Avion sa 124 putnika krenuo je te večeri iz Zagreba za Dubrovnik. Putem ih je zatekla jaka bura pa se pilot, nakon polusatnog kruženja, odlučio vratiti u Zagreb. Nazvao je 01 88… ali mu se tamo nitko nije javljao. Nazvao je zato direktora zračne luke, ali mu se javila telefonska sekretarica. Potom je prilično iznerviran nazvao broj u Francuskoj gdje ga je pospani glas otpravio riječima kako se u kapitalizmu dobro znaju radna pravila i da valjda ne očekuje da međunarodni aerodrom bude otvoren čitavu noć zbog tamo neke bure i 124 putnika. Oprostite, ali radno vrijeme vašeg aerodroma završava u ponoć, još mu je rekao gospodin u Francuskoj i spustio slušalicu. Potom je pilot Airbusa 320 sa 124 putnika nazvao aerodrom u Splitu, ali uzalud. Jer prema odluci ministra prometa taj aerodrom radi kao iznemogli Todorićev Konzum, od 6 do 22 sata. Onda je pilot s prilično izbezumljenim putnicima, mahom strancima koji su u zraku već bili nebrojeno sati, nazvao aerodrom u Rimu i skrušeno zamolio bi li oni, eto, prihvatili jedan hrvatski avion. U Rim su sletjeli u gluho doba noći, putnici su stigli u hotele oko tri sata ujutro, brojne su obitelji morale ostati na aerodromu jer im djeca nisu imala potrebne dokumente…
I onda je sutradan popodne avion Croatia airlinesa konačno stigao u Dubrovnik. Let je trajao ukupno 18 sati. Za to vrijeme onaj se gospodin u Parizu već probudio i doručkovao, izvukao iz ladice neki papir pod nazivom Koncesijski ugovor s hrvatskom vladom i preletio stavku u kojoj stoji „da se koncesionar obavezuje da će zračna luka biti otvorena tijekom cijelog razdoblja koncesije“. Koncesije koju su upravo Francuzi dobili nad zagrebačkim aerodromom na valjda milijun godina i čiji su oni zapravo vlasnici. Oni su naime financirali njegovu gradnju, oni stoga imaju pravo određivati pravila o radnom vremenu, a vremena su teška, valja štedjeti, pa tako noću na tom aerodromu nema niti vatrogasaca, čime je razina sigurnosti svedena na nulu.
Radi ušteda je koncesionar smanjio broj osoblja, bezočno podigao cijene parkinga i usluga, no zato je hrvatska strana imala eksluzivno pravo imenovanja nove zračne luke. Pa se zove imenom Franje Tuđmana, zlikovca koji je još prije četvrt stoljeća započeo jeftinu rasprodaju društvenih dobara, potom prirodnih resursa, poput vode i šuma, dok njegovi nasljednici nesmiljeno krmče preostalo: obalu, otoke i pomorsko dobro, dajući taj važan prostor u sumnjive koncesije.
Zato je u hitnu proceduru upućen Zakon o koncesijama, zbog tobožnjeg usklađivanja sa zahtjevima EU, a zapravo s ciljem države da utrži neke bijedne pare, ne hajući za cijenu ugrožavanja ionako osakaćenih najboljih dijelova obale i otoka. Zato se ni o čemu ne pita lokalno stanovništvo, nego se, kao u nedavnoj aferi oko koncesije na plažu Zlatni rat u Bolu na Braču, pogoduje problematičnim likovima, bliskim vladajućoj stranci, i zato su se konačno građani 36 otoka udružili u Pokret otoka. Kako bi spriječili ozakonjenje procesa uništenja, procesa koji vladarima pomorskim dobrom omogućuje onu razinu poslovanja vidljivu na zagrebačkom aerodromu. To jest ciljani kaos, e da bi novi posjednici nesmetano zarađivali na javnom dobru, uz nepovratnu štetu po okoliš i lokalne zajednice. A kako po važećem zakonu, još iz mrske Jugoslavije, pomorsko dobro ne smije biti privatno vlasništvo, izmišljene su koncesije, do čak 99 godina, što je praktički otuđenje, a jedini kriterij odabira koncesionara jest tek cijena ponude, uz potpuno bagateliziranje ekoloških, ekonomskih i društvenih utjecaja.
Drugim riječima, za prelijepi otok Rab jeftina koncesija na čak 18 plaža ne znači nikakav ekonomski prosperitet, nego tek bezobzirnu betonizaciju i zabranu dostupnosti plaža svima, bez iznimke, a projekt „uređenja“ samo tri rapske plaže predviđa nasipanje mora s 90.000 kubičnih metara kamenja i oko 12.000 kubika betona, ili kao da zamislimo natovarene kamione poredane u dužinu od 250 kilometara. Uvale pak podno splitskog Marjana trostruko su zaštićene, kao park šuma, kulturno i pomorsko dobro, pa je zabranjena svaka gradnja. Ipak, razni je koncesionarski polusvijet tamo betonirao sve živo, nagrdio prirodu s čak 75 komada nakaznih objekata, a ludilo privatne pohlepe uništilo je i ostale splitske plaže, ili poput glodavaca izgrizlo povijesnu jezgru Splita.
U Supetru na Braču nasipanjem obale i drobljenjem prirodnih škrapa bespovratno je uništen čitav obalni pojas, jer se tako ćefnulo vlasniku koncesije, firmi Supetrus hoteli, itd., itd. A novi zakon predviđa još veću razinu privatizacije pomorskog dobra, pa Pokret otoka, uz ulične demonstracije, traži zaustavljanje zakona, te javnu raspravu s uključenjem stručnjaka i lokalnog stanovništva. I doista, zakon je trenutačno zaustavljen, ali… Ali vlada je istodobno, arogantno ignorirajući želje i planove građana otoka Visa, odlučila prodati, baš kao svoje obiteljsko naslijeđe, tamošnji atraktivni kompleks zvan Češka vila, veličine 60.000 kvadratnih metara tik uz more, a u koncesiju na pet desetljeća dati čak 9 kilometara obalnog pojasa. Ili drugim riječima: Fuck your Pokret otpora!
I onda je sutradan popodne avion Croatia airlinesa konačno stigao u Dubrovnik. Let je trajao ukupno 18 sati. Za to vrijeme onaj se gospodin u Parizu već probudio i doručkovao, izvukao iz ladice neki papir pod nazivom Koncesijski ugovor s hrvatskom vladom i preletio stavku u kojoj stoji „da se koncesionar obavezuje da će zračna luka biti otvorena tijekom cijelog razdoblja koncesije“. Koncesije koju su upravo Francuzi dobili nad zagrebačkim aerodromom na valjda milijun godina i čiji su oni zapravo vlasnici. Oni su naime financirali njegovu gradnju, oni stoga imaju pravo određivati pravila o radnom vremenu, a vremena su teška, valja štedjeti, pa tako noću na tom aerodromu nema niti vatrogasaca, čime je razina sigurnosti svedena na nulu.
Radi ušteda je koncesionar smanjio broj osoblja, bezočno podigao cijene parkinga i usluga, no zato je hrvatska strana imala eksluzivno pravo imenovanja nove zračne luke. Pa se zove imenom Franje Tuđmana, zlikovca koji je još prije četvrt stoljeća započeo jeftinu rasprodaju društvenih dobara, potom prirodnih resursa, poput vode i šuma, dok njegovi nasljednici nesmiljeno krmče preostalo: obalu, otoke i pomorsko dobro, dajući taj važan prostor u sumnjive koncesije.
Zato je u hitnu proceduru upućen Zakon o koncesijama, zbog tobožnjeg usklađivanja sa zahtjevima EU, a zapravo s ciljem države da utrži neke bijedne pare, ne hajući za cijenu ugrožavanja ionako osakaćenih najboljih dijelova obale i otoka. Zato se ni o čemu ne pita lokalno stanovništvo, nego se, kao u nedavnoj aferi oko koncesije na plažu Zlatni rat u Bolu na Braču, pogoduje problematičnim likovima, bliskim vladajućoj stranci, i zato su se konačno građani 36 otoka udružili u Pokret otoka. Kako bi spriječili ozakonjenje procesa uništenja, procesa koji vladarima pomorskim dobrom omogućuje onu razinu poslovanja vidljivu na zagrebačkom aerodromu. To jest ciljani kaos, e da bi novi posjednici nesmetano zarađivali na javnom dobru, uz nepovratnu štetu po okoliš i lokalne zajednice. A kako po važećem zakonu, još iz mrske Jugoslavije, pomorsko dobro ne smije biti privatno vlasništvo, izmišljene su koncesije, do čak 99 godina, što je praktički otuđenje, a jedini kriterij odabira koncesionara jest tek cijena ponude, uz potpuno bagateliziranje ekoloških, ekonomskih i društvenih utjecaja.
Drugim riječima, za prelijepi otok Rab jeftina koncesija na čak 18 plaža ne znači nikakav ekonomski prosperitet, nego tek bezobzirnu betonizaciju i zabranu dostupnosti plaža svima, bez iznimke, a projekt „uređenja“ samo tri rapske plaže predviđa nasipanje mora s 90.000 kubičnih metara kamenja i oko 12.000 kubika betona, ili kao da zamislimo natovarene kamione poredane u dužinu od 250 kilometara. Uvale pak podno splitskog Marjana trostruko su zaštićene, kao park šuma, kulturno i pomorsko dobro, pa je zabranjena svaka gradnja. Ipak, razni je koncesionarski polusvijet tamo betonirao sve živo, nagrdio prirodu s čak 75 komada nakaznih objekata, a ludilo privatne pohlepe uništilo je i ostale splitske plaže, ili poput glodavaca izgrizlo povijesnu jezgru Splita.
U Supetru na Braču nasipanjem obale i drobljenjem prirodnih škrapa bespovratno je uništen čitav obalni pojas, jer se tako ćefnulo vlasniku koncesije, firmi Supetrus hoteli, itd., itd. A novi zakon predviđa još veću razinu privatizacije pomorskog dobra, pa Pokret otoka, uz ulične demonstracije, traži zaustavljanje zakona, te javnu raspravu s uključenjem stručnjaka i lokalnog stanovništva. I doista, zakon je trenutačno zaustavljen, ali… Ali vlada je istodobno, arogantno ignorirajući želje i planove građana otoka Visa, odlučila prodati, baš kao svoje obiteljsko naslijeđe, tamošnji atraktivni kompleks zvan Češka vila, veličine 60.000 kvadratnih metara tik uz more, a u koncesiju na pet desetljeća dati čak 9 kilometara obalnog pojasa. Ili drugim riječima: Fuck your Pokret otpora!
