Ako je cilj Antikorupcijskog vijeća dokazati da HDZ izdaje, kako se to kaže, nacionalne interese, onda je ovo vijeće nepotrebno, to znamo, iako nisam siguran da hrvatski građani znaju, a za većinu hrvatskih političara sam siguran da ne znaju, što su to nacionalni interesi, jer da znaju, onda HDZ ne bi bio u prilici, neskrivenom, na svakom koraku vidljivom korupcijom uništavati državu.
Korupcija je u Hrvatskoj, dakle, vidljiva, a nacionalni interesi su nevidljivi. Antikorupcijsko vijeće se poziva na vrijednost nevidljivog, a nevidljivo se, kako je to rekao filozof Delos McKown, gotovo ne razlikuje od nepostojećeg. Nevidljivo i nepostojeće su religijske datosti, a religija ne traži da se odluke donose na temelju razuma i razloga, nego pukim pristankom uz nešto veće od nas.
Politika u Hrvatskoj lišena je razumskog sadržaja i moralnih vrijednosti, ali zato, s druge strane, obiluje religijskim konceptima: objavljivanjem istine, mesijanstvom, stvaranjem sljedbe, štovanjem kulta, fanatičnog uvjerenja u ispravnost tzv. naših istina i, konačno, negiranjem ljudske veličine.
Cilj naših preddemokratskih politika zasigurno nisu nacionalni interesi jer oni, makar u demokratskim društvima, uključuju i, primjerice, poštivanje prava nacionalnih manjina i svega onoga što se kod nas, već na razini instinkta unaprijed proglašava protukršćanskom ideologijom ili, još konkretnije, rodnom ideologijom.
Nacionalni interes je stvaranje države koja će počivati na demokraciji, vladavini prava i poštivanju ljudskih prava. Takvu državu ne misli Hrvoje Zekanović, ali ni, vidjeli smo na prošloj sjednici Antikorupcijskog vijeća, Nino Raspudić.
Zekanović samo misli o tome kako će se dodvoravati Plenkoviću dok Plenković misli o tome kako HDZ-u omogućiti da nesmetano pljačka državu, makar to značilo i uvođenje neradne nedjelje.
Nino Raspudić kao odgovor nudi politike antikoruptivnog, krajnje zakašnjelog i infantilnog igranja s mikrofonom i Zekanovićevim uhom.
Zoran Milanović, naprotiv, predlaže da se nacionalni interes ne brani fizičkim naguravanjem u Saboru nego pravom, muškom tučom na ulici.
Sjednica Antikorupcijskog vijeća kod građana koji znaju što je demokracija, vladavina prava i poštivanje ljudskih prava izazvala je neskriveno, postojeće i vidljivo gađenje – gađenje zbog HDZ-ove korupcije, ali i zbog nepostojanja organizirane, stabilne, autentične i ozbiljne političke opcije koja ima snagu (prvenstveno dovoljan broj ljudi), viziju, program, želju i dostojanstvo da se toj korupciji odupre na adekvatan način.
Borba za prisutnost u medijima nije borba protiv korupcije, nego borba za antikorupcijski privid, a antikorupcijski privid će rezultirati, kao i svaki privid, osnaživanjem HDZ-ove korupcije.
Pogrešno bi bilo ovu moju kritiku shvatiti kao poziv na odmak i odustajanje od politike i biranja između onoga što nam se u trenutku održavanja izbora nudi, jer bi to tada značilo da i sam podržavam korupciju. Ne, upravo suprotno, ovo je poziv da na temelju racionalnih razloga izaberemo najbolje od onoga što se nudi, ali da ne postanemo dio pseudoreligijske i pseudopolitičke sljedbe.
Jesu li, dakle, od HDZ-a bolji i oni koji su navodno od njih gori? Jesu. Je li za Hrvatsku bolje da nakon HDZ-a dođu i oni koji su gori? Nedvojbeno jest, jer ti gori ni u kojem scenariju ne mogu razviti takvu koruptivnu praksu.
Trenutno je imperativ ili, govorom naših političkih opsjenara, nacionalni interes da HDZ ne ostane na vlasti. HDZ i korupcija su jedno te isto.
Ono o čemu trebamo voditi računa je da shvatimo kako se desne stranke – od Mosta do Domovinskog pokreta ne bore protiv HDZ-a, nego se bore protiv Plenkovića na čelu HDZ-a. On im kao ideološki ne odgovara, iako oni sami ne znaju što je to ideologija. Njihova meta nije HDZ, HDZ je njihova trajna ljubav, oni, dakle, istovremeno obožavaju HDZ i preziru Plenkovića.
Potpuno mi je neshvatljiva uloga SDP-a na nacionalnoj razini.
Umjesto da, kao, u konačnici, jedina alternativa HDZ-u, budući da samo oni imaju kakvu-takvu stranačku infrastrukturu, institucionalno pamćenje i ponešto kvalitetnih ljudi za upravljanje Hrvatskom, budu predvodnici borbe protiv korupcije i inicijator okupljanja političkih opcija od centra do ljevice, oni pristaju da ih poslušno slijeđenje Milanovićevog postmodernog političkog diskursa degenerira u irelevantni element provođenja besmislene, za društvo krajnje štetne, a za stranku ljevice potpuno suicidalne konzervativne revolucije.
Ako se SDP zadovoljava s ulogom političkih statista, a ne s ulogom proaktivnih političkih aktera, bit će još jednom – kao što je to, primjerice, Milanović bio 2015. godine i to od strane Mosta – iskorišteni da se HDZ-ova korupcija razmaše.
Afera u Ini napravila je percepcijsku i političku štetu Plenkoviću, ne i HDZ-u, jer desnica vješto kanalizira nezadovoljstvo građana isključivo prema Plenkoviću. Ako se otvori još neka afera, sasvim je izgledno da će Plenković doživjeti sudbinu Karamarka, odnosno – završit će karijeru u HDZ-u onako kako ju je i započeo.
Karamarko je političkom pincetom uklonjen s mjesta predsjednika HDZ-a, da bi na njegovo mjesto, istom tom pincetom, bio položen Andrej Plenković.
Ako se stvore takve okolnosti, pinceta će se opet aktivirati, Andrej Plenković će biti uklonjen, a na njegovo mjesto će doći, primjerice, percepcijski navodno pošteni i od Crkve podržavani Davor Ivo Stier, a desnica će, kako se to kaže, preuzeti odgovornost, trkeljati o tome da priznaju volju birača i spremno sklopiti koaliciju sa svojom trajnom ljubavi – HDZ-om.
Kada borbu protiv HDZ-ove korupcije predvode zaljubljenici u HDZ i HDZ-ovo djelovanje, a uvijek je riječ o koruptivnom djelovanju, onda je u HDZ-u zabrinut samo trenutni predsjednik.
Strahuje li, dakle, Plenković od, primjerice, onoga što se zbiva na Antikorupcijskom vijeću? Strahuje, ali samo on, ne i HDZ. HDZ je potpuno miran sve dok tzv. borbu protiv korupcije predvode djeca i zaljubljenici u tu istu korupciju, a desnica je djetinjom ljubavlju zaljubljena u HDZ jer ovu stranku doživljava kao obitelj bez koje sebe ni Hrvatsku ne mogu zamisliti.
Plenković se boji, desnica se bori za HDZ-ovu korupciju bez Plenkovića, iritantni Zekanović desnicu čini prihvatljivom biračima ljevice, a SDP statira u ulozi koju su mu namijenili desničari i postmoderni politički subjekt s Pantovčaka.
