U 20. stoljeću sudbina Kozaka je bila tragična, bili su i žrtve, i krvnici. Kozaci, rascijepkani ratovima i revolucijama na različite čete, napravili su mnogo podviga, i mnoštvo zločina. Ruski vjesnik istražio je povijest Kozaka nakon revolucije 1917. u Rusiji i izvan nje.



Izvor: Getty Images / Fotobank
U vrući ljetni dan 1914. u kozačkim stanicama Rusije podigla se uzbuna. Po čitavom okrugu poletjeli su u galopu Kozaci, državši u rukama malenu crvenu zastavicu – signal toga da je počela mobilizacija. Kad su ih vidjeli, ljudi su napustili svoje poslove na polju i požurili kućama, naoružati se za pohod u Prvi svjetski rat, koji je izmijenio sudbinu čitave Rusije.


„Ne želimo štititi vlasteline“

Kozaci, kojih je početkom stoljeća bilo oko 4 milijuna, od davnina su podržavali vojne tradicije u svojim obiteljima, bili su izvanredni jahači, vješti i neustrašivi vojnici. Njihova lojalnost vlastima bila je osigurana oslobođenjem gotovo od svih poreza i danaka, imali su pravo na besplatno obrazovanje i medicinu. Ipak je većina običnih Kozaka živjela u oskudici. Jedini izvor prihoda bila je zemlja, koju su obrađivali ili iznajmljivali. No i zemlju kozačka vlast nije jednako raspoređivala.

Kozaci, čiji se vrhovni ataman smatrao nasljednikom prijestolja, bili su jedni od glavnih uporišta vlasti. Aktivno su ih koristili za suzbijanje buna seljaka i radnika tijekom revolucije 1905. No dio Kozaka odbio je ići protiv naroda i braniti vlasteline. U pojedinim stanicama Kozaci su čak istupili i protiv vlasti. A onda je izbio Prvi svjetski rat. 


Uzaludni podvig

Čitavom Europom proširila se vijest o Kozaku Kuzmi Krjučkovu, koji je zajedno s trima prijateljima uništio njemački konjički vod od 27 ljudi. Krjučkov je bio prvi tko je u Prvom svjetskom ratu bio nagrađen Georgijevskim križem za hrabrost. Ukupno tijekom rata više od 120 tisuća Kozaka dobili su te nagrade.






„Kozak“ znači „slobodan“
Kozaci su osvajali Sibir i čuvali granice Rusije, služili ruskim carevima i podizali pobune protiv njih. Njihovim imenom Europljani su plašili svoju djecu, dok je kozačka vojna vještina oduševljavala njihove generale.




Istovremeno stanice, koje su glave obitelji ostavili, počele su propadati. Vlast je konačno izgubila podršku Kozaka, kad se dogodila Februarska revolucija 1917. Naime, neke kozačke čete, koje su bile ostavljene kako bi rastjerale demonstrante, ne samo da su odbijale ispuniti naredbu, nego su i prelazile na stranu buntovnika. U listopadu 1917. Privremenu vladu, na čelu s Kerenskim, svrgnuli su boljševici na čiju stranu su prešle mnoge kozačke čete Peterburga.

Revolucija je rascijepkala Kozake. Prve dekrete „crvenih“ masa siromašnih Kozaka dočekala je s odobravanjem – boljševici su objavili o izlasku Rusije iz rata, obećali su da će Kozacima dati zemlju te da se neće miješati u njihove poslove, ako ovi ne budu protiv sovjetske vlasti. Ipak glavno žarište otpora Sovjetima nastalo je upravo u srcu kozačke Rusije, na obalama Dona.

U 1918. general Pjotr Krasnov, Kazak po porijeklu, stao je na čelu čete Donskog – najstrašnije i neovisne kozačke vojske. Krasnov je ukinuo dekrete boljševika i objavio da su zemlje četa neovisna država, a sebe diktatorom. Strijeljano je od 25 do 40 tisuća „crvenih“ Kozaka, još 30 tisuća bilo je deportirano.

Krasnov je poslao njemačkom caru telegram s prijedlogom suradnje u zamjenu za priznanje njegove „države“. Berlin je poslao Krasnovu puno vagona oružja, no nakon povlačenja u ratu Njemačke „carstvo“ Krasnova se raspalo. Bio je prisiljen pobjeći. Do 1920. bio je završen kozački otpor.

Boljševici su počeli uništavati Kozake kao stalež koji je bio neprijateljski raspoložen prema sovjetskoj vlasti. Kozake su strijeljali, čitave obitelji preseljavali na druga područja da bi „razblažili“ njihovu socijalnu zajednicu. U 1922. zemlje, koje su pripadale kozačkim četama, ušle su u sastav sovjetskih republika. No daleko od toga da je to bio kraj Kozaka. 


Unutarnji neprijatelj

Krajem 1930-ih SSSR se počeo pripremati za rat. Bila su ukinuta ograničenja za službu Kozaka u Crvenoj armiji, bilo je dopušteno nositi kozačku formu. Osiromašeni Kozaci išli su u rat s hladnim oružjem i konjima iscrpljenim u kolhozima – no to ih nije lišilo hrabrosti: skakali su sa sedla na oklop tenkova, kabanicama prekrivali proreze na tenkovima, i palili ih zapaljivom smjesom. Neke konjačke divizije dobile su pred Drugi svjetski rat status „kozačkih“, bez obzira na to što su u njihovom sastavu Kozaci bili manjina. Sama riječ „Kozaci“ ulijevala je strah u neprijatelje.






„Kozak“ znači „slobodan“- 2
Tihi Don Ruskog građanskog rata, ili kompleksna priča o „crvenim“ i „bijelim“ kozacima: Ruski vjesnik predstavlja drugi dio svoje serije članaka o kozacima. Objektivna slika sudbine kozaka u Ruskom građanskom ratu posebno je stradala od pojednostavljivanja i pretjerivanja. A istina je, kao i uvijek, veoma kompleksna...




Međutim, nisu samo ratovali na strani SSSR-a. Njemačka propaganda zavodila je Kozake idejom revanša za izgubljeni građanski rat i obećanjem da će stvoriti neovisnu kozačku državu – Kozakiju. U niz četa Reicha stupili su Kozaci-emigranti i kozačko stanovništvo osvojenih područja. Njima se priključio i general Krasnov. Kozaci su imali funkciju čuvarske službe na okupiranim područjima, ratovali sa Crvenom vojskom, s jugoslavenskim i talijanskim partizanima. No najsurovije ratne godine nisu samo slomile duh, nego i čast mnogih Kozaka – pod zapovjedništvom njemačkog generala von Pannwitza Kozaci su sudjelovali u vojnim zločinima nad stanovništvom Istočne Europe, masovnim ubojstvima i razaranju.

U svibnju 1945. Njemačka je kapitulirala. Zasebnom kozačkom korpusu bilo je naređeno da prijeđe preko Alpa u Austriju kako bi se predao Englezima. Churchill, Staljin i Roosevelt su se dogovorili da će građani SSSR-a, koji su ratovali na strani neprijatelja, biti predani sovjetskoj vojsci.

Nakon prelaza preko Alpa Kozaci su, pod zapovjedništvom Krasnova, predali oružje i smješteni u logore za vojne zarobljenike u gradu Lienzu. Predaja je počela 28. svibnja. Tijekom bogoslužja britanska vojska se bacila na Kozake te je započela, tukavši ih surovo, utrpavati u kamione koji su prevozili zatvorenike na teritorij koji su okupirali Sovjeti. To je trajalo dva tjedna. Prema raznim podacima, bilo je predano od 40 do 60 tisuća ljudi, no tu su bili i emigranti prvog vala koji su se tijekom predaje našli u okolici Lienza, uključujući i one koji nisu bili Kozaci, ni građani SSSR-a. Prilikom otpora više od tisuću ljudi bilo je ubijeno.

Vođe Kozaka koji su ratovali na strani Nijemaca – Krasnov, Škuro, von Pannwitz i drugi – bili su vješani u Moskvi u 1947. Predani zatvorenici, uključujući i žene, poslani su u sovjetske logore na težak popravni rat. Oni koji su preživjeli, dobili su 1955. amnestiju. Živjeli su i radili u SSSR-u, brižljivo skrivajući svoju prošlost.

Izvor: ruskivjesnik