Je li Andrej Plenković namagarčio predstavnike jasenovačkih žrtava kada ih je pod izlikom korona-epidemije nagovorio da prekinu bojkot, treba prepustiti njihov savjesti. No jedno traži neodgodiv odgovor. Zašto se u Jasenovcu šutjelo kao da je bila riječ o posjetu Plitvicama ili slapovima Krke?
Korona – jedna kolona. U te tri riječi koje zvuče kao formula sažeo je jedan kolega iz ‘Novog lista’ prvu najavu da će se nakon četiri godine ponovno održati zajednička komemoracija žrtvama hrvatskog nacističkog logora u Jasenovcu (kojoj se od predstavnika nije odazvala jedino Antifašistička liga Hrvatske). Riječ je o ozbiljnom novinaru koji se koristi fundusom činjenica u koje u pravilu ne treba sumnjati, iako sa stavovima nije uvijek tako, jer im uvjerljivost ponekad kopni na njegovim ideološkim apriorizmima koji su blago nagnuti desno. Ali, pomislio sam pročitavši to, ako je ovaj put u pravu, ako je ponovno obnovljena zajednička jasenovačka komemoracija zbilja rezultat izvanrednih okolnosti koje je nametnuo Covid-19, to je, bojim se, jako, baš jako zabrinjavajuće. Taj osjećaj je samo produbljen kada su neki od predstavnika jasenovačkih žrtava otvoreno priznali da ih je to ovaj put dovelo pred ‘Kameni cvijet’, istina uz ogradu da je to zadnji put ako njihovi antirevizionistički zahtjevi prema Plenkovićevoj vladi budu i dalje odlazili u gluhe uši. Ali pusti ti ograde, presedan je napravljen, a time nije zatvoreno nijedno otvoreno pitanje, naprotiv, otvorena su nova. Jer ukoliko su se najtvrđi korjenike partizana zbilja prepali sićušnog, gotovo bestjelesnog koronavirusa (iako su njihovi uzori umirali od puno ozbiljnijih bolesti kao što su tifus, gangrena…), tko da im povjeruje da su se uopće zakačili oko nečeg ozbiljnog.
Pogotovo suštinski ozbiljnog, iako su stvari baš takve, sudbinski ozbiljne.
Drugo, ako bi ovim predstavnici jasenovačkih židovsko-srpsko-romskih i antifašističkih žrtava pristali na omiljenu ‘liberalističku’ bajalicu, ofucanu od dozlaboga pretjerane upotrebe, da treba prepustiti partizane i ustaše prošlosti kako bismo se okrenuli svjetlijoj budućnosti, koja nikako da svane, onda je okus u ustima još gorči i žući. Kakvo vražje prepuštanje prošlosti?! Pa to je prvorazredno pitanje sadašnjosti, jer se danas razne vrste mutiranog fašizma kao virus koji se oteo kontroli šire Evropom, a sve više i izvan nje, a valjda je jasno da je to posebno opasno u zemljama u kojima je taj fašizam bio djelatno prisutan u toku Drugog svjetskog rata. Dakle, prvenstveno u Hrvatskoj, ali ne samo u njoj, tu su i Srbija, dijelom i ostatak bivših jugoslavenskih zemalja, kao i Slovačka, Mađarska, Ukrajina, baltičke zemlje itd. Ukratko, lijepa hrpa zemalja u kojima kuca srce, ili barem jedna od njegovih klijetki, starog fašizma, a tome treba priključiti i one u kojima su se u novije vrijeme probudili neki oblici neofašizama (Italija, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Grčka…). I što sada gledamo? Pa gledamo da baš iz Hrvatske, koja je 1941. – 1945. bila nesumnjiva prvakinja marionetskog nacifašizma, dolaze najglasniji zahtjevi da se priču o partizanima i ustašama pomete pod tepih, iako to jednostavno nije moguće. Nije moguće dokle god se iz najviših vrhova vlasti ne kaže jasno i glasno tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani, točka. Tek kada se to napravi, meti, brate, pod tepih koliko god i kada god hoćeš, jer tada će povijesna istina biti zadovoljena i na sve se zbilja može staviti točka.
Da li sve ovo znači da je protekla jasenovačka komemoracija golemi i teški promašaj? Toliko daleko ipak ne treba ići. Ako ništa drugo, pogledajte na to kroz naočale radikalne hrvatske desnice koju je ova korona-kriza možda i najviše izbacila iz kolosijeka, a jasno je i zašto. Ne može, iako bi to silno željela, optužiti za nju Srbe, komuniste, muslimanske izbjeglice…, a ne može, ne smije, pohvaliti ni hrvatski zdravstveni sistem, jer je očito da njegovu kičmu čini zdravstvo baštinjeno iz prijašnjeg socijalističkog sustava. Zato šuti kao zalivena, ali se ipak preko kratkovidnice Velimira Bujanca oglasila bolnim krikom nakon prošlotjedne komemoracije u Jasenovcu. Proglasila ju je, najkraće ću prepričati jer tko bi to citirao, novojugoslavenskim balom vampira koji su zajednički organizirali Andrej Plenković i Milorad Pupovac. S kojim ciljem, pobogu, to u ekstatičnom bunilu nisu stigli ni znali objasniti.
Ovo je upečatljiv dokaz da ta desnica živi u zapečaćenoj vremenskog kapsuli, i kao da u tajnosti radi na agendi novog, repriziranog građanskog rata, iako je jasno da zbog ipak izmijenjenih vanjskopolitičkih prilika, dijelom i unutrašnjih, to spada u sferu mokrih snova. Ali nije samo to. Više sam puta na ovim stranicama podvlačio da uz ovako jadnu i morbidnu (‘prekopati Jasenovac’) radikalnu desnicu jedini na desnici koji je u stanju pokrenuti neke promjene jeste HDZ. Naravno, svaki put kada bih to podvukao bio sam svjestan da su to najčešće, od Tuđmana nadalje, bile promjene nagore. Ali bilo ih je i nabolje, kao u slučaju Ive Sanadera, koji je u roku odmah micao ustaške spomenike i spomen-ploče, pa bi to sigurno učinio i s onom HOS-ovom u Jasenovcu, sada u Novskoj, što treba cijeniti bez obzira na to što se poslije s bivšim premijerom događalo. No Sanader je zaboravljen kao da je na vlasti bio prije stoljeće-dva, zacijelo i zato što nije dobio ni ‘n’ od dostojnog nasljednika. Doduše, postojala je nada da bi njegovim stopama mogao nastaviti Plenković, što je nekim novijim primjerima (osuda ustaškog režima bez suvišnih ‘ali’ nedavno u Francuskom paviljonu u Zagrebu ili slanje vijenca ‘herojima Sutjeske’ prošle godine) zbilja i potvrdio. Ali to je manje-više sve. Štoviše, nakon što je ovih dana navukao naivne predstavnike jasenovačkih žrtava da se pojave u nekadašnjem logoru na Savi, mirno se vratio kukavnoj uravnilovci između ‘dva totalitarizma’ i, još gore, retorici o ‘dvostrukoj konotaciji’ pozdrava ‘Za dom spremni’, pa njega bez dvoumljenja treba smatrati inspiratorom velike dreke koja se u vrhu HDZ-a digla nakon izjave Zorana Milanovića da HOS-ovu spomen-ploču treba maknuti ne samo iz Jasenovca nego odasvud.
Ukratko, Plenković je koronizirao Jasenovac ili, da to preciznije kažem, iskoristio je ovu epidemiju da ondje privuče predstavnike ustaških žrtava koji su proteklih godina s više nego dobrim razlozima odbijali da se pojave u Jasenovcu. Da li ih je time namagarčio? Ne znam, imam dovoljno poštovanja za te ljude da bih baš tako daleko otišao. Radije prepuštam njima da se o tome po vlastitoj savjesti izjasne, iako, iskreno, sumnjam da će se to dogoditi. Jedino si prepuštam pravo da se u doslovnom smislu zgranem nad činjenicom da je ovogodišnja jasenovačka komemoracija prošla bez ijedne izgovorene riječi pod ‘Kamenim cvijetom’, kao da je bila riječ o opuštenom posjetu Plitvicama ili slapovima Krke. Možete li zamisliti da je Angela Merkel prilikom prošlogodišnjeg posjeta Auschwitzu ukipljeno kao stup soli šutjela o njemačkoj sramoti koja se ondje dogodila ili da je godinu prije Emmanuel Macron prešao preko toga da je u stradanju Židova aktivnu ulogu imao francuski nacistički kolaborant Philippe Pétain? U Hrvatskoj nemate što zamišljati, ovih smo dana upravo to gledali.
portalnovosti
Korona – jedna kolona. U te tri riječi koje zvuče kao formula sažeo je jedan kolega iz ‘Novog lista’ prvu najavu da će se nakon četiri godine ponovno održati zajednička komemoracija žrtvama hrvatskog nacističkog logora u Jasenovcu (kojoj se od predstavnika nije odazvala jedino Antifašistička liga Hrvatske). Riječ je o ozbiljnom novinaru koji se koristi fundusom činjenica u koje u pravilu ne treba sumnjati, iako sa stavovima nije uvijek tako, jer im uvjerljivost ponekad kopni na njegovim ideološkim apriorizmima koji su blago nagnuti desno. Ali, pomislio sam pročitavši to, ako je ovaj put u pravu, ako je ponovno obnovljena zajednička jasenovačka komemoracija zbilja rezultat izvanrednih okolnosti koje je nametnuo Covid-19, to je, bojim se, jako, baš jako zabrinjavajuće. Taj osjećaj je samo produbljen kada su neki od predstavnika jasenovačkih žrtava otvoreno priznali da ih je to ovaj put dovelo pred ‘Kameni cvijet’, istina uz ogradu da je to zadnji put ako njihovi antirevizionistički zahtjevi prema Plenkovićevoj vladi budu i dalje odlazili u gluhe uši. Ali pusti ti ograde, presedan je napravljen, a time nije zatvoreno nijedno otvoreno pitanje, naprotiv, otvorena su nova. Jer ukoliko su se najtvrđi korjenike partizana zbilja prepali sićušnog, gotovo bestjelesnog koronavirusa (iako su njihovi uzori umirali od puno ozbiljnijih bolesti kao što su tifus, gangrena…), tko da im povjeruje da su se uopće zakačili oko nečeg ozbiljnog.
Pogotovo suštinski ozbiljnog, iako su stvari baš takve, sudbinski ozbiljne.
Drugo, ako bi ovim predstavnici jasenovačkih židovsko-srpsko-romskih i antifašističkih žrtava pristali na omiljenu ‘liberalističku’ bajalicu, ofucanu od dozlaboga pretjerane upotrebe, da treba prepustiti partizane i ustaše prošlosti kako bismo se okrenuli svjetlijoj budućnosti, koja nikako da svane, onda je okus u ustima još gorči i žući. Kakvo vražje prepuštanje prošlosti?! Pa to je prvorazredno pitanje sadašnjosti, jer se danas razne vrste mutiranog fašizma kao virus koji se oteo kontroli šire Evropom, a sve više i izvan nje, a valjda je jasno da je to posebno opasno u zemljama u kojima je taj fašizam bio djelatno prisutan u toku Drugog svjetskog rata. Dakle, prvenstveno u Hrvatskoj, ali ne samo u njoj, tu su i Srbija, dijelom i ostatak bivših jugoslavenskih zemalja, kao i Slovačka, Mađarska, Ukrajina, baltičke zemlje itd. Ukratko, lijepa hrpa zemalja u kojima kuca srce, ili barem jedna od njegovih klijetki, starog fašizma, a tome treba priključiti i one u kojima su se u novije vrijeme probudili neki oblici neofašizama (Italija, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Grčka…). I što sada gledamo? Pa gledamo da baš iz Hrvatske, koja je 1941. – 1945. bila nesumnjiva prvakinja marionetskog nacifašizma, dolaze najglasniji zahtjevi da se priču o partizanima i ustašama pomete pod tepih, iako to jednostavno nije moguće. Nije moguće dokle god se iz najviših vrhova vlasti ne kaže jasno i glasno tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani, točka. Tek kada se to napravi, meti, brate, pod tepih koliko god i kada god hoćeš, jer tada će povijesna istina biti zadovoljena i na sve se zbilja može staviti točka.
Da li sve ovo znači da je protekla jasenovačka komemoracija golemi i teški promašaj? Toliko daleko ipak ne treba ići. Ako ništa drugo, pogledajte na to kroz naočale radikalne hrvatske desnice koju je ova korona-kriza možda i najviše izbacila iz kolosijeka, a jasno je i zašto. Ne može, iako bi to silno željela, optužiti za nju Srbe, komuniste, muslimanske izbjeglice…, a ne može, ne smije, pohvaliti ni hrvatski zdravstveni sistem, jer je očito da njegovu kičmu čini zdravstvo baštinjeno iz prijašnjeg socijalističkog sustava. Zato šuti kao zalivena, ali se ipak preko kratkovidnice Velimira Bujanca oglasila bolnim krikom nakon prošlotjedne komemoracije u Jasenovcu. Proglasila ju je, najkraće ću prepričati jer tko bi to citirao, novojugoslavenskim balom vampira koji su zajednički organizirali Andrej Plenković i Milorad Pupovac. S kojim ciljem, pobogu, to u ekstatičnom bunilu nisu stigli ni znali objasniti.
Ovo je upečatljiv dokaz da ta desnica živi u zapečaćenoj vremenskog kapsuli, i kao da u tajnosti radi na agendi novog, repriziranog građanskog rata, iako je jasno da zbog ipak izmijenjenih vanjskopolitičkih prilika, dijelom i unutrašnjih, to spada u sferu mokrih snova. Ali nije samo to. Više sam puta na ovim stranicama podvlačio da uz ovako jadnu i morbidnu (‘prekopati Jasenovac’) radikalnu desnicu jedini na desnici koji je u stanju pokrenuti neke promjene jeste HDZ. Naravno, svaki put kada bih to podvukao bio sam svjestan da su to najčešće, od Tuđmana nadalje, bile promjene nagore. Ali bilo ih je i nabolje, kao u slučaju Ive Sanadera, koji je u roku odmah micao ustaške spomenike i spomen-ploče, pa bi to sigurno učinio i s onom HOS-ovom u Jasenovcu, sada u Novskoj, što treba cijeniti bez obzira na to što se poslije s bivšim premijerom događalo. No Sanader je zaboravljen kao da je na vlasti bio prije stoljeće-dva, zacijelo i zato što nije dobio ni ‘n’ od dostojnog nasljednika. Doduše, postojala je nada da bi njegovim stopama mogao nastaviti Plenković, što je nekim novijim primjerima (osuda ustaškog režima bez suvišnih ‘ali’ nedavno u Francuskom paviljonu u Zagrebu ili slanje vijenca ‘herojima Sutjeske’ prošle godine) zbilja i potvrdio. Ali to je manje-više sve. Štoviše, nakon što je ovih dana navukao naivne predstavnike jasenovačkih žrtava da se pojave u nekadašnjem logoru na Savi, mirno se vratio kukavnoj uravnilovci između ‘dva totalitarizma’ i, još gore, retorici o ‘dvostrukoj konotaciji’ pozdrava ‘Za dom spremni’, pa njega bez dvoumljenja treba smatrati inspiratorom velike dreke koja se u vrhu HDZ-a digla nakon izjave Zorana Milanovića da HOS-ovu spomen-ploču treba maknuti ne samo iz Jasenovca nego odasvud.
Ukratko, Plenković je koronizirao Jasenovac ili, da to preciznije kažem, iskoristio je ovu epidemiju da ondje privuče predstavnike ustaških žrtava koji su proteklih godina s više nego dobrim razlozima odbijali da se pojave u Jasenovcu. Da li ih je time namagarčio? Ne znam, imam dovoljno poštovanja za te ljude da bih baš tako daleko otišao. Radije prepuštam njima da se o tome po vlastitoj savjesti izjasne, iako, iskreno, sumnjam da će se to dogoditi. Jedino si prepuštam pravo da se u doslovnom smislu zgranem nad činjenicom da je ovogodišnja jasenovačka komemoracija prošla bez ijedne izgovorene riječi pod ‘Kamenim cvijetom’, kao da je bila riječ o opuštenom posjetu Plitvicama ili slapovima Krke. Možete li zamisliti da je Angela Merkel prilikom prošlogodišnjeg posjeta Auschwitzu ukipljeno kao stup soli šutjela o njemačkoj sramoti koja se ondje dogodila ili da je godinu prije Emmanuel Macron prešao preko toga da je u stradanju Židova aktivnu ulogu imao francuski nacistički kolaborant Philippe Pétain? U Hrvatskoj nemate što zamišljati, ovih smo dana upravo to gledali.
portalnovosti
