Kreiranje politike

Narav zabavnih medija, novinarstva i interneta u konačnici ovisi o kreiranju politike. Kako digitalna komunikacija sve više guta sve tradicionalne medije, cjelokupnu telefoniju, te velik dio trgovine i društvenog života, ulozi su ogromni. Tu PEK ima za ponuditi važne lekcije. U pravilu, politike će krojiti elite i sebični komercijalni interesi ukoliko ne dođe do organizirane narodne intervencije. U Sjedinjenim Državama danas vlada poveći cinizam o demokratskom upravljanju, takav da je mnogo ljudi odustalo od nade da itko osim moćnih komercijalnih interesa išta odlučuje. 

Taj cinizam ima čvrstu osnovu. Metafora koja najbolje opisuje američko kreiranje komunikacijske politike čuvena je scena u dvorištu u Havani, u filmu Kum 2, u kojoj Michael Corleone, Hyman Roth i drugi američki gangsteri dijele Kubu među sobom tijekom Batistine diktature. Svaki od njih uzme krišku rođendanske torte Hymana Rotha – prikladno ispečene u obliku Kube – kako bi pokazao koji je njegov dio kolača. Nakon što podijele plijen, Hyman Roth izjavljuje kako je odlučio biti na Kubi, s prijateljski nastrojenom vladom koja zna kako surađivati s "privatnim poduzetništvom". Uglavnom se na taj način kreirala komunikacijska politika u Sjedinjenim Državama. Monopolističke licence za frekvencije, produžavanje autorskih prava i porezne olakšice razdaju se cijelo vrijeme, no javnost nema pojma što se događa. Poput Michaela Corelonea i Hymana Rotha, iznimno moćni lobisti međusobno se bore – u ovom slučaju da iskamče povoljne ugovore od FCC-a i drugih relevantnih kongresnih odbora – čiji članovi i najbolji kadrovi često prelaze u privatni sektor da se domognu novca nakon crkavice u "državnoj službi".

Iznad svega, FCC je predano radio na tome da vodeće tvrtke učini još većim i još profitabilnijim. Kongres je također pod čizmom velikog novca. Ono oko čega se sve velike tvrtke jednoglasno slažu jest da je to njihov sustav, a da javnost ne treba odigrati nikakvu ulogu u procesu kreiranja politike. A budući da novinski mediji – koji se obično nalaze u vlasništvu pokroviteljâ tog tajnovitog sustava – gotovo nikada ne poprate ovu priču u općim vijestima, 99 posto javnosti nema pojma što se događa. Najbolji način da se opiše uloga javnosti u raspravama o komunikacijskoj politici je ovaj: Ako ne sjedite za pregovaračkim stolom, vi ste ono što se servira.

Primjer korumpiranog kreiranja politike je "debata" o autorskim pravima u američkom Kongresu. Bila je u cijelosti jednostrana, a tijekom posljednja tri desetljeća termini autorskih prava produženi su nekoliko puta, za materijale koji su već bili proizvedeni. Zašto? Moćne medijske korporacije i interesi koji posjeduju najveći dio autorskih prava potrošili su 1,3 milijarde dolara na odnose s javnošću i lobiranje u Kongresu u svezi s tim pitanjem od 1998. do 2010. godine. Zagovornici zaštite javne domene i pravedne uporabe – knjižničari, edukatori i ostali – potrošili su 1 milijardu dolara u istom razdoblju. To je omjer 1,300 naprema 1. Štoviše, malo Amerikanaca jedva da je svjesno tog pitanja osim posredstvom novinskih medija pa je njihova izloženost tome uglavnom putem ekstravagantnih uznemirujućih PR-kampanji koje korporacije provode protiv "piratstva".

Čudi li nas stoga činjenica da malo članova Kongresa uopće shvaća da tu postoji pitanje o kojemu bi trebalo raspraviti? Davanje onoga što žele djelatnostima koje se služe autorskim pravima u osnovi je nešto o čemu se ne raspravlja, a posebni načini na koje Kongres može proširiti i zaštititi domenu vlasnika autorskih prava ono je što se preispituje. Otuda golemi troškovi lobiranja. Kongres omogućava ogromne zarade tim djelatnostima produžujući, proširujući i propisujući monopolistička prava. Jedini trenutak kada, čini se, djelatnosti koje rabe autorska prava nailaze na otpor je onaj kada se sukobe s drugim korporacijskim lobijima koji u svojim operacijama žele pristup materijalu zaštićenom autorskim pravima. Takav slučaj dogodio se tijekom debate iz 2011. i 2012. godine o Prijedlogu zakona o zaustavljanju internetskog piratstva (SOPA), kada se Google pridružio lavini javnog otpora koji se suprotstavio neviđenom proširenju vladine političke moći koju je želio lobi za autorska prava. U tom rijetkom slučaju, snage koje su se borile za autorska prava nisu uspjele postići da se donese njihov zakon iz snova.

No, cinizam se mora izbjeći, budući da pothranjuje pesimizam i depolitizaciju, te postaje svrha samome sebi. On je pogrešan. Zapravo, američka povijest obiluje uključivanjima naroda u kreiranje komunikacijske politike, a mnogi od najdemokratskijih vidova naših sustava posljedica su političkog pritiska javnosti. Većina tih trenutaka sudjelovanja javnosti dogodila se tijekom kritičnih točaka kada su ulozi bili veći, a raspon mogućih ishoda širi. Tijekom devetnaestog stoljeća abolicionisti i populisti borili su se za to da se zadrži niska poštarina na časopise, a bili su uspješni u tolikoj mjeri da su te publikacije uspjele preživjeti i ponekad se razvijati. Pritisak javnosti bilo je ono što je pomoglo da se nametne javna usluga i opća dostupnost na telefonijski monopol tvrtke AT & T. Pritisak javnosti u Eri napretka prisilio je novine da popuste sa svojim otvoreno desničarskim novinarstvom. Sva regulacija komercijalnog emitiranja i oglašavanja u javom interesu koja sada postoji proizašla je iz pučkih javnih organiziranih inicijativa tijekom 1930-ih i 1940-ih godina. Društveni pokreti iz 1960-ih i 1970-ih godina uspjeli su povećati broj medija u vlasništvu pripadnika manjinskih naroda, osnovati etničke radio-stanice i stvoriti televizijske kanale s pristupom javnosti. A to je samo djelomičan popis.

Budući da se mi danas vjerojatno nalazimo u matici svih kritičnih točaka, bitno je zamijetiti da je na djelu i popratna provala organiziranog javnog aktivizma vezanog za kreiranje medijske politike. Početkom 1990-ih godina rastuća političko-ekonomska kritika komercijalnih novinskih medija koju su pokrenuli ljudi poput Edwarda S. Hermana, Noama Chomskog i Bena Bagdikiana te organizacija poput Pravednost & točnost u izvještavanju (FAIR) iznjedrili su naraštaj aktivista koji su u mijenjanju medija prepoznali nužan dio u stvaranju pravednijeg i humanijeg svijeta. Pojava interneta rasplamsala je tu želju, i kao sredstvo za ostvarenje tog cilja i zbog velike potrebe za organiziranjem građana kako bi se komercijalnim interesima zapriječilo da ineternetu naprave ono što su učinili američkim medijima. Budući da sam sudjelovao u tom pokretu, mogu izvijestiti da sama njegova opstojnost ovisi o radu obavljenom u PEK-u.

Da budem precizniji, bio sam suosnivač javne interesne skupine Free Press zajedno s Johnom Nicholsom i Joshom Silverom potkraj 2002. godine. Ideja u pozadini Free Pressa bila je jednostavna: kako bismo ishodili demokratske medijske politike, moramo imati informirano i organizirano sudjelovanje javnosti u kreiranju komunikacijske politike. Moramo stvoriti svijest u javnosti o tim pitanjima i organizirati javnost kao političku snagu. Dok smo lobirali za aktualna pitanja u Washingtonu, naš cilj je morao biti proširenje raspona debate i opcija onkraj onoga što se odobravalo unutar Zaobilazne kulture kojom dominiraju korporacije. Nismo mogli nastaviti s praksom pukog zauzimanja one strane koja je "manje od dvaju zala" u unutarkorporativnim prepucavanjima oko toga tko će ugrabiti najveći dio medijskog kolača. Morali smo jednom nogom zagaziti u budućnost, a drugom u sadašnjost, pa je naš cilj morao biti to da uvjerimo sve organizirane skupine u javnosti da reforma medija njima mora postati jedno od središnjih pitanja. Ukoliko to ne bismo mogli učiniti, naše šanse za uspjeh, za provođenje stvarne strukturne reforme, bile bi slabe.

S jedne strane, Free Press je ostvario izvanredan uspjeh. U suradnji sa svojim partnerima organizirao je velike uspješne kampanje u svezi s mnoštvom pitanja ili je sudjelovao u njima, uključujući mješovito vlasništvo nad medijima, zaustavljanje lažnih vijesti, zaštita javnog i lokalnog emitiranja, sprječavanje zlostavljanja neovisnih novinara koji izvještavaju o političkim demonstracijama, obvezivanje televizijskih postaja da online objave tko plaća političko oglašavanje, osnivanje malih lokalnih radio-postaja i očuvanje onoga što je ostalo od internetske neutralnosti. Skupina broji oko petsto tisuća aktivnih članova i ima trideset i pet stalno zaposlenih članova. Postala je utjecajna snaga u Washingtonu i odigrala je ključnu ulogu u pružanju pomoći kod stvaranja nacrta zakona o regulaciji javnog interesa. Možda je najveće priznanje stupanj do kojega su korporacijske komunikacijske tvrtke otišle kako bi je napale. Glenn Beck i komercijalne desničarske PR-tvrtke smatrale su Free Press jednom od najvećih prijetnji republici jer osporava monopolističku moć tvrtke AT & T.

S druge strane, iskustvo Free Pressa pokazuje koliko daleko moramo ići i koliko malo vremena imamo. Ostao je izoliran od drugih organiziranih javnih skupina koje i dalje ne razumiju važnost kreiranja medijske politike. Prečesto je prisiljen djelovati unutar parametara koje je postavila Zaobilaznica pa neprestano mora dokazivati predanost "nadmetanju slobodnog tržišta", čak i kada je to neučinkovita opcija – ili će ga potpuno izopćiti. Mora trošiti previše vremena na defanzivne bitke, upadajući u igru odabiranja strana u unutarkorprativnim svađama, jer tamo se sve događa. Zbog toga je dvostruko teže galvanizirati interes javnosti, budući da se problemi doimaju klimavim, a ulozi se doimaju niskim: kakav god bio ishod, korporacije će pobijediti.

Činjenica da i Demokratsku partiju i Republikansku partiju zapravo posjeduju komunikacijske korporacije rasvjetljava teškoće koje ima bilo koja populistička skupina u Washingtonu. Kao je to rekao jedan prekaljeni aktivist, to koja partija je na vlasti ono je što uglavnom određuje "piše li AT & T zakone otvoreno ili prikriveno". Nigdje korupcija i bankrot političkog sustava nisu očevidniji. Nedostatak šire političke baze koči Free Press i pokret za reformu medija. To je kao da pokušavate uzgajati biljke u najplodnijoj zemlji države Iowe bez Sunčeve svjetlosti.

U nadolazećem desetljeću ubrzo će doći do niza političkih debata koje će biti ključne za sudbinu interneta. "Ono što se dogodi u sljedećih deset godina“, napisala je Heather Brooke u svojoj knjizi iz 2011. godine Revolucija će biti digitalizirana (The Revolution Will Be Digitised), "definirat će budućnost demokracije za sljedeće stoljeće i dalje od toga." To je, najsažetije iskazana, definicija kritične točke. Ako ga se prepusti poznatim sumnjivcima, koji će prigrliti katekizam i mahati njime, internet će biti stavljen u službu kapitala, s dvojbenim i katastrofalnim posljedicama. Oboružani uvidima političke ekonomije komunikacije, možemo se duboko zagledati u vjenčavanje kapitalizma s internetom te rezultirajuću krizu komunikacije i demokracije u digitalnom dobu. Postoje alternativni putovi koji vode u mnogo svjetliju budućnost.

Prethodni ulomak o Novinarstvu možete pročitati ovdje. 

Izvor: kulturpunkt