Uglavnom, ova je afera pokazala suštinu hrvatske političke laži, a arogantnog prvog čovjeka takozvane Domoljubne koalicije prokazala spremnim da unovči najdražu mu domovinu za šaku „Judinih škuda“, što je inače sintagma koju on sam, kopirajući idejnog oca Franju Tuđmana, nabija na nos svojim oponentima – „Jugoslavenima“ i „komunistima“. Svoj politički uspon bazirao je isključivo na ideološkim podjelama i raspirivanju međuetničke mržnje, a razvijenim policijskim umom vjerovao da u tako jadnoj vladi može voditi glavnu riječ, samo ako bude neprestalno proizvodio nove neprijatelje i izdajnike fantomskog nacionalnog suvereniteta. Sada je razotkriven tek kao sitni švercer državnih interesa, na apanaži mađarske naftne kompanije koja je u sporu s Hrvatskom. Kao tipični podzemni politički igrač, prolaznu je ocjenu Karamarko na putu prema vlasti jedva dobio, uvijek prijeteći drzak u promociji zadrtih desničarskih floskula, da bi sada vlastitu aferu cmizdravo nazvao „ugrožavanjem svoje obitelji“.
On je šef trenutačno najjače političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, potpredsjednik Vlade, formalno drugi čovjek vlasti, a faktično prvi, lider jedne grupe lunatika, pompozno nazvane Domoljubna koalicija, koji se evo već četiri mjeseca ponašaju kao vođe drugoligaškog fudbalskog kluba, a ne države. Njegov politički program baziran je na šupljim, ali kurentnim frazama o domoljublju, konzervativizmu, obitelji, crkvi… Učinio je sve da nakon jedva skrpane vlade eutanazira koalicijskog partnera Most, zahvaljući kojemu je i osvojio vlast, da gurne u drugi plan premijera kojega je, mimo izbornog legitimiteta, sam dovukao iz Kanade, uglavnom, ustoličio se kao car spletki, prijetnji, ucjena, a onda…
Onda je moćni čovjek Tomislav Karamarko, kao u nekom jeftinom dramoletu, razotkriven kao „izdajica domovine“ i nacionalnih interesa, čovjek na samom rubu političke provalije, čiju ostavku sada traži opozicija, a ne bi bila mrska ni mnogim članovima njegove partije. Riječ je o skandalu koji opet razobličuje zloupotrebu mitološke države u privatne svrhe, te krajnje prezrivi odnos prema legalitetu i građanima. Karamarkova supruga, ispostavilo se, za nejasne je konzultantske poslove primala unosan honorar, ukupno 60.000 eura, od utjecajnog lobista mađarske naftne kompanije, koja je pak pod vrlo sumnjivim okolnostima postala vlasnik hrvatske naftne industrije. Upravo je zbog prodaje INA-e bivši premijer Sanader suđen za primanje ogromnog mita i smuca se po zatvorima i sudovima, a Hrvatska zbog te prodaje, kako bi Karamarko rekao, „strateških interesa države“, s Mađarskom vodi arbitražni spor. Gospođa Karamarko, dakle, kroz svoju je promotivnu agenciju Drimia primala novac od obiteljskog prijatelja i savjetnika tvrtke koja, zahvaljujući koruptivnom ugovoru, ima u vlasništvu obje hrvatske rafinerije i eksplaotira hrvatska rudna bogatstva.
I dok tvrtka Ane Karamarko obavlja nepoznat, ali unosan posao za mađarski MOL, njezin se suprug sastaje s vlasnicima MOL-a, a potom se unutar Vlade zalaže za prekid arbitražnog spora, tvrdeći da „ćemo ga ionako izgubiti“. Radi li onda Karamarko protiv nacionalnih interesa Hrvatske, uz pomoć svoje žene? Žene koja je dugo radila u medijskoj korporaciji Europapress holding, tu stjecala znanje o PR poslovima, koje će kasnije prenijeti u vlastitu tvrtku i bilježiti nevjerojatne poslovne rezultate, dubokoj krizi unatoč. Je li ta gospođa posredovala između svoga tadašnjeg poslodavca, vlasnika najjače medijske kompanije u Hrvatskoj, i gospodina Karamarka, tada na važnim političkim funkcijama, naročito onoj na čelu tajnih službi? Točnije, ima li i njegovih zasluga u tome što je bivši vlasnik Europapress holdinga, usprkos ozbiljnim optužbama i kaznenim prijavama, ipak izbjegao sudbinu svoga tadašnjeg mentora, utamničenog premijera Sanadera?
Uglavnom, ova je afera pokazala suštinu hrvatske političke laži, a arogantnog prvog čovjeka takozvane Domoljubne koalicije prokazala spremnim da unovči najdražu mu domovinu za šaku „Judinih škuda“, što je inače sintagma koju on sam, kopirajući idejnog oca Franju Tuđmana, nabija na nos svojim oponentima – „Jugoslavenima“ i „komunistima“. Svoj politički uspon bazirao je isključivo na ideološkim podjelama i raspirivanju međuetničke mržnje, a razvijenim policijskim umom vjerovao da u tako jadnoj vladi može voditi glavnu riječ, samo ako bude neprestalno proizvodio nove neprijatelje i izdajnike fantomskog nacionalnog suvereniteta. Sada je razotkriven tek kao sitni švercer državnih interesa, na apanaži mađarske naftne kompanije koja je u sporu s Hrvatskom. Kao tipični podzemni politički igrač, prolaznu je ocjenu Karamarko na putu prema vlasti jedva dobio, uvijek prijeteći drzak u promociji zadrtih desničarskih floskula, da bi sada vlastitu aferu cmizdravo nazvao „ugrožavanjem svoje obitelji“.
No afera „konzultantica“, kako je nazvana, opet je pokazala da se desničarski HDZ nije ni koraka odmakao od svojih temeljnih karakteristika, to jest ispraznog „domoljublja“ baziranog na korupciji, te da ta stranka Hrvatskoj nudi samo retardaciju, rušenje dosegnutih demokratskih standarda, pa je i Vlada formirana s Mostom slaba, dezorjentirana, i na sve načine štetna. Ipak, unatoč korupcijskom skandalu, Karamarko ne namjerava sam odstupiti, dobro procjenjujući da takav moralni sunovrat nije ovdje ništa posebno, nego se njegovim slučajem bavi nekakvo neobvezujuće Povjerenstvo za sukob interesa, dok svi oni koje je potplatio, od crkve, preko ratnih veterana, do raznih konzervativnih skupina, taj skandal eufemistički nazivaju tek „nesmotrenošću“.
Do afere sa svojom ženom, Karamarko je bio koncentriran isključivo na uspostavu profašističke države i podrivanje demokracije, uz grčevitu borbu s koalicijskim partnerom da pod svoje stavi represivni aparat i tajne službe. Sada je jasno i zašto. No, jedva da je išta od toga smetalo opozicijskom SDP-u, ali uzeti lovu od „neprijatelja“, e to ga već kvalificira kao „nacionalnog izdajnika“. Podrazumjeva li to i njegov politički kraj? Nije izgledno. Ne u državi koju upravo najgorljiviji domoljubi sustavno pljačkaju.
tacno
On je šef trenutačno najjače političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, potpredsjednik Vlade, formalno drugi čovjek vlasti, a faktično prvi, lider jedne grupe lunatika, pompozno nazvane Domoljubna koalicija, koji se evo već četiri mjeseca ponašaju kao vođe drugoligaškog fudbalskog kluba, a ne države. Njegov politički program baziran je na šupljim, ali kurentnim frazama o domoljublju, konzervativizmu, obitelji, crkvi… Učinio je sve da nakon jedva skrpane vlade eutanazira koalicijskog partnera Most, zahvaljući kojemu je i osvojio vlast, da gurne u drugi plan premijera kojega je, mimo izbornog legitimiteta, sam dovukao iz Kanade, uglavnom, ustoličio se kao car spletki, prijetnji, ucjena, a onda…
Onda je moćni čovjek Tomislav Karamarko, kao u nekom jeftinom dramoletu, razotkriven kao „izdajica domovine“ i nacionalnih interesa, čovjek na samom rubu političke provalije, čiju ostavku sada traži opozicija, a ne bi bila mrska ni mnogim članovima njegove partije. Riječ je o skandalu koji opet razobličuje zloupotrebu mitološke države u privatne svrhe, te krajnje prezrivi odnos prema legalitetu i građanima. Karamarkova supruga, ispostavilo se, za nejasne je konzultantske poslove primala unosan honorar, ukupno 60.000 eura, od utjecajnog lobista mađarske naftne kompanije, koja je pak pod vrlo sumnjivim okolnostima postala vlasnik hrvatske naftne industrije. Upravo je zbog prodaje INA-e bivši premijer Sanader suđen za primanje ogromnog mita i smuca se po zatvorima i sudovima, a Hrvatska zbog te prodaje, kako bi Karamarko rekao, „strateških interesa države“, s Mađarskom vodi arbitražni spor. Gospođa Karamarko, dakle, kroz svoju je promotivnu agenciju Drimia primala novac od obiteljskog prijatelja i savjetnika tvrtke koja, zahvaljujući koruptivnom ugovoru, ima u vlasništvu obje hrvatske rafinerije i eksplaotira hrvatska rudna bogatstva.
I dok tvrtka Ane Karamarko obavlja nepoznat, ali unosan posao za mađarski MOL, njezin se suprug sastaje s vlasnicima MOL-a, a potom se unutar Vlade zalaže za prekid arbitražnog spora, tvrdeći da „ćemo ga ionako izgubiti“. Radi li onda Karamarko protiv nacionalnih interesa Hrvatske, uz pomoć svoje žene? Žene koja je dugo radila u medijskoj korporaciji Europapress holding, tu stjecala znanje o PR poslovima, koje će kasnije prenijeti u vlastitu tvrtku i bilježiti nevjerojatne poslovne rezultate, dubokoj krizi unatoč. Je li ta gospođa posredovala između svoga tadašnjeg poslodavca, vlasnika najjače medijske kompanije u Hrvatskoj, i gospodina Karamarka, tada na važnim političkim funkcijama, naročito onoj na čelu tajnih službi? Točnije, ima li i njegovih zasluga u tome što je bivši vlasnik Europapress holdinga, usprkos ozbiljnim optužbama i kaznenim prijavama, ipak izbjegao sudbinu svoga tadašnjeg mentora, utamničenog premijera Sanadera?
Uglavnom, ova je afera pokazala suštinu hrvatske političke laži, a arogantnog prvog čovjeka takozvane Domoljubne koalicije prokazala spremnim da unovči najdražu mu domovinu za šaku „Judinih škuda“, što je inače sintagma koju on sam, kopirajući idejnog oca Franju Tuđmana, nabija na nos svojim oponentima – „Jugoslavenima“ i „komunistima“. Svoj politički uspon bazirao je isključivo na ideološkim podjelama i raspirivanju međuetničke mržnje, a razvijenim policijskim umom vjerovao da u tako jadnoj vladi može voditi glavnu riječ, samo ako bude neprestalno proizvodio nove neprijatelje i izdajnike fantomskog nacionalnog suvereniteta. Sada je razotkriven tek kao sitni švercer državnih interesa, na apanaži mađarske naftne kompanije koja je u sporu s Hrvatskom. Kao tipični podzemni politički igrač, prolaznu je ocjenu Karamarko na putu prema vlasti jedva dobio, uvijek prijeteći drzak u promociji zadrtih desničarskih floskula, da bi sada vlastitu aferu cmizdravo nazvao „ugrožavanjem svoje obitelji“.
No afera „konzultantica“, kako je nazvana, opet je pokazala da se desničarski HDZ nije ni koraka odmakao od svojih temeljnih karakteristika, to jest ispraznog „domoljublja“ baziranog na korupciji, te da ta stranka Hrvatskoj nudi samo retardaciju, rušenje dosegnutih demokratskih standarda, pa je i Vlada formirana s Mostom slaba, dezorjentirana, i na sve načine štetna. Ipak, unatoč korupcijskom skandalu, Karamarko ne namjerava sam odstupiti, dobro procjenjujući da takav moralni sunovrat nije ovdje ništa posebno, nego se njegovim slučajem bavi nekakvo neobvezujuće Povjerenstvo za sukob interesa, dok svi oni koje je potplatio, od crkve, preko ratnih veterana, do raznih konzervativnih skupina, taj skandal eufemistički nazivaju tek „nesmotrenošću“.
Do afere sa svojom ženom, Karamarko je bio koncentriran isključivo na uspostavu profašističke države i podrivanje demokracije, uz grčevitu borbu s koalicijskim partnerom da pod svoje stavi represivni aparat i tajne službe. Sada je jasno i zašto. No, jedva da je išta od toga smetalo opozicijskom SDP-u, ali uzeti lovu od „neprijatelja“, e to ga već kvalificira kao „nacionalnog izdajnika“. Podrazumjeva li to i njegov politički kraj? Nije izgledno. Ne u državi koju upravo najgorljiviji domoljubi sustavno pljačkaju.
tacno
