U zadnje vrijeme postale su popularne putopisne televizijske emisije, ali i knjige koje nose u sebi sadržaje s egzotičnih putovanja; ama, pitanje je koliko u njima ima literarnog dara i umjetničkog dojma općenito.
Popularnost koja je stvorena najviše posredstvom prevladavajućih društvenih mreža – i što je kapilarno dosta dobro prožiljena i provedena do najširih slojeva potencijalne publike – učinila je od putnika koji nešto govori ili piše – putopisca. Nego, u tome što je izgovoreno ili napisano ima malo ili ništa artizma i literature.
Lokalitet je postao subjekt, “destinacija” je postala sve što je potrebno za dobar – putopis. A je li tome tako? Naravno da nije. Klesar nikad neće biti kipar. Zanatlija i umjetnik nisu isto. Puka deskripcija putovanja ili injektiranje u tekst nekakvih lokalnih naročitosti o mjestu na kojem se putnik nalazi svakako nisu dovoljni da bi napisani tekst bio umjetničko djelo.
Nekoć je putopisac bio i polemičar i komentator, eruditski obaviješten “turist” koji je unaprijed mnogo toga ispitao i provjerio, naučio i saznao o zemljama u koje je nakanio otići, njihovim kulturama i povijestima.
Daleko bi nas odvela digresija kad bismo se upustili u taksativno navođenje makar onih najznačajnijih književnika što su iza sebe ostavili vrijedne knjige putopisa ili veće cjeline iz romanesknih djela što su napisane u putopisnom motu, ali jedan se libar u hrvatskoj književnosti – i onima dokud seže radijacija štokavskog jezika kojemu nije potreban prevoditelj – svakako odskače među svima. Riječ je o libru “Izlet u Rusiju” Miroslava Krleže, kojemu se ove godine navršava okrugla 100. obljetnica od objavljivanja u Zagrebu.
Kao i brojne ine knjige drugih velikana pisane riječi, i ova je imala svoja različita izdanja, prekrajanja, izbacivanja poglavlja i umetanja drugih… Kurioziteta radi, kad je premijerno ukoričen, “Izlet u Rusiju” bio je napisan na – ekavici. I u času nastanka Krleža je taman bio prešao 30. ljeto, a iz tek trećeg pokušaja uspio je doći do – Moskve.
Kako je knjiga mijenjala gradove u kojima je objavljivana nakon prvotiska, jednako se tako mijenjao i njezin sadržaj (Beograd, 1958.; Zagreb, 1960.; Sarajevo, 1973. i 1985.). Te mijene nisu bile samo uvjetovane pravopisnim ili jezičnim odrednicama, nego i sadržajima vezanima uz političke impresije i zaključke koje je iz njih izvodio.
Delikatnost tih komentara određivala je i “uredničku” gestu prilikom priprave svakog novog izdanja za tisak, pa su krležijanci nerijetko morali igrati simultanku ne bi li sagledali svaki zakutak ovoga bravurozno pisanog mladenačkog Krležinog djela. Oblik knjige koji je izišao u ediciji “Djela Miroslava Krleže” (knjiga 20, Zagreb, 2005.) nosi u sebi zadnju autoriziranu verziju teksta, ali i originalni njegov integralni oblik iz 1926. godine.
Kako je knjiga mijenjala gradove u kojima je objavljivana nakon prvotiska, jednako se tako mijenjao i njezin sadržaj. Te mijene nisu bile samo uvjetovane pravopisnim ili jezičnim odrednicama, nego i sadržajima vezanima uz političke impresije i zaključke koje je Krleža iz njih izvodio
Ne mogu se točno sjetiti kad sam prvi put čitao “Izlet u Rusiju”, ali dobro pamtim kako sam njezine dijelove redovito slušao tijekom višekratnoga gledanja serije “Velo misto” Miljenka Smoje i Joakima Marušića, kad Ivica Vidović (Očalinko) Borisu Dvorniku (Meštru) i ostalim mušterijama u brijačnici naglas čita fragmente iz te dične knjige te im tako dodijavajući vadi mast i turpija živce na radost svekolikog televizijskog auditorija…
No, znam kad sam je pretposljednji put čitao. Bilo je to u kasnom prosincu 2007. godine kad sam noćnim vlakom iz Zagreba putovao za München, gdje sam u Bavarskoj državnoj operi sutradan imao gledati perjanicu njemačke nacionalne opere, naslov “Strijelac vilenjak” Carla Marije von Webera.
Frapiralo me kad su mi se rečenice iz knjige bile poklopile s ambijentom u kojem sam se nalazio: naime, upravo putujući kroz Sloveniju i Austriju naletio sam na Krležine stranice gdje opisuje klopot kotača vlaka kad je noćnom željeznicom jezdio iz Njemačke prema Rusiji, dok istodobno, za trajanja čitanja, pod mojim krevetom i ušima brecaju metalni točkovi vagona što me nosi u pravcu glavnoga grada Bavarske.
Tada to nisam primijetio, ali sad vidim kako sam u toj i takvoj identifikaciji s Krležom bio njegov vršnjak, stariji od njega usve godinu dana. Ja sam šetuckao po Münchenu, a on je opisivao Berlin. Za razliku od putnika koji plošno iznosi svoje dojmove o nekom gradu, ovako rasni putopisac to čini: “Svitalo je pred Berlinom. U sivoj kopreni pale se jutarnji ognjevi pod krovovima, dim kulja okomito, a naš voz, s gorućim, narančastoosvijetljenim prozorima, grmi po krčevinama i boricima kao krčma koja još u zoru banči ne potrnuvši lampe. Kolodvori, gradovi, naselja po šumskim parcelama i uvalama spavaju gustim jutarnjim snom, a peronima stanica vuku se ložači, crni, bunovni, olovnoteški, i zijevaju, probuđeni grmljavinom brzog vlaka. Konobari spremaju jutarnji servis po kolodvorskim restoranima, prostoru bijele stolnjake, nove srebrne vrčeve s toplom kavom, a na paralelnom kolosijeku u protusmjeru grme vozovi u oblačinama pare, prošarani crveno-zelenim noćnim signalima, u vatrometu ognjenih iskara, kao bijesni mamuti. Gnjavim se da otkrijem način kako da se savijem u klupko, da sklopim oči, da usnem na dvije-tri minute, da odahnem od ove duge noći, kad čovjek rastresen bdijenjem, glasovima i mnogobrojnim dojmovima nikako ne uspijeva da se smiri u kantileni sna, kad se sklapaju vjeđe od žeđe za kapljom morfija” (“Izlet u Rusiju”, Sarajevo, 1985.).
Posrijedi je “jubilarno izdanje u povodu devedeset godina proteklih od autorova rođenja”, a za štampu ga je priredio Ivo Frangeš. Promotrimo li malo pomnije početak citata, vidjet ćemo i intonacijski zametak romana “Povratak Filipa Latinovicza” (“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor”), na kojem će Krleža baš tih godina nakon germansko-ruskih putešestvija početi raditi.
Piščeva zapažanja su fascinantna, a jedino što je od njih još uzvišenije jest literarni kist kojim Krleža crta te viđene slike. Evo jedne: “Škripa točkova, rzanje gladnih i žednih konja, mase grobova, jedna ciganska povorka što zvekeće praznim kantama i ormom, kusajući smrdljivu čorbetinu pod zadimljenim platnom svoje čerge, u pljusku tanadi, kad padaju ljudske glave kao mačje.”
Zanemarit ćemo mnogošto od kolosalnih krhotina što su nastale pošto je eksplodirao lagum Krležinih uspomena s ovih putovanja, preskočit ćemo i kazališnu Moskvu i Muzej ruske revolucije, pa se zadržati pred Lenjinovom voštanom figurom pred kojom se, dok ju gleda, u piščevoj živoj glavi roje i iz nje odlijeću misli iz kojih se štošta dadne zaključiti: “Lenjin, žut, balzamiran, u staklenom sanduku, sa riđom bradicom, u običnoj proleterskoj ruskoj rubaški, sa stisnutom pesnicom i pritajenim ironičnim osmijehom oko usana, taj Lenjin, voštan, nepomično mrtav, paskalovski potpuno osamljen, u najbanalnijem ružičastom svjetlomraku, s jedne strane, djeluje grubo barbarski kao panoptikum, a s druge, ta voštana lutka, obasjana magijom tajanstvenog Istoka, govori pritajenim, zapravo neponjatnim glasom ruskog azijatskog misterija kakav se puši po čađavim i vlažnim moskovskim crkvama i kakav jedva da je shvatljiv ljudima materijalistima dvadesetog stoljeća. Spava Lenjin pod prozirnim staklom mrtvačkog sanduka, a lijevo i desno od pokojnika straži po jedan crveni gardist i rumen odsjev golog noža svjetluca na kavalerijskoj britkoj sablji, kao što kobno blistaju odrazi na noževima mrtvačke straže koja se voštano ukočila uz božji grob u noći od Velikog petka na Veliku subotu.”
Knjigu “Izlet u Rusiju” napisao je mladi Krleža u punoj kreativnoj snazi iz koje već dobrano isijava zrelost položena na nosivim stupovima vrlo razvedene pjesničkosti. Sve će to doskora, poput vatrometa, prasnuti u romanima i “Baladama Petrice Kerempuha”, a ovi pametni i ustvari ispjevani putopisi postat će zlatnom apsidom što će stilski nadsvoditi Krležino prozno i dramsko djelo.
