'Bijeli put' nije katastrofa poput nedavno prikazane 'Gore', školskog primjera antiprodukcije uvjerljivo najgore domaće TV serije novog milenija u svim segmentima realizacije
Od termina premijernog prikazivanja na HRT-u, ne prestaju se redati kritike, impresije i dojmovi nove kriminalističke šestodijelne mini serije ‘Bijeli put’. Što je sjajno jer prokazuje načelni interes još načelnije nezainteresiranog domaćeg gledatelja i gledateljice za hrvatski dramski proizvod. I u potpunom opozitu od još načelnije nezainteresiranosti istih za domaći igrani film, ako nije dječji, Brešan ili uskoro Dražen. Jer, ako se toliko strasno želi određivati, pa makar i negativno, o domaćim TV serijama koje nisu iz reda veličine sapunjara konkurentskih privatnika s Nove TV i RTL-a, bit će da polazna točka i teren za napredovanje postoji. Kao i kritična masa za konzumiranje istih. I to je dobra vijest.
Ona malo manje dobra je, uz klasično pljuvački nastrojen publikum sveznadara s interneta i online magistara filmologije naučenih i obranjenih doktorata kroz netflixovske, HBO i slične standarde, da produkcijski načelno dobre namjere šlepanja na tipski skandinavski triler i imitiranje špranci i uspješnih role modela prevedenih na tuzemni balkanski način, ne rezultiraju jednako efektnim rezultatom.
Siva zona između sjajnih elementa i teatralne nespretnosti
‘Bijeli put’ nije katastrofa poput nedavno prikazane ‘Gore’, školskog primjera antiprodukcije uvjerljivo najgore domaće TV serije novog milenija u svim segmentima realizacije – od produkcije, glume, scenarija i režije, već je neka siva zona vaganja između sjajnih elemenata (fotografija, rad kamere i kadriranja Tomislava Sutlara, glazbe Adam Semijalca, određene role i glumaca od standardno uvjerljivih Judite Franković Brdar, Goge Bogdana, Nine Violić, Draška Zidara, Marka Cindrića, Dore Fišter), preko školski odrađenih redateljsko autorskih autopilotnih rješenja i glumačkih poza načelno kvalitetnog casta (Enes Vejzović, Sanja Milardović, Goran Grgić, Mladen Čutura, Frano Mašković, Filip Detelić …), koji se u nedostatku boljih rečenica ne snađu mimo autopilotnog odrađivanje kadrova pa načelna ozbiljnost situacija postaje nehotice komičnom.
Sve do tragično teatralnih dijaloga, mizanscenskih situacija, šuplje i neuvježbano izbacanih replika po svim standardima ‘hrvatske glume’. Primjerice, dijalozi potpuno neshvrhoviti izgovarani u prazno, čekanje glumaca da im partner u kadru izgovori repliku pa promptovski timing replika kao rezultat neprolazaka scena niti kvalitetne vježbe da se razgovor oprirodni. Uz to, vječna gledanja glumaca koji razgovaraju jedno drugog u oči jer tako se navodno naglašava pažnja i sličnih postupaka koji u bitnom ne rade u korist kvalitete prikazanog. Zbog svega toga se hrvatska gluma doživljava kompletno neuvjerljvom, teatralnom i neprirodnom.
Pa sličnim realizatorskim (ne)uspjehom karikiranja ‘Mrkomira’, urbaniziranja ‘Metropolitanaca’, sve do hvaljenih instant izdanaka Matanićevskih serija (‘Novine’, ‘Šutnja’, ‘Područje bez signala’), ili još uvijek netaknutog krimi ideala ‘Počivali u miru’, ‘Bijeli put’ je TV serijal koji definitivno ne kuca na vrata domaće dramske TV antologije. Ali za utjehu, nije ni baš takav pomor realizacije da bi kvalitetan scenarist Emir Imamović Pirke i redatelj Tomislav Rukavina bili blacklistani kao autori kojima bi zbog mentalnog zdravlja i duševnih boli gledatelja valjalo zabraniti pristup kreativnosti. Ni blizu. Kreativcima te razine treba bitno bolje postavljeni produkcijski mehanizmi kako bi autorske stvari s kreativnog dijela funkcionirale bitno efektnije.
Potentna serija zaglavljena u traljavoj realizaciji
Iako je standardnom TV difuzijom prikazana tek prva epizoda, na HRTi imate priliku pogledati cijeli serijal ne biste li stekli uvid u stanje stvari koje se nakon prve epizode ne kreću niti bitno nabolje niti nagore. Šteta je samo što načelno potentne serije, uslijed traljavog slijeda realizacije, ne rezultiraju nečim što bi moglo biti kurentnim izvoznim materijalom koji bi mimo HRT nedostatka kriterija mogao funkcionirati na Netflix, HBO i inim inozemnim standardima prema kojima se u ideji ciljalo.
U zemlji bez kriterija i odgovornosti u svim segmentima funkcioniranja, a osobito na poljima ‘umjetnosti’ (čitaj kreativnosti), nije nemoguće već je standardno da se progledava kroz prste neurednički, pozicijski i funkcijski uhljebljenjima, bez obzira na ikakav meritum stvari ili izostanak kriterija revaloriziranja prikazanog – bilo da se radi o feedbacku i huku stadionske pljuvačke online publike, brojkama gledanosti, recepciji kritike, kuloarima struke ili bilo kojim mjernim segmentima po kojima bi se autorima i klasnom glumačkom kadru dalo da prodišu bitno bolje od prikazanog i u ‘Bijelom putu’.
