Već preko mjesec dana u Hrvatskoj se vode žustre rasprave oko izbora predsjednika Vrhovnog suda RH (VSRH). Rasprava je počela kritikama koje je predsjednika RH Zorana Milanovića iznio oko postupka izbora predsjednika VSRH, ali i stanja u hrvatskom pravosuđu općenito, dobila je neočekivani zamah svjedočenjem Zdravka Mamića o podmićivanju brojnih sudaca u Hrvatskoj, da bi zadnji tjedan prerasla u pravu političku dramu.

Prvi čin

U podužoj press konferenciji 23. februara predsjednik RH proglašava neustavnim i odbacuje postojeći zakon kojim se specificiraju neki detalji oko izbora predsjednika VSRH i kritizira sadašnjeg predsjednika VSRH Đuru Sessu.

Iz onoga što je Zoran Milanović rekao svojim osebujnim i slikovitim stilom, mogu se izvući tri osnovne tvrdnje:

  1. Neću poštovati Zakon o sudovima jer je u suprotnosti s Ustavom RH.


U ovoj situaciji između Ustava i jednog neustavnog zakona ja ću poštivati Ustav (..) a neustavni zakon tretirati kao da ga nema. (..) Ja poštujem Ustav ne prilagođujem ga sebi (..) hoće li Ustavni sud ustanoviti da je taj zakon neustavan (..) nemam nikakvih očekivanja i nisam pregovarač s Ustavnim sudom. (..) U Ustavu o zakonu nema riječi. Pročitati ću vam uostalom, da ne bi bilo zabune, to je članak 116. Ustava: ‘Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava (..) Predsjednik Vrhovnog suda RH bira se na četiri godine.’ Točka. Nema nikakvog zakona, ničega.(..) Ako u Ustavu ne stoji pored neke odredbe da se dalje uređuje zakonom, onda je tu točka.

Predsjednik Milanović, namjerno ili omaškom, nepotpuno je pročitao članak Ustava 116. na koji se poziva.

 Članak 116.

Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Predsjednika Vrhovnog suda RH, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda RH i nadležnog odbora Hrvatskog sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razriješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda RH bira se na četiri godine.

Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima uređuje se zakonom.

Dakle nije „točka“, zakon se eksplicite spominje i stoji da se ta odredba „uređuje zakonom“. Sporni zakon za koji Milanović tvrdi da je protuustavan je članak 44. Zakona o sudovima (ZoS). Izmjene i dopune ZoSa, među kojima je i  čl. 44., izglasane su u Hrvatskom saboru u srpnju 2018.; tada nitko od saborskih zastupnika nije kritizirao čl. 44., a današnji predstojnik Ureda predsjednika RH, a tadašnji saborski zastupnik Orsat Miljanić, ga je hvalio kao „odličan pomak“ u izboru predsjednika VSRH. Dijelovi čl. 44. relevantni za ovu raspravu su:

  1. (1) za predsjednika VSRH može biti izabrana osoba koja zadovoljava opće i posebne uvjete za suca tog suda. (Prema Zakonu o Državnom sudbenom vijeću (DSV) za suca VSRH može biti izabran pravosudni dužnosnik, odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni profesor pravnih znanosti, s 15 godina prakse i položenim pravosudnim ispitom.)

  2. (2) Predsjednika VSRH bira Hrvatski sabor na prijedlog predsjednika RH, (.).

  3. a (1) Postupak izbora predsjednika VSRH pokreće Državno sudbeno vijeće objavom javnog poziva najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata predsjednika VSRH.

  4. a (4) Zaprimljene prijave Državno sudbeno vijeće dostavlja Uredu predsjednika RH koji će o kandidatima zatražiti mišljenje Opće sjednice VSRH i nadležnog odbora Hrvatskog sabora.


Članci Ustava uglavnom su načelne prirode i mnogi od njih razrađuju se kompatibilnim zakonima.

Da kandidat za predsjednika VSRH, kojeg predlaže predsjednik RH, treba zadovoljiti uvjete za suca VSRH ne kaže se izravno u Ustavu ali je logično i ta zakonska odredba nije protuustavna. Dopuna 44. a (1), kojom se uvodi „javni poziv“, donesena je, i po mišljenju tadašnjih saborskih zastupnika (2018. godine) i po tadašnjem mišljenju mnogih sadašnjih saborskih zastupnika, u svrhu povećanja transparentnosti izbora predsjednika VSRH, a ne kao ograničenje ovlasti predsjednika RH. Ako predsjednik RH ima osobu koju bi želio predložiti za predsjednika/cu VSRH, normalno je da predsjednik RH s tom osobom razgovara i, ako ustanovi da je ta osoba zainteresirana za položaj predsjednika VSRH, uputi je da se javi na javni poziv. Ono što nije normalno i što predsjednik RH nikako ne smije učiniti to je da javno izjavi da se neće držati postojećeg zakona. Jer, po Milanoviću: „Ja sam položio prisegu, a tamo piše da ću se držati Ustava – velikim slovom i zakona – malim slovom.“ To, međutim, ne spada u pravnu nego u pravopisnu problematiku. Predsjednik RH mora se držati zakona „k’o pijan plota“, a da li je zakon protuustavan ili ne odlučuje Ustavni sud. Izjavom da će ignorirati zakon koji, po njegovom mišljenju, ograničava njegove ovlasti Milanović ne doprinosi uvođenju reda u pravosuđe i slabi svoju kritiku pravosuđa koja je potrebna i opravdana.

  1. Stanje u hrvatskom pravosuđu je loše.


Tu tvrdnju, koja je i kod većine poznavatelja hrvatskog pravosuđa i u javnosti prihvaćena kao razložna i dobrodošla kritika, predsjednik Milanović argumentira izjavama:

– Način izbora državne odvjetnice je travestija, bijedna gluma i sramota. (..)

– Osoba koju je za predsjednika VSRH htjela predložiti predsjednica (Grabar Kitarović, 2017.godine) po meni ne bi smjela biti ni sudac. (..)

– Sessa, koji je izabran za predsjednika VSRH kao kompromis, dva tjedna poslije izbora prodao je vlasniku Agrokora Fiću po cijeni blindiranog Mercedesa. Da je ta osoba bila duže pod okom javnosti ne bi nikad bila izabrana za predsjednika VSRH.

Za zadnju citiranu izjavu moglo bi se reći – da je u vrijeme izbora Đure Sesse postojao „javni poziv“, koji uključuje objavljivanje biografije onih koji se prijave kao interesenti za položaj predsjednika VSRH, „osoba bi bila duže pod okom javnosti“. U kolikoj mjeri bi to utjecalo na izbor, drugo je pitanje.

Da je nešto trulo u hrvatskom pravosuđu nije novost. Argumentirane kritike konkretnih sudskih postupaka i presuda iznose neki novinari i članovi organizacija za zaštitu ljudskih prava već gotovo 30 godina. Samo članci napisani o sramotnim, pristranim presudama, o pravorijecima donesenim na osnovu podobnosti, zloupotrebom prava, a na uštrb pravednosti, činili bi jednu debelu knjigu. Knjigu na čijem bi početku mogli stajati citati u skladu s izrekom koju je, u drugačijem kontekstu, citirao Vladimir Šeks, jedan od kreatora stanja u pravosuđu devedesetih, stanja koje se perpetuira do danas: „Budala pljune u bunar, a sto mudraca ga ne može očistiti.“ Na primjer:

„Suci trebaju provoditi državnu politiku.“ (Ivić Pašalić, potpredsjednik HDZa, 1994.).

„Sudovi su mi donosili odluke bez mog znanja.“ (Franjo Tuđman, 1994.).

“I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi.” (Franjo Tuđman, 1995.)

„Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZa.“ (Petar Šale, javni pravobranitelj, 1996.).

Itd., itd.

Nije ni novost da standardna korupcija u pravosuđu, primanje mita, nad čime se sad svi zgražaju, ide ‘ruku pod ruku’ s političkom korupcijom koju citirane izjave gotovo propisuju.

  1. Kandidat kojeg će on predložiti neće se javljati na javni poziv (DSVa).


Ne nikako. Tu travestiju, tu bijednu glumu (..) nećemo ponavljati.

Odgovarajući na pitanja novinara, pri čemu je iznio ove tri tvrdnje, predsjednik Milanović najoštrije se okomio na ZoS kao na „neustavni zakon koji je pomoćno sredstvo ometanja predsjednika Republike.“

Nije baš jasno zašto bi donošenje zakona kojim će se pobliže specificirati izbor predsjednika VSRH bilo u neskladu s Ustavom; posebno u svijetlu zadnjeg stavka čl. 116.

Svaki građanin može uputiti kritiku članaka Ustava i zakona, ako su, po njegovom mišljenju, oni kontradiktorni ili se pokaže da ne pokrivaju neke situacije koje se u praksi mogu pojaviti.

Na primjer moglo bi se reći da članak 116. Ustava sadrži nejasnoće. Po tom članku „Hrvatski sabor bira predsjednika VS“, formulacija koja sugerira da se bira između više kandidata. Predsjednik predlaže jednog kandidata. Da li to znači da Hrvatski sabor može izabrati i kandidata kojeg predsjednik nije predložio, a koji se javio u skaldu sa Zakonom o sudovima, čl. 44.? Ili da Sabor može samo potvrditi/odbaciti prijedlog predsjednika RH? U tom slučaju u Ustavu bi umjesto „bira“ trebalo stajati „potvđuje/odbacuje“.

Ili, u članku 44. Zakona o sudovima nije izrijekom rečeno da predsjednik RH predlaže Saboru predsjednika VSRH samo između kandidata koje mu je dostavio DSV.

Sve svoje prigovore na, po njemu, sporni zakon, mogao je predsjednik RH iznijeti, a da pri tome svojim ponašanjem svjedoči da je poštivanje procedure bitan element demokracije.

Drugi čin

Predsjednik Milanović obznanio je, 8. marta, da će njegova kandidatkinja za predsjednicu VSRH biti Zlata Đurđević, profesorica kaznenog procesnog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zlata Đurđević je, po svemu što se u javnosti zna, vrlo dobra kandidatkinja za predsjednicu VSRH. I po svojoj stručnosti i, još više, po profesionalnom poštenju i hrabrosti da javno izrekne i brani svoje stavove. Na primjer, prof. Đurđević se suprotstavila osnivanju Visokog kaznenog suda, čije osnivanje su (pro)gurali moćni sudačko-politički lobiji, argumentirano ukazujući da će time biti derogirana uloga VSRH propisana Ustavom. Ustavni sud je glasanjem, u omjeru 9:4, donio odluku da osnivanje Visokog kaznenog suda nije u suprotnosti s Ustavom.

Milanović podnosi prijedlog Saboru da se za predsjednicu VSRH izabere Zlata Đurđević. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković vratio je prijedlog Milanoviću da ga nadopuni; po Jandrokoviću, prijedlog nije bio sastavljen u skladu s Poslovnikom. Da li je svojom odlukom Jandroković prekoračio ovlasti predsjednika Sabora i prekršio Poslovnik, saborski zastupnici i pravni stručnjaci iznose dijametralno suprotna mišljenja. Suština prijepora je – može li predsjednik RH predložiti za predsjednika VSRH i osobu koja se nije javila na javni poziv DSVa. Saborski odbor za Ustav donosi zaključak da vraćanjem Milanovićevog prijedloga na nadopunu predsjednik Sabora nije prekršio Poslovnik.

Vrhovni sud RH potvrdio je 15. marta prvostupanjsku presudu kojom je Županijski sud u Osijeku osudio 2018. godine Zdravka Mamića na šest i pol godina zatvora zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama (zajedno s još trojcom optuženika). Mamić je dan prije objave prvostupanjske presude, 5. juna 2018., pobjegao u BiH čije je državljanstvo, kao i neki drugi hrvatski domoljubi, zlu ne trebalo, čuvao u rezervi. Dan poslije pravomoćne presude VSRH, 16. marta, Zdravko Mamić održao je u Mostaru konferenciju za novinare koja je trajala preko dva sata i u kojoj je Mamić opisao kako je podmićivao neke suce Županijskog suda u Osijeku. Jedan od posrednika između Mamića i rečenih sudaca bio je i osiječki poduzetnik Drago Tadić. Par mjeseci poslije prvostupanjske presude Mamiću osuđen je i Tadić zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda, kako bi se na VSRH ublažila prvostupanjska osuđujuća presuda Branimiru Glavašu, još jednom bjeguncu od hrvatskog pravosuđa s rezervnim državljanstvom BiH. Tadić je, dan prije izricanja presude, pobjegao, treba li uopće reći, u BiH, čije državljanstvo ima.

Svoje tvrdnje o podmićivanju Mamić je potkrijepio detaljima koje nije teško provjeriti, kao i prilično kompromitirajućim fotografijama nekih od osiječkih sudaca. Posebno se obrušio na predsjednika VSRH Đuru Sessu: „(..) to je kriminalac kojem sam ja osobno donio novac u kancelariju da bi mijenjao donesene presude. Za svjedočenje stojim USKOKu na raspolaganju.“ Još u oktobru 2020. godine Mamić je dostavio USKOKu sve što je iznio na pressici, osim optužbi na račun Sesse; VSRH tada još nije donio odluku o prvostupanjskoj presudi Mamiću.

Na svojoj press konferenciji Mamić je dao punu podršku predsjedniku Milanoviću u njegovoj kritici hrvatskog pravosuđa, a posebno suca Đure Sesse. Obzirom na argumente koje iznosi mogao bi se steći dojam da Mamić stanje u hrvatskom pravosuđu ocijenjuje lošim i zbog toga jer se ni suci koje podmitiš ne drže dogovora.

Mamićeve tvrdnje o potplaćivanju sudaca odjeknule su u hrvatskoj javnosti kao prvorazredan skandal. Bez obzira na upitni kredibilitet izvora, većina građana, prema anketama, vjeruje, više ili manje, u ono što je Mamić rekao. To je ukazalo na poraznu predodžbu hrvatskih građana o hrvatskom pravosuđu i, u tom smislu, osnažilo kritiku koju je izrekao predsjednik Milanović.

Ustavni sud RH objavio je 23. marta svoju odluku da ZoS nije neustavan i da se njime ne dovode u pitanje ustavne ovlasti predsjednika RH kao jedinog predlagača predsjednika VSRH Hrvatskom saboru. Osim toga Ustavni sud je dao i svoje tumačenje čl. 44. a, „predsjednik RH ovlašten je predložiti samo onog kandidata koji se javio na javni poziv DSVa“. Svoju je odluku Ustavni sud donio glasanjem; u omjeru 9:4.

Treći čin

Odluku Ustavnog suda Milanović je prokomentirao izjavom: „Ustavni sud je treća ruka Vlade, političko tijelo, a i kumska radna zadruga“ (aluzija na predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića koji je kum Vladimira Šeksa). Pri tome je HRT nazvao YUTELom (to je rečeno kao kritika; mnogima je zvučalo kao nezasluženi kompliment).

Predsjednik RH se ponaša kao da ne zna, a zna, da je njegov prijedlog kandidatkinje za predsjednicu VSRH tek „prvo poluvrijeme“. Odluku o tome tko će biti predsjednik/ca VSRH donose saborski zastupnici glasanjem, nadpolovičnom većinom (ako je na sjednici prisutna većina zastupnika). Obzirom na sastav Hrvatskog sabora jasno je da su upravo karakterne osobine i svjetonazorski stavovi Zlate Đurđević, zbog kojih mnogi od nas smatraju da bi njen izbor bio dobar korak u smjeru oporavka hrvatskog pravosuđa, razlozi zbog kojih će neki saborski zastupnici glasati protiv njenog izbora. Predstavnici Suverenista i Domovinskog pokreta su to neuvijeno rekli. Nakon odluke Ustavnog suda premijer Plenković izjavljuje da se Zlata Đurđević „diskvalificirala da je Sabor podrži za predsjednicu VSRH“ jer je, pristajući na to da ju Milanović predloži, prekršila zakon. Ta tvrdnja je netočna. Prije nego je izašao s imenom Zlate Đurđević predsjednik Milanović je jasno rekao da neće predložiti ni jednog od tri kandidata koji su se javili na javni poziv DSVa. Dakle i po ZoSu, na koji se Plenković poziva, DSV mora objaviti novi javni poziv na koji se može javiti tko hoće, naravno i kandidati koji se nisu javili na prvi javni poziv. Da ZoS ostavlja određenu „pravnu prazninu“ pokazuje i činjenica da je Ustavni sud našao potrebnim da dade svoju interpretaciju onoga što u čl. 44. nije dorečeno; po toj interpretaciji predsjednik RH može predlagati samo između kandidata koji su se javili na javni poziv DSVa. Imati drugačije mišljenje o tome ne znači ne poštovati zakon. Konačno, drugačije mišljenje imali su i imaju mnogi pravni stručnjaci kao i četvero sudaca Ustavnog suda. Za razliku od uspaljenih Milanovićevih tvrdnji, Zlata Đurđević nikad nije rekla da neće poštovati ZoS.

Umjesto da argumentirano kritizira izjavu premjera Plenkovića „da Sabor neće podržati izbor Zlate Đurđević“, kao opasno petljanje izvršne vlasti u odluku koju treba donijeti zakonodavna vlast, Milanović je izabrao argumente ad hominem i riječnik nedostojan predsjednika Republike. Tako su Plenković, Pupovac i Jandroković postali „Ružni, prljavi, zli“. Po Milanoviću, Plenković se ponaša prema Zlati Đurđević „kao da je njegova priležnica, a on svodnik“. Pupovac je „prljav“, „arči nekretnine srpske Prosvjete“ i „bavi se čaršijskim lopovlukom“, a sve zbog toga jer je Pupovac kritizirao Milanovićevu izjavu da neće poštovati postoječi zakon, rekavši da „između padobranskog i sistemskog pristupa bira sistemski pristup“. „Njonjo“ (uvriježeni i malo posprdni nadimak Gordana Jandrokovića) je „zli lažov koji je optužio Zlatu Đurđević da je državni izdajnik“. To Jandroković nije rekao; rekao je da HDZ neće podržati izbor Zlate Đurđević zbog njenog javno izrečenog stava da je odluka o izručenju Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu 2014. godine, bila kršenje postojećeg hrvatskog zakona, te suprotna sudskoj praksi VSRH i Suda EU. Đurđević je svoje stručno mišljenje pravno argumentirala i istinitost tih argumenata lako je provjeriti. Jandrokovića se tu moglo i može i te kako kritizirati da trenutačnu političku podobnost nameće kao kriterij da li se neki stručni stav smije izreći ili ne.

Sve to, nažalost, Milanović nije iskoristio. Umjesto toga počeo se nabacivati uvredama na svakog tko bi kritizirao njegov način javne komunikacije. Tako je Žarko Puhovski postao „udbaški doušnik“, Sanja Sarnavka je „licemjerna i dvolična u svom paradnom aktivizmu“, Branko Smerdel, profesor Ustavnog prava u mirovini, je „lažac koji za sitnu banku u lopovskom Jutarnjem listu priča gluposti“, Dejan Jović, profesor s Fakulteta političkih znanosti, je „Pupovčev kumrovečki podrep koji me na internetu na engleskom prljavo denuncira da sam (..) Pupovca nazvao ‘prljavim’’ te još pokvareno insinuira da sam nešto slično (‘prvo sapun, onda parfem’) nedavno govorio za BiH“, …

Nije jasno kakve to više veze ima s izborom predsjednice/ka VSRH, odnosno s kritikom funkcioniranja hrvatskog pravosuđa. Kao da je ova svađa, koja urušava civilizacijski nivo komunikacije u društvu, postala sama sebi svrhom.

Eskapade predsjednika Milanovića svakim su danom sve inventivnije, da bi se, koji puta, spustile na nivo birtijskog prepucavanja:

– „Ja sam orao, Plenković je nilski konj koji papa lopoče, no može biti opasniji od hijene.“

– „Ajde Plenkoviću, dođi da izmjerimo čiji je veći. Možeš povesti i Njonju, slobodno zbroji i njegov.“

Ovaj „friški“ doprinos predsjednika Republike raspravi oko izbora predsjednika VSRH podsjeća malo na priču koju je ispričao današnji sudac Vrhovnog suda, tvrdeći da je događaj autentičan: U malom mjestu u Zagorju prekršajni sudac sudi trojci mještana koji su se potukli u birtiji. „Opišite kako se to dogodilo“, kaže sudac konobarici koja je pozvana kao svjedokinja. „Pa dečki su se znapili i počeli svaditi čiji je veći. Izvadili su ih i stavili na stol i merili.“ „Čekajte malo, šta su stavili na stol? Penise?“ „Ma kakve peneze gospon sudec! Kurčeve su stavili, a ne peneze!“

Ostaje za vidjeti da li će od ovih prijepora u vrhu vlasti biti ikakvih „peneza“, makar malog poboljšanja funkcioniranja hrvatskog pravosuđa. Za sada smo navikli da „raja“ obično dobije ono drugo.

tacno