Koliko su Andreju Plenkoviću i HDZ-u predsjednički izbori važni pokazalo je da će pred izlazak na birališta umirovljenicima biti podijeljeno po osamdeset eura dodatka na mirovinu. U skladu s klerikalnom tradicijom režima, taj novac se naziva božićnicom. Biva, proviđenjem Božjim potrebitima ga pod jastuke i pod staračke pelene donosi tek rođeni djetić.
Novac koji se pred kraj godine podijeli ljudima, a biva to u ozbiljnim poduzećima i ozbiljnim i razvijenim kapitalističkim državama, kao što je bivalo i u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, u pravilu je dio neplaniranog proračunskog viška. Takav višak spoj je štedljivog, konzervativnog poslovanja, i čiste sreće. Recimo, nije bilo poplava, požara i ratova, nije bilo masovnih štrajkova, zemljotresa i tržišnih slomova, pa se pojavilo više novca nego što je planirano. Umjesto da ga prelije u vlasnički profit, institucija, poduzeće, mirovinski fond ili država, na kraju godine dijeli ga sa svim ljudima. Do zla boga romantično!
Međutim, u Hrvatskoj nema proračunskog viška. Tako je utvrđeno jesenas. I nema osnove da mali Isusek potrebitima u pelene za inkontinenciju zadjene osamdeset Plenkovićevih eura. Pogotovu ne postoji osnova ni način da on to učini mimo volje Sabora, golom i sirovom voljom prvoga svog apostola – ili gojenca, kako bi to kazao predsjednik Republike – Andreja Plenkovića. Osim jedne osnove i jednog načina, koji pripadaju žanru ratnog budžetiranja. Naime, Vlada je ustanovila da ima pravo da 98 milijuna eura umirovljenicima podijeli po osnovi saniranja “posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi uslijed agresije na Ukrajinu”, a da o tome Sabor nema pravo glasa. Diktatorska ovlast kojom se Plenković koristi da bi smekšao tvrda penzionerska srca da na predsjedničkim izborima daju glas za Dragana Primorca, nešto je o čemu bi nam mogli naširoko pripovijedati naši susjedi i prijatelji iz Srbije. To, naime, pred izbore radi i Aleksandar Vučić, i jednako tako neki tamošnji HRT – a HRT su u Srbiji novinski tabloidi – jednokratne predizborne dodatke na mirovine predstavlja kao osobnu odluku i dar miloga vođe.
Stvar s novcem nije, međutim, jednostavna ni jednoznačna. Plenkovićevo darivanje umirovljenika po osnovi rata koji se vodi u Ukrajini, a u kojem ne sudjeluju ni Europska Unija ni sitna Hrvatska u toj Uniji, nije jednostrana razbojnička gesta, kao što bi se na prvi pogled moglo učiniti. Kada vam netko daje novac koji niste zaradili ili na koji nemate formalno pravo, kad netko novcem pokušava otkupiti vašu čast i dostojanstvo, to nikad nije, i ne može biti, jednostrana gesta. Ne postoji, naime, mogućnost da vi taj novac makar i nevoljko uzmete, ili da ga uzmete samo zato što niste u prilici da ga vratite, a da ostanete časni i dostojanstveni. Nema šanse da hrvatski umirovljenici zafrknu Plenkovića tako što neće glasati za Dragana Primorca, pa da na taj način sačuvaju čast i dostojanstvo. Za koga god da glasaju, Plenković im je i jedno, i drugo za budzašto otkupio.
Uzimajući novac po osnovi saniranja “posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi uslijed agresije na Ukrajinu” hrvatski umirovljenici postaju ratni profiteri. Mislite li reći kako osamdeset eura i nije neki naročit profit, imajte na umu da zlodjelo ratnog profiterstva ne podliježe mirnodopskim mjerilima, i da zapravo i nije riječ o samo osamdeset eura. Svaki naš umirovljenik, koji je svjestan ili nesvjestan činjenica da mu je na račun uplaćen novac za saniranje “posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi uslijed agresije na Ukrajinu” na ime svoga ratnog profiterstva uzeo je svih 98 milijuna eura, a ne samo tih osamdeset, koliko je njemu osobno uplaćeno. Toliko je, naime, iznos njegova parazitiranja na krvi i stradanju ukrajinskog naroda. Činjenica da on to nije uzeo sam, nego je u njegovo ime taj novac ukrajinskom jadu i sirotinji, narodu koji gori pod ruskim ognjem i mrzne se na ruskoj zimi, uzeo Andrej Plenković, ne čini svakoga našeg umirovljenika i svaku našu umirovljenicu manjim ratnim profiterima. Ne postaje se razbojnikom samo tako što se svojeručno opljačka drugi čovjek. Građanin postaje razbojnikom i tako što na izborima da glas onome tko će to učiniti u njegovo ime. Pritom je manje više svejedno hoće li demokratski izabrani predstavnik opljačkani novac podijeliti s građaninom koji je za njega glasao. Taj građanin postao je razbojnik, jer je za razbojnika glasao.
Ako u sebi još uvijek imate sačuvan moralni refleks, makar i kao oblik atavističke praznovjerice ili religioznosti, morali biste se užasnuti kad premijer i Vlada počnu dijeliti božićnice iz fonda ratnog profiterstva i parazitiranja na ukrajinskoj nesreći. Mora da postoji nešto u vama, što vam govori da će se zlo kojem upravo svjedočite vratiti vama i vašim bližnjima, jer je učinjeno u vaše ime i jer ste vi sami za njega odgovorni. Ne možete za ovo nikoga drugog okriviti. Ili ćete se pobuniti protiv onog tko razbojnički postupa u vaše ime, pa ćete, u najmanju ruku, poći na Markov trg i pred Plenkovićevim policijskim čuvarima spaliti svojih osamdeset eura – a oni će vas uhititi, jer zabranjeno je uništavati novčanice! – ili ćete, kao i toliko puta do sada, zapasti u hrvatski postdemokratski stupor, pa ćete razbojničko postupanje premijera i Vlade protumačiti na takav način da crno najednom postane bijelo, a da bijelo bude crno, da razbojnici ponovo postanu heroji i istinski kršćani, a da istinski kršćani i heroji budu Sotonine sluge, komunisti i Jugoslaveni. Čudo jedno što ste sve u stanju učiniti da biste obranili obraz i čast najgorih razbojnika, nad čijim ste se postupcima prethodno užasnuli i zgadili!
I onda, zašto je Andreju Plenkoviću i HDZ-u toliko stalo da njihov kandidat pobijedi na predsjedničkim izborima da su u njegovu kampanju uložili 98 milijuna ratom okrvavljenih eura? Zašto im toliko smeta Zoran Milanović, koji niti ima ovlasti i načina da se protiv njih efikasno bori, niti je sam po sebi uzor vrline pred kojom bi razbojnici ustuknuli? Takva pitanja obuzimaju nas koji se bavimo pripovijedanjem priča. Ili pripovijedanjem svijeta. Zoran Milanović je u priči svjedok, antagonistička figura, ili, kako on to dobro formulira, slobodno malo galsko selo, usred pokorene Galije. Ako bi nestalo njega, ili ako bismo se vratili u vrijeme kada se mokra porno-starleta valjala pokraj Putina u svečanoj loži stadiona Lužnjiki, nestalo bi i priče, i svi bismo postali jedno, ujedinjeni u beščašću i razbojništvu. Milanovića Obelixom i Asterixom ne čine njegova snaga ni hrabrost, kao ni svi njegovi talenti, pa čak ni taj da je rječitiji i maštovitiji od svih svojih neprijatelja zajedno. Njega moćnim čini to što je svjedok. Njegova stvarna snaga mane su i opačine njegovih neprijatelja. Svako njihovo razbojništvo po jedna je nova njegova vrlina. To je ono zbog čega je Andreju Plenkoviću i HDZ-u, te pikljevima i zaporcima njihova režima, Ivanu Turudiću i Miroslavu Šeparoviću, tako stalo da likvidiraju Milanovića. To je, uostalom, ono zbog čega je i Aleksandru Vučiću stalo da u ama baš svakoj općini u Srbiji vlada HDZ, tojest SNS.
Spektakularnu tezu da je Plenkoviću, da na svoj način vlada, potreban upravo Zoran Milanović smislili su kancelarovi stručnjaci za odnose s javnošću i režimske novinardžije iz Sabah cajtunga. Osim što će njome relativizirati eventualni Primorčev poraz na izborima, njome se prikrivaju nedemokratske strategije vladajućeg režima u Hrvatskoj i nastoje se sasvim deranžirati i obezvoljiti njegovi mogući protivnici. Pritom se, s tobože objektivističkih pozicija, kani ustvrditi da su svi isti, da je sve isto, da je politika po svemu pogana i prljava, te da od sudjelovanja u njoj valja dići ruke. Dići ih, naravno, u slavu i u korist onih koji vladaju! Zoran Milanović je u svemu tome grdna smetnja, jer ga i najveće ništarije među kancelarovim stručnjacima za odnose s javnošću ne uspijevaju deaktivirati. On je, ali doista, taj Obelix i taj Asterix, i to posljednje maleno hrvatsko selo u beskraju okupiranih teritorija, jer on silom prilika i mimo svog dara i svoje vrline nastupa kao svjedok demokraciji u Hrvatskoj, a onda i svjedok one časti i dostojanstva koje Andrej Plenković kupuje krvavim ukrajinskim novcem. (Što, međutim, ne znači da se na predsjedničkim izborima, u obranu svjedočenja, mora glasati za njega, a ne za Ivanu Kekin ili Mariju Selak Raspudić…)
