Hrvatska desetljećima zaostaje, uvijek je tu neki ‘ali’ kao dežurni krivac zašto smo još uvijek zemlja potencijala, a nikako prilika.
Hrvatska ima toliko potencijala; prekrasnu prirodu, odličnu prometnu poziciju, obrazovane ljude, članica je EU i na raspolaganju su joj milijarde, može hraniti milijune, ali… Koliko puta ste to čuli? Ili sami izrekli?
Uvijek je tu neki “ali” da odradi ulogu dežurnog krivca. Ali – imali smo rat i privatizaciju. Ali – ljudi se iseljavaju. Ali – nismo ušli u EU u velikom proširenju. Ali – udarila je kriza 2009. Ali – sad je došla korona i potres(i).
Uvijek je tu neki alibi zašto dosljedno zaostajemo za Europom premda smo skoro cijelo desetljeće članica.
Zašto BDP sporo raste pa ono što je drugima inercija, oko tri posto, mi u najboljim godinama slavimo? Zašto su se deseci tisuća naših sugrađana iselili u Njemačku, Austriju i Irsku umjesto da pristaju na život bez puno perspektive kod kuće?
Apsurdna teritorijalna podjela
Ne jednom, opekli smo se neumjerenim favoriziranjem turizma. Znamo da on nosi dugoročno mlake izglede rasta i devastaciju prostora, pa svejedno u njega lopatom nastavljamo gomilati resurse.
Oporezivanja, jasno, nema jer državi ne pada pamet niti pokušati ljude potaknuti da se cijele godine bave, recimo, nekom proizvodnjom umjesto betoniranjem novih apartmana.
Godinama govorimo da je teritorijalna podjela apsurdna što su e-propusnice fantastično ogolile. Imate općinu, ne i bankomat ili dućan, a na posao putujete u najbliži grad prolazeći kroz barem još tri administrativne jedinice. Javne usluge su kriminalno loše iako je broj općina, gradova i županija tolik da bi mogao servisirati 10-ak puta mnogoljudnije zemlje.
No znamo da se priča o teritorijalnoj upravi ne svodi na servis građana već je megalomanski konstrukt za zapošljavanja stranački podobnih i onih s dobrim vezama, a njih su stotine tisuća.
Tu vojsku ljudi, birača da nazovemo stvari pravim imenom, netko treba hraniti i stroj podmazivati pa su porezi na dohodak, dobit, PDV, trošarine i cijeli sijaset parafiskalnih nameta visoki. Znamo da je posljedica toga skupa i spora država, sa stotinama besmislenih procedura i papira kojima birokracija opravdava svoje postojanje.
Zato izdavanje dozvola traje unedogled, jedan državni ured traži papir koji je izdao drugi jer nisu spojeni, ponovno se vraćaju kvartalna izvješća da država prati učinak pandemije, pokretanje tvrtke traje danima umjesto par sati, zato je i dalje potreban pečat…
Trepnete li više kad vam netko poznat kaže da mjerka datum za prijevremeni odlazak u mirovinu? Čemu, kad je to samo racionalno u državi koja nema adekvatne penalizacije da bi to obeshrabrila.
Premda znamo da je mirovinski sustav na rubu pucanja jer je premalo aktivnih radnika u odnosu na broj umirovljenika. Da je drugi mirovinski stup, koji bi budućim umirovljenicima trebao biti jedini izvor primanja, dugoročno neodrživ sa stopom izdvajanja iz plaće od 5 posto.
Pa se svejedno odustalo od produljenja radnog vijeka, nema ni natruhe o većoj stopi, ali se stalno proširuje broj onih koji ne uplaćuju doprinose, a mirovinu primaju.
Nedovoljno STEM predmeta
Znamo da učenici u školi bubaju gluposti i fakte, a ne uče misliti, da STEM predmeta nema dovoljno i da oni koji ne žele učiti vjeronauk nemaju izbora nego bauljati po hodnicima. Da se hrvatska sveučilišta ne mogu mjeriti s europskima niti se bogznašto domaći znanstvenici (osim rijetkih) u svijetu citiraju, da su tvrtke poput jednog Rimca ili Infinuma iznimke.
Sve je to logična posljedica mizernih ulaganja u istraživanja i razvoj. Pa opet, prije ćemo kupovati vojne avione nego milijarde uložiti u budućnost. Sve je to priča o (ne)konkurentnosti. Primjera je bezbroj; pune su ih novine i televizije svaki dan.
Novinari o tome godinama papagajski pišu, poduzetnici i stručnjaci frustrirano apeliraju, Bruxelles upozorava, diplomati u nevjerici raportiraju svojim zemljama… Psi laju, a karavane prolaze. Najnoviji apel stiže u Bijeloj knjizi za 2020. Udruženja stranih ulagača.
Preporuke, sve već viđene i ranije bezbroj puta izrečene dijagnoze o razlozima životarenja hrvatskog gospodarstva, sada kroz perspektivu Covida-19. Poručuju da konkurentnost nema cijenu i da treba otključati onaj ogromni potencijal s početka priče jer svaka zemlja ima svoj neki “ali” pa svejedno bruse svoje konkurentske prednosti.
Zamislite Hrvatsku kao inkubator inovacija i znanja, prijateljske poslovne klime bez administracije i lokalnih šerifa, gdje su plaće visoke, porezi mali, mirovine pristojne, bolnice uređene, sudstvo agilno, a politička korupcija iznimka.
Ako vam takva pomisao izaziva salve smijeha, znači da konkurentnost ima cijenu. I da smo je kao društvo odavno pristali platiti.
poslovni
