Ima glumaca koji i dalje igraju, ali više ne glume. Tome ih vodi njihov način. Pamtimo, primjerice, Ljubu Tadića, Slobodana Perovića, Pavla Vuisića. Pamtimo Fabijana Šovagovića i Ivicu Vidovića. Oni koji ne bi bili sasvim sigurni što gledaju dok njih gledaju, govorili bi – ali, opet, ne bez strahopoštovanja – da su oni svugdje, u svakom filmu, isti. Drugi bi objašnjavali na drukčiji način, ali jedno bi ostajalo neobjašnjivo: kako mogu odigrati tolike likove, kako mogu predstavljati tako različita lica, naravi, karaktere, a da više ne glume? I u kojem se to trenutku zapravo dogodilo, u kojoj predstavi i kojem filmu, da su prestali glumiti… Ali svaki od njih bi, tako ne glumeći, već samim svojim prisustvom ispunio kadar i napučio pozornicu.
Ksenija Marinković kao da se od nekih doba, teško je reći kada je to bilo, priključila tom nizu u nas redom muških glumaca. Nije do toga što bi takav način igre bio specifično muški, nego do toga što je zbog dramaturgije i rasporeda uloga u ovdašnjoj stvarnosti i fikciji glumicama još mnogo teže da igraju, a da ne glume.
Film “Da li ste videli ovu ženu?” (hrvatski bi se to reklo: “Jeste li vidjeli ovu ženu?”) u danima je oko Uskrsa 2023. povremeno znao zaigrati u zagrebačkoj Kinoteci. Baš je trebalo pripaziti da ga se ulovi. Nas dvoje uspjeli smo na Veliku subotu, u gluhi katolički dan, bez zvona i predstava, u četiri popodne. Odvajkada savršeno doba za kino: unutra desetak, možda i svih dvadesetoro ljudi, možda za unutarnji mir i malo previše poznatih. Na kraju filma, osamdesetak minuta kasnije, nakon što smo pomno ispratili i posljednju zahvalu na špici, s nama u dvorani ostao je samo jedan gospodin. S prvim odjavnim slovima na platnu svi su nahrupili van. Možda to i nije dobar znak.
Mi smo ostali ne samo zato što oboje volimo čitati te zahvale, svega se tu pročita, kao što u starim američkim filmovima volimo tragati za našim prezimenima, nego prvenstveno zato što nas je film prikovao za sjedala. Poslije je, za čajem, ona prva govorila, pa je rekla: “Ne znam što je ovo bilo, ali mogla sam i četiri sata gledati, a da se ne pomaknem.” Ja mislim, pa sam eto i rekao, da je bilo ovo: nestala je neka žena, ime joj je Draginja Marinković, nestala je neka sasvim obična žena, socijalno deklasirana, u civilizacijski deklasiranom društvu. Iz retro reportaže za popodnevni televizijski dnevnik sve o njoj saznajemo, a zapravo ne saznajemo ništa, dok gledamo inserte iz stana u kojem je živjela, a koji se sad renovira. Riječ je o jednoj od onih priča, koje na fotokopiranim listovima papira, formata A4, mjesecima blijede po banderama i na oglasnim pločama oko gradskih tržnica. Na tim potražnicama jednako se mogu naći fotografije nestalih staraca i starica, kao i kućnih ljubimaca. Oni neće biti pronađeni, ali ne pokreće to priču filma “Da li ste videli ovu ženu?”. Pokreće je nešto što više uznemirava: o njima se ništa ne zna! O Draginji se ništa ne zna!
I onda poteče film, poteče Draginjina pripovijest bez stvarne pripovijesti, razložena u tri moguće verzije i tri različite egzistencije jedne istovremeno nestale i nevidljive žene. Moglo je, u pravu si ti, biti i trideset i tri, i tristotrideset i tri, verzije Draginje, jednako hipnotizirano bismo nas dvoje gledali ovaj film. Naravno, svaku od tristotrideset i tri Draginje morala bi odigrati Ksenija Marinković. Savršena u svakom trenutku igre, a baš nikad, nijednoga jednog časa, niujednom kadru, nijujednoj sceni nije zaštićena glumom. Nije zaštićena ničim što bi učinilo distancu između njezine privatne osobe, pa čak i privatnoga njezinog tijela, i onoga što igra.
Pripovijest o nestaloj Draginji Marinković u svakoj je svojoj zamisli groteskna. Kakva će biti nego groteskna? I što vam kroz glavu prođe kad vidite fotokopiranu crno-bijelu sliku, kao za osobnu iskaznicu, ispod natpisa: Traži se! Groteskno je zato što je izvan svake stvarnosti, čak i izvan fikcije koja se na stvarnost obazire, nego predstavlja maštu onoga (ili one) koji zamišlja tko je bila Draginja i što se s njom dogodilo. A opet, groteskna je i svaka pretpostavka o sudbini nestale žene u jednome civilizacijski deklasiranom, disfunkcionalnom društvu.
Možda je Draginja honorarno radila prezentaciju usisivača za domaćinstvo, možda je bila medicinska sestra, koja u bolnici pozajmi novorođenče i preko oglasa nađe lažnoga muža, za na pola dana, pa da se tako sretna i porodična pokaže video linkom nekim svojima koji su se iselili u Australiju, a možda je Draginja naprosto pukla i otisnula se u beskućnike? Možda Draginja s mlađarijom, obijesnom, nesretnom i izgubljenom, divlja po noćnom klubu? Ksenija Marinković odigrat će, i to tako da ne glumi, sve pretpostavke iz scenarističke mašte, koje lako urastaju u maštu gledatelja, pa postaju gledateljske pretpostavke. A da bi stvar mogla biti uvjerljiva, ono što nastaje iz pretpostavke i mašte u ovom slučaju mora biti prikazano u hiperrealističnom i krajnje ekspresivnom ključu. Ništa ne smije biti stilizirano da bi bilo podnošljivije. Ovo je ženska i ljudska pripovijest bez anestezije.
Film “Da li ste videli ovu ženu!” njegovi autori započeli su kao školski rad na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, i snimali ga godinama, vjerojatno bez realnih izgleda da ikada bude dovršen. U neka doba, bit će da su zadovoljili školske obaveze pomoću onoga što su napravili, ali su, valjda, željeli film. I onda su samo nastavili Kseniju Marinković, veliku hrvatsku i jugoslavensku (ili zvuči ljubaznije: regionalnu) kazališnu i filmsku glumicu, dovlačiti iz Zagreba u Beograd, da snima nove i nove scene, koje će biti ugrađene u priču. Kako su prolazile godine, glumica se mijenjala – ipak nije vodila računa da zarad jednoga studentskog filma što duže ostane ista – tako da se, sasvim sigurno, moralo mijenjati i nešto u priči, tojest priča se morala transformirati u skladu s načinom stvaranja filma. Autori Dušan Zorić i Matija Gluščević su, međutim, savršeno uspijevali da to vrijeme upletu, upjevaju, upišu u film. Za koji je, opet, sasvim nevjerojatno da je ikad dovršen.
Pritom, ništa od svega što su napravili ne bi bilo moguće da Ksenija Marinković nije pristajala na sve. U toj igri bez glume, ona im je dala baš sve, da oni od toga načine ono što im treba. U vrijeme savršenih noseva, botoksiranih glumačkih lica, naglašenih jagodica, priklanih podbradaka, reformatiranih sisa, rodno i politički korektnih krupnih planova, Ksenija Marinković došla je da odigra Draginju Marinković u svom jadu i očaju nestaloga, neprisutnog i nevidljivog svijeta, koji i dalje postoji u sjeni te fizičke, metafizičke i ideološke savršenosti. Ona gola kopa po kontejneru, ona iz tuđe, pa iz svoje dojke cijedi mlijeko, ona autistično pleše u šlafroku, pokraj lude cure i njezinog bivšeg dečka koji ima veliki… I cura mu ga pokušava izvaditi, da pokaže Draginji. U tom mraku, međutim, nema ničega lažnog, sve je istina, strašna i smiješna u tom užasu.
“Da li ste videli ovu ženu” pametan je, duhovit, strašan i povremeno do suza ganutljiv film. Recimo, scena u kojoj Draginjina figura blijedi, ali ona ostaje prisutna, iz daljine se smije, jedino tad se smije, tad kad je nema… Ili ta nevjerojatna scena komunikacije s onim rođacima iz Australije, koja prikazuje potpunu, pustošeću laž svega, ali istinu ljudskog očaja. I u toj Draginjinoj sveprisutnosti, u tom nizanju mogućih egzistencija i sudbina, ona kao da se pretvara u Superdraginju, u superjunakinju koja svojom posvemašnjom prisutnošću pobjeđuje život. Draginja je kraljica nevolje. Draginja je Ksenija Marinković u ulozi i igri koja je, barem u našim suvremenim kinematografijama i kulturama, apsolutno neusporediva. Nitko ovo nije radio ovako! Nitko nije bio ovo! Ovaj ludi mali film jednom bit će važan.
Lice Ksenije Marinković cijeli jedan je kontinent, koji je u stanju izraziti sve misli i osjećaje likova koji ga naseljavaju. Milijuna žena i muškaraca. Ksenija Marinković može sve, a čini se da ne radi ništa. I svejedno to sve ostvaruje. Nevjerojatno, posve nevjerojatno! Koja divna, pametna žena, kakva glumica!
