Kako je moguće to da je petorka koja je za sada privedena zbog sumnje u pranje novca i malverzacije u trgovanju plinom mogla izvesti takvu operaciju pored kontrolnih mehanizama u postupku nabave koje je Ina imala, pored unutrašnje revizije te kompanije, pored njezina vanjskog revizora te pored nadzornog odbora, uprave, vlasnika i svih drugih kontrolnih mehanizama u sustavu korporativnog upravljanja te kompanije, nekoć izlistane ni manje ni više nego na Londonskoj burzi? Kako je moguće to da je iz kompanije na tako bahat način otuđeno 80 posto neto dobiti ostvarene u 2021., pet posto od ukupnih godišnjih prihoda i 10 posto ukupnog kapitala? Doista, pa kako?
Zvuči nestvarno, ali eto, i to se dogodilo. I to što se dogodilo jasan je znak toga koliko je dosadašnja borba protiv korupcije i kriminala bila uzaludna jer se korupcijska spirala nama naočigled upravo proširila do nezamislivih razmjera. Nije pri tome nezamisliv samo otuđeni iznos, kao i način na koji je on otuđen, nego je još više nezamisliva činjenica da se pljačka dogodila u najvećoj hrvatskoj kompaniji, onoj koja nije - kao što smo to navikli u dosadašnjim korupcijskim skandalima - u državnom, nego u pretežito privatnom vlasništvu.
Da stvar bude još bolja, odnosno još manje zamisliva, Ina je izlistana na Zagrebačkoj burzi. To bi pak njezinim dioničarima trebalo jamčiti posebno rigorozne standarde korporativnog upravljanja, one kojima ne bi mogla promaknuti ni pljačka milijuna, a kamoli milijarde kuna. Barem za sada, čini se da u kriminalne aktivnosti nisu upetljani političari, odnosno državni dužnosnici, što također predstavlja veliku devijaciju od standardnog djelovanja korupcijske spirale.
Ako tako i ostane, možemo slobodno zaključiti da se korupcijska spirala toliko proširila i do te mjere kapilarno ukorijenila da za provedbu pljačke ovolikih razmjera više ni ne trebate imati, kao što je barem do sada bio slučaj, barem jednog visokopozicioniranog političkog ortaka. Omnipotentni delirij, dijagnoza kojom je jedan zadarski psihijatar opisao Nadana Vidoševića poslije izbijanja afere Remorker, očito se iz javnog sektora proširio i ukorijenio i u privatni sektor i kako se tamo ukorijenio, tako je poprimio još ozbiljniju, skoro pa vampirsku kliničku sliku.
Ono što je pri tome možda i najintrigantnije to je da je pljačka otkrivena u trenutku u kojem je cijena energije za poduzetnike u srpnju ove godine za 80 posto veća u odnosu na prošlu godinu, a kako stvari stoje, ova stopa rasta će vrlo skoro imati ne dvije, nego tri znamenke. Saznajemo tako sve više nezamislive detalje ove pljačke u trenutku u kojem nas dobavljači različitih oblika energije uvjeravaju da moraju prilagođavati, odnosno povećavati svoje cijene tržišnima jer će inače završiti u gubicima. Sada pak imamo priliku uvjeriti se u to kako se u Hrvatskoj formiraju te takozvane tržišne cijene i tko snosi trošak korupcijske marže iz tih tržišnih cijena.
Pljačka razara društveno tkivo
Trošak snose - barem što se energije tiče - dominantno poduzetnici, manjim dijelom građani, onda i država subvencijama sprječavajući srozavanje životnog standarda građana uslijed rasta cijena energenata, a što opet na kraju dana financiraju poduzetnici i građani iz poreza. Ova pljačka stoga je dobar primjer na kojem se jako lijepo vidi kako korupcija i kriminal, osim svojih razarajućih učinaka na društveno tkivo i povećanu emigraciju, ima ozbiljne makroekonomske posljedice. Ne samo da smanjuje stopu investicija i ekonomskog rasta te povećava neproduktivnost javnog i trošak poslovanja privatnog sektora, već izvlačenjem korupcijske marže povećava i cijene roba i usluga za sva kućanstva i poduzeća.
Davne 2014. godine, potaknute nizom korupcijskih afera čija se šteta mjerila u danas smiješnim iznosima od nekoliko desetaka milijuna kuna, kolegicu s Ekonomskog instituta Zagreb Jelenu Budak i mene zanimalo je povećava li korupcija doista opću razinu cijena u zemlji, odnosno je li u cijene dobara i usluga koje svi plaćamo uključena i korupcijska marža. Rezultati analize pokazali su da je povećanje percipirane korupcije od jedan posto povezano s rastom opće razine cijena od 0,14 posto, rastom cijena dobara od 0,13 posto i rastom cijena usluga od 0,25 posto.
Korupcija dakle povećava cijene usluga u odnosu na cijene roba, što i nije iznenađenje jer su uslužne djelatnosti zbog činjenice da je usluge teže dokumentirati podložnije korupciji. No kako na primjeru malverzacija u Ini imamo prilike svjedočiti, očito nije ni u slučaju roba problem uglaviti korupcijsku maržu u cijenu. U zemlji u kojoj je korupcija prokušan model društvenog uspjeha jasno je da gdje ima volje za korupciju, ima i puta za nju. A kao rezultat građani i poduzetnici plaćaju ili veće cijene roba i usluga nego što bi ih plaćali da korupcije nema ili plaćaju veće poreze ili dobivaju nižu kvalitetu javnih usluga jer korupcijska marža odlazi u privatne džepove umjesto u nabavku kvalitetnije hrane za djecu u vrtićima, nove medicinske opreme u bolnicama, novih sredstava javnog prijevoza te obnovu školskih zgrada i ostale javne infrastrukture.
Porezni sustav nagrađuje korumpirane
No osim negativnih makroekonomskih učinaka korupcije, jednako su poražavajući negativni učinci koje ovakva afera ostavlja na sliku o hrvatskom poduzetništvu. Iznova nam se tako potvrđuje prokušan model - kupi jeftino i prodaj skupo, uz ostvarivanje enormne zarade od korupcijske marže. I ovaj primjer pokazao je da se korupcijska zarada zatim ulaže u kupnju nekretnina, jer one naravno nisu podložne nikakvom oporezivanju, za razliku od poreza koje plaćaju oni koji žive od rada ili od doista uspješnih poduzetničkih ideja. Porezni sustav dakle nagrađuje korumpirane poduzetnike i efektivno kažnjava one uspješne. A da stvar bude još gora, korumpirani poduzetnici toliko kvare sliku o poduzetništvu u Hrvatskoj da zbilja uspješni poduzetnici uopće ne žele da se zna za njihovo postojanje, što doprinosu daljnjem narušavanju slike o poduzetništvu i na poduzetništvo potiče samo one koji vide korupcijsku maržu kao jedini mogući poslovni model. Kada pogledamo ono što nam se događa u zemlji, sramežljivost zbilja uspješnih poduzetnika doista je sasvim razumljiva.
Da stvar bude još zanimljivija, privatna poduzeća koja ostvaruju prihode od korupcijskih poslova, a u slučaju s malverzacijama plinom riječ je o do 2019. nepostojećem poduzeću OMS Upravljanje, vrlo je lako identificirati jer najčešće posluju s jednim ili dva zaposlena, minimalnim iznosom temeljnog kapitala od 20 tisuća kuna i ogromnim prinosima na kapital.
I naravno, OMS Upravljanje očekivano se uklapa u taj uzorak: jedan zaposleni, temeljni kapital od 20 tisuća kuna, 117 milijuna kuna neto dobiti i prinos na kapital od 5850 posto. Da, da, dobro ste pročitali - 5580 posto - i u uvjetima u kojima je u istoj toj 2021. godini prosječan prinos na kapital hrvatskih poduzeća iznosio 4,8 posto. I nije to jedini takvi slučaj. Postoji cijela klasa takvih mikropoduzeća koja, evo, bez problema ostvare i prinose od po 100, 300, 500 ili 1000 posto. Moramo li se stoga opet pitati 'pa kako'? Valjda više ne, jer ako na ovom primjeru nismo shvatili kako, nikada ni nećemo. Institucije koje rade svoj posao, što se dakle čeka?
