Jesu li sva sredstva dozvoljena u borbi za pravdu? Je li nasilje prema drugome opravdano ako se poduzima u ime uspostave slobodnijeg društva? Pristajemo li na današnji status quo upravo zato što se bojimo nasilja koje smo sposobni počiniti ako se pobunimo, ili pak zato što smo podlegli propagandi kojom se poredak samoodržava, a ona uključuje retoričke bajalice o demokratskom putu, institucijama koje rade svoj posao i sl.? Jesmo li suviše moralno obzirni, suviše politički korektni i lako potkupljivi? Opasne misli i mučna pitanja postavlja nova knjiga pisca i novinara Viktora Ivančića 'Radnici i seljaci'. O knjiži piše kritičarka Katarina Luketić
U jednom pismu bliskom prijatelju Franz Kafka dao je možda najbolju definiciju uloge književnosti – po njoj knjiga mora biti poput 'sjekire za zamrznuto more u nama'; mi moramo čitati 'ona djela koja grizu i ubadaju', pogađaju 'poput udarca u glavu' i čine da se 'osjećamo prognanima' od tople ljudske gomile. U takvom poimanju, književnost daje jedinstven uvid u stvarnost, ona nije tek stimulator za kratkotrajni čitateljski užitak, već prodire dublje, ostavlja trag i preobražava naš unutarnji pejzaž. Po Kafki, ona ne treba pružati osjećaj sreće (jer 'knjige koje izazivaju sreću mogli bismo i sami napisati'), već potaknuti unutarnje preobrazbe nakon kojih ćemo svijet bolje spoznavati i na drukčiji način u njemu djelovati.
Subverzivno pisanje i aktivno čitanje
Od sličnih uvjerenja da pisanje mora razbijati okoštale društvene obrasce i oblikovati alternativan i subverzivan pogled na svijet u odnosu na središnju ideološku matricu, i da je čitanje aktivan proces koji mijenja čitateljsku optiku i čini nas slobodnomislećim bićem, polazi i Viktor Ivančić u svojoj novoj knjizi Radnici i seljaci. Umjesto sedativa za (post)ratnu stvarnost i eskapizma u spektakulariziranju tranzicije ili okretanju vlastitoj privatnosti, a čemu dominantno pribjegavaju domaći pisci, ova knjiga zagovara aktivno suočavanje s društvenom krizom, otriježnjenje i pobunu. Ukratko, zagovara pamćenje naspram zaborava, buku i bijes naspram ravnodušja, reakciju naspram odustajanja.
Radnici i seljaci zbirka su priča, i to priča koje su žanrovski gotovo uzorne: s odlično karakteriziranim likovima, jasnom motivacijom, dobro tempiranim obratima i snažno izraženim temeljnim sukobom, tj. dramom lik(ov)a kao udarnom iglom pripovijedanja. Istovremeno, one su prošarane esejističkim pasažima, izravnom kritikom društvene stvarnosti i artikulacijom ideja o revoluciji, državnome i ideološkome nasilju te individualnoj ili kolektivnoj pobuni, što ih donekle približava esejima. Filozofičnost i refleksije o naravi političkog djelovanja vješto su provučene kroz naraciju, bilo djelovanje i interakciju likova, bilo njihov glas, čime su izbjegnuti i pamfletizam i manifestni, navijački govor kratkog roka trajanja.
Ustanak naroda staračkog doma
Radnici i seljaci značenjski su još jedna od demonstracija dugogodišnjega Ivančićeva spisateljskog nastojanja (u kolumnama, pričama, esejima) da se društvo suoči s događajima iz 1990-ih, razobliči sramotno nacionalističko naslijeđe, dekontaminira širi prostor od fašistoidna zračenja te prokaže današnje moralno potonuće u kome nema pravednosti, nema iskaza društvenog bijesa i nema katarze. Kao paradigmu takvih društvenih retardacija Ivančić uzima logor Loru (nisu pravomoćne presude za zločine, a logor je danas izbrisan iz gradske memorije o čemu je pisao i Dragan Markovina u knjizi Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja), pa tri priče, pod zajedničkom egidom Lora pro nobis, posvećuje zločinima u Lori i današnjim odnosom prema njima. U fokusu su ratni 'junaci' koji su se prošvercali u novo doba i od zločinaca postali poduzetnici, od ministara u bivšoj vladi ministri u sadašnjoj vladi te prakse brisanja sjećanja poput one da se lokacija logora želi prenamijeniti u poslovno-trgovačke svrhe.
Tako u Ivančićevoj režiji sitni kriminalac i prolupali tip Laufer, čiji je otac ubijen u Lori, godinama poslije tog događaja dobiva priliku za osvetu i – ne promašuje. Iznenadna prilika pruža se i građevinskom radniku i bivšem čuvaru u Lori koji je i sam mučio civile i čiji je drug slučajno ubijen u jednoj od seansi mučenja u tzv. kućnim posjetima glumeći Srbina za društvance političara-voajera. I kći ubijenoga Milorada Baranovskog uspijeva kanalizirati nakupljeni bijes u akciju u sjajnoj trećoj priči iz ciklusa, pisanoj u formi e-mailova koje načelniku policije šalju ona i njezin mrtvi otac.
Ostale priče iz zbirke posvećene su današnjim manifestacijama raspadajućeg nacionalnog tijela i ideološkim lezijama vladajućega neoliberalnog poretka. Obespravljeni stanari staračkoga doma kojima se u ime politike štednje ukida topla voda, smanjuju obroci, uskraćuju lijekovi i sl. u donekle grotesknoj priči Paviljon dižu pravu revoluciju, s barikadama, taocima, oružjem, revolucionarnim vođama i partizanskom ikonografijom. Na kraju revolucija tu ne pojede vlastitu djecu, već pisac nalazi duhovit i efektan način kako da ona potraje u vječnost. Oblik otpora je i neposluh kakav demonstrira u priči Aukcija dostavljačica pametnih lijekova odbijajući zahtjev osoblja bolnice da se doza namijenjena 'običnom' pacijentu preko reda dade onom bogatom i utjecajnom.
Djeca poretka
Nositelji svih tih pobuna svojevrsni su suvremeni hajduci koji sami uzimaju pravdu u svoje ruke i djeluju, jer su i vlast i društvo zakazali, a zakoni se ionako kreiraju prema zamislima onih s najvećom moći. Ivančićevi 'hajduci' – ti tranzicijski 'radnici i seljaci' od kojih je negdje usput otpala 'poštena inteligencija' iz izvorne sintagme (zbog toga što je izgubila poštenje, što ne osjeća razdirući unutarnji bijes, što je neuvjerljiva u pobuni?) – nisu moralno uzorni heroji i heroine.
Oni su djeca poretka, cvijeće nacionalizma i tranzicije: neki su i sami mučili srpske civile poput izvrsno, kroz dijaloge karakterizirana lika iz spomenute priče 'Odbačeni teret'; a neki su pak dio novog sustava, pa ga razaraju iznutra, kao u posljednjoj priči Originali i krvotvorine u kojoj se demontira politički marketing (koji je danas zamjena za politiku) i osvjetljava sluzava sprega politike, novinarstva i biznisa.
Među te izmaštane likove u Ivančićevu fikciju ušle su i stvarne osobe (njihovi fikcionalizirani dvojnici): odvjetnik Hanžeković, vlasnik trgovačkog lanca Todorić ili tajkun-povratnik Luksich (obojica participiraju svojim truplima) i dr. Takav riskantan potez kojim se suvremenike uvodi pod imenom u fikcionalni tekst (što je, uz tobože šifrirane nadimke, očajno loše i ideološki neprihvatljivo činio Ivan Aralica) u ovom slučaju ne vodi u banalizaciju teme niti sužavanje područje kritičke borbe na lokalni kontekst.
Na kraju, ne samo da stvarni likovi gaze pripovjednim šumama, nego se i stvarnost ponekad pokazuje poticajnijom od najluđih maštarija. Tako u uvodnoj priči The Ghost Reader pisac samo scenaristički realizira razgovor između zaposlenika i ispitivača iz stvarnog slučaja o kojemu su šturo pisali mediji, dok ga je kulturna javnost opširno danima prežvakavala da bi ga konačno ispljunula u zaborav. Riječ je o podvrgavanju detektoru laži zaposlenika jedne izdavačke kuće nakon što je u njoj ukradeno nekoliko knjiga.
Paradoksalno, granice represije zadane u totalitarnim režimima prelaze se s lakoćom u onim demokratskim, pa postaje 'normalno da jedna kompanija najnormalnije preuzima ovlasti koje u normalnim okolnostima pripadaju policiji i drugim organima represije, a i oni ih koriste samo prema vjerojatnim zločincima'.
Čovjek je tako uvijek sumnjivac i mogući prijestupnik pa ga država ili korporacija/tvrtka (kao nositelj moći u postideološkom vremenu) trebaju neprekidno nadzirati i kontrolirati. Ivančić tu slijedi liniju razmišljanja Giorgia Agambena o mehanizmima moći kojima se upravlja golim životom u vremenu trajnog izvanrednog stanja.
Opasne misli
No najprovokativniji i najsubverzivniji aspekt ovih priča zbog kojega će udarac kafkijanskom sjekirom doista načiniti pukotinu u čitatelju/ici nisu ni stvarni akteri i stvarni događaji, niti mete kritike i pobuna protiv raznih vidova represije, već ono što ta pobuna (osobna ili kolektivna revolucija) može uključivati, a to je nasilje.
Jesu li sva sredstva dozvoljena u borbi za pravdu? Je li nasilje prema drugome opravdano ako se poduzima u ime uspostave slobodnijeg društva? Pristajemo li na današnji status quo upravo zato što se bojimo nasilja koje smo sposobni počiniti ako se pobunimo, ili pak zato što smo podlegli propagandi kojom se poredak samoodržava, a ona uključuje retoričke bajalice o demokratskom putu, institucijama koje rade svoj posao i sl.? Jesmo li suviše moralno obzirni, suviše politički korektni i lako potkupljivi? Opasne misli i mučna pitanja. Na Ivančićevim čitateljima je da sami pronađu vlastite odgovore.
tportal
