U suvremenom političkom diskursu nerijetko se pojavljuje pojam totalitarizma, bilo kao pokušaj diskreditacije određene političke opcije, bilo kao referiranje na pojedina obilježja ideologija koje su postojale u prošlosti. No što u stvarnosti taj fenomen predstavlja ? Istraživanje koje je pokrenula Hannah Arendt početkom 1950-ih te njezini zaključci i danas uživaju relevantan status. Prema njoj totalitarizmi su se počeli širiti kao posljedica raspada starih društvenih struktura u Europi nakon Prvog svjetskog rata prvenstveno zbog učinaka društvene dezintegracije, koji su pokrenuli osjećaje iskorijenjenosti i suvišnosti među masama. Kada su društvene strukture popucale iskorijenjene mase, koje su tražile sigurnost, postale su sklone ideologijama koje su smatrale kako daju rješenja za sve egzistencijalne probleme. Arendt smatra da su se mase priklonile totalitarnim vođama i pokretima jer su imale potrebu za obećanom stabilnošću, a to nisu prepoznale u stranačkoj politici parlamentarne demokracije. Osim uzroka važno je napomenuti i zajednička obilježja totalitarizama. Ona se prije svega ogledaju u doktrini koja ne trpi suprotstavljanje i želji za ovladavanjem cjelokupnim društvom gdje će svi njegovi segmenti biti podvrgnuti nadzoru države i vladajuće stranke, partije ili pokreta. Sasvim sigurno, ova se obilježja odnose na dva najpoznatija totalitarizma 20. stoljeća, nacionalsocijalizam i komunizam. Ne želeći se upuštati u daljnju valorizaciju ovih ideologija, kao ni njihovim međusobnim razlikama, nedvojbeno je da su imale zajedničku karakteristiku. Težnja prema „čistoj rasi“ kao i ona o „besklasnom društvu“ trebale su isključiti ljude koji su stajali na putu ostvarenja te zamisli, tj. one koji su smatrani stvarnom ili potencijalnom preprekom za ostvarenje ideoloških postavki. U tom smislu neprijateljem se moglo proglasiti pripadnika određene etničke skupine, klase ili disidenta u odnosu na sustav. Traženje „krivih“ ljudi obilježje je koje su totalitarizmi zadržali kako bi se opravdavale masovne i pojedinačne likvidacije.
Ima li danas totalitarizma ?
Kad se raspravlja o mogućem povratku ili ponovnom rađanju totalitarnih režima, potrebno je uzeti u obzir intenzitet društvene promjene koji se dogodio. Takvi sustavi bili su usko povezani s masovnom mobilizacijom i širenjem industrijalizacije kao i težnjom da se velikim narativima modernosti stvori „novi čovjek“, pri čemu su zalaganja za određene vrijednosti imale važnu ulogu. S druge strane, nastupanjem postmoderne sukob vrijednosti povlači se pred igrom interesa, a o interesima se može pregovarati što nije slučaj s vrijednostima. Današnja moderna društva asociraju na Nietzscheove „posljednje ljude“, u kojima se pojedinci brinu isključivo o vlastitim užicima i ne mare što će ostati iza njih. U takvoj situaciji nije realno očekivati žrtvovanja na koja su ljudi ranije pristajali pa ni totalitarizmi iz ranijih razdoblja ne mogu naići na plodno tlo u današnjem društvu. To ipak ne znači da je totalitarizam nestao već da je poprimio nove oblike koji se manifestiraju u današnjici. Nakon „tvrdog“ totalitarizma koji je u prošlom stoljeću ubijao ljude, sada se pojavljuje „meki“ totalitarizam koji je formiran birokratskim postupcima potpunog nadzora i nametanjem jednog obrasca razmišljanja putem medija čija je zadaća da nas uvjere kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i da nema alternative postojećem stanju „progresa“. Zbog toga o totalitarizmu ne možemo donositi zaključke samo na temelju metoda koje primjenjuje, policijska država i koncentracijski logori nisu njegovo isključivo obilježje, nastojanje da se obuhvati cjelokupnost društva, čovjekove egzistencije i odlučivanja o tome što je „istina“ to itekako je. Britanski teoretičar Michael Walker o tome je zaključio sljedeće: „Drugim riječima, postoji totalitarni liberalizam. Netko će pomisliti da je taj pojam nesuvisao, ali to samo potvrđuje koliko smo indoktrinirani da pojam „liberalizam“ uopće i ne smijemo povezati s bilo kakvim oblikom totalitarizma. Mjerila koja su postavljena da bismo prosudili je li nešto totalitarno (ekstremne ideje, sabirni logori, tajna policija, kult muškosti i obožavanje države) naizgled slučajno, postavljena su tako da na profinjeni način onemogućavaju razmatranje mogu li se i liberalne metode koristiti za ostvarenje moći.“ Liberalizam postaje totalitaran u trenutku kad svaku sastavnicu ljudskog života podredi jednoj djelatnosti, tj. gospodarstvu. Iz tog razloga nije mu potrebno korištenje nasilja jer uvodi kult potrošnih dobara i konzumerizam kao novu ideologiju s kojom nerazdvojno dolazi i beskrupulozni gospodarski darvinizam. Radi odmaka od totalitarnosti, kod rasprave o bilo kojoj problematici ili rješavanju bilo kojeg društvenog problema, potrebna nam je multiperspektivnost i odupiranje jednoj „istini“ koja si pripisuje vječitu i apsolutnu vrijednost. Jedino održavanje društvene pluralnosti i suprotstavljanje institucionaliziranim stereotipima može zaustaviti totalitarne tendencije.
Ima li danas totalitarizma ?
Kad se raspravlja o mogućem povratku ili ponovnom rađanju totalitarnih režima, potrebno je uzeti u obzir intenzitet društvene promjene koji se dogodio. Takvi sustavi bili su usko povezani s masovnom mobilizacijom i širenjem industrijalizacije kao i težnjom da se velikim narativima modernosti stvori „novi čovjek“, pri čemu su zalaganja za određene vrijednosti imale važnu ulogu. S druge strane, nastupanjem postmoderne sukob vrijednosti povlači se pred igrom interesa, a o interesima se može pregovarati što nije slučaj s vrijednostima. Današnja moderna društva asociraju na Nietzscheove „posljednje ljude“, u kojima se pojedinci brinu isključivo o vlastitim užicima i ne mare što će ostati iza njih. U takvoj situaciji nije realno očekivati žrtvovanja na koja su ljudi ranije pristajali pa ni totalitarizmi iz ranijih razdoblja ne mogu naići na plodno tlo u današnjem društvu. To ipak ne znači da je totalitarizam nestao već da je poprimio nove oblike koji se manifestiraju u današnjici. Nakon „tvrdog“ totalitarizma koji je u prošlom stoljeću ubijao ljude, sada se pojavljuje „meki“ totalitarizam koji je formiran birokratskim postupcima potpunog nadzora i nametanjem jednog obrasca razmišljanja putem medija čija je zadaća da nas uvjere kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i da nema alternative postojećem stanju „progresa“. Zbog toga o totalitarizmu ne možemo donositi zaključke samo na temelju metoda koje primjenjuje, policijska država i koncentracijski logori nisu njegovo isključivo obilježje, nastojanje da se obuhvati cjelokupnost društva, čovjekove egzistencije i odlučivanja o tome što je „istina“ to itekako je. Britanski teoretičar Michael Walker o tome je zaključio sljedeće: „Drugim riječima, postoji totalitarni liberalizam. Netko će pomisliti da je taj pojam nesuvisao, ali to samo potvrđuje koliko smo indoktrinirani da pojam „liberalizam“ uopće i ne smijemo povezati s bilo kakvim oblikom totalitarizma. Mjerila koja su postavljena da bismo prosudili je li nešto totalitarno (ekstremne ideje, sabirni logori, tajna policija, kult muškosti i obožavanje države) naizgled slučajno, postavljena su tako da na profinjeni način onemogućavaju razmatranje mogu li se i liberalne metode koristiti za ostvarenje moći.“ Liberalizam postaje totalitaran u trenutku kad svaku sastavnicu ljudskog života podredi jednoj djelatnosti, tj. gospodarstvu. Iz tog razloga nije mu potrebno korištenje nasilja jer uvodi kult potrošnih dobara i konzumerizam kao novu ideologiju s kojom nerazdvojno dolazi i beskrupulozni gospodarski darvinizam. Radi odmaka od totalitarnosti, kod rasprave o bilo kojoj problematici ili rješavanju bilo kojeg društvenog problema, potrebna nam je multiperspektivnost i odupiranje jednoj „istini“ koja si pripisuje vječitu i apsolutnu vrijednost. Jedino održavanje društvene pluralnosti i suprotstavljanje institucionaliziranim stereotipima može zaustaviti totalitarne tendencije.
