U Velikoj Britaniji nešto su se strašno usplahirili oko četvrte sezone inače od kritike hvaljene i od publike rado gledane serije The Crown, koja se bavi životom i djelom kraljice Elizabethe II. Autor Peter Morgan morao je pribjeći selektiranju kako bi uspio radnju smjestiti u podnošljivi broj epizoda jer je vladarica poprilično dugo vremena provela na tronu, pa se opredijelio za tradicionalan epizodičan format. Svaka sezona prikazuje jedno od razdoblja kraljičine vladavine te se sastoji od deset epizoda koje možda uvijek ne predstavljaju ključne trenutke njezina kraljevanja u određenom periodu, koliko se pomoću njih ocrtava njezin karakter, ponašanje, obiteljska situacija te društveno-politički kontekst. S prvim trima sezonama sve je bilo u redu te se često moglo čuti kako Kruna predstavlja najbolje karakteristike britanske televizije. Nije da je kraljičin portret u Morganovoj viziji uvijek bio laskav, no serija se ipak dodvoravala anakronoj monarhističkoj instituciji kao jednom od temelja britanskoga društva te tradiciji koja je bitan socijalni kohezivni element.
Svaka zajednica ima svoje fetiše. U Sjedinjenim Državama to je morbidna fascinacija zvijezdama popularne kulture, celebrityjima, u koje štošta ulazi, pa čak i serijski te masovni ubojice. U Britaniji su nešto konvencionalniji, pa su tu posrijedi članovi kraljevske obitelji. Fascinacija je to koju je teško razumjeti, osim možda kao infantilnu fiksaciju na idilične narative o princezama i prinčevima, u kojima dobro i pravda uvijek pobjeđuju, jer drugoga razloga nema. Ti su članovi kraljevske obitelji toliko dosadni i isprazni, a čini se i hladni, u potpunosti odvojeni od svoje društvene i bilo kakve životne stvarnosti da je teško pronaći valjan razlog za toliku histeriju javnosti oko pojedinih događaja iz njihova kružoka, poput svadbi raznih prinčeva koji su 48. po redu u sukcesiji na tron. Dobrim dijelom visoku gledanost i medijske natpise o The Crown trebamo tumačiti u svjetlu navedene opčinjenosti.
Problem je s četvrtom sezonom nastao kada se Morgan dohvatio recentnih događaja koji su u kolektivnom pamćenju još uvijek svježi. Ujedno su bili medijski vrlo eksploatirani i zlorabljeni te predmetom nebrojenih skandala. Autor je nekima pristupio s kritičkim odmakom, pa je za razliku od prethodnih sezona u ovoj podilaženje predmetu obrade donekle prožeto s njegovim kritičkim razmatranjem. Iz navedenoga je proizašla velika medijska halabuka oko fikcionalizacije određenih događaja u priči. The Crown se oduvijek poigravao odnosom fikcije i fakcije i do sada se nitko previše na to nije obazirao niti se time zamarao, barem do trenutka kada se taj odnos počeo koristiti u kritičke svrhe, napose u prikazivanju monarhova robovanja navadama prošlosti.
Pojedini medijski natpisi išli su toliko daleko da su optuživali seriju kako vrijeđa neke od najznačajnijih i najboljih britanskih institucija – kraljicu i najdugovječniju premijerku Margaret Thatcher, čije je mučno političko naslijeđe i danas predmetom žustrih polemika i kontroverzi, pa se superlativ najfinije ne bi trebao tako olako koristiti u njezinu kontekstu. Kakva je bila, njezin je portret u seriji na trenutke i dobrodušan. Reakcija je isprovocirana činjenicom da recentna sezona kraljicu prikazuje kao izrazito hladnu i suzdržanu osobu, osobito naspram vlastite djece te snahe, princeze Diane, no posrijedi je karakterizacija koja se provlači kroz cijelu seriju.
Portretiranje Thatcherove također je ponekima bilo problematično: odlična glumačka kreacija Gillian Anderson (The X Files) bila im je odveć karikaturalna s problematičnim glasom te slabim i staračkim držanjem inače vrlo energične žene, koja u seriji izgleda dvadesetak godina starije od Elizabethe iako su bile istoga godišta. Odnos nekadašnje premijerke naspram radničke klase svakako je bio problematičan i sramotan, a serija navedeno tumači gotovo nesvjesnim klasnim sramom, pa je premijerka prezir umjesto na one na vrhu – aristokraciju, usmjerila na vlastito porijeklo.
Nije teško naslutiti da se četvrta sezona bavi razdobljem između 1977. i 1990. godine, koje je obilježeno dolaskom Thatcherove na vlast te njezinim posrtanjem s premijerskoga trona. Posrijedi je bilo vrlo turbulentno desetljeće kako za svijet, tako i za Veliku Britaniju. Balans između javnog i privatnog ovdje je postao određeni disbalans. Recimo da su Morgana više zanimali Charles, Camilla i Diana, princeza Margaret i njezina psiha, Elizabethin odnos prema djeci i Commonwealthu, nego društveni događaji, socijalni nemiri i preturbacije, koji su tek naznačeni, a uvelike su obilježili ovaj period.
.png)
Stoga je nauštrb tračerskoga podilaženja gledateljevim strastima za pikanterijama iz kraljevskih ložnica, društveno-povijesni kontekst tek ovlaš i površno dotaknut. Falklandski rat uzgred se spominje, kraljičina reakcija na taj događaj zaobiđena je kao i činjenica da si je njime premijerka kupila popularnost kod biračkoga tijela koje joj je sve manje bilo naklonjeno. Određena su zbivanja sramotno zaobiđena, poput radničkih štrajkova. Neki su događaji obrađeni u lajt-maniri, pa nije istina da je kraljica uvijek rezervirano prikazana. Njezin sukob u osmoj epizodi s premijerkom oko sankcija Južnoafričkoj Republici postavljen je kao moralno superiorno gledište naspram pragmatičnoga Thatcheričina odbijanja sankcija rasističkom režimu u ime ekonomskih čimbenika. Povijesna tumačenja ipak sugeriraju da je Elizabethi manje bilo stalo do rasnih ugnjetavanja u afričkoj državi, a više do statusa Commonwealtha.
S druge strane, fascinacija ljudima koji eto dobivaju imanja i plaću samo zato što su pripadnici određene obitelji i klase, djeluje podosta zazorno. Kad se princeza Margaret osorno odnosi prema svojoj psihijatrici te naglašava da je treba oslovljavati s „madam” ili kad se sukobljava sa svojom simpatijom te uvrijeđeno izvikuje da ona nije periferija nego centar kraljevske obitelji, ona je naime kraljičina sestra, nije da možete osjetiti simpatiju prema tim ljudima nezasluženih privilegija.
Posljedica epizodičnog formata jest takva da su neke epizode uspjelije, dok su druge slabije. Iako su Josh O`Connor i Emma Corrin izvrsni kao Charles i Diana, epizode posvećene njima svode se na svađe i pomirenja pa ostavljaju dojam kao da gledate ekranizaciju tračerskih rubrika nekog tabloida. S druge strane, epizode s Thatcher u središtu razmatranja katkada kradu pažnju. Peta epizoda Fagan o Elizabethinu jutarnjem razgovoru s očajnim radnikom – provalnikom u palaču, vrlo je spretno izvedena. Ponekad su segmenti epizoda mnogo uspjeliji nego cjelina, kojoj često nedostaje živosti. Morgan i njegovi redatelji veliku su pažnju posvetili detaljima te vizualnoj ispoliranosti. U seriji je sve raskošno producirano, pedantno osmišljeno, na svom mjestu, no tako beživotno i akademski, rekao bih - dosadno i umiveno, kao i protagonisti kojima se bavi. Olivia Colman je i dalje odlična u ulozi Elizabethe II.
Svaka zajednica ima svoje fetiše. U Sjedinjenim Državama to je morbidna fascinacija zvijezdama popularne kulture, celebrityjima, u koje štošta ulazi, pa čak i serijski te masovni ubojice. U Britaniji su nešto konvencionalniji, pa su tu posrijedi članovi kraljevske obitelji. Fascinacija je to koju je teško razumjeti, osim možda kao infantilnu fiksaciju na idilične narative o princezama i prinčevima, u kojima dobro i pravda uvijek pobjeđuju, jer drugoga razloga nema. Ti su članovi kraljevske obitelji toliko dosadni i isprazni, a čini se i hladni, u potpunosti odvojeni od svoje društvene i bilo kakve životne stvarnosti da je teško pronaći valjan razlog za toliku histeriju javnosti oko pojedinih događaja iz njihova kružoka, poput svadbi raznih prinčeva koji su 48. po redu u sukcesiji na tron. Dobrim dijelom visoku gledanost i medijske natpise o The Crown trebamo tumačiti u svjetlu navedene opčinjenosti.
Problem je s četvrtom sezonom nastao kada se Morgan dohvatio recentnih događaja koji su u kolektivnom pamćenju još uvijek svježi. Ujedno su bili medijski vrlo eksploatirani i zlorabljeni te predmetom nebrojenih skandala. Autor je nekima pristupio s kritičkim odmakom, pa je za razliku od prethodnih sezona u ovoj podilaženje predmetu obrade donekle prožeto s njegovim kritičkim razmatranjem. Iz navedenoga je proizašla velika medijska halabuka oko fikcionalizacije određenih događaja u priči. The Crown se oduvijek poigravao odnosom fikcije i fakcije i do sada se nitko previše na to nije obazirao niti se time zamarao, barem do trenutka kada se taj odnos počeo koristiti u kritičke svrhe, napose u prikazivanju monarhova robovanja navadama prošlosti.
Pojedini medijski natpisi išli su toliko daleko da su optuživali seriju kako vrijeđa neke od najznačajnijih i najboljih britanskih institucija – kraljicu i najdugovječniju premijerku Margaret Thatcher, čije je mučno političko naslijeđe i danas predmetom žustrih polemika i kontroverzi, pa se superlativ najfinije ne bi trebao tako olako koristiti u njezinu kontekstu. Kakva je bila, njezin je portret u seriji na trenutke i dobrodušan. Reakcija je isprovocirana činjenicom da recentna sezona kraljicu prikazuje kao izrazito hladnu i suzdržanu osobu, osobito naspram vlastite djece te snahe, princeze Diane, no posrijedi je karakterizacija koja se provlači kroz cijelu seriju.Portretiranje Thatcherove također je ponekima bilo problematično: odlična glumačka kreacija Gillian Anderson (The X Files) bila im je odveć karikaturalna s problematičnim glasom te slabim i staračkim držanjem inače vrlo energične žene, koja u seriji izgleda dvadesetak godina starije od Elizabethe iako su bile istoga godišta. Odnos nekadašnje premijerke naspram radničke klase svakako je bio problematičan i sramotan, a serija navedeno tumači gotovo nesvjesnim klasnim sramom, pa je premijerka prezir umjesto na one na vrhu – aristokraciju, usmjerila na vlastito porijeklo.
Nije teško naslutiti da se četvrta sezona bavi razdobljem između 1977. i 1990. godine, koje je obilježeno dolaskom Thatcherove na vlast te njezinim posrtanjem s premijerskoga trona. Posrijedi je bilo vrlo turbulentno desetljeće kako za svijet, tako i za Veliku Britaniju. Balans između javnog i privatnog ovdje je postao određeni disbalans. Recimo da su Morgana više zanimali Charles, Camilla i Diana, princeza Margaret i njezina psiha, Elizabethin odnos prema djeci i Commonwealthu, nego društveni događaji, socijalni nemiri i preturbacije, koji su tek naznačeni, a uvelike su obilježili ovaj period.
Stoga je nauštrb tračerskoga podilaženja gledateljevim strastima za pikanterijama iz kraljevskih ložnica, društveno-povijesni kontekst tek ovlaš i površno dotaknut. Falklandski rat uzgred se spominje, kraljičina reakcija na taj događaj zaobiđena je kao i činjenica da si je njime premijerka kupila popularnost kod biračkoga tijela koje joj je sve manje bilo naklonjeno. Određena su zbivanja sramotno zaobiđena, poput radničkih štrajkova. Neki su događaji obrađeni u lajt-maniri, pa nije istina da je kraljica uvijek rezervirano prikazana. Njezin sukob u osmoj epizodi s premijerkom oko sankcija Južnoafričkoj Republici postavljen je kao moralno superiorno gledište naspram pragmatičnoga Thatcheričina odbijanja sankcija rasističkom režimu u ime ekonomskih čimbenika. Povijesna tumačenja ipak sugeriraju da je Elizabethi manje bilo stalo do rasnih ugnjetavanja u afričkoj državi, a više do statusa Commonwealtha.
S druge strane, fascinacija ljudima koji eto dobivaju imanja i plaću samo zato što su pripadnici određene obitelji i klase, djeluje podosta zazorno. Kad se princeza Margaret osorno odnosi prema svojoj psihijatrici te naglašava da je treba oslovljavati s „madam” ili kad se sukobljava sa svojom simpatijom te uvrijeđeno izvikuje da ona nije periferija nego centar kraljevske obitelji, ona je naime kraljičina sestra, nije da možete osjetiti simpatiju prema tim ljudima nezasluženih privilegija.
Posljedica epizodičnog formata jest takva da su neke epizode uspjelije, dok su druge slabije. Iako su Josh O`Connor i Emma Corrin izvrsni kao Charles i Diana, epizode posvećene njima svode se na svađe i pomirenja pa ostavljaju dojam kao da gledate ekranizaciju tračerskih rubrika nekog tabloida. S druge strane, epizode s Thatcher u središtu razmatranja katkada kradu pažnju. Peta epizoda Fagan o Elizabethinu jutarnjem razgovoru s očajnim radnikom – provalnikom u palaču, vrlo je spretno izvedena. Ponekad su segmenti epizoda mnogo uspjeliji nego cjelina, kojoj često nedostaje živosti. Morgan i njegovi redatelji veliku su pažnju posvetili detaljima te vizualnoj ispoliranosti. U seriji je sve raskošno producirano, pedantno osmišljeno, na svom mjestu, no tako beživotno i akademski, rekao bih - dosadno i umiveno, kao i protagonisti kojima se bavi. Olivia Colman je i dalje odlična u ulozi Elizabethe II.
