Prešuti povijesnu pozadinu: Središnja uloga ratne propagande je spriječiti ljude da pokušaju razumjeti zašto se ratovi događaju. Ovo je vrlo promišljena politika. Kao što ćemo vidjeti, vanjskopolitički dužnosnici vrlo detaljno proučavaju potencijalne uzroke i posljedice ratova u internim dokumentima i raspravama. Javno, međutim, ratovi se opravdavaju na najjednostavniji mogući način, obično kao odgovor na “bezumnu” stranu agresiju.
Za pristaše zapadne ratne podrške Ukrajini svaki pokušaj kritičara da rat stave u povijesni kontekst gotovo je izdajnički. Od samog početka, predsjednik Biden je jasno naglasio da se ruska invazija mora promatrati kao potpuno izoliran, neobjašnjiv čin zla, tvrdeći u svom prvom govoru nakon invazije: ‘Ruska vojska je započela brutalni napad na narod Ukrajine bez provokacije, bez opravdanja, bez potrebe.“
U Britaniji su se gotovo svi mediji, gotovo cijela politička klasa i iznenađujuće velik dio lijevog spektra, pridružili ovom besmislu. Kao rezultat toga, ljudi koji pokušavaju shvatiti temeljne uzroke bivaju odbačeni ili kao Putinovi apologeti ili kao teoretičari zavjera, često i oboje istovremeno.
Ako želimo razumjeti suvremenu geopolitiku, ne možemo si priuštiti da ono što naši vladari govore o njoj uzimamo zdravo za gotovo. Većini normalnih ljudi gotovo je nemoguće shvatiti razinu cinizma koja je sadržana u njihovom donošenju odluka i u njihovim izjavamaAntiratni pokret usprotivio se brutalnoj ruskoj invaziji 24. veljače prošle godine. Kada je invazija počela, u Rusiji je buknuo val antiratnih prosvjeda, što je ovdašnji pokret entuzijastično podržao. U roku od nekoliko dana, britanski antiratni pokret organizirao je demonstracije na kojima se tražilo povlačenje ruskih trupa i prestanak širenja NATO-a.
Međutim, ono što svatko tko imalo poznaje situaciju zna, ali gotovo nitko javno ne priznaje, jest da je ova invazija pokrenula novu i opasnu fazu rata koji se već vodio na ukrajinskom tlu. Ukrajinu je razdirao građanski rat nakon prosvjeda na Majdanu 2013-2014. kojima je nasilno smijenjena vlada Viktora Janukoviča, sklonog bliskijim odnosima s Rusijom.
Kao što pokazuje “procurjeli” telefonski razgovor između visoke američke dužnosnice Victorije Nuland i američkog veleposlanika u Ukrajini, SAD je bio intenzivno uključen u postavljanje nove vlade. U slučaju da je ovaj razgovor ikome ispario iz sjećanja, transkript je još uvijek dostupan na BBC-ju. U ovom rijetko spominjanom, ali iznimno razotkrivajućem razgovoru, Nuland uzima zdravo za gotovo da bi SAD trebale imati prioritet u odabiru osoblja nove vlade, uzviknuvši u jednom trenutku “jebeš EU”. Čak je i BBC-jev inače ultra-lojalni dopisnik Jonathan Marcus morao nervozno zaključiti da ovaj događaj dokazuje da su “SAD očito puno više uključene u pokušaj posredovanja u Ukrajini nego što to javno priznaju.”
Ova promjena režima potpomognuta od strane SAD-a dovela je do napada na prava govornika ruskog jezika u Ukrajini i do građanskog rata između provladinih snaga i separatista u regiji Donbas na istoku zemlje. Novi predsjednik Petro Porošenko usmjerio je Ukrajinu prema daljnjoj integraciji sa Zapadom i oštro se obračunao s istočnim “pobunjenicima”, dodatno raspirujući rat.
Dalje na istok
Jednako važno, ovaj unutarnji sukob izbio je na pozadini povijesnog pomicanja NATO-a prema istoku koje je započelo ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tijekom posljednja tri desetljeća, trinaest istočnoeuropskih zemalja pridružilo se NATO-u. Na samitu u Bukureštu 2008. dano je obećanje da će se i Ukrajina i Gruzija također imati priliku pridružiti NATO-u. Sve to unatoč uvjeravanjima visokih zapadnih političara, uključujući tadašnjeg državnog tajnika SAD-a Jamesa Bakera, predsjedniku Gorbačovu, da se NATO neće širiti u to područje. Prema zapisima, James Baker je na jednom sastanku s Gorbačovom 1990. čak tri puta obećao da se NATO neće širiti prema istoku.
Apologeti rata toliko očajnički žele sakriti ove povijesne činjenice da odlučno poriču da su takva obećanja uopće dana, unatoč tome što jednominutno pretraživanje interneta otkriva da su ta obećanja opetovano zapisana u dokumentima Arhiva nacionalne sigurnosti SAD-a. Političarima i komentatorima to nimalo ne smeta da redovito napadaju ljude u antiratnom pokretu koji ukazuju na te povijesne činjenice.
Stvarnost je takva da u ciničnom svijetu “interesnih sfera” koje nastanjuju i ruska i zapadne vlade, jednostavan zdravorazumski zaključak glasi da će NATO-ov snažan prodor prema istoku Rusija doživjeti kao provokacijuU Velikoj Britaniji mediji lojalno sudjeluju u ovom odbacivanju povijesnih objašnjenja ili razumijevanja. Primjerice, nedavno objavljen uvodnik u žestoko pro-ratnom Guardianu pod naslovom Teror bez svrhe, poslušno ponavlja Bidenovu rečenicu da je ruska invazija bila neobjašnjiv čin zla: “Ukrajina je žrtva ničim izazvane invazije snaga čija je primarna taktika teroriziranje civilnog stanovništva i prisiljavanje na predaju pomoću neselektivnih ubojstava i razaranja.” Ako se povijest uopće uzima u obzir, onda je to samo povijest drugih ruskih intervencija: “Rusija nije započela svoju teritorijalnu agresiju protiv Ukrajine 2022. godine, već osam godina ranije na Krimu.”
Ovo poricanje šire povijesti ima za cilj prikriti niz neugodnih činjenica. Stvarnost je takva da u ciničnom svijetu “interesnih sfera” koje nastanjuju i ruska i zapadne vlade, jednostavan zdravorazumski zaključak glasi da će NATO-ov snažan prodor prema istoku Rusija doživjeti kao provokaciju. Ako netko ima sumnji, treba samo potražiti komentare – izrečene u drugom kontekstu, a ne za javnu potrošnju – izvanrednog popisa najviših američkih vanjskopolitičkih dužnosnika koji su mnogo puta upozoravali na ovu činjenicu.
Evo samo nekoliko primjera iz obimne literature. Tadašnja državna tajnica Bill Clintona, Madeleine Albright, koja je nadgledala prve korake proširenja NATO-a, priznala je: “(Ruski predsjednik) Jeljcin i njegovi sunarodnjaci snažno se protive proširenju, smatrajući to strategijom iskorištavanja njihove ranjivosti i pomicanjem europske linije razdvajanja na istok, čime će se izolirati Rusiju.” Strobe Talbott, tadašnji zamjenik državnog tajnika, složio se s tim:
“Mnogi Rusi vide NATO kao ostatak Hladnog rata, inherentno usmjeren protiv njihove zemlje. Ističu da su raspustili Varšavski pakt, svoj vojni savez, i pitaju zašto Zapad ne bi učinio isto.”
George Kennan, autor američke politike suzdržavanja tijekom hladnog rata, nazvao je širenje NATO-a “tragičnom pogreškom” i dodao: “to je početak novog hladnog rata. Mislim da će Rusi s vremenom reagirati prilično negativno i da će to utjecati na njihovu politiku.” Svi oni koji još uvijek nisu uvjereni, trebaju pročitati bilješku Waltera J. Burnsa, trenutnog šefa CIA-e, koji je 2008. upozorio američke dužnosnike da spominjanje ulaska Ukrajine i Gruzije u NATO predstavlja “crvenu liniju” za ruske političare sa svih strana političkog spektra. Nastavio je:
“Težnje Ukrajine i Gruzije za članstvom u NATO-u ne samo da diraju u osjetljivu točku Rusije, već izazivaju ozbiljnu zabrinutost o posljedicama za stabilnost u regiji. Rusija je ne samo svjesna okruženja i napora da se potkopa ruski utjecaj u regiji, već se također boji nepredvidivih i nekontroliranih posljedica koje bi ozbiljno utjecale na ruske sigurnosne interese.”
Kako funkcionira prevara
Na sramotu novinarstva u Velikoj Britaniji, ovaj komentar se ne citira često u raspravama s pristašama ratnih napora Zapada. Postojanje obilja ovog lako dostupnog materijala jasno dokazuje da su napadi na antiratne glasove koji ukazuju na ulogu NATO-a u izazivanju krize u Ukrajini ne samo licemjerni, već i namjerno obmanjujući. Nažalost, to je dio obrasca javnog laganja i prijevare s ciljem prešućivanja povijesti koji je uobičajen za mnoge nedavne ratove i koji novinari diljem medijskog spektra gotovo uopće nisu osporili.
Dvije najveće nedavne zapadne intervencije, invazije na Afganistan i Irak, bile su djelomično opravdavane kao odgovor na strašne avionske napade na SAD 11. rujna 2001. I to usprkos činjenici da je većina uključenih u napad došla iz drugih zemalja i da Irak nije imao nikakve veze s tim napadima, niti dokazane veze s međunarodnim terorizmom.
Antiratni pokret usprotivio se brutalnoj ruskoj invaziji 24. veljače prošle godine. Kada je invazija počela, u Rusiji je buknuo val antiratnih prosvjeda, što je ovdašnji pokret entuzijastično podržaoGeorge Bush počeo je javno iznositi argumente za invaziju na Irak u svom govoru o stanju nacije 2002. godine, rekavši: “Irak se nastavlja razmetati svojim neprijateljstvom prema Americi i podržavati terorizam”. Također je kazao: “Irački režim više od desetljeća planira razviti antraks i nervni plin te nuklearno oružje.” Bio je to početak namjernog miješanja dviju tvrdnji, jedne da je Sadam podržavao teroriste i druge da je u posjedu “oružja za masovno uništenje”. Kada se uzmu zajedno, sugerirale su da je Irak umiješan u napade 11. rujna.
Obje su tvrdnje bile potpuno neistinite, ali činjenice nisu spriječile bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya, koji je tvrdoglavo tvrdio: „Jednostavno rečeno, nema sumnje da Saddam Hussein sada posjeduje oružje za masovno uništenje. Nema sumnje da ga gomila kako bi ga upotrijebio protiv naših prijatelja, protiv naših saveznika i protiv nas.”
Neko su vrijeme te otvorene laži, koje su mediji poslušno ponavljali odbacujući pri tom svaku kritičnost, polučile željeni učinak u Sjedinjenim Američkim Državama. U listopadu 2002. 66% Amerikanaca vjerovalo je da je Sadam Hussein pomogao u napadima 11. rujna.
Ono što je ovaj golemi propagandni napor pomogao sakriti su činjenice da je Irak bio na meti SAD-a više od desetljeća, prvo invazijom 1990. u kojoj je prema procjenama ubijeno 200.000 Iračana, a zatim programom smrtonosnih sankcija koje su ubile čak pola milijuna iračke djece.
Šokira činjenica da je skupina političara i savjetnika koji su u mjesecima nakon toga preuzeli kontrolu nad američkom vanjskom politikom, vidjela napade 11. rujna kao priliku za novu agresiju. Prema riječima jednog od njih, zamjenika ministra obrane Paula Woklfowitza, 11. rujna je “SAD-u otvorio mogućnost da krene protiv Husseina”. Savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleeza Rice se složila, sazvavši sastanak viših savjetnika kako bi raspravili, prema njezinim riječima, “kako iskoristiti ove prilike”.
Ako dakle želimo razumjeti suvremenu geopolitiku, ne možemo si priuštiti da ono što naši vladari govore o njoj uzimamo zdravo za gotovo. Većini normalnih ljudi gotovo je nemoguće shvatiti razinu cinizma koja je sadržana kako u njihovom donošenju odluka tako i u njihovim javnim izjavama. Međutim, moramo se suočiti s tim. I moramo inzistirati na našem pravu da zadržimo neovisan, kritički stav prema uzrocima i posljedicama ratova koje žele da vodimo.
