Joe Wright već pomalo počinje fingirati kao redateljski nadomjestak za Jamesa Ivoryja koji je desetljećima kroz Merchant-Ivory produkcije gledateljsku javnost opskrbljivao prijeko potrebnom dozom britanskih kostimiranih filmova – kako ekranizacijama književnih klasika (A Room with a View /1985/, Maurice /1987/ i Howards End /1992/ E. M. Forstera, The Bostonians /1984/ Henryja Jamesa) i suvremenih romanesknih uspješnica (The Remains of the Day /1993/ Kazua Ishigura), tako i biografskih ostvarenja (Jefferson in Paris /1995/, Surviving Picasso /1996/). Redateljski put Wrighta slijedi sličan obrazac. Malo se zanosi adaptacijama književne klasike kao što je to bilo s Ponosom i predrasudama (Pride and Prejudices, 2005) Jane Austen i Anom Karenjinom (Anna Karenina, 2012) Lava Nikolajeviča Tolstoja, a malo pričama suvremenih pisaca koji vole čeprkati po prošlosti, što smo vidjeli u precijenjenom i monotonom Okajanju (Atonement, 2007), snimljenom prema romanu Iana McEwana.

Redateljevo koketiranje s dječjim filmom u Hanni (2011) i Panu (2015) otkriva i druga područja interesa, no spomenuti naslovi ostali su upamćeni kao umjetnički i komercijalno neuspješni. Posljednji segment Wrightova interesa odnosi se upravo na biografski podžanr: The Soloist (2009) bavi se slučajem američkoga glazbenika Nathaniela Ayresa koji postaje beskućnik nakon što oboli od šizofrenije, međutim pravi autorov odabir u ovom rajonu predstavlja Prijelomni čas, koji povezuje njegove povijesno-kostimirane fetiše s biografskim preokupacijama, što sjedinjuje lik Winstona Churchilla, kao jednog od najvažnijih političara novije britanske povijesti koji je tu zemlju izvukao kao pobjednicu iz Drugog svjetskoga rata.

Vremenski kontekst kojim se Wright u filmu bavi podudara se s onim u Dunkirku (2017) Christophera Nolana. Dok se potonji usredotočuje na beznadnu situaciju u opkoljenom francuskom gradiću početkom Drugog svjetskoga rata, prvi sagledava osmišljavanje operacije Dynamo kao prvog pravog izazova za novog britanskoga premijera koji nije izabran voljom naroda nego dogovorom dviju najvećih parlamentarnih stranaka koje su u kriznom vremenu formirale nacionalnu koalicijsku vladu. Drugi izazov je nepovjerenje i nepopularnost koje je političar izazivao u vlastitoj stranci te kod kralja Georgea VI. (Ben Mendelsohn).

Pritom Wright i scenarist Anthony McCarten (Teorija svega, 2016) nastoje stvoriti u priči balans između konvencija biografskoga podžanra te blagog otklona od njih. Struktura djela je strogo linearno-kronološka kako bi se jasno pratio razvojni segment - kako u karakteru, tako i u situacijama oko njega, koje utječu na njegova promišljanja, odluke i emocije. No autorima nije cilj ponuditi ekstenzivnu biografiju Churchilla nego se isključivo usredotočuju na ograničen period od nekoliko tjedana, koji je uzet kao krucijalan iz dvaju razloga. Predstavljao je odlučujući trenutak u protagonistovoj političkoj karijeri te za njegovo vođenje zemlje u ratnom razdoblju, a ujedno je bio presudan i za britansku ulogu u Drugom svjetskom ratu. Slično kao Nolan u Dunkirku, tako i Wright napetost nastoji postići time što neprestano gledatelja podsjeća na ograničenost vremena, koji bjesomučno srlja naprijed, ostavljajući povijesnim akterima malo manevarskog prostora, pa treba brzo misliti i djelovati. Na protok vremena neprestano smo upućivani kadrovima okretanja kalendarskih stranica te podcrtavanjem činjenice da je za spašavanje vojnika u Dunkirku preostalo svega jedan do dva dana.

Pesimistično ozračje u filmu, koje korespondira s njegovim originalnim naslovom, nastoji se dočarati uporabom tamnih i zagasitih boja te često klaustrofobičnih prostora poput podzemnog ratnog kabineta ili salona prenatrpanih pokućstvom. Wright je mogao dati oduška svojoj vizualnoj pedanteriji, poznatoj iz njegovih prethodnih kostimiranih filmova. Na svaki se detalj u scenografiji i kostimografiji pazilo, kao i upečatljive pokrete kamere, po kojima je autor inače poznat.

Međutim, postavlja se pitanje što priča o Churchillovu premijerskom početku znači za 2018. godinu. Nesumnjivo, redatelj pribjegava dobro poznatoj i učestalo korištenoj formuli u kojoj se prošlost koristi kao promatračnica za sadašnjost. Time se određeni problemi i situacije uočljivi u suvremenosti nastoje razmotriti tako što se maskiraju u povijesno ruho. Europa je krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća bila na prekretnici, kao što je i trenutačno s obzirom na sve što se zbiva, te na dobrom putu da skrene na stranputicu. Zato Wright vrlo didaktično progovara o potrebi za snažnim i odlučnim, ali demokratičnim vođama koji će se suprotstaviti rastućim diktaturama, populizmima i fašizmima, koji sve više uzimaju maha među povampirenim političarima i masama. Pritom nije uspio izbjeći niti zamke nepotrebne nacionalne patetike.

Wright time stvara patriotsku bajku koja Britaniji osvjetljava njezinu ulogu lučonoše u svjetskoj povijesti, no redateljev prikaz Winstona Churchilla toliko je umiven i lišen svih kontroverznih mjesta, pa se on vozi metroom da bi osluhnuo bilo naroda. Redatelj i scenarist portretiraju ga kao simpatičnog i korpulentnog starčića koji voli udovoljavati svojim hedonističkim zahtjevima te koji je često nepravedno nailazio na nepovjerenje u beskrupuloznoj političkoj areni. Film treba pogledati zbog odličnoga Garyja Oldmana u glavnoj ulozi.

filmovi