Krevet je jedna, a država druga stvar

Zvijezda nedavnih, prvih hrvatskih europskih izbora, pravaška šefica Ruža Tomašić, druga po broju glasova iza Tonina Picule, nastavlja "uživati" u svojoj slavi razbacujući se izjavama koje su i za naše svakodnevne hrvatske prilike blago rečeno diskutabilne. Takve izjave zapravo samo potvrđuju mnogobrojne predrasude o našem provincijalnom balkanskom mentalitetu, ma koliko ga negirali baš oni koji ga stalno iskazuju i demonstritraju. Tako je ona, u jednoj nedavnoj raspravi pod saborskim krovom, prvo benevolentno relativizirala stadionske usklike "Ubij, ubij Srbina", da bi potom poentirala  "Ja ne želim da se moje dijete uda ni za Srbina, ni za Mađara, ni za Talijana, ni za Nijemca." Znači li to, da se malo našalimo, da su joj Albanac, Estonac ili Rus bolja prilika?

Ako ta izjava nije puka provokacija i jeftino podilaženje onima za koje Ruža Tomašić misli da joj donose glasove. Tomašić misli da mora stalno podržavati to kurentno i u dijelu javnosti profitabilno izborno ruženje Srba, čime ide na ruku samo onim Srbima koji izvrnuto misle što i ona samo u suprotnom pravcu. No, ako se malo poigramo: znači li to da bi trenutna najznačajnija hrvatska ognjištarska vedeta radije za muža svoje kćeri nekog znojnog, ružnog zlostavljača i bitangu, ali najbitnije Hrvata, nego pretpostavimo, ma koliko to možda nestvarno zvučalo - zgodnog, bogatog, pažljivog i pametnog Srbina!?

Foto: Vladimir Dugandzic

Ako dalje raščlanjujemo apsurdnost te izjave (mada se zbilja nitko ne treba ženiti Srbina, isti spol, budalu ili navijača Rudara iz Ljubije ako mu ne paše kao čovjek) zapitajmo se da li bi Ruža Tomašić bila čelnica stranke koje se zove HSP Ante Starčević, da je recimo, dida Oca domovine prije nekih 150 godišta, bio tako očajan i odlučan kao ona danas te svom sinu Jakovu zabranio ženidbu s jedrom Milicom. Milica je, zna se, bila pravoslavka i Srpkinja iz ličke Široke Kule. Udajom je prešla na katoličanstvo, no ako na to gledamo iz kuta u kojem čuči Tomašić, onda se time nije nešto bitno promijenilo, jer "krv je krv". Doduše nacionalna pripadnost je stvar vlastitog društvenog i socijalnog osjećaja, a ne (samo) podrijetla. No, dakle, da je dida Starčević u 19. stoljeću bio tako odriješit nikada se na ovom svijetu ne bi pojavio veliki hrvatski mislilac, koji je između ostalog 1883. godine kazao: "Nije važno ime - nek' rade za narod i domovinu, a zovu se kako im drago". "Ne vjerujem", kazao je Ante Stračević, da je "gladnu i na studeni Srbu drugačije nego Hrvatu. Makar se svi proglasili za Hotentote ili se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!". Ni svi Srbi nisu "Srbi", kao što ni svi hrvatski preporoditelji nisu Hrvati.

Izjava Ruže Tomašić je besmislena u prvom redu za nju, pa i sve koji je dobrohotno podržavaju, premda, sigurno imaju svega i svačega u rodu. A njeno dijete nek se uda, pa makar i za Hrvata, smo da se vole. Iz Srbije su, sjetimo se, kao argument da Hrvatske ne smije biti neovisna spominjali mnoštvo međusobnih prijateljstava i miješanih brakova. Krevet je jedna, a država druga stvar, što svjedoči i sam spomenuti Starčević!Spomenimo i jedan veliki događaj, za kojeg se mnogi danas prave da se nije zbio, s jednog zagrebačkog stadiona drugačije atmosfere. Iz 1941. godine. Neki tada vladajući (Hrvati) s tribina, tražili da se Hrvati iz donjeg dijela partera razdvoje od Židova i Srba. A ovi mali Hrvati s istočnog stajanja, na užas onih drugih, također po nacionalnosti Hrvata, nisu to htjeli napraviti i svi su prešli na "drugu stranu". I ostali su Hrvati! S obrazom. A vi, gospođo Ružo, što bi napravili da ste bili na tom stadionu!?

Izvor: H-alter