Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, inače doktor političkih znanosti, izjavio je u reakciji na izjavu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, između ostaloga, da Srbi u Hrvatskoj ”ne trebaju mentora” sa strane.
Na to je reagirao predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac, inače doktor lingvistike, da Srbi u Hrvatskoj ne traže mentore, nego sugovornike i partnere, ”ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske”.
”I kad već dijeli lekcije, neka se osigura srpskim turistima da ih se ne napada i ispisuju grafiti na automobile te da se ne izruguje onima koji su se vratili i to pozivima da bježe iz Hrvatske”, zaključio je Pupovac.
Ovo prepucavanje između ovih dvaju doktora znanosti sa zagrebačkog sveučilišta odraz je niske razine političkog diskursa u nas, gdje ministar vanjskih poslova – javni službenik ove vlasti i, na kraju, i ovoga naroda, sebi dopušta doista da patronizira, što će reći da se postavlja superiorno, prividno zaštitnički, prema Srbima u Hrvatskoj.
Milorad Pupovac, koji već trideset godina pokušava smireno reagirati na ovakva i slična nasilnička ponašanja koja dolaze iz redova većinskog naroda, primjer je svojim civiliziranim, nadasve kulturnim načinom reagiranja, kako bi politička komunikacija većine i manjine trebala izgledati.
”Ne tražimo ni mentore u Srbiji, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske”. Ta izjava ima jednu duboku povijesnu rezonancu, poput one Tesline kada spominje svoju hrvatsku domovinu i svoj srpski rod.
Kao što je Nikola Tesla, izgleda, htio pomiriti dvije, sada u Hrvatskoj gotovo nepomirljive činjenice, tako i Pupovac odbija mentorstvo iz Srbije i patroniziranje iz Hrvatske.
I u tome se Pupovac potvrđuje kao pravi europski političar, dostojan da predstavlja i Srbe i Hrvate na najljepši način u svijetu, dok ministar vanjskih poslova, nesretni Grlić Radman, pada ispod nivoa sitnog provincijskog političara, koji umjesto da zagovara precepte svoje struke, diplomacije, spušta komunikaciju na razinu seoske svađe.
Uostalom, gdje je meritum stvari? Srbi u Hrvatskoj imaju na papiru, možda, priznata prava da žive u Hrvatskoj, ali na svakom koraku im se to pravo osporava, od toga da koriste svoj jezik u javnoj komunikaciji, do toga da im se onemogućava uporaba ćiriličnog pisma u onim krajevima u kojima im je to zajamčeno čak i međunarodnim sporazumima.
Činjenica je da Srbi još uvijek, čak i dvadeset i pet godina nakon rata, doživljavaju šikaniranja, prijetnje, teže dolaze do zaposlenja, izloženi su jeziku mržnje na internetu, a pritom se Hrvatska diči svojim članstvom u Europskoj uniji i prihvaćanjem, na papiru, najviših standarda u zaštiti ljudskih prava.
Milorad Pupovac sve to stoički podnosi s biblijskom, jobovskom strpljivošću, pokušava biti krajnje konstruktivan baš zato jer je odabrao taj put u zaštiti svojih sunarodnjaka, a za uzvrat dobiva pljuske u javnosti i na stalnom je udaru hrvatskih šovinista, nacionalista i neofašista.
Obdaren političkom mudrošću prešućivanja uvreda i mržnje koje se na njega slijevaju, Pupovac je na političku scenu ove godine gurnuo novu generaciju Srba u Hrvatskoj, među njima i mlade ljude koji su kao djeca doživjela veliki egzodus Srba iz Hrvatske tijekom i nakon Oluje.
Zato je za svaku pohvalu njegov napor za pomirenjem, ali to pomirenje mora biti šireg karaktera, da bi bilo uspješno. Nije dovoljno da se premijer Plenković deklarativno zalaže za pomirenje, potrebno je učiniti i konkretne korake.
Nije dovoljno posjećivati stratišta i mjesta patnje većinskog i manjinskog naroda u ratu, potrebno je poraditi na konkretnom pomirenju, a to znači, u prvom redu, u mijenjanju političke kulture u Hrvatskoj, gdje će svaki oblik izražavanja netolerancije prema Srbima (a onda i prema drugim narodima koji žive u Hrvatskoj) biti osuđen od strane najviših političkih autoriteta, i svih demokratskih političkih stranaka i organizacija, kao i medija.
I na kraju, dolazimo do toga da i na drugoj strani, u Srbiji, postoje mnoga neriješena pitanja u vezi sa životom hrvatske manjine u toj zemlji. Prema Hrvatima u drugim zemljama Hrvatska se ne libi ponašati kao mentor i kao patron (vidi i slučaj Bosne i Hercegovine), ali zato to oštro zamjera Srbima u Hrvatskoj.
Jedini način da se stvari dugoročno riješe u ovom dijelu svijeta i Europe je da se uspostavi što širi dijalog, ne samo između etničke većine i etničkih manjina, već i između država u kojima te nacionalne manjine žive.
Uostalom, to Hrvatska već i čini, kada je riječ o zaštiti prava talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Italiji. Godine 1996. sklopljen je međudržavni, bilateralni sporazum između Italije i Hrvatske o pravima manjina u dvjema zemljama, potpisali su ga tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, dijabetolog Mate Granić i talijanski ministar vanjskih poslova Lamberto Dini.
Tim je sporazumom pružena osnovna zaštita talijanskoj manjini, kao i hrvatskoj manjini koja živi u Moliseu. Dapače, taj model rješavanja pitanja nacionalnih manjina je svojevremeno bio pohvaljen i u okviru Vijeća Europe, i bio je značajan argument zbog čega nas je Italija podržala na putu u Europsku uniju.
Zato je sada pred Hrvatskom zadaća, da se založi da takvi sporazumi budu sklopljeni i sa susjednim zemljama, a u ovome slučaju sa Srbijom, bez obzira na to kakva je trenutačna vlast u njoj. Bez obzira na neprimjerene reakcije koje dolaze iz te zemlje, i bez obzira na agresivnu retoriku koju koristi srpsko političko vodstvo.
Hrvatska mora pokazati da je doista dostojna članica Europske unije, i mora se zalagati za dijalog, u ovome slučaju i sa Srbijom, o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i obrnuto, o položaju hrvatske manjine u Srbiji.
Ratobornu retoriku treba promijeniti – prvi korak u tome je da Srbe u Hrvatskoj doista počnemo tretirati kao hrvatske građane, da osudimo i izoliramo šovinističku retoriku zagriženih i histeričnih ”domoljuba” koji svojim ponašanjem nanose zlo i drugima, ali najviše svojoj domovini, Hrvatskoj.
I na kraju, put pomirenja traži i promjenu onih, koji to ne razumiju. Kao, primjerice, trenutačnog hrvatskog ministra vanjskih poslova.
autograf
Na to je reagirao predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac, inače doktor lingvistike, da Srbi u Hrvatskoj ne traže mentore, nego sugovornike i partnere, ”ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske”.
”I kad već dijeli lekcije, neka se osigura srpskim turistima da ih se ne napada i ispisuju grafiti na automobile te da se ne izruguje onima koji su se vratili i to pozivima da bježe iz Hrvatske”, zaključio je Pupovac.
Ovo prepucavanje između ovih dvaju doktora znanosti sa zagrebačkog sveučilišta odraz je niske razine političkog diskursa u nas, gdje ministar vanjskih poslova – javni službenik ove vlasti i, na kraju, i ovoga naroda, sebi dopušta doista da patronizira, što će reći da se postavlja superiorno, prividno zaštitnički, prema Srbima u Hrvatskoj.
Milorad Pupovac, koji već trideset godina pokušava smireno reagirati na ovakva i slična nasilnička ponašanja koja dolaze iz redova većinskog naroda, primjer je svojim civiliziranim, nadasve kulturnim načinom reagiranja, kako bi politička komunikacija većine i manjine trebala izgledati.
”Ne tražimo ni mentore u Srbiji, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske”. Ta izjava ima jednu duboku povijesnu rezonancu, poput one Tesline kada spominje svoju hrvatsku domovinu i svoj srpski rod.
Prepucavanje između ovih dvaju doktora znanosti sa zagrebačkog sveučilišta – Grlić Radmana i Pupovca – odraz je niske razine političkog diskursa u nas, gdje ministar vanjskih poslova – javni službenik ove vlasti i, na kraju, i ovoga naroda, sebi dopušta doista da patronizira, što će reći da se postavlja superiorno, prividno zaštitnički, prema Srbima u Hrvatskoj
Kao što je Nikola Tesla, izgleda, htio pomiriti dvije, sada u Hrvatskoj gotovo nepomirljive činjenice, tako i Pupovac odbija mentorstvo iz Srbije i patroniziranje iz Hrvatske.
I u tome se Pupovac potvrđuje kao pravi europski političar, dostojan da predstavlja i Srbe i Hrvate na najljepši način u svijetu, dok ministar vanjskih poslova, nesretni Grlić Radman, pada ispod nivoa sitnog provincijskog političara, koji umjesto da zagovara precepte svoje struke, diplomacije, spušta komunikaciju na razinu seoske svađe.
Uostalom, gdje je meritum stvari? Srbi u Hrvatskoj imaju na papiru, možda, priznata prava da žive u Hrvatskoj, ali na svakom koraku im se to pravo osporava, od toga da koriste svoj jezik u javnoj komunikaciji, do toga da im se onemogućava uporaba ćiriličnog pisma u onim krajevima u kojima im je to zajamčeno čak i međunarodnim sporazumima.
Činjenica je da Srbi još uvijek, čak i dvadeset i pet godina nakon rata, doživljavaju šikaniranja, prijetnje, teže dolaze do zaposlenja, izloženi su jeziku mržnje na internetu, a pritom se Hrvatska diči svojim članstvom u Europskoj uniji i prihvaćanjem, na papiru, najviših standarda u zaštiti ljudskih prava.
Milorad Pupovac sve to stoički podnosi s biblijskom, jobovskom strpljivošću, pokušava biti krajnje konstruktivan baš zato jer je odabrao taj put u zaštiti svojih sunarodnjaka, a za uzvrat dobiva pljuske u javnosti i na stalnom je udaru hrvatskih šovinista, nacionalista i neofašista.
Obdaren političkom mudrošću prešućivanja uvreda i mržnje koje se na njega slijevaju, Pupovac je na političku scenu ove godine gurnuo novu generaciju Srba u Hrvatskoj, među njima i mlade ljude koji su kao djeca doživjela veliki egzodus Srba iz Hrvatske tijekom i nakon Oluje.
Zato je za svaku pohvalu njegov napor za pomirenjem, ali to pomirenje mora biti šireg karaktera, da bi bilo uspješno. Nije dovoljno da se premijer Plenković deklarativno zalaže za pomirenje, potrebno je učiniti i konkretne korake.
Nije dovoljno posjećivati stratišta i mjesta patnje većinskog i manjinskog naroda u ratu, potrebno je poraditi na konkretnom pomirenju, a to znači, u prvom redu, u mijenjanju političke kulture u Hrvatskoj, gdje će svaki oblik izražavanja netolerancije prema Srbima (a onda i prema drugim narodima koji žive u Hrvatskoj) biti osuđen od strane najviših političkih autoriteta, i svih demokratskih političkih stranaka i organizacija, kao i medija.
I na kraju, dolazimo do toga da i na drugoj strani, u Srbiji, postoje mnoga neriješena pitanja u vezi sa životom hrvatske manjine u toj zemlji. Prema Hrvatima u drugim zemljama Hrvatska se ne libi ponašati kao mentor i kao patron (vidi i slučaj Bosne i Hercegovine), ali zato to oštro zamjera Srbima u Hrvatskoj.
Jedini način da se stvari dugoročno riješe u ovom dijelu svijeta i Europe je da se uspostavi što širi dijalog, ne samo između etničke većine i etničkih manjina, već i između država u kojima te nacionalne manjine žive.
Milorad Pupovac primjer je svojim civiliziranim, nadasve kulturnim načinom reagiranja, kako bi politička komunikacija većine i manjine trebala izgledati
Uostalom, to Hrvatska već i čini, kada je riječ o zaštiti prava talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Italiji. Godine 1996. sklopljen je međudržavni, bilateralni sporazum između Italije i Hrvatske o pravima manjina u dvjema zemljama, potpisali su ga tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, dijabetolog Mate Granić i talijanski ministar vanjskih poslova Lamberto Dini.
Tim je sporazumom pružena osnovna zaštita talijanskoj manjini, kao i hrvatskoj manjini koja živi u Moliseu. Dapače, taj model rješavanja pitanja nacionalnih manjina je svojevremeno bio pohvaljen i u okviru Vijeća Europe, i bio je značajan argument zbog čega nas je Italija podržala na putu u Europsku uniju.
Zato je sada pred Hrvatskom zadaća, da se založi da takvi sporazumi budu sklopljeni i sa susjednim zemljama, a u ovome slučaju sa Srbijom, bez obzira na to kakva je trenutačna vlast u njoj. Bez obzira na neprimjerene reakcije koje dolaze iz te zemlje, i bez obzira na agresivnu retoriku koju koristi srpsko političko vodstvo.
Hrvatska mora pokazati da je doista dostojna članica Europske unije, i mora se zalagati za dijalog, u ovome slučaju i sa Srbijom, o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i obrnuto, o položaju hrvatske manjine u Srbiji.
Ratobornu retoriku treba promijeniti – prvi korak u tome je da Srbe u Hrvatskoj doista počnemo tretirati kao hrvatske građane, da osudimo i izoliramo šovinističku retoriku zagriženih i histeričnih ”domoljuba” koji svojim ponašanjem nanose zlo i drugima, ali najviše svojoj domovini, Hrvatskoj.
I na kraju, put pomirenja traži i promjenu onih, koji to ne razumiju. Kao, primjerice, trenutačnog hrvatskog ministra vanjskih poslova.
autograf
