“Otpor intelektualaca” Dejana Jovića, profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, knjiga je o intelektualnoj i moralnoj hrabrosti, spremnosti da se preuzme rizik, od izopćenja do političkog progona. Autor na primjerima Gramscija, Bende i Saida obrazlaže svoje određenje pojma intelektualca i intelektualnog djelovanja.
Središnji je dio knjige kritička analiza položaja intelektualaca u završnoj fazi postojanja Jugoslaviji i početnoj fazi postojanja Hrvatske, posebno kroz intelektualne i građanske biografije nekolicine istaknutih pojedinaca poput Predraga Matvejevića i Jovana Mirića te kroz djelovanje beogradskog Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja.
Izvatke iz Jovićeve knjige objavljujemo u dva nastavka, a u prvom donosimo dijelove iz poglavlja “Intelektualci nakon socijalizma”.
* * *
Nove okolnosti, koje su nastupile s krajem jednopartijskog sistema, pružile su – barem na prvi pogled – novu šansu kritičkim intelektualcima. Njihova kritika prethodnog sistema dobila je kroz ovaj društveni i politički preokret neku vrstu satisfakcije i potvrde. Mnogi su osjećali da su bili u pravu i da njihov angažman nije bio uzaludan. Nadali su se, kao u pjesmi Branka Miljkovića, da će sloboda “umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”.
Ali, stvarnost je bila mnogo kompliciranija. Sloboda je sa sobom nosila rizike s kojima se mnogi nisu mogli niti znali nositi. Također, demokracija je uvela pojmove “većina” i “manjina” tamo gdje je prethodni narativ inzistirao da postoji jednakost i ravnopravnost. Kritički intelektualci su znali da postoji ozbiljan procijep između deklariranih društvenih vrijednosti i stvarnog stanja. Nadali su se da se to neće ponoviti u novim okolnostima, koje su uskoro zaprijetile ratom, razaranjima i destrukcijom. Nisu mogli ne vidjeti tu realnost, koja je bila vrlo različita od proklamiranog stanja.
Sloboda je stvorila mogućnost za direktni politički angažman kritičkih intelektualaca. Ali, jedan broj njih nije sebe vidio kao političke aktere, nego kao pretpolitičke, one koji žele da se uspostavi političko polje, a ne da unutar njega nužno djeluju, zagovarajući neku posebnu društvenu, ideološku ili interesnu grupu. Kritički intelektualci su tražili da se uspostavi demokracija, koja ne bi bila protivna ideji ljudskih (i manjinskih) prava. Znali su što kritiziraju u starom sistemu – i donekle što žele u novom. Ali, objekt njihove kritike, autoritarni socijalistički (komunistički) sistem sada se urušio i nestao sa scene. Time je nestao i fokus njihove aktivnosti, ono što ih je ujedinjavalo – bez obzira na određene međusobne razlike. (…)
Postavilo se pitanje: kako kritizirati demokratski legitimiranu vlast? Kako ukazivati – s jednakom kritičnošću kakva je pokazana u odnosu na prethodni sistem – na nedostatke većinske, izborne demokracije, nedostatke koji su bili više nego očigledni i manifestirali su se u ratobornim politikama koje su uskoro vodile u dezintegraciju zemalja nasljednica Jugoslavije (barem tri glavne: Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine)? Treba li novom sistemu dati šansu, prije nego što ga se podvrgne bespoštednoj kritici? Ta kritika bila bi – što je dodatno kompliciralo stvar – jedna vrsta samokritike, budući da su upravo kritički intelektualci tražili promjene, od kojih je glavna bila: izborna demokracija. (…)
Uz sve to, u postjugoslavenskim okolnostima, tranzicija iz starog sistema u novi bila je posebno komplicirana jer je uključivala čak pet elemenata, koji su se svi provodili istodobno. Bila je to politička tranzicija iz jednopartijskog (ili nepartijskog) sistema u višepartijski; ekonomska tranzicija iz društvenog (državnog) vlasništva u privatno; državna tranzicija iz Jugoslavije u suverene nacionalne države, poddržave i neuspješne samoproglašene države; identitetska tranzicija u kojoj su se osobni i kolektivni identiteti radikalno mijenjali, a neki i nestali (naprimjer Jugoslaveni), promijenili ime (naprimjer Muslimani u Bošnjake), dok su se mijenjali i glavni elementi nacionalnog identiteta; te tranzicija iz mira u rat, a potom iz rata u mir. Liberalna očekivanja da će demokracija riješiti glavne društvene probleme i uspostaviti uvjete za trajni i samoobnavljajući mir ustupila su mjesto strahu, koji su poticali i promovirali novi “pobjednici” – protivnici Jugoslavije i multietničnosti, postojećih granica pa i nacija u njenim republikama i pokrajinama. (…)
Glavna je dužnost bila ostati kritičan i u novim okolnostima, unatoč javnom mnijenju i novim vlastima koje su – s pravom – tvrdile da izražavaju volju naroda. To je značilo: biti kritičan prema sada novim državama, prema njihovom agresivnom nacionalizmu i naročito prema nasilju i ratu koji su uskoro pokrenule protiv drugih država ili vlastitih državljana koji se nisu uklapali u vizije etnički homogene nove nacionalne države. Biti kritičan prema “svojima” je mnogo izazovnije nego biti kritičan prema vlastima za koje se može tvrditi da ne predstavljaju “naše” ili da ne predstavljaju nikoga osim sebe same. Ali, to je bilo posebno važno stoga što je godina 1990. u Jugoslaviji bila ipak u mnogočemu drukčija od proklamiranog karaktera istočnoeuropske 1989.
Nakon kraja Hladnog rata u Europi, lijeva se politička misao našla u defenzivnom položaju, jer su je protivnici – bilo liberalni ili nacionalističko-konzervativni – diskreditirali i povezivali s “komunističkim sustavima”, u potpunosti zanemarujući kritičnost koju su intelektualci-marksisti iskazivali za te sisteme
Demokratsko odlučivanje nije, naime, dovelo do kompromisa o mirnoj budućnosti ni Jugoslavije ni njenih glavnih država-nasljednica, nego je uglavnom legitimiralo politike koje su se vodile i u zadnjoj deceniji socijalizma. Te su politike već tada bile partikularističko-nacionalističke i u svojoj biti nezainteresirane za demokratsku transformaciju Jugoslavije, ali i pojedinih republika. U velikoj većini njih (možda uz izuzetak Makedonije) one su bile još neprijateljskije prema manjinama, njihovim ljudskim i manjinskim pravima. Ne samo da nacionalizam i netrpeljivost prema manjinama i manjim narodima nisu nestali, oni su sada ojačani i demokratski legitimirani, a to je vodilo u rat. Bitna pitanja na koja su ukazivali istaknuti kritički intelektualci nisu razriješena: ni pitanje autoritarnosti ni pitanje stabilnosti, ni ljudskih i manjinskih prava. (…)
Poseban je problem u odupiranju nacionalističkim i antiprosvjetiteljskim snagama koje su zavladale nakon 1990. bio u tome što je ljevica kolabirala, i to u cijeloj Istočnoj Europi, ali i u Zapadnoj. S tim je dovedeno u pitanje cijelo njeno nasljeđe, od kojeg je najpozitivnije bilo u njenom antifašizmu, u pitanju prava žena, te u pitanjima multietničnosti i internacionalizma. Ti su koncepti sada postali gubitnički, a uskoro su proglašeni ideološkim, povezanim s prošlošću koja je napuštena i naprasno prekinuta. Nijedna politička formacija, a naročito nijedna vojska nije više zagovarala multietničnost, barem ne iskreno. Ono najvažnije što je jugoslavenska ljevica dala – uspješnu modernizaciju, antifašizam i rješavanje nacionalnog pitanja ne protiv Jugoslavije nego na načelima internacionalizma primijenjenim i u vanjskoj i u unutarnjoj politici – sada je dovedeno u pitanje.
Propadanje ljevice otvorilo je put za desnicu – liberalnu kao i antiliberalnu, konzervativnu, okrenutu protiv prosvjetiteljstva i modernizma. Poslije će se pokazati da su trendovi koji su se prvi put pojavili u postjugoslavenskim zemljama – kao i prakse koje su bile protivnice bilo kakve autonomije, koje nisu isključivale sukobe i isključivanje drugih i drukčijih – postali popularni i u nekadašnjoj Istočnoj, ali i Zapadnoj Europi. Suvremena Europa ide snažno udesno, protiveći se Europskoj uniji kao multietničkom i internacionalističkom konceptu, čak i kad je on zasnovan ne toliko na idejama emancipacije slabijih nego na idejama slobode kapitala i u korist kapitalizma kao oblika globalne dominacije nad potlačenima i slabijima.
Nakon kraja Hladnog rata u Europi, lijeva se politička misao našla u defenzivnom položaju, jer su je protivnici – bilo liberalni ili nacionalističko-konzervativni – diskreditirali i povezivali s “komunističkim sustavima”, u potpunosti zanemarujući kritičnost koju su intelektualci-marksisti (naročito u Jugoslaviji i posebno u okviru Praxisa) iskazivali za te sisteme. Namjerno se falsificirala, a također, i namjerno marginalizirala njihova uloga u okvirima kritičke teorije. Svi marksisti odjednom su postali “zagovornici totalitarnog režima”. Udružene liberalno-konzervativne politike počele su promovirati revizionističku interpretaciju prošlosti, namećući narativ o “dva totalitarizma”, izjednačavajući “komunizam” s fašizmom/nacizmom. (…)
Teza o “dva totalitarizma” gurnula je ljevicu u poziciju u kojoj se morala stalno braniti, pravdati i objašnjavati, često i samoponižavajućim izjavama žaljenja ili prihvaćanjem odgovornosti za nešto što nije učinila. Ideja “suočavanja s prošlošću totalitarnih režima” nametnula je ljevici u cijeloj Europi – nekadašnjoj Zapadnoj kao i nekadašnjoj Istočnoj, te u postjugoslavenskim zemljama – “istočni grijeh”, krivicu zbog koje su je drugi pozivali na “pokajanje”. Ljevica je, kao što piše Todor Kuljić u svojim knjigama o ovom fenomenu, nedovoljno odlučno odgovarala na ove “kritike”, koje su uskoro postale sastavnim dijelom novih dominantnih narativa. “Antikomunizam” je oduvijek bio glavni element na kojem se desnica mobilizirala, a sada je – u novim okolnostima – taj narativ nastavljen, premda komunizma više nije bilo.
“Ratovanje” s komunizmom, onim iz prošlosti i nepostojećim u sadašnjosti, otvorilo je širok put za rehabilitaciju svih koji su se “borili protiv komunizma”. To je uključivalo i kolaboracionističke snage u zemljama pod njemačkom ili talijanskom (ili mađarskom i bugarskom) okupacijom u Drugom svjetskom ratu. One su sada počele tvrditi da su se samo borile protiv komunizma, da su odgovarale na “pobune” koje su pokrenuli komunisti. Time je diskreditirana Narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji.
Taj je antikomunistički narativ uskoro pod “dva totalitarizma” počeo zapravo smatrati samo jedan, komunistički, dok je drugog ne samo prešućivao nego i rehabilitirao. Spomenici Narodnooslobodilačkoj borbi su rušeni na mnogim mjestima, svako komemoriranje žrtava fašizma kao i slavljenje pobjede bilo je sistemski onemogućavano, dok su se istodobno ulice i trgovi počeli imenovati po istaknutim predstavnicima kolaboracionističkih snaga, posebno ako su bili “intelektualci”. To što je netko bio “intelektualac” prije rata poslužilo je sada da se njegova biografija u potpunosti “očisti” od onoga što je značio i što je radio u samom ratu. (…)
Centralna mjesta otpora ratu i nacionalizmu, kršenjima ljudskih prava i promoviranju manjinskih prava, bila su u Hrvatskoj: Demokratski opozicijski forum, Srpski demokratski forum, Antiratna kampanja i njeno glasilo Arkzin, tjednik Feral Tribune, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, te glasila i organizacije srpske nacionalne manjine
“Kritika svega postojećega” postala je teško moguća u uvjetima rata i sukoba, koji su se pojavili paralelno s raspadom Jugoslavije i nestankom socijalističkog sistema. Naročito u zemljama kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, koje su doista bile napadnute i iznutra i izvana (i koje su, doduše, i same napadale svoje manjine, nekadašnje Jugoslavene i ljevičare, ali su uspjele konstruirati narativ po kojem su samo i isključivo žrtve, nikad počinitelji agresije), pojavila se i moralna dilema koja je karakteristična za pacifizam u napadnutim zemljama. Kako izraziti kritiku ako se na tridesetak kilometara od sjedišta Filozofskog fakulteta već vode borbe, ili kad bombe i granate padaju na civilno stanovništvo (u Sarajevu)? (…)
Kritički intelektualci su se, osim antiratne i antinacionalističke prakse, suprotstavljali i “historijskom revizionizmu”, pojmu koji se tek poslije pojavio i s kojim treba biti oprezan, jer je revizionizam sastavni dio dobre znanosti, a naročito kritičke. Ali, ovdje se radilo o politički motiviranom i prema političkim učincima usmjerenom procesu, koji je vodio prema negacionizmu i iskrivljavanju, pojmovima koji su danas povezani s negiranjem Holokausta, ratnih zločina (uključujući i onih iz rata u postjugoslavenskim državama), genocida, etničkog čišćenja i drugih oblika praksi koje opravdavaju rat i totalitarne politike (naročito etnototalitarizam), negiraju manjinska prava i opravdavaju politike uništavanja manjinskih identiteta.
Devedesetih godina i nakon njih, kritički intelektualci – naročito lijevi – morali su se oduprijeti anti-antifašizmu. Trebalo se suprotstaviti trendu negiranja vrijednosti i doprinosa antifašističkih pokreta – u jugoslavenskom kontekstu: narodnooslobodilačke, partizanske, borbe, kao i rehabilitaciji protivnika antifašizma, kolaboracijskih snaga, te politici izrazitog razumijevanja za pasivne promatrače (bystendere). Odbacivanje antifašizma značilo je ujedno i rehabilitaciju fašizma. (…)
Centralna mjesta otpora ratu i nacionalizmu, kršenjima ljudskih prava i promoviranju manjinskih prava, bila su u Hrvatskoj: Demokratski opozicijski forum (osnovan u Zagrebu već u proljeće 1991.), Srpski demokratski forum (osnovan u ljeto iste godine, kao prva manjinska antiratna organizacija), Antiratna kampanja i njeno glasilo Arkzin, tjednik Feral Tribune, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (osnovan 1. aprila 1993.), te djelomično i u nekom periodu dnevni listovi Slobodna Dalmacija i Novi list, poslije jednim dijelom i tjednik Nacional, te glasila i organizacije srpske nacionalne manjine, Prosvjeta, Srpski demokratski forum, a od 1997., nakon njegova osnivanja naročito Srpsko narodno vijeće i njegov tjednik Novosti.
Izvan toga prostora, djelovanje kritičkih intelektualaca bilo je otežano ili potpuno onemogućeno. Situacija se izmijenila nabolje nakon smrti Franje Tuđmana u decembru 1999., te dolaskom na vlast šestočlane koalicije predvođene Ivicom Račanom, kao i pobjedom Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima u januaru 2000. Ali, i od tada nadalje prostor za kritiku utemeljivačkog mita o domovinskom ratu ostao je vrlo sužen, o čemu sam pisao u svojoj knjizi “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” (2017.). Štoviše, moglo bi se reći da su mogućnosti za kritički angažman u vezi s tabuiziranim pitanjima, kao što je rat iz 1991. – 1995., te karakter jugoslavenskog socijalizma, antifašizam i drugo dodatno smanjene “isušivanjem” civilnog društva kad su glavni protagonisti društvenog aktivizma odlučili formirati svoju političku partiju (Možemo!), čime su civilno društvo ostavili oslabljenim. (…)
Istodobno, i hegemonistički diskurs kojim je liberalizam proglašen jedinom opcijom, omogućio je politiku isključivanja svih drugih. Ako je neki novozamišljeni svijet drukčiji, onda je nedemokratski a time i nelegitiman. Mi određujemo koji je dovoljno liberalan i dovoljno demokratski, jer smo propisali “kriterije”, “pragove”, “uvjete”, “vrijednosti” i potom se postavili u ulogu moćnog arbitra i procjenitelja kvantiteta/prisutnosti demokratskog ili liberalnog u svakom konkretnom slučaju. Novi je liberalizam – koji to u stvarnosti nije – potkopao vlastitu osnovu time što je, zapravo, napustio prosvjetiteljstvo, a to znači svijet solidnih znanja i utvrđenih činjenica, poništavajući staru izreku činjenice su svete, interpretacije su slobodne.
Umjesto toga, nastupilo je doba svejednosti (anything goes), u kojem se smatra diskriminirajućim ne tretirati sve stavove, izjave, sve interpretacije kao jednako vrijedne, s jednakim pravom javnosti. Stavovi i mnijenja, percepcije i slike, identiteti i prividi zamijenili su svijet istine i činjenica. Život u svijetu nakon činjenica (post-factual) kao i nakon istine (post-truth) destabilizirao je glavne ideje prosvjetiteljstva, pa nije čudo što se revizionizam, negacionizam, iskrivljavanje (revisionism, negationism, distortionism) prethodno utvrđenih činjenica koristi da bi se promovirale izrazito antiliberalne (profašističke i druge) nasilne ideje, e da bi se odjednom tretirale samo kao jednakovrijedne interpretacije. U svijetu u kojem je svatko dobio priliku da objavi što želi (preko društvenih mreža), a potom je tražio – i dobio – pravo na jednakost s onima koji su proveli godine i desetljeća studirajući ili istražujući neku pojavu ili proces, uloga intelektualca još je više derogirana.
(Nastavlja se)
