Dirljivo javno sijelo održale su ovih dana intelektualne perjanice hrvatske desnice (Neven Sesardić, Igor Zidić, Tomislav Sunić, Milan Ivkošić, Željko Lovrinčević…), i kao da je došlo vrijeme velikog podvlačenja crte, upitali su se kako ta politička formacija stoji danas u Hrvatskoj. Perjanice nisu zadovoljne. Smatraju da su hrvatska desnica i oni osobno podcijenjeni, a premda je moguće naći sto razloga za konstataciju da je nacionalistička desnica, sparena s neoliberalnim kapitalizmom, na vlasti i kada formalno to nije svih ovih dvadeset i nešto godina, oni su našli sto i prvi za suprotan zaključak. Desnica je marginalizirana, rekli su, puštajući zvukove nalik onima koji dolaze iz potpalublja kažnjeničkih galija, i to, dijagnosticirali su precizno, najviše krivicom medija, koji da su navodno u rukama ljevičara. Zahvaljujući tim zlodusima, o desničarima se danas uvriježilo mišljenje da su “glupi” i “primitivni”, što je toliko uvrijedilo sudionike sijela da su to prkosno stavili i u reklame kojima su u novinama najavili svoju tribinu.
U neku ruku, zbilja su u pravu. Glupi svakako nisu, jer su nesumnjivi dobitnici hrvatske postsocijalističke tranzicije, što ne ide u istu rečenicu s glupošću, a nisu ni primitivni, ako se pod tim podrazumijevaju neki prevladani politički modeli i izričaji kojih drugdje u regiji i šire nema. Ne, oni stvarno nisu ni glupi ni ekskluzivno primitivni. Ali jesu politički talog i ološ, što je ocjena koju sebi dopuštam ne iz neke averzije, iako ni nju ne poričem, nego iz hladne inventure povijesnih činjenica koje su obilježile prošlo i početak ovog stoljeća.
Da bi to bilo jasnije, najprije treba reći da su početku prošlog stoljeća pečat dale dvije mega-ideologije, staljinistički komunizam i nacifašizam, a da su druga polovica i kraj stoljeća pripali raznim oblicima “reformiranja” tih krajnosti u povijesti desnice i ljevice. Prvoga, reformiranja ekstremne desnice, prihvatile su se umjereno desne, uglavnom demokršćanske i narodnjačke stranke, a drugoga umjereno lijeve, socijaldemokratske i socijalističke partije. I to je na cijelom prostoru Evrope manje-više uspješno provedeno, što nije bilo lako jer su pritom reformatori preuzimali na sebe i dio grijehova za koje objektivno nisu bili krivi.
E, u Hrvatskoj taj grijeh nitko nije htio na sebe preuzeti. Ili je, točnije, to učinjeno izrazito neuravnoteženo i asimetrično. Hrvatski socijaldemokrati to su obavili čak i preko zdrave mjere, odbacujući pod firmom borbe protiv staljinizma hrvatski lijevi pokret koji je i sam bio antistaljinistički, i to više nego ijedan drugi u Evropi. Još više, time su posječene sve ili gotovo sve spone prema jednoj autentičnoj socijalističkoj revoluciji, tako da hrvatski reformirani ex-komunisti danas slijede potrošene zapadne modele (Blair-Giddensov “treći put”), čak i nakon što je svima postalo jasno da su oni propali.
Na hrvatskoj desnici, pak, gledamo nešto sasvim drugo. Ona na sebe nije preuzela, osim donekle u Sanaderovo vrijeme, suštinske, formativne grijehe hrvatskog nacizma, ustaštva, nego se on kao zadana prtljaga prenosi s koljena na koljeno i u Hrvatskoj je našao sigurno i brižno utočište, otprilike kao nekada u Francovoj Španjolskoj. Posljedice su očigledne. U Hrvatskoj danas nema nijednog desničara koji se eksplicitno i iz temelja, kao svojedobno izrazito konzervativni Konrad Adenauer, odriče NDH, čak nema nikoga kome bi to palo na pamet, pa ako biste s time suočili i sudionike spomenutog sijela, sigurno bi gledali u vas kao tele u šarena vrata.
Doduše, kada već spomenuh njemački primjer, treba biti pošten pa priznati da se i ondje finalni, odlučni obračun s mentalnim naslagama nacizma dogodio s odgodom od dva desetljeća. Tek tada je u intelektualnim i crkvenim krugovima sasvim prevagnulo uvjerenje da to treba napraviti. Ali onda se u četrdesetak godina stvar razvila dotle da ovih dana, recimo, njemačka Katolička crkva oštro kritizira vladu Angele Merkel zbog intervencije u Afganistanu, pa čak i zbog toga što neoliberalnom politikom utire put daljnjem jačanju nacionalizma i šovinizma u Evropi. Može li se i slovo od toga zamisliti iz usta kardinala Josipa Bozanića? Ne može, naravno, taj valjda i ne zna da se u Afganistanu događa nešto vrijedno njegove dragocjene pažnje, a spoznajni kontakt s nacionalizmom u Evropi uspostavio bi tek kada bi htio vidjeti – ali, jasno, neće – da toga ima koliko hoćeš i u Hrvatskoj. Umjesto toga, on nastavlja voditi izgubljene blajburške bitke u grozničavoj nadi da ih se možda jednom može dobiti, a kako upravo gledamo, u pitanjima spolnosti i katoličkog ćudoređa vratio se još stoljeće-dva unatrag, u nepatvorenu tamu predprosvjetiteljskog vremena.
I sada dolazimo na nešto što sudionici spomenutog desničarskog sijela očito nisu u stanju shvatiti, iako sukrivca za to ima i u hrvatskoj ljevici. Politika u Hrvatskoj svela se na jalovi spoj pretjerano ideologiziranih tema koje ne korespondiraju sa stvarnošću i pretjerano deideologiziranih tema koje s tom stvarnošću korespondiraju još manje. Primjer za prvo je Tomislav Karamarko, kojem NDH kotira više od današnje Hrvatske, a kotira mu više, ali pretvorena u avet, čak i Jugoslavija. No on je samo izraz stanja sveopće besplodnosti o kojoj svjedoči to da svi hrvatski desničari, uključujući ove sa sijela, definiraju sebe kao “državotvorne”, dakle stvarali bi državu koja već postoji. Još više, državu koju nitko ne ugrožava, ali bi je oni, eto, stalno iznova dizali iz pepela, jer se u svom kretenizmu očito ne mogu dosjetiti ničeg pametnijeg čime bi se bavili. Tako je, paradoksalno, usijana ideologizacija hrvatske desnice završila u posvemašnjoj deideologizaciji i pasivnom prihvaćanju potrošenih ideologija sa Zapada, uključujući liberalne, iako ih intimno preziru. Dakle, slično kao i ljevica.
Ova druga je, rekoh, s prljavom vodom staljinizma odbacila i zdravo dijete jedne autentične socijalističke revolucije, čije tekovine, doduše, nije moguće više kopi-pejstirati. Ali bi neke od njih, prvenstveno socijalnost i solidarnost (i to svih vrsta, uključujući i međunacionalnu), sigurno pomogle u rješavanju ove zlokobne kapitalističke krize. No pristavši da se ideološki razoružaju do golorukosti, hrvatski socijaldemokrati ostali su i bez vlastitih formula razvoja, čekajući da im se one dojave s vodećih inozemnih adresa. A čitavo obavljanje vlasti svelo im se na puko tehniciziranje na sve užem prostoru, kao u ovoj najnovijoj podršci Damiru Kajinu, podinteligentnom spašavanju jednog potrošenog političara u srazu s drugim potrošenim političarom.
Izvor: Novosti
