Kako komentirate krađu u Hrvatskom skijaškom savezu?
Ideja da netko ovako okrutno parazitira na leđima sportaša i sportašica duboko mi je odbojna. Sport bi trebao biti prostor rada, discipline i povjerenja, a ne stroj za osobno bogaćenje. Najporaznije je kada novac namijenjen djeci, mladima i pripremama završi u privatnim džepovima. No ovaj slučaj govori i o širem stanju društva. Kada netko godinama bezobzirno krade, uvjeren da neće biti otkriven, to je dijagnoza niskog povjerenja u institucije.
Tamo gdje sustav ne gleda, rađa se osjećaj nedodirljivosti. A kada uništite neovisnost nadzornih tijela i u sport instalirate poslušnike po stranačkom ključu, stvarate kulturu nekažnjivosti. Dok se politička elita slikala na tribinama i prisvajala tuđe sportske uspjehe, iza kulisa se devastirala sportska infrastruktura i pljačkao novac. Naš je zadatak suprotan: pokazati da nedodirljivih nema i da institucije moraju reagirati brzo i odlučno.
Problem nije u pojedinačnim aferama, nego u modelu upravljanja sportom koji je godinama građen kroz političku lojalnost, zatvorene interesne mreže i izostanak ozbiljne kontrole. Danas govorimo o sportu, no situacija je istovjetna u svim organizacijama koje kontrolira i financira politika.
Je li problem sistemski?
Problem je manjak stvarnog nadzora i premreženost sustava u kojem se odgovornost prebacuje s jednih na druge, a zapravo nitko ne odgovara. Hrvatski sport godinama radi po modelu zatvorenih krugova moći s puno autonomije, a malo kontrole. Zato predlažemo izmjenu Zakona o sportu kojom bismo vratili obvezu da Hrvatski olimpijski odbor i ostala krovna udruženja podnose detaljna programska i financijska izvješća izravno Saboru, kako je bilo do izmjena 2022. godine.
Neprihvatljivo je da organizacija s velikim javnim sredstvima nema ozbiljan demokratski nadzor. Ministarstvo se ne smije ponašati kao pasivni promatrač koji reagira tek kad pukne skandal. Reći ću otvoreno: HDZ godinama puni upravljačke strukture saveza i HOO-a svojim ljudima, po kriteriju lojalnosti, a ne kompetencije. Naravno, sve pod firmom “nestranačkih volontera”. Kada ista stranka kontrolira i instituciju i nadzor nad njom, krađa je logična posljedica.
HDZ je godinama stvarao model upravljanja u kojem su sportske institucije često funkcionirale kao produžetak političkog utjecaja, a ne kao autonomni i profesionalno vođeni sustavi u interesu sportaša. Posljedica toga je da se odgovornost zamjenjuje lojalnošću, a transparentnost zatvorenim krugovima odlučivanja.
Koliko su ostali sportski savezi transparentni kad je riječ o trošenju novca?
Ne bih unaprijed optuživala nijedan savez bez konkretnih činjenica, ali ondje gdje kolaju veći iznosi raste i potreba za maksimalnim oprezom, i to je legitimno pitanje koje se mora postavljati. Savezi formalno odgovaraju svojim članovima, no kada troše javni novac, odgovaraju i javnosti. Građani imaju pravo znati prema kojim se kriterijima dodjeljuju sredstva, koliko ide na razvoj mladih sportaša, a koliko na administraciju i razne vanjske usluge.
Danas ostaje ozbiljan problem netransparentnosti. Financijski podaci, ugovori, kriteriji raspodjele i sponzorski aranžmani često nisu javno dostupni, a upravo u tim zonama nastaje prostor za zlouporabe. Takav sustav šteti i onim savezima koji rade pošteno i krvavo se bore za uspjehe svojih sportaša. Transparentnost nije napad na sport, već je ona zaštita i sporta i sportaša.
Koliko je mladih talenata zakinuto zbog krađa u sportskim savezima?
To je najtragičniji i najsramotniji dio cijele priče. Kada se ukrade novac iz sporta, ne krade se apstraktni proračun, kradu se treninzi, oprema, putovanja na natjecanja i prilike za djecu i mlade čiji su se roditelji mnogo odricali. Mediji su puni svjedočanstava obitelji koje same financiraju pripreme ili dižu kredite za opremu, i talentirane djece koja odustaju jer si roditelji ne mogu priuštiti troškove.
Pravi opseg problema na terenu još ni ne znamo, a to samo po sebi govori koliko nam nedostaje sustavnog praćenja. Nikada nećemo doznati koliko je talenata, medalja i sportskih uspjeha zauvijek izgubljeno jer je netko novac preusmjerio u privatni džep. Šteta sigurno nije samo materijalna. U zemlji koja se stalno poziva na sportske uspjehe, najmanje što mladim sportašima dugujemo jest pošten i transparentan sustav.
Što treba promijeniti kako bi se spriječile malverzacije u sportu?
Ako sustav želimo ozbiljno urediti, nije dovoljno reagirati tek kad izbije afera; potrebni su prevencija i trajni nadzor. Konkretno, javna objava svih financijskih izvješća, računa i ugovora, bez iznimke; poseban nadzor sponzorskih ugovora i donacija; obvezne neovisne vanjske revizije i redovne inspekcije te dosljedna primjena pravila javne nabave. Nužna su i jasna pravila o sukobu interesa, kako savezi i klubovi ne bi poslovali s tvrtkama povezanima s vlastitim funkcionerima. Jednako je važno promijeniti i kulturu upravljanja.
Sport u Hrvatskoj desetljećima je žrtva HDZ-ove strategije zauzimanja institucija: savezi, HOO i mnogi klubovi, osobito lokalni, pretvoreni su u stranačke feude i agencije za zbrinjavanje političkih kadrova od kojih mnogi ne vide sport kao javni interes, nego kao poligon za političku trgovinu i kontrolu glasova. Sport ne smije biti prostor političkog plijena. Novac namijenjen djeci i sportašima nije ničiji privatni fond, a ne smije biti ni instrument političkog utjecaja.
