Država koja dokumentirano trune u korupciji i bezakonju na krucijalnim mjestima – nevjerojatne/dugotrajne pravosudne komedije s kapitalcima pljačke i lopovluka vis-à-vis, je li, represivnog tretiranja starice (71) koja je ukrala u bjelovarskom trgovačkom centru kruh, jogurt, dvije jabuke i bananu (slična sirotinjska krađa u Sisku), jer nema što jesti – falšom ideologijom skriva se od obaveze zbog koje postoji: rješavati životne probleme svojih građana. Korupcija, nepravda, jaz između sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih – neutemeljeno na radu i pošteno zarađenom – prva su i najvažnija pitanja na koja moraju odgovoriti.svi što žele na vlast. Suzbiti korupciju i sve zlo navezano na nju uvjet je svih uvjeta, jer RH bez postignuća u tom oktogonu neće opstati. Politike koje nemaju program boljitka, nemaju što ponuditi građanima da bolje žive u uređenijoj/uljuđenijoj zemlji nužno pribjegavaju ideologiji svađe, podjela i mržnje
Piše: Marijan Vogrinec
Sjeća li se još itko predizborne kampanje Stjepana Mesića – svojedobno dvomandatnog prvog stanara bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – koji je masovno pobirao simpatije/potporu starog i mladog obećanjem da će, izaberu li ga za predsjednika države, ne samo poodsijecati krakove korupcijskoj hobotnici nego i vratiti u državnu blagajnu sve pokradeno građanima u Domovinskom ratu i poraću, uključivo milijarde (navodno cca 300 milijarda nečega u zdravim zelembaćima) izvučene iz Bijedne Naše na skrivene račune u tzv. poreznim oazama širom globusa? Mesić je dobio izbore – doduše, ne samo zbog te mrkve ponuđene biračima, ali… – odradio kako je odradio svojih pet plus pet godina mandata, ali toj opasnoj hobotnici korupcije ne samo što nije odsjekao ni jedan krak nego nije ni vratio jednu jedinu narodu opljačkanu lipu. Dobro, glede i u svezi Ustavom RH oktroirano fikusnih ovlasti predsjednika/ce države nakon smrti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nije ni mogao.
Pače, koruptivnom su oktopodu – protivno svim restriktivno-evolucijskim zakonima i „domoljubnim“ prisegama „nacionalno osviještenih“ političara – izrastali sve novi i novi. Pa aktualno čudovište legaliziranog kriminala, mita, korupcije, nepotizma, klijentelizma, nepravde, etc. opetovano bode oči, raseljava mahom mlađe/obrazovane žitelje Bijedne Naše i trpi kritike u izvješćima međunarodnih organizacija, Europske komisije, američkog State Departmenta… Prema neki dan objavljenom Indeksu percepcije korupcije u 2019. godini, Hrvatska je na 63. mjestu (47 bodova) među 180 država, što je pad za jedan bod i tri mjesta u odnosu na prethodnu godinu. Korupcija nezadrživo hara zemljom. Nevjerojatne afere tresu same vrhove vlasti, u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića maknuto je 14 ministara pod pritiskom javnosti, na sudovima potiho plove prema zastari pljačke vrijedne stotine milijuna kuna, najbliža rodbina čak premijera i ministara dobiva povlaštene poslove i radna mjesta, Grad Zagreb puca pod korupcijskim teretom neviđenih razmjera… I, ništa.
Korupcija vis-à-vis ideologije ili ideologija korupcije kao politikantska mantra za defektnu praksu u celofanu lažnog domoljublja, kvarne vjere i notorne ljudske gramzljivosti po svaku cijenu? Kao obećanje, je li, ludom radovanje? Mrkva ovješena o štapu pred biračkim nosom svaki put uoči izbora, koja čudom nestane netom što DIP proglasi rezultate? Korupcija je u Bijednoj Našoj kancerozna kao svugdje u svijetu, ali možebitno još opasnija jer razara malu zemlju i mali narod, jednu balkansku miš-državu populacijske vrijednosti cca pola Londona ili neke duže ulice u Šangaju. Tragično, mantra o borbi/mjerama za suzbijanje korupcije mila je svakoj vlasti na objema stranama Markovog trga i na Pantovčaku – dobro zvuči i lijepo se čuje – ali dnevna praksa demantira riječi. Verba volant, scripta manent, znali su još stari Latini. I mnogi prije njih.
Korupcija povezana s pohlepom
Prema podatcima iz istraživanja Transparency Internationala (TI) iz Berlina o percepciji korupcije u svijetu, lani su najtransparentnije države bile Novi Zeland i Danska s 87 bodova, Finska 86, Singapur, Švedska i Švicarska s 85 bodova, a najkorumpiranije Somalija s devet bodova, Južni Sudan s 12 i Sirija s 13 bodova. Bolje od RH su u regiji Slovenija s 60 bodova i Grčka s 48, a lošije Mađarska i Rumunjska s 44, Bugarska s 43, Crna Gora s 45, Srbija s 39, BiH i Kosovo s 36 i Sjeverna Makedonija s 35 bodova. Bijedna Naša, dakle, ostaje u obitelji korumpiranih u Europi te da, procjenom TI-ja „zaostaje i stagnira u borbi protiv korupcije“.
Predsjednica TI-ja Hrvatska Davorka Budimir komentirala je u medijima da je „korupcija u našoj zemlji povezana s pohlepom, krađom i neodgovornim ponašanjem pojedinaca“ te da je „odlazak razočaranih građana iz Hrvatske posljedica siromaštva većine stanovnika uzrokovanog korupcijom, a ne željom za brzim stjecanjem bogatstva u drugim, uređenim državama. Korupcija nema ideološki predznak. Ona nije ni lijeva niti desna. Najodgovorniji je svaki pojedinac na poziciji političkog odlučivanja. I u vlasti i u oporbi. Oni na vlasti jer uništavaju integritet institucija, a oni u oporbi jer nisu spremni za stvarne promjene koje se u ovom društvu moraju dogoditi već danas. Sutra je prekasno. Hrvatska u ovom trenutku predsjeda Vijećem EU-a, borbu protiv korupcije stavlja u prioritet svojih aktivnosti, a istodobno zaostaje 17 bodova od prosjeka EU-a i čak 40 bodova od najtransparentnije članice, Danske. Pad na ljestvici rezultat je nedovoljnog jačanja preventivnih tijela te dugotrajni sudski procesi što kompromitiraju borbu protiv korupcije“.
Ako je toliko drastičnih primjera korupcije u RH – računajmo samo dosad otkrivene slučajeve, koji (još) nisu dobili pravorijek tzv. pravne države ili (još) uopće nisu uzeti u tretman, jer ih politika štiti, zataškava ili krije do iznemoglosti (npr. neki ministri aktualne HDZ-ove vlade) – je li moguće da korupcijski inficirana/kontaminirana vlast, politička stranka ili netko s njom povezan na pozicijama moći učinkovito suzbija korupciju? Nije. A ta hobotnica odavno više nije oktopod, već neko gadno čudovište koje je nervaturom svojih žila i žilica zapasalo cijelo društvo, po dubini i širini. Za ljutu će ranu, je li, trebati ljuta trava, a ne čaj od kamilice.
E sad, budući da je tzv. borba protiv korupcije politička hit tema i zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u – gdje je tzv. trojni pakt Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave nakanio antikorupcijskim sloganima i promjenom tzv. stranačkog smjera skinuti s vlasti Andreja Plenkovića vraćanjem stranke uzeo istrčao protiv aktualnog šefa – i zbog najesen najvažnijih, parlamentarnih, pitanje koliko su se aspiranti na vlast i moć preračunali. Ideologije i politike što su iznjedrile te već tridesetak godina marno njeguju korupcijsko čudovište, hrane ga ambivalentnim zakonima i jalovim pravosuđem koje u istim predmetima donosi različite presude, ni za jotu neće promijeniti stanje nabolje. Previše je ljudi, sektaških interesa i nepošteno stečene imovine u igri da bi netko od upletenih ili povezanih s dugoprstićima bio u stanju bilo što poduzeti izvan puke larpurlartistike.
Ako je suditi po zadnjim istupima prvaka HDZ-ovog tzv. trojnog pakta, Mire Kovača i Davora Ive Stiera, koje Andrej Plenković zasad uspješno drži podalje i od stranačkih fešti na kojima bi i protokolarno morali biti prije od nekih autsajdera, znanih iz gubitničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, protukorupcijska agenda polako tone u sjenu pred ideologijom. Korupcija vis-à-vis ideologije? Ideologiji palac gore, a to ne može biti niti je dugoročno dosad bila potentna pobjednička kombinacija. Država koja dokumentirano trune u korupciji i bezakonju na krucijalnim mjestima – nevjerojatne/dugotrajne pravosudne komedije s kapitalcima pljačke i lopovluka vis-à-vis, je li, represivnog tretiranja starice (71) koja je ukrala u bjelovarskom trgovačkom centru kruh, jogurt, dvije jabuke i bananu (slična sirotinjska krađa u Sisku), jer nema što jesti – falšom ideologijom skriva se od obaveze zbog koje postoji: rješavati životne probleme svojih građana. Korupcija, nepravda, jaz između sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih – neutemeljeno na radu i pošteno zarađenom – prva su i najvažnija pitanja na koja moraju odgovoriti.svi što žele na vlast.
Koga više nakon četvrt stoljeća od Domovinskog rata, tridesetak godina od raspada komunizma i bivše SFR Jugoslavije još zanimaju ustaše i partizani, tko je koga/gdje naganjao 1941. i 1991. kad je povijest o tomu sve rekla i kad se ideologiju ne može jesti, kupiti krov nad glavom, njome platiti režije, participaciju za lijekove, djecu odjenuti… Otkad je važnije je li netko tzv. ljevičar ili tzv. desničar, u SDP-u, HDZ-u, tzv. suverenist (sic transit, kao da su drugi za kolonijalnu Hrvatsku ili nešto još gore?) od toga jesu li ljudi slobodni u demokratskoj zemlji, imaju posao, plaću, krov nad glavom, sva ljudska prava i nitko ih ne maltretira nikakvom politikom, ideologijom, vjerom, etničkom pripadnošću, socijalnim porijeklom, rodnim opredjeljenjem, etc.? Suzbiti korupciju i sve zlo navezano na nju uvjet je svih uvjeta, jer RH bez postignuća u tom oktogonu neće opstati. Itekako može bez tih što mrze samo zato da ih netko ne bi pitao ono što ne žele priznati ni pred streljačkim strojem. Npr. zašto „ne znaju“ ispuniti ni običnu imovinsku karticu, razumljivu prosječnom đaku drugog razreda pučke škole. A ovi s vlasti, je li, neki, imaju čak diplomu Vojne akademije JNA iz Beograda, pa… I vole anatemizirati ove što nemaju takav danas bezvrijedan papir.
Umjesto u ešalon uistinu odlučnih za jurišati na korupcijske barikade, eto, početno antikorupcijski na riječima HDZ-ov tzv. trojni pakt. – kao i ostatak tvrđe, je li, tzv. desnice što općenito nema program za bolji život ljudi i napredak zemlje – svrstava se na stranu ideološkog aktivizma. Miro će Kovač na Stepinčevo bahato izjaviti medijima da njegova i pobjeda njegovih nad Andrejem Plenkovićem i njegovima znači da u stranci više neće biti „faraona, Josipa Broza Tita ni kulta ličnosti“. Kao da ih sada ima – u smislu Kovačevih objeda – u družini koja je zapravo masovan pokret u kojemu je korupcija raison d’être ne samo djelovanja već i motivacije za učlanjivanje. Do te mjere da je HDZ prva i jedina politička stranka u RH prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i povrat nepripadnih milijuna u državni proračun. Da je u HDZ-u faraonštine, titovštine i kulta ličnosti, u pravu je glavni tajnik Gordan Jandroković, tzv. trojni pakt ne bi bio moguć, njegovi bi aktivisti bili „u mišjim rupama“, a stranka bi izgledala znatno uljuđenijom no što jest. Osobito kad je na vlasti.
„Prosvjednici“ su navodno nezadovoljna jer je saborski zastupnik, šef HSS-a i uspješan gradonačelnik Krešo Beljak „uvrijedio sve hrvatske branitelje“ time što je one iz savske šatre nazvao navodno šačicom pijanaca i kladioničkih kockara, odnosno napisao da navodno Udba nije dovršila ili dobro obavila posao među (pro)ustaškim emigrantima u inozemstvu. Neki dan je pak zagrebački odvjetnik Anto Nobilo kazao televiziji N1 Hrvatska kako su svi ti ubijeni „hrvatski domoljubi“, osim Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, bili na neki način – povezani s terorizmom. Ne samo da su politički rušili SFR Jugoslaviju nego su teroristički otimali putničke zrakoplove, organizirali kampove za obuku rukovanjem oružjem podmetali eksplozive, ubacivali terorističke skupine radi „dizanja ustanka hrvatskog naroda i ubijali jugoslavenske diplomate.
Sestra međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika, koji je odležao u zatvoru u SAD-u 32 godine robije zbog otmice putničkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 s 76 putnika na letu New York-Chicago i pogibije američkog policajca od podmetnute bombe, po povratku je iz emigracije bila 1990-ih bliska suradnica Franje Tuđmana, a sada ju Plenković u svom bloku kandidira za visoku funkciju u stranci. Zajedno s Tomom Medvedom, u okolnostima kad se Milijan Brkić nadimkom Vaso javno opredijelio za Miru Kovača, Zdravka Bušić figurira Plenkoviću kao adut iz rukava prema tzv. tvrdoj i najtvrđoj ideološkoj desnici. Opet ideologija ispred zauzetosti za borbu protiv korupcije. Je li politička korupcija i državna apanaža RH također osuđenoj teroristici za isti zločin, njegovoj američkoj supruzi Julienne Bušić koja je, skandalozno, javno podržala Kolindu Grabar-Kitarović u utrci za drugim predsjedničkim mandatom, što joj je više odmoglo no pomoglo?
Je li (ne samo) politička korupcija i samoborsko „događanje hrvatskih branitelja“, koje je organizirao izvjesni psihijatar za oboljele od PTSP-a Herman Vukušić, a jedna od glavnih govornica bila i Rozalija Bartolić, znana iz kojekakvih „prosvjeda“ protiv filmova, komunista, Srba… Jedna od nekolicine „vječnih“ šefica izrazito ispolitiziranih stradalničkih udruga što ih i HDZ i ostatak tzv. desnice – nekad sinergijski, nekad za posebne potrebe populističkih marginalaca – zlorabe kad procijene da im rejtinški ne ide ili žele rušiti/osvajati vlast. A do onog što vlast nosi više im je stalo no do ičeg, pa će i tzv. suverenistica Miroslava Škore i te narastajuće političke opcije za parlamentarne izbore, europarlamentarka u drugomu mandatu Ruža Tomašić uskoro ustupiti svoje mjesto Ladislavu Ilčiću iz patuljastog Hrasta, znanom po ksenofobnim i rasističkim stajalištima u odnosu na izbjeglice/migrante s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike…
To nikad nije besplatno za što se „prosvjednici“ angažiraju, i zato ih tema korupcije ne zanima. Ni program boljitka Bijedne Naše, jer im je status quo najprihvatljiviji status što su ga pod kapom nebeskom („Imamo Hrvatsku!“) kadri zamisliti. Nema boljeg od HDZ-a na vlasti koji – vidi rezultate šatoraških izmjena braniteljskih paragrafa – zna cijeniti, je li, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. Katoličku crkvu. Državne dužnosnike. Političke žetončiće. I, nema veze koliko duboko zbog toga porezni obveznici moraju posegnuti u svoje džepove i nema veze koliko će zbog toga razočaranih mladih obitelji nepovratno spakirati putne torbe za odlazak „u Njemačku“?
„Oni su u panici“
Po riječima Kreše Beljaka u kultnom tv-formatu Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2, samoborski „prosvjed je uvod u predizbornu kampanju“, više parlamentarnu no unutarstranačku u HDZ-u budući da se HSS već opredijelio za suradnju sa SDP-om kojemu rejtinški ide kao podmazano, a HDZ razdire tzv. bratoubilački rat što će svakoj od sukobljenih strana odnijeti dio biračkog tijela. Bez obzira pobijedi li Plenković Kovača ili Kovač Plenkovića, antikorupcijski program nije na radaru ni jednima niti drugima. Rat ideologija tzv. desnog centra i tzv. desnijeg od desnog centra ne samo što nema veze s antikorupcijom nego ni s iole suvislim programom bolje stranke, stranačke demokracije i političke uljuđenosti, kamoli s programom za napredniju državu. Svodi se ne ideologiziranje o bližoj i daljoj prošlosti, što nikom ni u stranci niti izvan nje neće donijeti ništa dobro, osim možebitno nešto plijena nadjača li se u grebačini za nadzor državnih jasala. I samoborski je „prosvjed“, precizira Beljak, u režiji tih što im je korupcija nepostojeći problem, a revni su apologeti stranke na vlasti. I od nje imaju itekakve koristi.
„Oni su u panici“, kazao je Beljak Stankoviću, „prvenstveno zbog za što se HSS zalaže, a to je ispitivanje porijekla imovine i revizija mirovina, ne nužno braniteljskih. Netko se osjeća ugroženim. Možda i ja imam PTSP, ali ja nisam išao po dijagnozu, iako sam hrvatski branitelj. Nikada se nisam okoristio svojim statusom. Danas prosvjeduju oni koji sami sebe proglašavaju predstavnicima svih branitelja i pitam ih – gdje su bili i zašto nisu prosvjedovali kad je ova država pljačkana u privatizaciji i danas kad ima toliko korupcijskih afera. Nikad nisam branitelje nazvao ‘šačicom pijanaca’, nego ljude iz šatora koji su maltretirali cijeli Zagreb i rušili tadašnju vlast te maltretirali bivšeg ministra Predraga Matića i Bojana Glavaševića. Uvjeren sam da govorim što većina ljudi misli o takvima.“
Ako nije s figom u džepu, Plenković ima pravo kad svoje unutarstranačke oponente poziva da se „nadmeću idejama koje su dobre za HDZ i RH“, političkom kulturom i zrelošću korisnima za državu, ne ispraznim frazama visokog ideološkog naboja. Međutim, ispupčenje na džepu budi sumnju o premijerovim tzv. opasnim namjerama. Ne samo da problem korupcije ostavlja po strani već ga i neki potezi nečinjenja kompromitiraju kao vođu koji je vjerodostojno – to mu je bio pobjednički slogan kampanje za vlast, vjerodostojno – zauzet za dobro i HDZ-a i države. Uporno gura pod tepih zakone od velikog javnog interesa, od novih paragrafa o pobačaju do onih o obitelji, ovrhama, etc. Jamačno je to svjesno prepustio novoj vladi nakon parlamentarnih izbora ujesen. Neka drugi, a ne on, golim rukama skida vruće kestenje sa žeravice? Kukavički.
tacno
Piše: Marijan Vogrinec
Sjeća li se još itko predizborne kampanje Stjepana Mesića – svojedobno dvomandatnog prvog stanara bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – koji je masovno pobirao simpatije/potporu starog i mladog obećanjem da će, izaberu li ga za predsjednika države, ne samo poodsijecati krakove korupcijskoj hobotnici nego i vratiti u državnu blagajnu sve pokradeno građanima u Domovinskom ratu i poraću, uključivo milijarde (navodno cca 300 milijarda nečega u zdravim zelembaćima) izvučene iz Bijedne Naše na skrivene račune u tzv. poreznim oazama širom globusa? Mesić je dobio izbore – doduše, ne samo zbog te mrkve ponuđene biračima, ali… – odradio kako je odradio svojih pet plus pet godina mandata, ali toj opasnoj hobotnici korupcije ne samo što nije odsjekao ni jedan krak nego nije ni vratio jednu jedinu narodu opljačkanu lipu. Dobro, glede i u svezi Ustavom RH oktroirano fikusnih ovlasti predsjednika/ce države nakon smrti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nije ni mogao.
Pače, koruptivnom su oktopodu – protivno svim restriktivno-evolucijskim zakonima i „domoljubnim“ prisegama „nacionalno osviještenih“ političara – izrastali sve novi i novi. Pa aktualno čudovište legaliziranog kriminala, mita, korupcije, nepotizma, klijentelizma, nepravde, etc. opetovano bode oči, raseljava mahom mlađe/obrazovane žitelje Bijedne Naše i trpi kritike u izvješćima međunarodnih organizacija, Europske komisije, američkog State Departmenta… Prema neki dan objavljenom Indeksu percepcije korupcije u 2019. godini, Hrvatska je na 63. mjestu (47 bodova) među 180 država, što je pad za jedan bod i tri mjesta u odnosu na prethodnu godinu. Korupcija nezadrživo hara zemljom. Nevjerojatne afere tresu same vrhove vlasti, u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića maknuto je 14 ministara pod pritiskom javnosti, na sudovima potiho plove prema zastari pljačke vrijedne stotine milijuna kuna, najbliža rodbina čak premijera i ministara dobiva povlaštene poslove i radna mjesta, Grad Zagreb puca pod korupcijskim teretom neviđenih razmjera… I, ništa.
Korupcija vis-à-vis ideologije ili ideologija korupcije kao politikantska mantra za defektnu praksu u celofanu lažnog domoljublja, kvarne vjere i notorne ljudske gramzljivosti po svaku cijenu? Kao obećanje, je li, ludom radovanje? Mrkva ovješena o štapu pred biračkim nosom svaki put uoči izbora, koja čudom nestane netom što DIP proglasi rezultate? Korupcija je u Bijednoj Našoj kancerozna kao svugdje u svijetu, ali možebitno još opasnija jer razara malu zemlju i mali narod, jednu balkansku miš-državu populacijske vrijednosti cca pola Londona ili neke duže ulice u Šangaju. Tragično, mantra o borbi/mjerama za suzbijanje korupcije mila je svakoj vlasti na objema stranama Markovog trga i na Pantovčaku – dobro zvuči i lijepo se čuje – ali dnevna praksa demantira riječi. Verba volant, scripta manent, znali su još stari Latini. I mnogi prije njih.
Korupcija povezana s pohlepom
Prema podatcima iz istraživanja Transparency Internationala (TI) iz Berlina o percepciji korupcije u svijetu, lani su najtransparentnije države bile Novi Zeland i Danska s 87 bodova, Finska 86, Singapur, Švedska i Švicarska s 85 bodova, a najkorumpiranije Somalija s devet bodova, Južni Sudan s 12 i Sirija s 13 bodova. Bolje od RH su u regiji Slovenija s 60 bodova i Grčka s 48, a lošije Mađarska i Rumunjska s 44, Bugarska s 43, Crna Gora s 45, Srbija s 39, BiH i Kosovo s 36 i Sjeverna Makedonija s 35 bodova. Bijedna Naša, dakle, ostaje u obitelji korumpiranih u Europi te da, procjenom TI-ja „zaostaje i stagnira u borbi protiv korupcije“.
Predsjednica TI-ja Hrvatska Davorka Budimir komentirala je u medijima da je „korupcija u našoj zemlji povezana s pohlepom, krađom i neodgovornim ponašanjem pojedinaca“ te da je „odlazak razočaranih građana iz Hrvatske posljedica siromaštva većine stanovnika uzrokovanog korupcijom, a ne željom za brzim stjecanjem bogatstva u drugim, uređenim državama. Korupcija nema ideološki predznak. Ona nije ni lijeva niti desna. Najodgovorniji je svaki pojedinac na poziciji političkog odlučivanja. I u vlasti i u oporbi. Oni na vlasti jer uništavaju integritet institucija, a oni u oporbi jer nisu spremni za stvarne promjene koje se u ovom društvu moraju dogoditi već danas. Sutra je prekasno. Hrvatska u ovom trenutku predsjeda Vijećem EU-a, borbu protiv korupcije stavlja u prioritet svojih aktivnosti, a istodobno zaostaje 17 bodova od prosjeka EU-a i čak 40 bodova od najtransparentnije članice, Danske. Pad na ljestvici rezultat je nedovoljnog jačanja preventivnih tijela te dugotrajni sudski procesi što kompromitiraju borbu protiv korupcije“.
Ako je toliko drastičnih primjera korupcije u RH – računajmo samo dosad otkrivene slučajeve, koji (još) nisu dobili pravorijek tzv. pravne države ili (još) uopće nisu uzeti u tretman, jer ih politika štiti, zataškava ili krije do iznemoglosti (npr. neki ministri aktualne HDZ-ove vlade) – je li moguće da korupcijski inficirana/kontaminirana vlast, politička stranka ili netko s njom povezan na pozicijama moći učinkovito suzbija korupciju? Nije. A ta hobotnica odavno više nije oktopod, već neko gadno čudovište koje je nervaturom svojih žila i žilica zapasalo cijelo društvo, po dubini i širini. Za ljutu će ranu, je li, trebati ljuta trava, a ne čaj od kamilice.
E sad, budući da je tzv. borba protiv korupcije politička hit tema i zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u – gdje je tzv. trojni pakt Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave nakanio antikorupcijskim sloganima i promjenom tzv. stranačkog smjera skinuti s vlasti Andreja Plenkovića vraćanjem stranke uzeo istrčao protiv aktualnog šefa – i zbog najesen najvažnijih, parlamentarnih, pitanje koliko su se aspiranti na vlast i moć preračunali. Ideologije i politike što su iznjedrile te već tridesetak godina marno njeguju korupcijsko čudovište, hrane ga ambivalentnim zakonima i jalovim pravosuđem koje u istim predmetima donosi različite presude, ni za jotu neće promijeniti stanje nabolje. Previše je ljudi, sektaških interesa i nepošteno stečene imovine u igri da bi netko od upletenih ili povezanih s dugoprstićima bio u stanju bilo što poduzeti izvan puke larpurlartistike.
Ako je suditi po zadnjim istupima prvaka HDZ-ovog tzv. trojnog pakta, Mire Kovača i Davora Ive Stiera, koje Andrej Plenković zasad uspješno drži podalje i od stranačkih fešti na kojima bi i protokolarno morali biti prije od nekih autsajdera, znanih iz gubitničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, protukorupcijska agenda polako tone u sjenu pred ideologijom. Korupcija vis-à-vis ideologije? Ideologiji palac gore, a to ne može biti niti je dugoročno dosad bila potentna pobjednička kombinacija. Država koja dokumentirano trune u korupciji i bezakonju na krucijalnim mjestima – nevjerojatne/dugotrajne pravosudne komedije s kapitalcima pljačke i lopovluka vis-à-vis, je li, represivnog tretiranja starice (71) koja je ukrala u bjelovarskom trgovačkom centru kruh, jogurt, dvije jabuke i bananu (slična sirotinjska krađa u Sisku), jer nema što jesti – falšom ideologijom skriva se od obaveze zbog koje postoji: rješavati životne probleme svojih građana. Korupcija, nepravda, jaz između sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih – neutemeljeno na radu i pošteno zarađenom – prva su i najvažnija pitanja na koja moraju odgovoriti.svi što žele na vlast.
Koga više nakon četvrt stoljeća od Domovinskog rata, tridesetak godina od raspada komunizma i bivše SFR Jugoslavije još zanimaju ustaše i partizani, tko je koga/gdje naganjao 1941. i 1991. kad je povijest o tomu sve rekla i kad se ideologiju ne može jesti, kupiti krov nad glavom, njome platiti režije, participaciju za lijekove, djecu odjenuti… Otkad je važnije je li netko tzv. ljevičar ili tzv. desničar, u SDP-u, HDZ-u, tzv. suverenist (sic transit, kao da su drugi za kolonijalnu Hrvatsku ili nešto još gore?) od toga jesu li ljudi slobodni u demokratskoj zemlji, imaju posao, plaću, krov nad glavom, sva ljudska prava i nitko ih ne maltretira nikakvom politikom, ideologijom, vjerom, etničkom pripadnošću, socijalnim porijeklom, rodnim opredjeljenjem, etc.? Suzbiti korupciju i sve zlo navezano na nju uvjet je svih uvjeta, jer RH bez postignuća u tom oktogonu neće opstati. Itekako može bez tih što mrze samo zato da ih netko ne bi pitao ono što ne žele priznati ni pred streljačkim strojem. Npr. zašto „ne znaju“ ispuniti ni običnu imovinsku karticu, razumljivu prosječnom đaku drugog razreda pučke škole. A ovi s vlasti, je li, neki, imaju čak diplomu Vojne akademije JNA iz Beograda, pa… I vole anatemizirati ove što nemaju takav danas bezvrijedan papir.
Umjesto u ešalon uistinu odlučnih za jurišati na korupcijske barikade, eto, početno antikorupcijski na riječima HDZ-ov tzv. trojni pakt. – kao i ostatak tvrđe, je li, tzv. desnice što općenito nema program za bolji život ljudi i napredak zemlje – svrstava se na stranu ideološkog aktivizma. Miro će Kovač na Stepinčevo bahato izjaviti medijima da njegova i pobjeda njegovih nad Andrejem Plenkovićem i njegovima znači da u stranci više neće biti „faraona, Josipa Broza Tita ni kulta ličnosti“. Kao da ih sada ima – u smislu Kovačevih objeda – u družini koja je zapravo masovan pokret u kojemu je korupcija raison d’être ne samo djelovanja već i motivacije za učlanjivanje. Do te mjere da je HDZ prva i jedina politička stranka u RH prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i povrat nepripadnih milijuna u državni proračun. Da je u HDZ-u faraonštine, titovštine i kulta ličnosti, u pravu je glavni tajnik Gordan Jandroković, tzv. trojni pakt ne bi bio moguć, njegovi bi aktivisti bili „u mišjim rupama“, a stranka bi izgledala znatno uljuđenijom no što jest. Osobito kad je na vlasti.
„Prosvjednici“ su navodno nezadovoljna jer je saborski zastupnik, šef HSS-a i uspješan gradonačelnik Krešo Beljak „uvrijedio sve hrvatske branitelje“ time što je one iz savske šatre nazvao navodno šačicom pijanaca i kladioničkih kockara, odnosno napisao da navodno Udba nije dovršila ili dobro obavila posao među (pro)ustaškim emigrantima u inozemstvu. Neki dan je pak zagrebački odvjetnik Anto Nobilo kazao televiziji N1 Hrvatska kako su svi ti ubijeni „hrvatski domoljubi“, osim Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, bili na neki način – povezani s terorizmom. Ne samo da su politički rušili SFR Jugoslaviju nego su teroristički otimali putničke zrakoplove, organizirali kampove za obuku rukovanjem oružjem podmetali eksplozive, ubacivali terorističke skupine radi „dizanja ustanka hrvatskog naroda i ubijali jugoslavenske diplomate.
Sestra međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika, koji je odležao u zatvoru u SAD-u 32 godine robije zbog otmice putničkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 s 76 putnika na letu New York-Chicago i pogibije američkog policajca od podmetnute bombe, po povratku je iz emigracije bila 1990-ih bliska suradnica Franje Tuđmana, a sada ju Plenković u svom bloku kandidira za visoku funkciju u stranci. Zajedno s Tomom Medvedom, u okolnostima kad se Milijan Brkić nadimkom Vaso javno opredijelio za Miru Kovača, Zdravka Bušić figurira Plenkoviću kao adut iz rukava prema tzv. tvrdoj i najtvrđoj ideološkoj desnici. Opet ideologija ispred zauzetosti za borbu protiv korupcije. Je li politička korupcija i državna apanaža RH također osuđenoj teroristici za isti zločin, njegovoj američkoj supruzi Julienne Bušić koja je, skandalozno, javno podržala Kolindu Grabar-Kitarović u utrci za drugim predsjedničkim mandatom, što joj je više odmoglo no pomoglo?
Je li (ne samo) politička korupcija i samoborsko „događanje hrvatskih branitelja“, koje je organizirao izvjesni psihijatar za oboljele od PTSP-a Herman Vukušić, a jedna od glavnih govornica bila i Rozalija Bartolić, znana iz kojekakvih „prosvjeda“ protiv filmova, komunista, Srba… Jedna od nekolicine „vječnih“ šefica izrazito ispolitiziranih stradalničkih udruga što ih i HDZ i ostatak tzv. desnice – nekad sinergijski, nekad za posebne potrebe populističkih marginalaca – zlorabe kad procijene da im rejtinški ne ide ili žele rušiti/osvajati vlast. A do onog što vlast nosi više im je stalo no do ičeg, pa će i tzv. suverenistica Miroslava Škore i te narastajuće političke opcije za parlamentarne izbore, europarlamentarka u drugomu mandatu Ruža Tomašić uskoro ustupiti svoje mjesto Ladislavu Ilčiću iz patuljastog Hrasta, znanom po ksenofobnim i rasističkim stajalištima u odnosu na izbjeglice/migrante s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike…
To nikad nije besplatno za što se „prosvjednici“ angažiraju, i zato ih tema korupcije ne zanima. Ni program boljitka Bijedne Naše, jer im je status quo najprihvatljiviji status što su ga pod kapom nebeskom („Imamo Hrvatsku!“) kadri zamisliti. Nema boljeg od HDZ-a na vlasti koji – vidi rezultate šatoraških izmjena braniteljskih paragrafa – zna cijeniti, je li, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. Katoličku crkvu. Državne dužnosnike. Političke žetončiće. I, nema veze koliko duboko zbog toga porezni obveznici moraju posegnuti u svoje džepove i nema veze koliko će zbog toga razočaranih mladih obitelji nepovratno spakirati putne torbe za odlazak „u Njemačku“?
„Oni su u panici“
Po riječima Kreše Beljaka u kultnom tv-formatu Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2, samoborski „prosvjed je uvod u predizbornu kampanju“, više parlamentarnu no unutarstranačku u HDZ-u budući da se HSS već opredijelio za suradnju sa SDP-om kojemu rejtinški ide kao podmazano, a HDZ razdire tzv. bratoubilački rat što će svakoj od sukobljenih strana odnijeti dio biračkog tijela. Bez obzira pobijedi li Plenković Kovača ili Kovač Plenkovića, antikorupcijski program nije na radaru ni jednima niti drugima. Rat ideologija tzv. desnog centra i tzv. desnijeg od desnog centra ne samo što nema veze s antikorupcijom nego ni s iole suvislim programom bolje stranke, stranačke demokracije i političke uljuđenosti, kamoli s programom za napredniju državu. Svodi se ne ideologiziranje o bližoj i daljoj prošlosti, što nikom ni u stranci niti izvan nje neće donijeti ništa dobro, osim možebitno nešto plijena nadjača li se u grebačini za nadzor državnih jasala. I samoborski je „prosvjed“, precizira Beljak, u režiji tih što im je korupcija nepostojeći problem, a revni su apologeti stranke na vlasti. I od nje imaju itekakve koristi.
„Oni su u panici“, kazao je Beljak Stankoviću, „prvenstveno zbog za što se HSS zalaže, a to je ispitivanje porijekla imovine i revizija mirovina, ne nužno braniteljskih. Netko se osjeća ugroženim. Možda i ja imam PTSP, ali ja nisam išao po dijagnozu, iako sam hrvatski branitelj. Nikada se nisam okoristio svojim statusom. Danas prosvjeduju oni koji sami sebe proglašavaju predstavnicima svih branitelja i pitam ih – gdje su bili i zašto nisu prosvjedovali kad je ova država pljačkana u privatizaciji i danas kad ima toliko korupcijskih afera. Nikad nisam branitelje nazvao ‘šačicom pijanaca’, nego ljude iz šatora koji su maltretirali cijeli Zagreb i rušili tadašnju vlast te maltretirali bivšeg ministra Predraga Matića i Bojana Glavaševića. Uvjeren sam da govorim što većina ljudi misli o takvima.“
Ako nije s figom u džepu, Plenković ima pravo kad svoje unutarstranačke oponente poziva da se „nadmeću idejama koje su dobre za HDZ i RH“, političkom kulturom i zrelošću korisnima za državu, ne ispraznim frazama visokog ideološkog naboja. Međutim, ispupčenje na džepu budi sumnju o premijerovim tzv. opasnim namjerama. Ne samo da problem korupcije ostavlja po strani već ga i neki potezi nečinjenja kompromitiraju kao vođu koji je vjerodostojno – to mu je bio pobjednički slogan kampanje za vlast, vjerodostojno – zauzet za dobro i HDZ-a i države. Uporno gura pod tepih zakone od velikog javnog interesa, od novih paragrafa o pobačaju do onih o obitelji, ovrhama, etc. Jamačno je to svjesno prepustio novoj vladi nakon parlamentarnih izbora ujesen. Neka drugi, a ne on, golim rukama skida vruće kestenje sa žeravice? Kukavički.
tacno
