s vremena na vrijeme upozore na te lijepe riječi socijalizma. Stanovit. Pamtim dan kada je moj djed, obični armer Lavčevića (građevinsko poduzeće iz Splita, dobilo ime po narodnom heroju iz NOB-a Ivanu Lučiću-Lavčeviću; ubili ga talijanski fašisti 1942. godine, op. a.) postao stanovit. Jebalo se mog djeda za Vilu Velebita i za Gordana Grlića Radmana što istu stanovito ne smije pjevati u svoja dva stana. Mi smo stanovito pjevali u našem socijalističkom stanu što smo htjeli, Radmanu Grliću Gordanu pravo ili krivo."
A tih i takvih je Grlića-Radmana - koji je 1991. godine sletio iz Švicarske u Zagreb, gdje ga je uz pistu dočeko "stanoviti Mate Granić" - bilo kao gljiva poslije kiše, podsjeća Anić. Neki argentinski ustaški emigranti, čak tjelesni čuvar ratnog i zločinca protiv čovječnosti, poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića, bez problema su i bez osobnih dokumenata s iste piste, je li, ulazili u Bijednu Našu te bez "suvišnih" zašto i zato dobivali u MUP-u osobne identifikacijske papire. A kojekakvim je Grlić-Radmanima balvan u oku režim koji ne postoji zamalo već pola stoljeća te izmišljeno ropstvo Hrvata koji su prije tri desetljeća, kažu, živjeli bolje, zadovoljnije, sigurnije i nisu se zamarali nacionalnim, polit-ideološkim, vjerskim, rodnim, etc. marginalijama. Nije bilo razloga. Danas im tim glupostima ne daju mira "domoljubne" gljive poslije kiše što su dok kažeš keks umnožavale svoje stambene kvadrate na elitnim lokacijama (uključivo obitelj Tuđman, sic transit), postajali ministri, članovi vlade, posjednici vrlo unosnih državnih apanaža, šefovi državnih i inih važnih institucija, etc. Vedre i oblače.
"Pa kada Gordan Grlić Radman stanovito kaže kako je Jugoslavija bila stanovita tamnica Hrvata, tada Radman Grlić Gordan kaže upravo našu žalosnu istinu koja nas je, pokazat će se trideset godina kasnije, koštala jednog pristojnog života u ovoj stanovitoj zemlji koju samo Grlić Radmani zovu domovinom", primjećuje kolumnist Anić. "Pa su napravili stanovitu državu koja će im to stanovito i omogućiti. Stanovito se poklopilo, da je na koncu netko morao te stanovite aspiracije i platiti. Stanovito se poklopilo da smo ih nažalost platili mi, građani Jugoslavije. Pardon, stanovite Hrvatske." Pa će, je li, stanovito ispasti i stanovita farsa da je tzv. socjalističkomu mraku prepokoran stanoviti otac Mario Plenković stanovitog premijera Bijedne Naše udario ukoričiti svoja komunikološka znanja eda bi "znanstvenim radom s ključem" u kojemu citira samoga sebe i prijatelje - valjda oponašajući romanopisca "s ključem" Ivana Aralicu, iritantnoga režimskog apologetu nakazne rasističke ideologije Tuđmanovog režima prema Srbima i Bošnjacima - branio sina od "ljute medijske inkvizicije". S kojom je na nož i lomaču, žešće no krvoločna sramota dominikanskog reda Tomás de Torquemada prije pola milenija protiv marranosa, Židova preobraćenih na kršćanstvo.
No, novoukoričena "znanost" Plenkovića seniora - profesora emeritusa političkih znanosti po osobnom izboru dozlaboga kontroverznog rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, na zgražanje matičnog fakulteta, nekolicine članova sveučilišnog Senata i viđenijih predstavnika struke - odnosno šepava komunikacija Plenkovića juniora s medijima nemaju tu dimenziju obzira i uvažavanja normâ medijskog posla: novinar je dužan pitati i tražiti uvid u činjenice, a političar obavezan odgovoriti. I točka. No, otkako je poduplao mandat, pa još ima tri komotne godine do izbora, više nema mjere u bahatosti, aroganciji, izrugivanju, podcjenjivanju, von oben japajakanju, izvrtanju činjenica o poziciji RH u Uniji i šire, o ekonomskom zdravlju zemlje, pandemiji, obnovi potresom razorenog Zagreba i Banije, padu životnog standarda, iseljavanju, demografskoj eutanaziji, etc. Pa su ocu i sinu, je li - novinari krivi za HDZ-ove izborne debakle u Zagrebu i Splitu, pa kao da se i tu čuje Torquemadov neubrojiv vapaj: "Kriv sam za samo jedan zločin... bio sam premilostiv".
Novinari su krivi što "napadaju" premijera i vladu. Bit će iz čiste zlobe jer "građani blistaju od zadovoljstva" budući da Bijedna Naša, kako ono reče Kusturičin Dino u "Sjećaš li se Dolly Bell" (1981.), je li, "svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje". Sic transit. Novinari ga imaju samo hvaliti, kao što po direktivi čine svi ministri odreda i ini članovi HDZ-a te HRT-ove "perjanice" polit-novinarstva? Kad posustane, umoran od svađe s također "komunističkim gojencem" iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku te eurounijskih zauzetosti - do kojih mu je, očito, više stalo no do vlastite zemlje, sic transit - na prvu crtu bojišnice protiv medija, Milanovića i oporbe gura trbuhozborce poput Gordana Grlića-Radmana, Tome Medveda, Gordana Jandrokovića... "Domoljubni" inkubator je pun i prepun "odanih Domovini i besprijekornih Hrvata od stoljeća sedmog", ne samo u HDZ-u, koji će dok kažeš keks zatajiti svoj/obiteljski komunistički CV, što i jest toksična činjenica za budućnost ove trknute zemlje koja se gnuša i svakog spomena tzv. socijalističkoga mraka. Bivši Jugoslaven po nacionalnosti i perspektivan komunist Željko Sačić, saborski zastupnik tzv. suverenista danas, pro life hodač i vatreni nacionalist, antikomunist, praktičan vjernik, etc., etc., čija je generalska zapovjedna odgovornost za mučki masakr specijalaca ATJ Lučko 26. kolovoza 1995. srpske starčadi u zaseoku Gruborima završila u sudskoj zastari, nije jedini iz inkubatora navjestitelja vrlo crne budućnosti "napokon svojih na svomu". Jer, kaže mudar pûk, poturice su uvijek gori od Turaka. Iskustvo je iskustvo. A tu je i novozavjetna storija o Judi Iškariotskomu?
U svim i svakakvim vremenima, dobrim i lošim režimima, ljudi su živjeli i radili, jedni časno ili kako su se već snašli radi svog i obitljeskog boljitka, poštivali zakone kao građani te i takve države, a drugi nečasno. Živjeti u nekom režimu ne može biti krimen izvan svake sumnje koji će kasnije, je li, možebitnom promjenom vlasti i zakona, repozicioniranjem zemlje u ovim ili onim polit-ideološkim, ekonomskim i inim konstelacijama baciti te ljude u nemilost. Onemogućiti im život/rad u novim okolnostima, srezati slobodu. Drugi su par rukava kriminal te ratni i zločini protiv čovječnosti. Makar i to znâ biti (povijesno) licemjerje. Kapitalistički Zapad ne bi tako brzo i intenzivno nakon 1945. ostvario razvojni boom da nije nacističkoj Njemačkoj bez pardona pokupio znanstvene mozgove, projekte, patente, smjesta im pobrisao odgovornosti u Hitlerovom genocidno-ubilačkom stroju te ih uključio u svoj znanstveno-tehnološko-razvojni korpus. Bez jednoga Wernhera Magnusa Maximiliana Freiherra von Brauna,
časnika SS-a i glavnoga nacističkog raketnog projektanta čiji su projektili V-1 i V-2 ubijali tisuće civila i razarali London, svemirska prevlast SAD-a ne bi se dičila čuvenim programom Apollo, letom na Mjesec, prvim svemirskim brodovima s ljudskom posadom, gigantskom raketom Saturn V...
Stoga, itekako jadno, da ne kažemo nešto teže, zvuče šaketanja na pas mater "komunističkih gojenaca" s državnog sljemena, uvrede tipa "vojne lekarke", odnosno kronične paralaži o Hrvatima 1945.-1990. godine u "stanovitom ropstvu" dok su očevi/obitelji Ante Grlića-Radmana, Marija Plenkovića, Stipe Milanovića, etc. - usred najgušćeg tzv. socijalističkog mraka, u kojemu se gordo kočila i blistala samo zvijezda petokraka, srp i čekić, ali i izvodila Mihanović-Runjaninova oda Domovini kao službena himna SR Hrvatske - udarnički poput Alije Sirotanovića zidali zavidne komunističke karijere. I neka su. Nema tu nikakva zla koje danas vapi za osudom. No, itekako vapi za najtežom osudom to što obiteljske uzdanice tih i takvih sirotanovića, je li, drugima i, pače, jedan drugomu, nabijaju na nos upravo - "komunističko gojenstvo", tzv. socijalistički mrak i nekakvo nedomoljubno hrvatstvo (sic transit), a usporednom mjerljivošću svojih potignuća na upravljačkim pozicijama u korist RH i njegovih žitelja nisu ni do gležnja istim upravljačima SR Hrvatskom u sklopu SFRJ.
Ova trojica su čak toliko "svjesni/savjesni domoljubi" da su 1990-ih godina elegantno eskivirali Domovinski rat: jedan bio anemičan, a Franjo Tuđman i Mate Granić ne bi mogli na Zrinjevcu sklepati novu hrvatsku diplomaciju bez druge dvojice, pa... Našlo se drugog topovskog mesa na prvoj crti istinskog domoljublja da bi se sada ratni eskivisti samopozvali u superluksuznim limuzinama sa službenim vozačima - svaki posebno, bit će "jeftinije" poreznim obveznicima, sic transit - razvoziti o domovinskim obljetnicama vijence i lampione palim herojima, odglumljeno rasipati komemorativne fraze o "životima na oltaru slobode koju danas uživamo" (sic transit) i naslikavati se od čega je zlo u želudcu najbližima poginulih i nestalih. I odvratno, gadljivo najvećem broju rzv. malih/običnih ljudi koji teško žive,i osjećaju se prevarenima i bez nade kako će sutra biti bolje. Eeee, što ti je hrvatsko domoljublje/"domoljublje" nekad i sada, u tzv. socijalističkomu mraku i 30 godina kasnije, pod tzv. hrvatskomim svjetlom betlehemskim... Navodno je Stipe Milanović savjetovao sinu Zoranu stranačku opciju na početku političke karijere: "SDP ili HDZ, ti izaberi, ali u ovoj drugoj je više komunista!" Bivša tzv. siva eminencija Tuđmanove avaj i jao politike Ivić Pašalić znao je kazati da se 1990. godine 100.000 članova SKJ/SKH upisalo u HDZ. I postali najglasniji, gorljivi "hrvatski domoljubi". Čovječnost, istina i ljudski obraz naprasno su izgubili na cijeni, a tzv. jugonostalgija - sasma nedužan i normalan osjećaj kao i svaka nostalgija - prokazana je kao zločin, malne gori od ratnoga. Vladari Bijedne Naše ni ne traži lijek protiv mutirajuće tzv. jugofobije.
A dvojica najvidljivijih u RH "komunističkih gojenaca" - nakon što su naoko gurnuli u korice kamu/handžar i protokolarno bili prisiljeni sjesti jedan pokraj drugoga u prvom redu antinacifašističke svečanosti - drže povijesno manje-više korektno partizansko slovo 22. lipnja u znamenitoj šumi Brezovici nedaleko od Siska i ni jednom riječju ne spomenu Josipa Broza Tita. Vođu najmasovnijeg/najorganiziranijeg antinacifašističkog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu u okupiranoj Europi čija se 80. obljetnica slavi prvi put pod vladinim pokroviteljstvom. Pazi, ni riječju. Partizani i pobjeda nad okupatorom i domaćim ustaškim šljamom pali su s neba? A bez Tita ne bi bilo ni Brezovice, ni Hrvatske kao države u federalnoj Jugoslaviji s pravom odcjepljenja (precizirano i tzv. ustavnim amandmanima 1974. godine) niti tih gojenački povoljnih komunističkih uvjeta u kojima je Titova država dala obiteljima Plenković, Milanović, etc. podići tako uspješne sinove.
Za premijera ne samo da Tito nije bio postojao kao vođa pobjedničkih partizanskih armija u savezu s antinacifašističkom koalicijom i jedan od najcjenjenijih svjetskih državnika 20. stoljeća nego ni Srbi kao glavna meta ustaškoga genocida i najveća žrtva u tzv. NDH, pa je valjda zato spomenuo tek Židove i Rome. Ta dva naroda jesu teško stradala od ustaške kame, toljage i metka, ali oba zajedno ni upola koliko je ubijeno Srba.
Milanoviću je to puno jasnije no Plenkoviću, ali Tito... Što ono kaže pučko iskustvo o poturicama...? I kako se gorko ne nasmiješiti kad neki - možda već i poodmakle dobi - okorjeli tzv. jugonostalgičar, naravno, "domoljubno" determiniran kao "ne-Hrvat, mrzitelj Hrvata i svega što je hrvatsko, Srbin, komunjara, udbaš", je li, glasnije ili samo sebi u bradu prokune: "Majku mu, koji idiot u socijalističkomu mraku upali svjetlo!?"
