Očekivanim slomom ukrajinskih snaga na istoku najvjerojatnije će doći do ključnog – prijelomnog momenta čitavog tijeka tromjesečnog ruskog rata – nakon čega će biti poznato hoće li Moskva krenuti u treću i odlučujuću fazu vojne operacije ili će prije toga Kijev pristati na pregovore
Ukrajinska vojna epopeja ulazi u svoju kritičnu fazu. Šanse za mir sve su manje, kao što je sve manje šansi i da ukrajinska vojska ne doživi teški poraz na istoku zemlje – u regiji Donbas. Ali krenimo redom.
Iz današnjeg biltena ruskog Ministarstva obrane vezano uz tijek ruske vojne operacije izdvajamo najzanimljivije navode glasnogovornika istog – generala Igora Konašenkova.
Isti je priopćio da su ruske inženjerijske postrojbe počele čistiti ceste i šume u Nacionalnom parku Svjataja Gora na području prije nekoliko dana osvojenog grada Svjatogorska na sjeveru DNR.
Visokopreciznim projektilima uništeno je središte za obuku ukrajinske vojske u regiji Žitomir na zapadu zemlje, kazao je ruski general, dodavši da su se tamo obučavali strani plaćenici.
Također, ruske rakete su pogodile dva zapovjedna mjesta i sustav protuzračne obrane Osa-AKM na području DNR-a, skladište streljiva na području LNR-a i 23 područja koncentracije ljudstva i vojne opreme ukrajinske vojske, kazao je
Konašenkov i dodao kako je u zračnim napadima likvidirano više od 200 ukrajinskih vojnika, pet tenkova, dva MLRS Grad te skladište raketa i topništva u LNR.
Ovdje treba dodati kako je danas tzv. Stožer teritorijalne obrane DNR-a objavio o de facto početku nove faze vojne operacije i „početku borbe za Slavjansk“ nakon spomenutog ovladavanja gradom Svjatogorskom i uspostavom nadzora nad obližnjim južnim naseljem Tatjanovkom. Time su, kako je priopćeno, njihove postrojbe počele napredovati prema gradu Slavjansku, svojevrsnoj, uz Kramatorsk gdje je smještana velika postrojba ukrajinske vojske, najjačoj i najzapadnijoj točki otpora ukrajinskih snaga u čitavom Donbasu.
Ovladavanjem tim dvama gradovima ruske i proruske snage imale bi više-manje otvoren put za eventualno daljnje napredovanje prema zapadu i rijeci Dnjepar, gdje bi otpor ukrajinskih snaga nedvojbeno bio manji zbog nepostojanja sličnih fortifikacija kakve su punih 8 godina građene na pojedinim ključnim točkama u regiji Donbas koje su bile pod nadzorom Kijeva, ali i zbog same konfiguracije terena koji na zapadu sve više prelazi u stepska, ravničarska područja.
Ovdje treba podsjetiti i na borbe koje se vode oko još jednog važnog i snažnog ukrajinskog uporišta – grada Avdiivke, smještenog svega oko 35 kilometara zapadno od milijunskog grada Donjecka. Upravo se odande izvodi velika većina raketnih napada na Donjeck, a koji su intenzivirani proteklih dana, kada se gađa gotovo nasumično – ne birajući ciljeve.
U tom kontekstu bitno je ukazati kako je tek prije dva dana, jedan od medijski najeksponiranijih vojnika DNR-a, general Eduard Basurin, javno priopćio kako je posljedica snažnih ukrajinskih raketiranja središta Donjecka najvjerojatnije osveta za veliki broj poginulih ukrajinskih vojnika upravo u zoni Avdievke, gdje su ruske snage prethodno počele intenzivno koristiti termobaričko oružje. Na području njegove primjene malo toga može ostati živo. Najvjerojatnije se radi o sustavu TOS-1 Buratino (vidi sliku ispod), namijenjenom prije svega za ovladavanje utvrđenim urbanim područjima. Video o njegovim ubojitim mogućnostima možete pogledati ovdje.
Nije nikakva tajna da je upravo Avdiievka zona u kojem su izgrađene najjače podzemne armirano-betonske fortifikacije budući da je na tom smjeru Kijev s pravom očekivao najjači napad proruskih snaga s obzirom na blizinu grada Donjecka. Time bi juriš živom silom na njih bio ravan samoubojstvu.
Zbog toga nije nikakvo čudo da tim prostorom, gotovo predgrađem milijunskog Donjecka, proruske snage ne uspijevaju ovladati već puna tri mjeseca iako ga neprestano granatiraju. To je i bio razlog promjene taktike i kretanja u opkoljavanje Avdiievke uz snažnu topničku i zračnu potporu ruske vojske.
Do sada je Avdievka okružena s tri strane – sjeverne, istočne i južne, ali otpor ukrajinskih vojnika je i dalje fanatičan. Drugim riječima upravo je Avdiievka grad kojemu prijeti sudbina Mariupolja (između ostalog i zato što se u njoj, kao što je u Mariupolju bio Azov, nalaze i postrojbe radikalne organizacije Desni sektor (Pravij sektor).
Slična sudbina prijeti i nešto sjevernijem gradu Lisičansku (95 000 stanovnika) u graničnom prostoru susjedne tzv. LNR sa DNR-om, nakon što su se u njega iz obližnjeg grada Sjeverodonjecka (106 000 stanovnika) prema naredbi iz Kijeva povukle snage ukrajinske vojske. On je na uzvišenijem položaju i s njega je lakše organizirati obranu, ali je problem što Lisičansku prijeti potpuno odsijecanje od ostatka Ukrajine presijecanjem posljednje prometnice prema Bahmutu, koja je ionako pod udarom ruskog topništva. Padom Bahmuta i sa istočne strane otvorio bi se slobodan put za napredovanje ruskih snaga prema spomenutom Slavjansku – gradu od 110 000 stanovnika i svojevrsnom simbolu otpora ukrajinske vojske u ratu 2014. i 2015. g. za Donbas.
Sve ovo ukazuje na krajnje nezavidan položaj ukrajinske vojske na istoku zemlje na koji je Kijev prebacio gotovo sve postojeće rezerve (ne zaboravimo da on još mora držati važne snage i oko drugih ključnih gradova Odese, Nikolajeva, Zaporožja, Dnjipra, koji bi se vrlo lako mogli naći na meti ruskih snaga nakon potpunog ovladavanja Donbasom). Problem u tom slučaju je sve više moral rezervista u odnosu na regularne postrojbe, jer ljudi sa zapada Ukrajine ne idu olako u borbu za teritorije čiji ljudi ionako većinski ne žele ostati u sastavu Ukrajine, i za koju unaprijed znaju da je sizifov posao i da mogu na kraju lako završiti kao topovsko meso. Oni bi se, nedvojbeno, s puno većim žarom borili da se vojne operacije ruskih snaga odvijaju na zapadu zemlje. Otuda i vijesti i snimke o sve većem broju predaja ili zarobljenih ukrajinskih vojnika, kojih na području pobunjenih samoproglašenih država i Ruske Federacije prema jučer objavljenim podacima ruskog MO ima čak oko 6500, dok istodobno broj zarobljenih ruskih vojnika od strane ukrajinskih snaga rapidno opada u odnosu na prvu fazu rata.
Očekivanim slomom ukrajinskih snaga na istoku (do toga može i ne mora doći tako brzo ali će on definitivno uslijediti) najvjerojatnije će doći do ključnog – prijelomnog momenta čitavog tijeka tromjesečnog ruskog rata – nakon čega će biti poznato hoće li Moskva krenuti u treću i odlučujuću fazu vojne operacije ili će prije toga Kijev pristati na pregovore. Na njih on sada ne pristaje jer mu nužno treba barem jedna velika pobjeda (ali od toga nema ništa: propale su glasno najavljivane velike ofanzivne operacije oko Harkova koje su u početnoj fazi polučile određene uspjehe, na hersonsku regiju (gdje je Kijev sam priznao propast iste), kao i o ponovnom oslobođenju Sjeverodonjecka nakon „planiranog povlačenja kao zamke za ruske snage“). Strateško stanje na bojišnicama ne mogu promijeniti niti intenzivirane isporuke zapadnog naoružanja, nit medijski snažno popraćena 4 američka sustava MLRS HIMARS koji eventualno mogu samo usporiti napredovanje neprijateljskih snaga na dijelovima bojišnica gdje budu razmješteni. Vatrena moć ruskog topništva jednostavno je prevelika, a prema najnovijim izvješćima britanskih obavještajnih službi na koje se danas poziva tamošnji medij The Independent – ona premašuje onu ukrajinsku za čak 20 puta!
Kijevu pobjeda treba za uspostavu povoljnije slike ukupnog stanja na bojištima, što bi mu, prema njegovom mišljenju, omogućilo povoljniju pregovaračku poziciju prema gotovo ultimativnim ruskim zahtjevima čije prihvaćanje ne bi značilo gotovo ništa drugo nego kapitulaciju s obzirom na (gotovo sigurno nepovratni) gubitak velikog dijela od ruskih snaga osvojenih teritorija zemlje (za sada je to već oko 20%). S druge strane pregovori i njihov uspjeh omogućili bi opstanak ukrajinske države – makar i u njenom krnjem obliku.
