Državni je blagajnik Marko Primorac neki dan u tzv. Visokom domu, je li, opet dignuo tlak političkoj oporbi, ali i gorko nasmijao najširu društvenu javnost – koja živi vrlo teško i sve teže, jedva spaja kraj s krajem – uistinu neumjesnom tvrdnjom nekoga tko mora da je jako zločest, pa ne mari za učinak svoje zloće, ili s pozicije vlasti namjerno obmanjuje općinstvo ne bi li se crnilo životne zbílje prošvrcao u šarenom celofanu. “U Hrvatskoj nisam vidio ni prosjake niti beskućnike koji bauljaju okolo”, bubnuo je mrtav hladan sa saborske govornice, iako ga je s galerije strijljava očima skupina beskućnika što ih je ciljano doveo Mostov saborski zastupnik Marin Miletić. Indikativno je da jedan ministar financija, je li, zreo čovjek i dobrostojeći sveučilišni profesor ekonomije ima obraza javno izlanuti tu notornu neistinu i zbog politikantske pravovjernosti stranci koje formalno čak i nije član (jest u HDZ-u njegova supruga) baš staviti na bubanj ugled i ministarsku vjerodostojnost.

Ako već nije osobno vidio, morao je makar iz medija saznati za dnevno kilometarske kolone beskućnika, prosjaka, puke sirotinje i inih odbačenih u društvu, koji po kiši, vjetru, snijegu i ljetnom zvizdanu strpljivo čekaju o podne onaj jedini besplatan topli obrok iz pučke kuhinje fra Vladimira Vidovića (trenutno suspendiranog i pod istragom zbog pedofilije) na zagrebačkomu Svetom Duhu. Primorac nije morao osobno vidjeti ni beskućnike što se obnoć skrivaju po željezničkim vagonima na Glavnom kolodvoru, koje plavi “organi reda” HDZ-ova mu kolege Davora Boinovića marljivo rastjeruju s klupa po zagrebačkim parkovima, u Rijeci, Splitu… Nije morao osobno vidjeti kakvi ljudi kucaju na vrata prenoćišta Crvenoga križa, tko se i zašto skriva po napuštenim ruševnim zgradama i sl., ali bi barem kao tzv. običan građanin – ako već ne kao savjestan i odgovoran minitar, pripadnik državne vlasti – morao znati da slobodni pad životnog standarda, što ga je skrivila upravo vlast čiji je član, opasno produbljuje bijedu i širi beznađe u zemlji koja to nije nečim zaslužila.

Život na cesti, u šatoru

“Kad pogledate kako ljudi žive u drugim državama”, pametovao je Marko Primorac kao da to može biti alibi vladinoj tzv. neprincipijelnoj koaliciji HDZ-a i Domovinskog pokreta (DP) ili njemu kao državnom blagajniku, “ja, primjerice, nisam u Hrvatskoj vidio prosjake po cestama (gotovo su pred svakim trgovačkim centrom, op. a.), ljude da spavaju po ulici, koji kao beskućnici bauljaju okolo, čega ima u drugim zemljama. Na ulicama Londona, Pariza, Bruxellesa i drugih razvijenih zemalja ljudi doslovno spavaju na cesti, u šatorima, ali kod nas ih nema puno (vadio se nakon kritika da je uvreda govoriti kako u RH nema prosjaka i beskućnika, op. a.) i ne žive tako. Država mora činiti više za građane, ali neprimjereno je govoriti da ne čini dovoljno i time širiti defetizam.”

“Primorac iz svoga udobnog fotelja ne vidi ni prosjake niti beskućnike, a u državi se događa katastrofa”, poklopila ga je saborska oporba. Službena statistika također opovrgava Primorčevu životnostandardnu lakirovku, ali to vladajućima uopće nije razlog za zabrinutost i poduzimanje mjera u korist najvećeg dijela tzv. običnih/malih ljudi, nego sljepački ustraje na tomu da će “Hrvatska uskoro ispuniti i maastrichtske kriterije o odnosu javnog duga i BDP‑a”. Nema veze što RH ekonomski i standardom sve siromašnijih žitelja nije bila spremna 1. siječnja 2023. zamijeniti svoju nacionalnu kunu “našom valutom eurom”?! Time su praktično preko noći udvostručene cijene svih proizvoda i usluga, nepodnošljivo za prosječan džep. Većina je građana bačena na koljena, siromašenje je dobilo krila, a najveća su žrtva umirovljenici. Dodatno obespravljeni i poniženi.

“U Hrvatskoj se danas živi bolje no ikad prije”, tvrdi CRO premijer Andrej Plenković nakon što si je od kolovoza bio – ničim izazvan! – podebljao ionako predebelu plaću za 2500 eura te sada inkasira 6000 eura na mjesec, je li, bez inih opipljivih dužnosničkih prinadležnosti, dnevnica… Nekidan javno, pred režimskim, HRT-ovim TV-okom svršava zbog toga što je rejtinška agencija Moody’s opet pomilovala kreditnu sposobnost RH. “Premijer je taj koji zna što je bolji život”, ironizira kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula, “koji uzima mjere boljeg života, koji omogućava bolji život, koji diktira tempo boljeg života, koji ga važe i proglašava…”

Ne čuje on niti vidi tu masu “grintavaca” poznije dobi, što ju je Blok umirovljenici zajedno – tek kao vrh sante sve eksplozivnijega socijalnog bunta – okupio 1. listopada 2024. na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, u Splitu, Rijeci i još nekim gradovima pod indikativnim geslom “Protiv siromaštva”. Ne vidi Plenković – koji s obitelji i cca 700 državnim apanažama povlaštenih od kolovoza 2024. politikanata uistinu bolje živi no što je ikad živio – da taj kontejnerski CRO narod više ne prekopava smeće samo tražeći prazne boce, nego i traži odbačenu hranu. Svaki peti žitelj Bijedne Naše, osobito penzići, kritično je siromašan, na rubu pukog preživljavanja. U zdravstvu upravo traje veliki štrajk potplaćenog osoblja pod parolom “Dva tenka manje i problem je riješen” (ironija zbog CRO kupnje u Njemačkoj 50 tenkova Leopard 2A8 po 25 milijuna eura svaki). I penzići su opet izašli na ulice prosvjedovati zbog nedostojnih mirovina.

“Znâ li premijer Plenković da više od 300.000 ljudi prima mirovinu manju od 400 eura?!” – grmio je predsjednik Bloka umirovljenici zajedno Milivoj Špika s prosvjedne govornice. “Pita li se kako ti ljudi uopće preživljavaju? Znade li on da gotovo 600.000 umirovljenika prima mirovinu nižu od 600 eura, odnosno da ih cca 750.000 prima državnu pomoć zbog enormnog rasta troškova života, režija i osobito hrane? Predsjednik vlade misli da su stariji ljudi glupi, da ništa ne razumiju, da ne razlikuju vrlo nepovoljnu važeću formulu za usklađivanje mirovina s porastom plaća i troškova života, uvijek puno većih od porasta ‘usklađenih’ mirovina.”

Umirovljenički narod – čijih bi blizu 1.3 milijuna glasova, da nisu politička rakova djeca, je li, moglo na izborima kao od šale smijeniti/instalirati baš svaku vlast i premijera u zemlji – najobjektivniji je i najvidljiviji dokument o tomu kako se zapravo živi u RH. U zemlji kojoj CRO premijer, tzv. mali od bruxelleske kužine, i prozapadni barjaktar tzv. prave strane povijesti (sic transit), promidžbeno za osobne karijerne i domaće politikantske potrebe nabija aureolu “ugledne članice EU, eurozone, Schengena, NATO-a, uskoro OECD-a, inflacijske terminatorice, pa profiterke rasta kreditnog rejtinga američkih agencija Standard&Poor’s (S&P), Moody’s i Fitch” itd.

A ono – izvana gladac, iznutra jadac?! “Premijer Plenković više voli glumce (oko sebe), koji ga uvjeravaju da bolji život nije samo pjesma Dade Topića, ili hit serija iz 1987. godine (“Bolji život” s grintavim Jezdimirom Uskokovićem, kojega je maestralno glumio beogradski dramski umjetnik Dušan Poček, op. a.), ili pretežit osjećaj privilegiranih u društvu, nego da su to baš najbolje dvije riječi kojima se uopće dade opisati stanje u Hrvatskoj danas”, primijetio je Nino Đula. Na praznomu, siromaškom CRO tanjuru – koji nekontrolirano tumbaju bujično podivljale cijene hrane, režija, energenata, svih usluga, slobodni pad životnog standarda, masovno nezadovoljstvo, beznađe i apatija – “ugled članice EU, eurozone, Schengena, NATO-a, uskoro OECD-a, smanjenje inflacije, viši kreditni rejtinzi Standard&Poor’sa, Moody’sa i Fitcha” i Plenkovićeva nesuverenistička politika, podanička proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu – ne vrijede pola pišljivog boba.

U Jugi se živjelo bolje

Tim se politčinovničkim frazetinama lika koji drži da jedini “znâ” što je život “bolji no ikada dosad” – pa u to ima vjerovati svih još neiseljenih, je li, nešto manje od 3.9 milijuna tzv. običnih/malih CRO žitelja, jer im ga je upravo on omogućio?! – dakako, ne može kupiti hrana, platiti režije, kupiti djeci odjeću/obuću i potrepštine za “besplatno” školovanje, lijekove itd. To da se “danas u Hrvatskoj bolje živi no ikada dosad” valjda je dosad najpodlija podvala jednog dužnosnika, koji je, tvrdi, “preuzeo odgovornost” za državnim kormilom. Pod HDZ Plenkovićevim premijerovanjem, koje karakterizira i ovnovska tvrdoglavost u tzv. tvrdoj kohabitaciji s ustavnim državnim sukormilarom s Pantovčaka Zoranom Milanovićem – dakako, i na ogromnu štetu tzv. boljeg života, u zemlji s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom, sic transit – većina ljudi živi lošije, beznadnije, nepravednije i nesigurnije no što se živjelo u tzv. socijalističkomu mraku.

Nekidan je politička oporba u tzv. Visokom domu grohotnim smijehom i serijom protuargumenata popratila Plenkovićev godišnji izvještaj o radu vlade RH nabijenom hvalospjevnim podacima tipa “danas se u Hrvatskoj živi bolje no ikad prije, a sutra će još bolje” (zahvaljujući njemu i HDZ-u, sic transit) i da “smo danas ekonomski snažniji i gospodarski uspješniji no što smo ikad bili, to nije ni bajka niti čudo”. Siniša Hajdaš-Dončić replicirao mu je kako bi umjetna inteligencija bolje vodila vladu od njega, a zastupnica je Dalija Orešković (DOSIP) pak izula iz cipela predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića zvanog Njonjo (HDZ) tvrdnjom da “HDZ radi ispod razine svega što su Hrvatskoj radili svi okupatori zajedno, obje Jugoslavije i tzv. NDH”. Jandroković je pozelenio.

“Ne mogu vjerovati da netko u demokratskoj Hrvatskoj može reći da je Hrvatska danas gora no štoje bila u Kraljevini SHS, ili u NDH, ili u Socijalističkoj Jugoslaviji, i da je danas vlast gora od svih tih okupatora! Pa ti ljudi prije nas su ubijali, zatvarali, nisu dopuštali govoriti ovako kao vi. Mlade učite da su oni prije koji su činili teške zločine bolji nego ovo danas. To je vrlo opasno što radite”. Plenković je pak, onako von oben kao i uvijek, ustvrdio da je “Orešković pasionirano vođena mržnjom”, a Hajdašu-Dončiću (odnedavno predsjedniku SDP-a, op. a.) poručio kako mu “ni umjetna inteligencija neće pomoći da bude uspješniji šef stranke od svojih neuspješnih prethodnika”. Političku je pak oporbu optužio da “crta neku katastrofu u Hrvatskoj”, da joj je “pristup zlonamjeran i diskvalificirajući”.

Činjenica je da je socijalistička Hrvatska, za razliku od današnje, bila i industrijski i poljoprivredom izvozna država, samodostatna energetski, prehrambeno, imala svoje banke, telekomunikacije, trgovinu itd. Danas je na europskom repu, fenjerašica u Uniji, s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom, životnog standarda u slobodnom padu… U tzv. socijalističkom mraku odnos je najniže i najviše plaće bio jedan prema tri, a danas jedan prema 50 + X. Mirovine su – od kojih se svaki mjesec moglo nešto staviti na stranu, za “crne dane” (danas ni slučajno!) iznosile 75% prosjeka “svoje” plaće u 10 najpovoljnijih godina; danas 38% prosječne plaće u državi. I onda, tko tu komu prodaje muda pod bubrege?! Je li premijerova statistika točan zbroj netočnih podataka?!

Kako Plenkovića nije srâm – sa svojih koji eurocent manje od 6000 eura suhe neto plaće, podebljane od kolovoza 2024. za 2500 eura mjesečno – gledati sugrađanima u oči i svršavati glupavim obećanjem kako će od 1. siječnja 2025. povisiti minimalnu plaću za 130 eura?! A ne reći, je li, da je to bruto svota, što znači da je neto cca 80 eura. Doduše, njemu osobno ni u Jugi nije bilo loše, dapače, danas mu je neusporedivo bolje, ali taj obećani u RH bolji život nije priuštio najvećem broju hrvatskih žitelja, koji u “njegovoj” državi žive neusporedivo lošije, beznadnije i nesigurnije. I to nije oporbena politikantska demagogija, nego gorka svakodnevica.

Jedna anketa prije par godina među 2200 žitelja RH i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života i rada u tada socijalističkim republikama bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslaavenskih naroda i narodnosti, pokazala je kako/zašto čak 82% ispitanih smatra da se tada živjelo bolje, zadovoljnije i sigurnije no danas. Netko je nekoga prije 30 godina bio gadno nasanjkao. I sad više nema natrag, nema “nismo znali”, nema “pa vjerovali smo im”, nema ovo i ono, “revolucija jede svoju djecu… U tzv. socijalističkomu mraku penzići su mogli svaki mjesec i nešto staviti na stranu od mirovine, socijalne su razlike bile minimalne, neusporedive s ovima danas i pogotovo onima sutra, ako ih uopće bude.

S prosječnih 620 eura danas umirovljenik ne može preživjeti mjesec bez pomoći sa strane (djeca, rodbina), skupljanja praznih boca iz kontejnera ili pak dopunskog rada, kamoli nešto uštedjeti. Umirovljenički je narod na samom rubu i HDZ Plenkovićevu državu za to nje briga. Tek obećava 750 eura višu prosječnu mirovinu pred kraj mandata tzv. neprincipijelne koalicije, sic transit. Do tada – tko živ, tko mrtav. Jer ni sadašnja stopa inflacije, pogotovo tempo porasta cijena hrane i svih temeljnih troškova života – kojima CRO Plenković ne drži uzde niti se trsi držati – poništava svako povremeno tzv. usklađivanje. Ni s prosječnom se plaćom od 1320 eura ne dâ pristojno živjeti čak ni opskrbom u trgovačkim akcijama, pa se najveći dio zaposlenih, opterećenih i kreditima, “spašava” odlaskom u minuse na bankovnim računima.

Političari, branitelji i katolički kler

Više je od 250.000 građana pod blokadama, zelenaška tzv. faktoring društva za utjerivanje dugova trljaju ruke, odvjetnici specijalizirani za ovrhe rade u tri smjene, električni su stupovi oblijepljeni obavijestima o brzinskoj isplati gotovine (nazvati na broj taj i taj) u zamjenu za bankovne kartice, jamstva vrijednom imovinom ili čak nekretninama itd. A sve to, je li, u HDZ Plenkovićevoj državi, u kojoj se “bolje živi no ikada dosad”?! Istina, jedan tanak sloj “osobito zaslužnih za slobodu koju uživamo” i “do mirovine pretplaćenih na državne apanaže” živi bolje no ikada, bolje no što im je živjelo nekoliko prošlih naraštaja zajedno. I to je zorno mjerilo toga kakva je država Bijedna Naša. Samo je tomu tankom sloju Lijepa Naša – političari, branitelji i katolički kler – odnosno, tko i koliko u njoj s vrha poštuje ustavnu determinaciju o socijalnoj državi. Ruga li se CRO premijer svojim sugrađanima, osuđenima živjeti na 620 eura mirovine i 1320 eura plaće, dok se on, kao operativni kormilar ruzinave lađe u oluji, praktično/politički isključivo drži one: u se, na se i poda se?!

S obzirom na prosječnu CRO plaću od 1320 eura prosječni bi penzić već sada morao inkasirati mjesečno 790 eura, a premijer mu obećava 750 eura tek za četiri godine?! Sic transit. Cijene i troškovi života bit će tada negdje u egzosferi, jer se “junak” iz Banskih dvora – četiri godine već zaštićen naoružanom policijom i čeličnom ogradom na Markovom trgu, zabranjenom Zagrepčanima i turistima, sic transit – ne ufa pozvati na red zapadne profitere (banke, trgovačke lance, teleoperatere, razne mešetare, vlasnike unosnih turističkih nekretnina itd.), koji bezočno pljačkaju hrvatske žitelje i profite slobodno iznose preko granice. Hrvati već odavno nisu “svoji na svojemu”, već “svoji na tuđemu”, a od tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti zapadna im je tzv. obitelj kojoj oduvijek pripadamo velikodušno ostavila samo grb, zastavu i himnu.

O državnim obljetnicama pak – za koje većina “domoljubnog” pûka ne znâ što se zapravo slavi: nadnevci dolaska HDZ-a na vlast ili uspostava državnih temelja, što HDZ nije? – politička larpurlartologija uvijek istih s političkog vrha i “vječnih vođa” nekolicine (od cca 1300 registriranih) tzv. braniteljskih udruga pri vlasti javno svršava “domoljubnom” patetikom, koju CRO Plenković neizostavno začinjava pangirikom “ugledu članice EU, eurozone, Schengena, NATO-a, uskoro OECD-a, smanjenju inflacije, višem kreditnom rejtingu Standard&Poor’sa, Moody’sa i Fitcha” kako bi besplatno što potom slijedi delikatesno iće i piće lakše sjelo u probavni trakt. Nek je bal kad je bal! Kada ga, je li, plaća narod što “živi bolje no ikada do sada”?! Zna se na komu se i zašto ne smije štedjeti.

Istodobno, državna statistika navodi broj od cca 2000 beskućnika u RH, na samo 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, više od 10.000 obitelji koje žive u čovjeka nedostojnim prostorima, pola milijuna iseljenih iz zemlje mahom mlađih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, jer im je vlastita domovina postala maćehom itd. Vojska nevoljnih ljudi prekopava kontejnere u potrazi za praznim bocama eda bi skucali nešto eura za kupiti kruh i mlijeko. Oko 100.000 stranih radnika rade na deficitarnim poslovima za sramotni minimalac i trpe eksploataciju robovskog tipa i nitko ih ne štiti od fizičkih napada ksenofobne/rasističke i proustaški odgojene mladeži, što se nikad prije u Hrvatskoj nije događalo… Kamoli u tzv. socijalističkomu mraku, kada je tisuće mladih iz tzv. Trećeg svijeta dolazilo ovamo na školovanje, neki zasnivali obitelji i ostajali.

To kako se “u Hrvatskoj danas bolje živi no ikad prije” CRO premijer Andrej Plenković i ministar mu Marko Primorac mogu vrlo lako provjeriti kada god – zbog puste “prezaposlenosti”, sic transit – uhvate vremena i gdje god žele. Od ulice, gdje “nema prosjaka i beskućnika”, ali će im svaki prolaznik reći u bebu kako živi “bolje no ikad prije”, do trgovačkog centra, bilo kojega radnog mjesta, umirovljeničke klupe u parku, škole, liječničke čekaonice, benzinske crpke, seoskoga OPG-a… Socijalno neosjetljiv Marko Primorac – čiji učinak na ministarskom fotelju ismijavaju kolege ekonomisti – neki dan krajnje bezobrazno, onako von oben, soli pamet novinarima kako se “uza sve svoje važne poslove ne može baviti još i dnevnim poskupljenjima svinjetine, janjetine…” A što bi rekao majci srednjoškolskog odlikaša – o čijem je slučaju ovih dana bilo riječi u medijima – koji zbog neimaštine u obitelji ovih dana nije mogao s razredom na eksurziju, ili profesorima u jednoj podravskoj također srednjoj školi, koji su među sobom skupili novac i kupili tenisice svomu siromašnom učeniku?

Bestidno bi i njima rekao da se “u Hrvatskoj bolje živi no ikad prije”? Njegova su zadaća financije, a ne banalna tema tipa životnog standarda ljudi, rasta troškova života, cijena hrane i tako tih i sličnih “bezvezarija”? Što bi, je li, kazao mudar pûk da sit gladanomu ne vjeruje, ni CRO premijer Plenković ne vjeruje da je vlastitim građanima kad tvrde da žive teže no što su zaslužili i što bi im – napokon svojima na svomu – država mogla i morala omogućiti. Ne apstrakciju S&P-a, Fitcha i Moody’sa u praznom tanjuru, nego život dostojan barem prosječnog Europljanina.

Slavonija kao jedna njiva

“Ono što je jako interesantno u izvješću rejtinških agencija jest da one naglašavaju političku stabilnost”, egzaltira Plenković, “spominju činjenicu da smo treći put dobili povjerenje građana na izborima za Hrvatski sabor (HDZ kao relativan izborni pobjednik ipak nije dobio povjerenje građana za samostalno treći put voditi državu, pa se slizao s proustaškim DP-om i time su obje stranke prevarile birače, op. a.), čime se potvrdila predanost reformskom zamahu. Naglašavaju posebno značajno smanjenje javnog duga. Planiramo da se javni dug smanji u BDP-u ispod 60% na kraju 2024. godine. Tom smo natprosječnom kvalitetom kreditnog rejtinga u poziciji opet poručiti građanima, gospodarstvu da što država ima bolju ekonomsku i financijsku reputaciju, to su povoljniji uvjeti za zaduživanje i refinanciranje državnih obaveza.”

Premijer se hvali da “smo mi (on i njegovi ministri, op. a.) nakon četiri mjeseca mandata nove vlade praktički već ispunili izborno obećanje da ćemo do kraja mandata dovesti Hrvatsku na A razinu kreditnog rejtinga i time poslati itekako pozitivnu poruku”. Komu? Bjelosvjetskim lihvarima tipa MMF-a, Svjetske banke, londonskog Cityja i sl., kod kojih planira već nova – zbog rejtinga povoljnija?! – zduživanja i refinanciranja starih dugova industrijski i poljoprivredno kritično deficitarnog RH-bantustana. Koji uvozi više od 60% hrane, više nema svoje banke (osim HPB-a, sic transit), gro trgovine, telekomunikacije, energetiku, unosne turističke nekretnine, ključne prometnice drže koncesionari, stranom se kapitalu nudi pretvoriti Slavoniju u jednu bogatu megakorporativnu njivu…

U Bijednoj se Našoj danas živi teže, nesigurnije i neizvjesnije no ikad prije, uključujući tzv. socijalistički mrak bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Tada je tzv. socijalistički mrak bio treća proizvodna snaga u industrijski srednje razvijenoj Europi i izvozio je u svijet gotovo sve poljodjelske i stočarske proizvode, što ih sada za milijarde eura uvozi CRO vlada premijera Plenkovića i ministra Primorca. I taj izvoz rapidno raste iz godine u godinu. I još će.

tacno