MARIJA MAGDALENA jedan je od onih novozavjetnih likova koji je pretrpio totalno iskrivljenje, ali je upravo u tom obliku nosila jednu moćnu poruku i za nevjernike. Sve dok se napokon i sami kršćani nisu odrekli ideje koju je ona utjelovljavala, pa su sadašnje Magdalene tek puka senzacionalna tema za najgore medijsko žutilo.
Od bogate Židovke do riđokose prostitutke
Novi Zavjet nam o Mariji Magdaleni ne kaže puno. Ono "Magdalena" vjerojatno znači da je iz galilejskog sela Magdale. Navode je među ženama koje su Isusa i učenike materijalno pomagale, što bi impliciralo da je bila dosta imućna.
Za nju se dalje veli da je Isus iz nje istjerao sedam demona – što god mu to značilo. Spominje ju se među ženama koje su promatrale Isusovo raspeće, a posebno je poznata po tome što je prva pričala o Isusovom praznom grobu. Sve su to detalji o kojima se i danas naširoko raspravlja, ali postoji dosta jak konsenzus da se radi o povijesnoj osobi. I to o osobi kojoj novozavjetna Evanđelja uvijek daju dosta počasno mjesto. Posebno su je cijenili gnostici (koji nju osobno nisu nikada poznavali), pa joj čak i posvetili Evanđelje po Mariji.
A onda je za Božić 591. godine Marija Magdalena postala prostitutka i jedan od simbola kršćanstva.
Simbol promiskuitetnih žena
U svojoj propovijedi papa Grgur I. napravio je (re)miks od tri novozavjetne osobe – Marije Magdalene, Marije iz Betanije (sestre od Lazara) i neimenovane grešnice koja je Isusu pomazala noge skupocjenom pomašću. Njih tri je papa spojio u lik Marije Magdalene i od tog trenutka bogata Židovka, ugledna u ranoj zajednici, postala je simbolom prostitutke (ili promiskuitetne žene) koja se obratila Isusu svim srcem i postala svetica.
Tako je priča o njoj postala puno zanimljivija, pa su je i mnogi umjetnici često slikali, gotovo uvijek s riđom kosom – što je potaknulo i predrasude društva prema ženama crvene kose.
Zamijetite da se u legendi naglasak stavlja na žensku promiskuitetnost, kao da muškarci uopće nemaju problema sa seksualnim ćudoređem. Uz to, ne samo da se prostitucija smatra grešnom, nego se implicira isključiva krivnja samih prostitutki. Ispada da se muškarci, kao njihove mušterije, ne bi nikada nepoćudno ponašali da ih nisu na to namamile perverzne i pokvarene žene. Sjetite se da u priči o bludnome sinu stariji brat veli kako je ovaj spiskao imanje na bludnice. Opet jadan dečko u raljama preskupih noćnih dama.
Od kurve do svetice
Bitno je vidjeti da je u kršćanskoj priči prostitutka postala sveticom – i to nakon burnog procesa istjerivanja čak sedam demona (demoni su, naravno, krivi za prostituciju). Mnogim ženama koje su imale svojih seksualnih posrnuća to je kroz povijest samo otežalo teret – one se nisu mogle vratiti u društvo tek tako, kao obične, moralno ćudoredne, one su morale postati svetice, što je za mnoge značilo odlazak u samostan i oproštaj od bilo kakvog normalnog života, ljubavi, seksa, obitelji.
Imao sam prilike i upoznati kršćanke koje su nekoć "moralno posrnule" (jedna od njih se u mladosti slikala gola) – najčešće se postajale fanatične vjernice, s vrlo strogim normama uglavnom smišljenim da se nekako iskupe zbog nestašne mladosti.
A mogu vam odmah izbrojati i koliko sam muškaraca upoznao s istom pričom – niti jednog. Seksualni nemoral i prostitucija u kršćanskom svijetu isključivo su povezani sa ženama, one su tu glavne. Od muškaraca ne valjaju samo homoseksualci, svi ostali su u suštini dobri, možda nekada malo naivni.
Zagušena osnovna poruka
Ipak, treba priznati da je kršćanska legenda o Mariji Magdaleni nosila u sebi i jednu moćnu poruku, onu o milosti prema grešniku. Možda i glavna tajna opstanka kršćanstva nakon svih znanstvenih otkrića jest u toj ideji da apsolutno sve može biti oprošteno. Na stranu s time što sve kršćanstvo smatra grijehom – svakom normalnom čovjeku (koji nije nikada ogrezao u kriminal ili, kako bi neki rekli, još gore, prostituciju), potrebno je da doživi to rasterećenje od svih ludosti i gluposti koje svi počine tijekom svog uobičajenog života. Sve one izdaje vlastitih načela, sve one male prodaje duše vragu, sve nepotrebne sukobe, sve to bismo htjeli nekako skinuti sa sebe.
Nažalost, upravo tu poruku zagušili su sami kršćani koji se prije svega bave kako da osude one koji se ne uklapaju u njihovu viziju ćudoređa, pa im je najbitnije donijeti zakone koji će zabranjivati nekršćansko ponašanje.
Humanisti jedino praštaju
Kada kritiziraju loše društvene prakse (što prostitucija definitivno jest) kršćani pristupaju temi jednostrano i s dogmatskom pozicijom da su žene glavni krivci (od žene je i grijeh došao). Kad praštaju, kršćani to skupo naplaćuju – netko mora proći radikalnu pokoru i nikada se više ne vratiti među obične ljude. Može bivša prostitutka biti čistačica ili, još bolje, časna sestra, pa da tako otplati ono što se vidi kao strahoviti grijeh.
Ali da ona sada bude psihologinja u Centru za socijalnu skrb, to ne ulazi u glavu ni uglednoj psihologinji Mirjani Krizmanić, ni redakciji Slobodne Dalmacije (čija isprika i dalje preskače ključni problem javnog prozivanja, a da ne znate ni sami zbog čega).
Praštaju jedino humanisti, ljudi koji smatraju da su za prostituciju puno krivlji svodnici i "mušterije" nego same prostitutke. I da se prostitutke trebaju rehabilitirati trajno i potpuno, bez ikakvog daljeg spominjanja. One su u toj cijeloj priči najčešće samo žrtve.
Na kraju, ta cijela kršćanska tradicija o grijehu, kazni i otplati završila je točno tamo gdje i zaslužuje – u žutom novinarstvu.
index
