Kondenzirana slika vlasti buržoazije

Svake godine je kvalitativno isto, samo se mijenja intenzitet. Dakle kvantiteta. Nakon što je unutarhrvatska polemika o tome tko je kriv za izdaju Vukovara i u čemu se ta krivnja točno sastoji (vojni, ali i politički aspekti okolnosti bitke za grad) uspješno potisnuta u tipičan kosovski mit uživanja u porazu, koji lako ujedinjuje naciju u ‘jednu veličanstvenu kolonu’ (piše liberalna štampa, godine 2014.), ništa više ne stoji na putu emotivnim ucjenama cjelokupnog stanovništva, kao taoca. Tako vladajući, u širem smislu od stranačkog, dokazuju da svi mi još uvijek premalo patimo. Barem mi živi, jer mrtvima je oprošteno (iako i tu selektivno, s obzirom na naciju). Uz svu opasnost da se – osim vulgarnog marksista, za što nas poneki optužuju – pretvorimo i u vulgarnog psihoanalitičara, tvrdimo kako je figura gubitnika u realnom, a dobitnika u fantazmatskom, još od vremena miloševićevskog mobiliziranja u ‘događanje naroda’, idealan način na koji vlasti na svim stranama rješavaju transformaciju na liniji radnik – ratnik – radnik. S time da je onaj prvi radnik, još uvijek socijalistički, ratnom mobilizacijom (često i nasilnom) pretvoren u ovog radnika dva. A taj, sada već kapitalistički određen, može i ne mora imati radno mjesto, ali mora imati nacionalnu svijest! I to uvijek za vlast nedovoljnu, pa onda znači i potencijalno beskonačno krivu. Pa se onda taj manjak ne baš nedokučivim transferom odmah pretvara u višak – pervertirano antiprosvjetiteljske samoskrivljene nezrelosti za svoje jadno stanje.

Naravno, terminologija u kojoj se izvodi ova operacija nije klasna. Ona gotovo da nije društvena, jer je teren društvenosti prepušten ekonomiji, koja je uglavnom uspješno razbija. Terminologija ide smjerom maksime (nikako samo hadezeovske): Pazi, mali čovječe, postupaš li uvijek kao veliki Hrvat (liberalna inačica ‘pošteni hrvatski građanin’ pokriva gotovo isto područje)! I mali ljudi se onda trude i trude (već desetljećima) da budu velikim Hrvatima. Ali to ne ide (i ne samo u smislu da zemlja ekonomski propada). Jer – tu ulazi skrivena klasna agenda – ne može biti velikim Hrvatom netko tko nije plave krvi. Svakojaka ulična bagra. To je ovaj feudalni preostatak koji je nužno reaktivirati za obnovu kapitalizma na poluperiferiji Evrope. Dakle samo se vi niže klase sadomazohistički trudite! Ali nikada neće – tu je na djelu i moment izopačenja tradicionalnog vjerovanja – siromah ući u kraljevstvo nebesko. A plava se krv, naravno, u modernom duhu kupuje novcem i političkim utjecajem, sve u dijalektičkoj vezi. Pa je onda moguće i da je tzv. branitelj veteranu tajkun naspram nezaposlenog radnika.

Pogledajmo medije. Naslov na prvoj stranici novina: ‘Dvije kolone prerasle u jednu – veličanstvenu kolonu sjećanja’. Koji kralj Ubu ne bi htio imati ovakve dvorjane i narod? I to usred ekonomske krize, koja to nekim Poljacima i nije. Pa onda predsjednik države, ovdašnji Ubu manjeg demoničkog formata, može izjaviti: ‘Ponosan sam jer je hrvatska ljubav, hrvatska sućut i Hrvatska koja poštuje Vukovar, dostojanstveno odala počast Vukovaru i svim poginulima.’

A što na to radi ovdašnje civilno društvo, svedemo li ga, redukcionistički i vulgarno klasno, na njegove plaćene radnike? Možda dolazi iz svih zemalja tzv. regije u Vukovar s tablama ‘Ne u naše ime’?! Ali to ne. Mirotvorstvo se odavno prilijepilo uz ‘svoje’ državice. Civilno društvo se ili apstraktnom frazom bori protiv moguće fašizacije u novoj ekonomskoj krizi ili još uvijek nudi stvaranje regionalne komisije za istinu i pomirenje u vezi stare, nekada političke krize. U smislu suočenja s prošlošću u postkonfliktnoj situaciji, da upotrijebimo u njemu vladajuću terminologiju. No postkonfliktna situacija, u smislu normalizacije država kao garancija sada međunarodnog, a u korijenu klasnog mira, funkcionira na opisani način. To je klasni teror realiziran u ‘nacionalnoj’ formi. Predstavnici kapitalo-parlamentarizma u tzv. regiji idilično se druže na svojim, još uvijek uglavnom evroatlantski iniciranim, skupovima. Dok su stari način prekograničnog komuniciranja u stilu ‘drž’te me da ne poludim’ sada uglavnom prenijeli na unutrašnje prilike u ‘svojim’ državicama. Lijepo je napisati transparent ‘Nacionalizam ubija!’ pa ga još na svim jezicima i pismima tzv. regije izložiti na glavnom gradskom trgu. Ali toj rečenici nedostaje druga, koja bi objasnila da ono što još uvijek zovemo nacionalizmom (pogrešno, jer taj pokret koji to nije ne stvara nikakvu naciju, već je baš rastvara!) ovdje još od 1971. služi građanskoj reakciji i kapitalističkoj obnovi. A na štetu potencijalne i stvarne vlasti radničke klase. To je dakle, izrazimo se u nevolji rogobatno, kapitalo-nacionalizam. Na plakatima civilnih udruga može stajati, s jednakim, ako ne i većim pravom, i slogan ‘Kapitalizam ubija!’ No to se neće dogoditi, jer one su, koliko do jučer, nudile male identitetske biznise kao rješenja za nagomilana društvena proturječja.

Kome dakle odgovara ovakva slika Vukovara, koja se podgrijava već skoro četvrt stoljeća? Očito, nacionalizam je oblik klasne borbe u kojoj pobjeđuje buržoazija. Reći da to čine kako bi skrenuli pažnju s realnih društvenih problema nema smisla i uistinu vodi u vulgarno materijalistička tumačenja. Nadamo se da naša analiza to ne čini. Jer vulgarnostima se – usput – kao nekim pervertiranim marksizmom služe baš vladajući, kada primjerice govore da građani imaju prečih briga (misli se ekonomskih) od problema manjinskih prava. Pa se ova mogu onako usput ukidati! Ne. Vladajući, u širem smislu od stranačkog, proizvode vukovarsku simptomatiku jer je to njihovo proizvodno mjesto u međunarodnoj podjeli rada, namijenjeno kompradorskoj buržoaziji. A to znači onoj vladajućoj klasi – većina profesionalno-političke kaste je njezin dio – koja služi kao posrednik između domaćih resursa (uključivo s radnom snagom) i međunarodnog kapitala. Ta klasa ne mora samostalno pokretati privrednu proizvodnju. Pa to ona – to svi vide – ni ne čini. U tom smislu, ona je lumpenburžoazija. Zato jer nema proizvodne odgovornosti klasične buržoazije, a ima dio njezinih povlastica. To je svojevrsno pravo na rentu, koje samo ponekad bude prokazano kao korupcija. Uglavnom tada kada nestaju velike količine novca u špekulativnim namještanjima poslova. I uglavnom među domorocima. Ali nitko se ne hapsi zbog recimo razvlaštenja radnika, oduzimanja im prava na zdravstveno, socijalno i nadnicu od koje se može pristojno živjeti. Dapače, to je dio pozitivne političke agende, uključivanja u evroatlantske integracije.

No naša buržoazija je i prava buržoazija, zato što bez njihove ‘samo’ posredničke uloge nikakvog slobodnog protoka kapitala i novca ne bi moglo biti. Mogli bismo još i ovako spekulirati: dopodne, kada su lumpen, naši buržuji odrađuju svoju nacionalističku šihtu, recimo u Vukovaru, namijenjenu držanju donjih klasa u pokornosti, na uvodno skiciran način. Popodne, kada posluju, oni su od početka do kraja, možda u tom istom Vukovaru, dio kozmopolitske buržoazije na zadatku business as usual. U tom smislu, to mjesto možemo shvatiti kao kondenziranu sliku klasne vlasti.

Trik liberalne javnosti kako je za sve ružno kriva politički nepismena rulja, naravno, prikriva i štiti prave krivce. One koji tako uspješno – opisanom dijalektikom između politike i ekonomije – proizvode lumpenproletarijat.

novosti