S obzirom na to da su demografski trendovi učinili Zakon o izbornim jedinicama neustavnim, HDZ je “prisiljen” na novo krojenje jedinica i zakona u svoju korist. A da bi shvatili taj potez u potpunosti valja se vratiti na sam početak krojenja pobjeda: kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća i atmosferu u Savezu komunista Hrvatske.
Roman “Gepard”, talijanskog pisca Giuseppea Tomasija di Lampeduse, osim po svom melankoličnom glavnom liku, sicilijanskom princu od Saline (u Viscontijevoj filmskoj ekranizaciji iz 1963. igra ga Burt Lancaster), koji sa suzdržanošću promatra revolucionarne događaje u Italiji 1860-ih i borbu garibaldinaca protiv burbonske krune, poznat je i po slavnoj rečenici koju izgovara prinčev nećak Tancredi (u istoj ga ekranizaciji igra Alain Delon), koji se stavlja na stranu republikanaca: “Sve se mora promijeniti, da bi sve ostalo isto.”
Uloga nećaka u politici
Ovom Tancredijevom ciničkom opaskom možemo okarakterizirati i najavljene promjene u domaćem izbornom zakonu, posebice one koje se odnose na novo krojenje granica izbornih jedinica. Ustavni je sud, ima tome sad već više od deset godina, ustvrdio da glas svakog birača u nas ne vrijedi isto, što će reći da glas u izbornim jedinicama u depopuliranoj Slavoniji važi za čak preko trideset posto više od glasa birača u izbornim jedinicama koje se tiču prenapučenog Zagreba. Ustavni se sud i nedavno oglasio o istom problemu, ovaj puta, međutim, sa čvršćim zahtjevima prema vladajućima. Naime, poslao je na procjenu ustavnosti taj sada više nego sporni Zakon o izbornim jedinicama, što će reći da je de facto postojeći zakon poništio i zatražio da se on korigira u skladu s novima podacima dobijenima nakon popisa stanovništva od pretprošle godine. Prema dosadašnjem zakonu i praksi iz deset izbornih jedinica bira se po 14 zastupnika, što je sve u redu kad disproporcije u broju stanovnika među jedinicama ne bi bile ogromne. Međutim, u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa, a najmanje od 2010. godine, odstupanja među izbornim jedinicama samo se povećavaju – da bi u posljednjem ciklusu ta odstupanja došla do već spomenutih tridesetak posto – a ona po zakonu smiju varirati plus-minus pet posto.
Vladajući HDZ je oformio, ili barem najavio četveročlanu grupu za prekrajanje izbornih jedinica. Ne treba ni sumnjati da će i ovaj puta, uostalom kao i svaki puta dosada, hadezovska mašinerija odraditi svoj posao. Poslušat će savjet lika iz “Geparda” i promijenit će sve (Zakon o izbornim jedinicama, korigirat će se registar birača, povećat će broj zastupnika i što god je još potrebno), samo da se ne bi promijenilo ništa (vječna vlast HDZ-a). Uostalom, tako nešto je ovdašnji premijer – taj “samouvjereni gospodar situacije, taj tobožnji sluga kojeg služe drugi, taj varalica s figom skrivenom u džepu”, kako je slavne hrvatske muževe svojedobno nazivala nedavno preminula Dubravka Ugrešić – već i najavio riječima da će “uz najmanje štete (tu valjda misli po HDZ), do rujna 2023. godine biti donesen novi Zakon o izbornim jedinicama.” Nekih sitnih problema bit će oko te nesretne Slavonije čije izborne jedinice brojem stanovnika više ne mogu opravdati 14 mandata po jedinici. Pa je bio pao prijedlog da se slavonske jedinice, među njima posebno ona koja se tiče osječko-baranjskog područja, skrate za jednog, a možda čak i dva zastupnika, na što je na zadnje noge skočio tamošnji lokalni hadezeov šerif, župan Ivan Anušić. On se pozvao na “ratnu rentu”, tvrdeći da je Slavonija podnijela najveće ratne žrtve, pa da kao takva ima pravo biti nagrađena s jednim, a ako je potrebno i s dva mandata više u Saboru. Da ga smiri Plenković ga je posjeo u radnu grupu za izradu novog zakona, gdje će uz ministra pravosuđa Ivana Malenicu, Karla Resslera, Šeksovog nećaka, posinka, šta li mu je već, i samog Vladimira Šeksa, tog našeg viteza slavonske ravni, onog istog koji je prije točno četvrt stoljeća skrojio ovakve granice izbornih jedinica, crtati nove granice.
Tuđman i Milošević na vlast došli po istom modelu
HDZ-u se ide na ruku, što se izbornih zakona tiče, praktički otpočetka. Na prvim izborima 1990. godine glasalo se prema većinskom modelu, što je rezultiralo ogromnom većinom HDZ-a u Saboru. Naime, prema rezultatima za izbore za Društveno-političko vijeće (uz to, postojala su još dva vijeća, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada, ali je DPV bio presudan jer je pobjeda u tom Vijeću osiguravala i ukupnu pobjedu), HDZ je na temelju osvojenih četrdesetak posto glasova dobio skoro 68 posto mandata u tom vijeću i ostvario takvu nadmoć da je uredno mogao voditi daljnju politiku bez ikakvog upetljavanja bilo koje od stranaka koje su tada ušle u Sabor. Većinski model, generalno govoreći, omogućivao je da se kasnije lakše sastavi vlada i konstituira parlament, zatim da se smanji ucjenjivački kapacitet manjih stranaka i da se brzo i bezbolno napravi primopredaja vlasti. Taj model ima, dakako i svoje brojne negativne strane. Jednu od njih u svojoj studiji objavljenoj odmah poslije prvih višestranačkih naveo je i Eugen Pusić: “Dvopetinska relativna većina dala je hrvatskom bloku, uslijed primijenjenog većinskog izbornog sustava, tropetinsku apsolutnu većinu mandata u Saboru. To, u svijesti pripadnika pobjedničke stranke, pretvara izbornu pobjedu u plebiscit koji ih ovlašćuje na bezrezervnu afirmaciju hrvatstva u svim institucijama i u javnom životu.” To isto, samo tehničkim terminima, u istoj publikaciji opisuje i politolog Ivan Grdešić: “Zahvaljujući izbornom zakonu, pobjednička stranka (HDZ) je od 40 posto glasova za DPV Sabora (relativna većina u biračkom tijelu) došla do 67,5 posto parlamentarnih mjesta (dvotrećinska većina – koja omogućava samostalno izglasavanje zakona bez potrebe za koalicijskom suradnjom). Zakon im je ‘osigurao’ dodatnih 25 posto mjesta.”
Zašto je, dakle, tadašnji Savez komunista Hrvatske kao zakonodavac unaprijed pristao da tako teško izgubi implementirajući većinski model koji je očevidno išao na ruku nacionalističkoj stranci kakva je bila Hrvatska demokratska zajednica, za koju se moglo pretpostaviti da će u tom trenutku dobiti ogromnu – sam će Tuđman reći – plebiscitarnu podršku glasača? Prije nego što odgovorimo na to pitanje samo da kažemo da se tada iz aviona vidjelo da će izbori biti “protiv”. Protiv dotadašnje komunističke vlasti, da će biti antisistemski, delegitimirajući za SKH i da stopostotno vode u poraz dotadašnjih vlastodržaca. U poraz SKH-a vjerojatno bi vodio i proporcionalni model, ali većinski je obećavao ne samo pobjedu nego i Pusićevu “afirmaciju hrvatstva” i nacionalističku euforiju, a ona, pokazat će se nešto kasnije, nije uopće tako loša za mobilizaciju jedne druge vrste, one ratne. Ovdje samo da dodamo i to da je u isto vrijeme isti takav većinski izborni sustav bio primijenjen i u Srbiji. I tamo je nacionalistička Miloševićeva stranka na temelju dvopetinske relativne većine dobila tropetinsku apsolutnu većinu mandata u skupštini i, baš kao HDZ u Hrvatskoj, dobila mandat i potrebno vrijeme da narod adaptira na rat.
Desna frakcija SK kao desna ruka nacionalista
Odgovor na pitanje o razlozima za SKH-ov politički auto da fé zapravo se odavno zna. SK se pošto-poto htio kurtalisati vlasti. Tadašnji hrvatski komunisti osjećali su se nemoćni da se obrane pred nadirućim srpskim nacionalizmom koji je dolazio iz srpske komunističke partije i od njihovog tadašnjeg partijskog vođe Slobodana Miloševića, koji je u komunističko ruho bio samo prerušen, a zapravo je tri godine ranije (1987.) zajahao tigra nacionalizma. Da budemo precizniji, desno krilo hrvatske partije bilo je to koje se osjećalo nemoćno i koje je zapravo bacilo ručnik u ring u boksu s Miloševićem. Vođa tog desnog krila, Mika Špiljak, već sredinom osamdesetih, a naročito krajem te dekade, uspostavlja tješnje veze s budućim nacionalističkim liderom Franjom Tuđmanom i time zapravo priznaje nemoć svog krila i prepušta borilište tuđmanovcima.
Iako se u povjesničarskim krugovima u pogledu Manolićevih memoara lome koplja oko toga u kojoj mjeri je on u nekim svojim prisjećajućim epizodama apokrifan, a koliko mu se doista može vjerovati, on je, u najmanju ruku, vjerno prenio generalno raspoloženje među dezerterskim dijelom hrvatskog Saveza komunista i uspon nacionalista. Uostalom, na njega se znaju pozivati i afirmirani povjesničari poput Hrvoja Klasića (u knjizi o Miki Špiljku), pa ćemo si taj luksuz dozvoliti i mi. Manolić u knjizi pod naslovom “Špijuni i domovina: Moja borba za suvremenu i socijalnu Hrvatsku” opisuje jedan susret Špiljka i Tuđmana: “Godine 1989, negdje u lipnju, održan je još jedan sastanak Tuđmana i Špiljaka u stanu prof. I. Ljubića. Bio je inspiriran gorućom potrebom da se Hrvatska suprotstavi velikosrpskom hegemonizmu. Špiljak je rekao Tuđmanu da hrvatska Partija nema snage oduprijeti se Miloševićevu imperijalizmu jer je odnos snaga koje su za obranu hrvatske ustavne pozicije i jurišnika unitarne Federacije u CK i Predsjedništvu 50:50. ‘Ali zato vi to možete sa svojim ljudima’, zaključio je Špiljak, sugerirajući Tuđmanu da se osloni na provjerene ljude iz ‘hrvatskoga proljeća’. Obećao je punu podršku antifašista i na unutarnjem i na međunarodnom planu. Špiljak je Tuđmana obavijestio da se u stvaranju nove hrvatske vlasti može osloniti na kadrove u obavještajnoj zajednici Republike, koja je usprkos zakonskim ograničenjima iznijela dobar dio otpora Miloševićevoj politici. Obećao je da će mediji pomoći u Tuđmanovu otporu Miloševiću te da je ta akcija već u tijeku. Osvrnuo se i na Tuđmanove veze u emigraciji, podsjećajući ga da od tri hrvatska politička emigranta barem dvojica rade za Udbu, te da će biti korisni. Razgovor će postati presudan za događaje u nadolazećim mjesecima. Za njega su u Hrvatskoj znali samo probrani: Ivica Račan, Vanja Špiljak i dvojica šefova u republičkoj tajnoj službi. Prema kasnijim Tuđmanovim potezima, vidljivo je da se on držao dogovora, zauzvrat dobivajući obećanu političku podršku i praktičnu organizacijsku pomoć.”
Ako je, dakle, Račan s ovim i sličnim razgovorima bio upoznat, a Manolić kaže da jest, i ako je on onako vječno neodlučan, takvom razrješenju i osobno naginjao, onda ne čudi da je implementirao većinski izborni sustav koji najviše odgovara Tuđmanu, i koji će, ne samo detronizirati SKH, nego će ratnu palicu predati “pravim Hrvatima” iz Tuđmanovog HDZ-a koji je jedini bio sposoban da se “suprotstavi srpskom hegemonizmu”.
Tako se igra HDZ-u namjestila prvi puta.
Tramvaj broj sedam
Ni puno desetljeće kasnije HDZ si je igru namjestio sam. Godine 1999. stari je el presidente na umoru, a ankete najavljuju dramatičan pad HDZ-a, i da neuspjeh koji je bio predvidiv na skorim parlamentarnim izborima ne bude devastirajući po stranku, na scenu stupa Šeks i izborne jedinice prekraja na način da očekivani hadezeovski poraz ne bude katastrofalan. I doista nije bio. U poslu mu tada sekundira demograf i stara hadezenjara Stjepan Šterc koji je stranku u sutonu komunizma osnivao na zagrebačkoj Kustošiji. Prošle godine će javno priznati da je on osobno iscrtavao granice izbornih jedinica, iako u intervjuu Nacionalu kaže da izraz “crtati” nije pravi. “Točno je, radio sam, zapravo radili smo te izborne jedinice i od toga ne bježim. Došla je ekipe iz stranke do mene s prijedlogom: 10 izbornih jedinica i odstupanjem do 5 posto u broju stanovnika”, reći će bez srama danas Šterc.
Po Šeksovom i Štercovom gerrymanderingu glasa se od 2000. godine do danas. Karakteristike tog krojenja granica poznate su svima. Da bi se razbila kompaktnost urbanih jedinica poput Zagreba, Splita i Rijeke, koji većinski ne glasaju za HDZ, ti su gradovi rasparcelizirani i dijelovi su pripojeni pro-hadezeovskim zaleđima i na taj su način antihadezeovski centri razvodnjeni. Najdramatičnije razbijanje doživio je Zagreb koji je podijeljen u čak četiri izborne jedinice. Inače ne pretjerano duhoviti esdepeovci, ovaj su puta kroz usta Arsena Bauka zabavno poentirali kad su nedavno upitali koji tramvaj u Zagrebu vozi kroz četiri izborne jedinice. “Odgovor je tramvaj broj 7. Kreće iz druge, ide u prvu, spušta se u šestu, ide u sedmu i ponovno završava u prvoj jedinici”, reći će Bauk u Saboru i dodati, “poruka grupi koja je zadužena za crtanje izborne jedinice je vrlo jednostavna. Ako budete poštivali odluku Ustavnog suda i po njoj radili, ne možete puno ušićariti za svoju stranku, pa je možda najbolje da napravite pošteno.” Bauk je još kazao: “A što uopće može napraviti grupa MARŠ? Malenica, Anušić, Ressler i Šeks. Prvo, da izborne jedinice ostanu nelogične kao danas, pa ćemo taj postupak od danas pa dalje prema njenim autorima zvati šeksoresslering, kao jedna hrvatska inačica izraza garrymandering. Druga je da se izborne jedinice poklapaju s granicama županija, da budu logične, kako je to još pretprošle godine predložio SDP”. Gotovo je sigurno da neće proći ni SDP-ov prijedlog o preklapanju županijskih granica s granicama izbornih jedinica, kao ni prijedlog nekih analitičara da Hrvatska bude jedna izborna jedinica, kao ni prijedlog GONG-a da se broj izbornih jedinica smanji. Stvar će se urediti, kako bi rekao Plenković, uz najmanju štetu po stranku, recimo tako da se nešto malo poveća broj zastupnika u nekim jedinicama, da bi se na taj način zadovoljila uzbibana Slavonija i da se nešto malo preurede granice da bi se zadovoljio Ustavni sud.
Što god bilo sigurno je da će Šeks i njegov nećak Karlo, baš kao i princ od Saline i njegov nećak Tancredi, promijeniti sve, ali tako da sve ostane po starom.
