Hrvatsko pravosuđe, zastupano po sucu Andriji Krivaku, uvelo je u pravnu praksu novu, od osnutka Rima pa do danas, dakle u proteklih 2.800 godina, nezabilježenu pravnu normu po kojoj valja dijeliti pravdu – vidovitost. Naime, pravorijek kojim je sudac Andrija Krivak do daljnjeg zabranio novinarki Jeleni Jindri i portalu H-alter objavljivanje tekstova o Poliklinici za […]
Hrvatsko pravosuđe, zastupano po sucu Andriji Krivaku, uvelo je u pravnu praksu novu, od osnutka Rima pa do danas, dakle u proteklih 2.800 godina, nezabilježenu pravnu normu po kojoj valja dijeliti pravdu – vidovitost. Naime, pravorijek kojim je sudac Andrija Krivak do daljnjeg zabranio novinarki Jeleni Jindri i portalu H-alter objavljivanje tekstova o Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezinoj ravnateljici Gordani Buljan Flander „radi osiguranja nenovčane tražbine“, nakon dugog i pažljivog iščitavanja svega što je u njemu napisano i potpisano od strane novopečenog suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu, više podsjeća na pokušaj predskazanja nego li na analizu sadašnjosti. Stoga bi moglo biti upitno radi li se u ovom slučaju o pravnim naukama ili nauku Vidovitog Milana i Babe Vange.
(https://www.scribd.com/document/527042032/Odluka-suda#from_embed)
Sudska odluka kojom se zabranjuje „Udruzi za nezavisnu medijsku kulturu sa sjedištem u Zagrebu, Šubićeva 20… objavljivati programske sadržaje svih vrsta medija kojima se koristi protivnik osiguranja (elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih sadržaja prijenosom zvuka i slike)…“ vjerojatno će se proučavati na prestižnim Pravnim fakultetima diljem svijeta. A za to će, zapamtimo do posljednje sekunde taj povijesni čas, koji može označiti prestanak svake slobode i uloge medija u društvu, biti zaslužan dokument koji je, u ime Republike Hrvatske, 21. rujna 2021. u 07.53;49 elektronički potpisao sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Andrija Krivak. Tko zna, možda nakon ovog uslijedi i neki lex Krivak ili ćemo možda, kada se čak i ministrica kulture i medija Nina Koržinek Obuljen nad svime zgraža (uključivši i premijera Andreja Plenkovića koji se sada farizejski pita: „Gdje su to mediji u Hrvatskoj neslobodni?“), dvotrećinskom većinom u Saboru dobiti i Prvi amandman u našem Ustavu po uzoru na onaj američki. I, da usput odgovorimo i premijeru države koja prednjači po broju SLAP tužbi protiv novinara u Europi, pa ako to nije gušenje slobode medija, onda ništa do fizičke likvidacije i nije: mediji su trenutno u Hrvatskoj slobodniji od ravnatelj najutjecajnijeg medija, Hrvatske radio-televizije Kazimira Bačića, kojeg su Plenković i HDZ na tu funkciju postavili kriterijem političke podobnosti, a koji je zbog mitarine od 50 tisuća eura završio na službenom putu u Remetincu.
Ne ulazeći sada u detalje tog, nomen est omen, prava po Krivaku, jer to nas može samo odvesti na krivi pravac, vratimo se vidovitosti koja je pionirski, na velika vrata uvedena u hrvatsku pravosudnu praksu. Jer, budimo pošteni, do sada se nitko nije domislio cenzuri unaprijed, nitko do Krivaka nije vidio budućnost tako jasno i čisto, nitko do sada nije ni slutio što to par tekstova s nekog ne baš masovno čitanog portala, koji bi do njegove presude ostali negdje pri dnu tražilice, može proizvesti i prouzrokovati back to future. I dao se Krivak na posao dokazati to svoje (sno)viđenje što nam se sve to sprema, marljivo gotovo kao Nostradamus u svojim Centurijama koje su nam navijestile i Hitlera, i svjetske ratove, i kugu i glad, i trećeg Antikrista koji se upravo nalazi među nama i koji će, baš kao i klimatske promjene i pandemija, ugroziti ljudsku vrstu.
I sudac Krivak zna iz aktualne sadašnjosti iščitavati budućnost obrazlažući na 17 stranica, paragraf po paragraf, članak po članak, zašto novinarka Jelena Jindra ne bi više smjela ništa pisati o jednoj relevantnoj temi naslovljenoj Sustav za zaštitu ili zlostavljanje djece?, a portal H-alter to objavljivati. Time bi, kaže i presuđuje Krivak, „predlagateljima osiguranja“, a to su Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezina ravnateljica Gordana Buljan Flander, „mogla nastati teško nadoknadiva šteta“. I zato, kako bi prevenirao „teško nadoknadivu štetu“, radi „osiguranja nenovčane tražbine“, sudac Andrija Krivak određuje „osiguranje privremenom mjerom“ kojom se zabranjuje jednoj novinarki i jednom mediju da se bave nečim što se inače zove istraživačko novinarstvo i cijeni kao jedan od najtežih, najvažnijih i najriskantnijih izazova ove naše profesije. Naravno, „žalba protiv rješenja o određivanju privremene mjere ne odgađa provedbu privremene mjere“.
Da je takvu pravnu praksu i vrhunaravnu moć prije pola milenija imao Nostradamus u svojim rukama, nikada ne bismo vidjeli Hitlera, kugu i glad, ni dva svjetska rata, niti bi treći Antikrist danas bio među nama! I tko je tu onda vidovit? Nostradamus, koji u 66. katrenu 10. centurije kaže: „Vođa Londona po vlasti nad Amerikom, /Otok Škotska trpi od mraza: /Kralj Reb će imati tako lažnog antikrista, /Da će među svima zametnuti kavgu.“ Ili pak Krivak koji, bez da sasluša autoricu, bez da ispita motive urednika H-altera, bez ijednog ročišta, VIDI teško nadoknadivu štetu, goru od ove pitijske kataklizme koja jednako naviješta Hitlera kao i Trumpa, za Polikliniku i njezinu ravnateljicu! Uostalom, tko je kriv Nostradamusu kada nije predvidio Krivaka i anticipirao njegov nauk?
Zašto je, dakle, u ovoj pravnoj stvari sudac Andrija Krivak povjerovao „predlagatelju osiguranja“, a nije čak ni ispitao drugu stranu, „protivnika osiguranja“? Zašto je žrtvom bez ijednog ročišta spremno proglasio Polikliniku i Gordanu Buljan Flander, a agresorom H-alter i Jelenu Jindru? Zašto je serijal tekstova, u kojem su objavljivana iskustva i svjedočanstva djece i roditelja koji su doživjeli „otuđenje djeteta“, zašto su majke koje su imale doticaja s „otuđenjem od roditelja“, a koje je autorica prozvala „hrvatskim Laurama“ (po Lauri Massaro, Talijanki kojoj je sud dva puta dosudio da se skrbništvo nad 11-godišnjim sinom dodijeli ocu iako ona tvrdi da se radi o obiteljskom nasilniku od kojeg dijete strahuje te želi živjeti s majkom), pogubni za Polikliniku i njezinu ravnateljicu e da bi ih sud mora obraniti „privremenom mjerom“ radi „osiguranja nenovčane tražbine“ do „pravomoćnog okončanja postupka“?
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-su-tekstovi-zbog-kojih-je-sud-zabranio-pisati-o-buljan-flander/2305792.aspx)
Ne vodeći niti jednog trenutka u pitanje pravnu obrazovanost i kompetentnost Andrije Krivaka, koji se očigledno potrudio pročitati sve objavljene tekstove Jelene Jindre na H-alteru, i još ponešto stručnih tekstova na temu „otuđenja djeteta“, zadržat ćemo se samo na onim dokazima koje časni sudac izvodi upravo iz ove naše struke i profesije. Neki od njih su ključni za pravorijek koji je sudac Krivak donio vidovito pretpostavivši da bi dalje objavljivanje tekstova i bavljenje istraživačkim novinarstvom na jednom portalu bilo pogubno za „predlagatelja osiguranja“ kojeg je, ne sazvavši ni prvo ročište, jer mu je ama baš sve jasno i vidljivo, odlučio zaštiti svojim sudskim žezlom. Dakle, uzimamo si isto pravo za pravo koje je sudac Krivak samom sebi delegirao za novinarstvo.
Pozvao se tako u obrazloženju (11.3.) svoje presude sudac Krivak i na Ustav RH koji „jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, koja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja…“. Ali, citira sada Zakon o medijima sudac Krivak (11.5.), „slobode medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu“, a jedna od tih nužnosti je i „zaštita ugleda i prava drugih“. I to je to pravno uporište iz kojeg sudac Krivak izvlači zaključak (11.6.) kako „iz navedenog proizlazi da sloboda medija nije neograničena, već da se ista može ograničiti (između ostalog) i radi zaštite ugleda ili prava drugih“:
– Dakle, nije sporno pravo medija da objavljuju informacije u cilju informiranja javnosti, tj. od interesa za javnost, sada je već siguran u svom sedlu sudac Krivak pustivši konja u galop: „U ovoj pravnoj stvari sporan je način na koji su informacije o predlagatelju osiguranja objavljene i je li im takvim objavljivanjem povrijeđeno koje od prava osobnosti, uslijed čega bi bilo dopušteno ograničiti slobodu medija zajamčenu Ustavom RH i Zakonom o medijima.“
A na koji su to NAČIN „sporne“ informacije objavljene? E, tu se sudac Krivak uhvatio analize novinskih tekstova kao da je u najmanju ruku potomak Sulzbergerovih ili barem profesor nekog od kolegija novinarstva, da bi svoj medijski traktat zaključio pozivajući se i citirajući Kodeks časti hrvatskih novinara:
– Sud ocjenjuje da autor niza spornih članak – Jelena Jindra, prilikom prikupljanja informacija (istraživanja teme) nije postupao u dobroj vjeri, već da sporni novinarski članci predstavljaju jednostran i subjektivan prikaz teme o kojoj piše.“
Bravo! Nije dovoljno Krivaku što je kadija koji istodobno i tuži i sudi, već na sebe preuzima i ovlasti Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva koje je jedino nadležno da pokrene postupak eventualnog kršenja Kodeksa časti hrvatskih novinara i općih pravila novinarske profesije. A budući da Novinarsko vijeće časti HND-a do današnjeg dana nije dobilo ni od Poliklinike, ni od Gordane Buljan Flander, niti od suca Andrije Krivaka nikakvu prijavu za pokretanje postupka koja „mora sadržavati jasno obrazloženi opis povrede te dokaze, podatke i okolnosti koje potkrepljuju tvrdnje o kršenju Kodeksa“, a koje se mogu „podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za učinjenu povredu, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena“, nije niti moglo odlučivati je li Kodeks prekršen ili ne.
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/reakcije-na-sudsku-zabranu-pisanja-jedan-od-najtezih-napada-na-slobodu-medija-uopce/2305834.aspx)
Samim time ishitren je zaključak suca Krivaka (15.) da „prilikom objavljivanja niza spornih novinskih članaka nisu bila poštivana pravila novinarske etike, što je dovelo do zlouporabe prava – slobode medija“ čime u vodu pada i njegovo obrazloženje zašto „postoji nužnost ograničiti slobodu medija“ čega se zdušno prihvatio. Koliko se Krivaku žurilo ograničiti slobodu medija, ne bi li valjda tako potkrijepio svoju vidovitost, govori i članak 13. u kojem kaže: „Autor završava navedeni novinski članak naslovom: „Hrvatska – vodeća europska zemlja u provođenju „otuđenja od roditelja“?, izjavnom rečenicom (koja završava upitnikom)…“
I tako se Krivaku tužitelju, Krivaku sucu, Krivaku novinaru priključio i Krivak gramatičar koji se očigledno u novinske naslove i izjavne rečenice koje završavaju upitnikom, pa onda valjda postoje i
upitne rečenice koje završavaju točkom, razumije k’o Belostenec u Maricu. Kriv ili prav, sve ti je to isto u izjavno upitnom hrvatskom pravosuđu.
Krivak ili Pravak.? Prorok, svakako.
brankomijic
Hrvatsko pravosuđe, zastupano po sucu Andriji Krivaku, uvelo je u pravnu praksu novu, od osnutka Rima pa do danas, dakle u proteklih 2.800 godina, nezabilježenu pravnu normu po kojoj valja dijeliti pravdu – vidovitost. Naime, pravorijek kojim je sudac Andrija Krivak do daljnjeg zabranio novinarki Jeleni Jindri i portalu H-alter objavljivanje tekstova o Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezinoj ravnateljici Gordani Buljan Flander „radi osiguranja nenovčane tražbine“, nakon dugog i pažljivog iščitavanja svega što je u njemu napisano i potpisano od strane novopečenog suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu, više podsjeća na pokušaj predskazanja nego li na analizu sadašnjosti. Stoga bi moglo biti upitno radi li se u ovom slučaju o pravnim naukama ili nauku Vidovitog Milana i Babe Vange.
(https://www.scribd.com/document/527042032/Odluka-suda#from_embed)
Prvi amandman
Sudska odluka kojom se zabranjuje „Udruzi za nezavisnu medijsku kulturu sa sjedištem u Zagrebu, Šubićeva 20… objavljivati programske sadržaje svih vrsta medija kojima se koristi protivnik osiguranja (elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih sadržaja prijenosom zvuka i slike)…“ vjerojatno će se proučavati na prestižnim Pravnim fakultetima diljem svijeta. A za to će, zapamtimo do posljednje sekunde taj povijesni čas, koji može označiti prestanak svake slobode i uloge medija u društvu, biti zaslužan dokument koji je, u ime Republike Hrvatske, 21. rujna 2021. u 07.53;49 elektronički potpisao sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Andrija Krivak. Tko zna, možda nakon ovog uslijedi i neki lex Krivak ili ćemo možda, kada se čak i ministrica kulture i medija Nina Koržinek Obuljen nad svime zgraža (uključivši i premijera Andreja Plenkovića koji se sada farizejski pita: „Gdje su to mediji u Hrvatskoj neslobodni?“), dvotrećinskom većinom u Saboru dobiti i Prvi amandman u našem Ustavu po uzoru na onaj američki. I, da usput odgovorimo i premijeru države koja prednjači po broju SLAP tužbi protiv novinara u Europi, pa ako to nije gušenje slobode medija, onda ništa do fizičke likvidacije i nije: mediji su trenutno u Hrvatskoj slobodniji od ravnatelj najutjecajnijeg medija, Hrvatske radio-televizije Kazimira Bačića, kojeg su Plenković i HDZ na tu funkciju postavili kriterijem političke podobnosti, a koji je zbog mitarine od 50 tisuća eura završio na službenom putu u Remetincu.
Cenzura unaprijed
Ne ulazeći sada u detalje tog, nomen est omen, prava po Krivaku, jer to nas može samo odvesti na krivi pravac, vratimo se vidovitosti koja je pionirski, na velika vrata uvedena u hrvatsku pravosudnu praksu. Jer, budimo pošteni, do sada se nitko nije domislio cenzuri unaprijed, nitko do Krivaka nije vidio budućnost tako jasno i čisto, nitko do sada nije ni slutio što to par tekstova s nekog ne baš masovno čitanog portala, koji bi do njegove presude ostali negdje pri dnu tražilice, može proizvesti i prouzrokovati back to future. I dao se Krivak na posao dokazati to svoje (sno)viđenje što nam se sve to sprema, marljivo gotovo kao Nostradamus u svojim Centurijama koje su nam navijestile i Hitlera, i svjetske ratove, i kugu i glad, i trećeg Antikrista koji se upravo nalazi među nama i koji će, baš kao i klimatske promjene i pandemija, ugroziti ljudsku vrstu.
I sudac Krivak zna iz aktualne sadašnjosti iščitavati budućnost obrazlažući na 17 stranica, paragraf po paragraf, članak po članak, zašto novinarka Jelena Jindra ne bi više smjela ništa pisati o jednoj relevantnoj temi naslovljenoj Sustav za zaštitu ili zlostavljanje djece?, a portal H-alter to objavljivati. Time bi, kaže i presuđuje Krivak, „predlagateljima osiguranja“, a to su Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i njezina ravnateljica Gordana Buljan Flander, „mogla nastati teško nadoknadiva šteta“. I zato, kako bi prevenirao „teško nadoknadivu štetu“, radi „osiguranja nenovčane tražbine“, sudac Andrija Krivak određuje „osiguranje privremenom mjerom“ kojom se zabranjuje jednoj novinarki i jednom mediju da se bave nečim što se inače zove istraživačko novinarstvo i cijeni kao jedan od najtežih, najvažnijih i najriskantnijih izazova ove naše profesije. Naravno, „žalba protiv rješenja o određivanju privremene mjere ne odgađa provedbu privremene mjere“.
Jadni Nostradamus
Da je takvu pravnu praksu i vrhunaravnu moć prije pola milenija imao Nostradamus u svojim rukama, nikada ne bismo vidjeli Hitlera, kugu i glad, ni dva svjetska rata, niti bi treći Antikrist danas bio među nama! I tko je tu onda vidovit? Nostradamus, koji u 66. katrenu 10. centurije kaže: „Vođa Londona po vlasti nad Amerikom, /Otok Škotska trpi od mraza: /Kralj Reb će imati tako lažnog antikrista, /Da će među svima zametnuti kavgu.“ Ili pak Krivak koji, bez da sasluša autoricu, bez da ispita motive urednika H-altera, bez ijednog ročišta, VIDI teško nadoknadivu štetu, goru od ove pitijske kataklizme koja jednako naviješta Hitlera kao i Trumpa, za Polikliniku i njezinu ravnateljicu! Uostalom, tko je kriv Nostradamusu kada nije predvidio Krivaka i anticipirao njegov nauk?
Zašto je, dakle, u ovoj pravnoj stvari sudac Andrija Krivak povjerovao „predlagatelju osiguranja“, a nije čak ni ispitao drugu stranu, „protivnika osiguranja“? Zašto je žrtvom bez ijednog ročišta spremno proglasio Polikliniku i Gordanu Buljan Flander, a agresorom H-alter i Jelenu Jindru? Zašto je serijal tekstova, u kojem su objavljivana iskustva i svjedočanstva djece i roditelja koji su doživjeli „otuđenje djeteta“, zašto su majke koje su imale doticaja s „otuđenjem od roditelja“, a koje je autorica prozvala „hrvatskim Laurama“ (po Lauri Massaro, Talijanki kojoj je sud dva puta dosudio da se skrbništvo nad 11-godišnjim sinom dodijeli ocu iako ona tvrdi da se radi o obiteljskom nasilniku od kojeg dijete strahuje te želi živjeti s majkom), pogubni za Polikliniku i njezinu ravnateljicu e da bi ih sud mora obraniti „privremenom mjerom“ radi „osiguranja nenovčane tražbine“ do „pravomoćnog okončanja postupka“?
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-su-tekstovi-zbog-kojih-je-sud-zabranio-pisati-o-buljan-flander/2305792.aspx)
Otuđenje djeteta
Ne vodeći niti jednog trenutka u pitanje pravnu obrazovanost i kompetentnost Andrije Krivaka, koji se očigledno potrudio pročitati sve objavljene tekstove Jelene Jindre na H-alteru, i još ponešto stručnih tekstova na temu „otuđenja djeteta“, zadržat ćemo se samo na onim dokazima koje časni sudac izvodi upravo iz ove naše struke i profesije. Neki od njih su ključni za pravorijek koji je sudac Krivak donio vidovito pretpostavivši da bi dalje objavljivanje tekstova i bavljenje istraživačkim novinarstvom na jednom portalu bilo pogubno za „predlagatelja osiguranja“ kojeg je, ne sazvavši ni prvo ročište, jer mu je ama baš sve jasno i vidljivo, odlučio zaštiti svojim sudskim žezlom. Dakle, uzimamo si isto pravo za pravo koje je sudac Krivak samom sebi delegirao za novinarstvo.
Pozvao se tako u obrazloženju (11.3.) svoje presude sudac Krivak i na Ustav RH koji „jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, koja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja…“. Ali, citira sada Zakon o medijima sudac Krivak (11.5.), „slobode medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu“, a jedna od tih nužnosti je i „zaštita ugleda i prava drugih“. I to je to pravno uporište iz kojeg sudac Krivak izvlači zaključak (11.6.) kako „iz navedenog proizlazi da sloboda medija nije neograničena, već da se ista može ograničiti (između ostalog) i radi zaštite ugleda ili prava drugih“:
– Dakle, nije sporno pravo medija da objavljuju informacije u cilju informiranja javnosti, tj. od interesa za javnost, sada je već siguran u svom sedlu sudac Krivak pustivši konja u galop: „U ovoj pravnoj stvari sporan je način na koji su informacije o predlagatelju osiguranja objavljene i je li im takvim objavljivanjem povrijeđeno koje od prava osobnosti, uslijed čega bi bilo dopušteno ograničiti slobodu medija zajamčenu Ustavom RH i Zakonom o medijima.“
Kadija Sulzberger
A na koji su to NAČIN „sporne“ informacije objavljene? E, tu se sudac Krivak uhvatio analize novinskih tekstova kao da je u najmanju ruku potomak Sulzbergerovih ili barem profesor nekog od kolegija novinarstva, da bi svoj medijski traktat zaključio pozivajući se i citirajući Kodeks časti hrvatskih novinara:
– Sud ocjenjuje da autor niza spornih članak – Jelena Jindra, prilikom prikupljanja informacija (istraživanja teme) nije postupao u dobroj vjeri, već da sporni novinarski članci predstavljaju jednostran i subjektivan prikaz teme o kojoj piše.“
Bravo! Nije dovoljno Krivaku što je kadija koji istodobno i tuži i sudi, već na sebe preuzima i ovlasti Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva koje je jedino nadležno da pokrene postupak eventualnog kršenja Kodeksa časti hrvatskih novinara i općih pravila novinarske profesije. A budući da Novinarsko vijeće časti HND-a do današnjeg dana nije dobilo ni od Poliklinike, ni od Gordane Buljan Flander, niti od suca Andrije Krivaka nikakvu prijavu za pokretanje postupka koja „mora sadržavati jasno obrazloženi opis povrede te dokaze, podatke i okolnosti koje potkrepljuju tvrdnje o kršenju Kodeksa“, a koje se mogu „podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za učinjenu povredu, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena“, nije niti moglo odlučivati je li Kodeks prekršen ili ne.
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/reakcije-na-sudsku-zabranu-pisanja-jedan-od-najtezih-napada-na-slobodu-medija-uopce/2305834.aspx)
O etici
Samim time ishitren je zaključak suca Krivaka (15.) da „prilikom objavljivanja niza spornih novinskih članaka nisu bila poštivana pravila novinarske etike, što je dovelo do zlouporabe prava – slobode medija“ čime u vodu pada i njegovo obrazloženje zašto „postoji nužnost ograničiti slobodu medija“ čega se zdušno prihvatio. Koliko se Krivaku žurilo ograničiti slobodu medija, ne bi li valjda tako potkrijepio svoju vidovitost, govori i članak 13. u kojem kaže: „Autor završava navedeni novinski članak naslovom: „Hrvatska – vodeća europska zemlja u provođenju „otuđenja od roditelja“?, izjavnom rečenicom (koja završava upitnikom)…“
I tako se Krivaku tužitelju, Krivaku sucu, Krivaku novinaru priključio i Krivak gramatičar koji se očigledno u novinske naslove i izjavne rečenice koje završavaju upitnikom, pa onda valjda postoje i
upitne rečenice koje završavaju točkom, razumije k’o Belostenec u Maricu. Kriv ili prav, sve ti je to isto u izjavno upitnom hrvatskom pravosuđu.
Krivak ili Pravak.? Prorok, svakako.
brankomijic
