Premijer Plenković i ministar Marić – da imaju iole suverenističko-orbanovska, domoljubna, a ne politikantski-kvazieuropska muda – pitali bi građane o tomu kako im je postupati kad se od njih traži tzv. obiteljska solidarnost na nacionalnu štetu, savjetovali bi se s našim ekonomistima, pa bi ljudima pokazali računicu: tzv. obiteljska solidarnost sa Zapadom i proturuske blokade će vas dugoročno koštati toliko, a ono (orbanovsko) „uzdaj se u sé i svoje kljuse“ toliko. Pa bi građani koji ih plaćaju znatno više no što su zaslužili odlučili palcem gore ili dolje žele li plaćati jeftinije energente i hranu, time i stati na rep uvoznoj inflaciji, ili su za mahanje mazohističkom šakom Putinu ispred nosa („Uh, taj dosadni komarac!“ – čuje se iz Kremlja), pa iste energente i hranu kupovati skupo, skuplje i sve skuplje. Dugoročno. Da bi, je li, bildali Bidenov ego i rušili Putina na europskom i svjetskom tržištu (sic transit). To je već sada, što bi, je li, rekao Ethan Hunt – mission impossible. Ruske snage ne mogu izgubiti rat za Donbas i Krim koje su faktički već pripojili svojoj ionako najvećoj zemlji na svijetu, a unatoč zapadnim tzv. sankcijama dnevno inkasiraju blizu milijarde eura samo od prodaje nafte i plina: što Uniji, što ostalima u svijetu. Uključivo sâm SAD, čiji se žitelji – pogođeni najvećom inflacijom nakon Drugoga svjetskog rata, blizu 10 posto – voze na indijski benzin s najmanje 25 posto zakonom dopuštene ruske ugljikovodične sirovine.
Piše: Marijan Vogrinec
„Situacija je kompleksna i zaista je teško predviđati bilo kakve trendove“, tvrdi vladin potpredsjednik i ministar financija Zdravko Marić u povodu izvješća Državnog zavoda za statistiku (DZS) o rastu inflacije u svibnju za 10,8 posto na godišnjoj razini, što je najviša ta stopa otkad DZS prati inflaciju u RH. „Nove ćemo mjere za ublažavanje inflacije i daljnjeg rasta cijena energenata i hrane te pomoći gospodarstvu donositi ovisno o razvoju situacije i mogućnostima. Postoji jako puno inicijativa, sve je na stolu, pa vlada sve to uzima u obzir, ali cijelo vrijeme mora gledati širu sliku.“ Prevedeno, kud’ svi eurounijski Turci, osim Mađara, tu i hrvatski ćelavi Mujo. Ili, gdje „draga Ursula“ i „dragi Charles“ (iz Plenkovićevih dopisa) okom – za kažiprstom „pospanog Joea“ – tu hrvatski premijer i njegov državni blagajnik skokom. Jer, štono se kaže u svjetonazorski „osviještenom“ taboru: obitelj je nukleus zdrave zajednice. Naravno da i eurounijska ima i mater i pater familiasa, a hrvatski premijer i državni mu blagajnik su u tzv. obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada (doduše, kao topovsko meso u tuđim ratovima i izvor resursa za bagatelu, sic transit) vrlo su dobro odgojena djeca, pa…
Marić stoga nije zaboravio izvijestiti novinare nakon vladine sjednice da je Europska središnja banka (ECB) neki dan „protuinflacijski“ (sic transit) reagirala najavom povećanja referentnih kamatnih stopa za 0,25 posto već u srpnju te još jednim povećanjem u rujnu stopom koja će ovisiti „o daljnjem razvoju situacije s inflacijom“. Ministar Marić nema ništa protiv činjenice da je to ECB-u „glavni alat u borbi za ublažavanje posljedica inflacije“ ili, drugim riječima, inflaciju će se „suzbijati“ rušenjem životnog standarda građana (sic transit), što se domino efektom prenosi na banke u RH i izravno povećava kreditne rate hrvatskim dužnicima. A banke su, osim Hrvatske poštanske (HPB), banke-kćeri neolicine banaka zemalja EU-a tzv. prve brzine, koje masne profite iznose u svoje matične države. Osim što u zemlji poslovanja brzinski, po potrebi, posuđuju kešovinu kad vladi zaškripi, toleriraju vrlo skupa tzv. prešutna prekoračenja na tekućim računima, široke su ruke na brzim, tzv. nenemjenskim potrošačkim kreditima i sramotno prodaju „nenaplative“ dugove lihvarskim agencijama (tzv. faktoring društvima, koja ne podliježu bankarskim paragrafima), sve te strane financijske ustanove simbolično ili uopće ne ulažu u hrvatsko gospodarstvo niti jačaju životni standard građana zemlje u kojoj posluju.
Skuplji bankovni krediti
Bankama itekako sada raste odgovornost zbog inflacije koja je izmaknula kontroli, enormnog rasta cijena energenata i hrane, pucanja opskrbnih lanaca za koliko-toliko uredno funkcioniranje gospodarstva, velike ugroze zaposlenosti, BDP-a, etc. Kad su novinari pitali državnog blagajnika ima li razloga strahu da će za koji tjedan doći do znatnog porasta rata kredita građanima – o tomu su neke financijske ustanove već izvijestile klijente – Marić je odgovorio da „osobno nije dobio takvu obavijest“ i da je to „prije svega pitanje za banke i HNB“. Na vladinoj internetskoj stranici pak piše: „Iz razgovora s predstavnicima ESB-a, kao i domaće financijske industrije, Marić zaključuje da, bez obzira na trendove koji idu povećanju kamatnih stopa, ta dinamika ‘nije toliko značajna’. Pritom, pojasnio je da su svi oni koji imaju fiksirane kamate na postojeće kredite ‘de facto’ zaštićeni. Rekao je i da situaciju s rastom kamatnih stopa ne bi trebalo povezivati sa slučajevima kredita u švicarskim francima u prošlosti“. Oni s nešto boljim pamćenjem, barem dva-tri mjeseca u rikverc, sjetit će se kako su premijer Andrej Plenković i financijski ministar Zdravko Marić, uz glasnu potporu guvernera HNB-a Borisa Vujčića, skorašnjega boli glava plaćenog činovnika ESB-a, uvjeravali domaću javnost da inflaciju drže pod kontrolom, imaju alate za obuzdati poskupljenja, energenti i hrana neće biti u pitanju, itsl., a sada sasvim druga priča. Zastrašujuća.
Cijene na svjetskom tržištu rastu, zbore njih dvojica, pa i kod nas. Kao da je to normalno, a sasvim je nenormalno. Nije tako moralo biti da je makar u Banskim dvorima bilo pameti koliko nije. Sve je na vladinom stolu, a to „sve“ zapravo znači – ništa. Ne znaju ti ljudi, jer su im gospodarstvo, reforme i životni standard sugrađana zadnja rupa na karijetnoj svirali. Ekonomski analitičar Damir Novotny tvrdi da su vladine mjere plagijat tih što su se pokazale neuspješnim, kontraproduktivnima još u krizno doba nedugo uoči raspada bivše SFR Jugoslavijetako da ni Bijedna Naša ne može očekivati ništa bolje. Mađarski premijer Viktor Orbán posegnuo je za „protinflacijskim“ zamrzavanjem cijena energenata i hrane sve do 1. listopada, što u ekonomskoj računici također nema smisla, jer će netko morati kad-tad platiti razliku između zamrznute i inflacijom nabildane cijene, koju se u određenom razdoblju političkom odlukom nije uzelo u obzir. No, Orbán je u prednosti u odnosu na ostale članove eurounijske tzv. obitelji: unatoč gromoglasnom protivljenju i EU-a i cijelog Zapada, koji su na kraju popustili, nije se za račun zapadnih tzv. sankcija Rusiji i rata u Ukrajini odrekao brat-bratu 35 posto jeftinijeg no na svjetskom tržištu ruskog plina i nafte.
Lani je u trosatnom razgovoru s Putinom u Moskvi obnovio dugoročne ugovore o opskrbi strateškim energentima za mađarsko gospodarstvo i stanovništvo, plinovod Družba radi punom parom, a velika mađarska njiva ionako proizvodi dovoljno svakovrsne hrane i za domaće potrebe i za izvoz, pa… Svaka čast politici, ali od nje se ne živi, samo se može nastradati. To u Banskim dvorima ne znaju, pa bi Plenković mogao otići u Budimpeštu – umjesto beskorisno, skrivečki 12 sati vlakom u Kijev, sic transit – pa pitati kolegu Orbána što mu znači kad je u povodu šestog EU-sankcijskoga tzv. naftnog paketa poručio Bruxellesu: dragi moji, mi jesmo braća, ali kese nam nisu sestre. Blokada ruskog plina i nafte bi koštala mađarsko gospodarstvo 18 milijarâ eura, a „mi više nemamo more“ za tzv. diverzificirani dobavni pravac. To pak da će uskočiti RH s Janafom i LNG terminalom u krčkom akvatoriju mačku o rep, zajedno s Plenkovićevim pustim snovima o Bijednoj Našoj kao zapadnoeuropskom energetskom tzv. hubu. Puno je toga zašto i zato koji tom tzv. hubu, je li, stoje na putu. Među inim, grehota je reći – i Mađari. Koji Plenkovićevoj energetici uvjerljivo/bolno stišću mošnje. I dugo će biti tako.
Politika kontra ekonomske računice
Istodobno, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je neki dan, neposredno po potpisivanju sporazuma na energetskoj konferenciji u Kairu o izvozu plina iz Izraela via Egipat prirodnog plina u EU, najavila na Twitteru egipatski, a ne Plenkovićev hrvatski energetski tzv. hub: „Isporuke prirodnog plina iz Izraela do Egipta, ovdje ukaljivanje plina i onda prijevoz do EU-a. Ovo je veliki korak naprijed u energetskoj opskrbi Europe, ali i za Egipat kako bi postao regionalno energetsko središte“. Tko je završio makar dva razreda pučke škole, bez pogreške će vrlo lako izračunati koliko je puta, ne posto, taj plin – od transporta s druge strane Sredozemnog mora do Egipta, ukapljivanja, transporta tim morem uz obalu sjeverne Afrike, kroz Gibraltar, oko Pirinejskog poluotoka do nekog LNG-a u Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili Litvi, pa otkapljivanja i transporta do potrošača – skuplji, duži i nesigurniji (što je s teroristima na Bliskom istoku?) od neusporedivo jeftinijega ruskog prirodnog plina iz bliskog susjedstva za koji već postoji dobavna mreža velikog kapaciteta u plinovodima Sjeverni tok 1 i 2? Politika kontra ekonomske računice.
A tko tjera ekonomski trokirajuću, energetski, prehrambeno i na svaki drugi način samonedostatnumu Bijednu Našu – navodno samostalnu, neovisnu i suverenu državu, koja navodno ima svoj politički obraz i čiju vlast visoko cijeni tzv. međunarodna zajednica – ponašati se baš tako antiorbanovski, na materijalnu štetu svojih građana. Njihovim nježnicima i breskvicama gloginje mlatiti!? Gdje je životnostandardne, antiinflacijske ili koje već logike da HEP, PPD, Ivan Čermak i vrag zna tko sve iz energetske branše trči po naftu i plin na Bliski istok, u SAD (po vrlo skupi ukapljeni plin iz škriljevaca) ili u vražju mater, bogu iza nogu, te račun od kojega boli glava ispostavlja tzv. običnima/malim ljudima? Kolateralno i višestruko nabildane račune za hranu i ine životnostandardne proizvode u čiju proizvodnju, transport i distribuciju ulazi trošak energenata. Zašto (pre)skupo kupovati preko svijeta kad imaš u susjedstvu nafte i plina po volji i najmanje 35 jeftinije, a neobrađenih i agrar-politički zapuštenih njiva, staja, svinjaca, kokošinjaca… da se ne mogu ni prebrojiti? Ima i znanja za sve to iskoristiti i ljudima olakšati/pojeftiniti život, ali nema pameti među onima na državnom sljemenu Bijedne Naše što se busaju u prsa kako su „preuzeli odgovornost“ (sic transit).
Premijer Plenković i ministar Marić – da imaju iole suverenističko-orbanovska, domoljubna, a ne politikantski-kvazieuropska muda – pitali bi građane o tomu kako im je postupati kad se od njih traži tzv. obiteljska solidarnost na nacionalnu štetu, savjetovali bi se s našim ekonomistima, pa bi ljudima pokazali računicu: tzv. obiteljska solidarnost sa Zapadom i proturuske blokade će vas dugoročno koštati toliko, a ono (orbanovsko) „uzdaj se u sé i svoje kljuse“ toliko. Pa bi građani koji ih plaćaju znatno više no što su zaslužili odlučili palcem gore ili dolje žele li plaćati jeftinije energente i hranu, time i stati na rep uvoznoj inflaciji, ili su za mahanje mazohističkom šakom Putinu ispred nosa („Uh, taj dosadni komarac!“ – čuje se iz Kremlja), pa iste energente i hranu kupovati skupo, skuplje i sve skuplje. Dugoročno. Da bi, je li, bildali Bidenov ego i rušili Putina na europskom i svjetskom tržištu (sic transit). To je već sada, što bi, je li, rekao Ethan Hunt – mission impossible. Ruske snage ne mogu izgubiti rat za Donbas i Krim koje su faktički već pripojili svojoj ionako najvećoj zemlji na svijetu, a unatoč zapadnim tzv. sankcijama dnevno inkasiraju blizu milijarde eura samo od prodaje nafte i plina: što Uniji, što ostalima u svijetu. Uključivo sâm SAD, čiji se žitelji – pogođeni najvećom inflacijom nakon Drugoga svjetskog rata, blizu 10 posto – voze na indijski benzin s najmanje 25 posto zakonom dopuštene ruske ugljikovodične sirovine.
Pa „pospani Joe“ lomi rukama: „Izdali smo naftnim kompanijama 9000 dozvola za bušenje tla u potrazi za naftom, a oni ne buše, jer mnogo više zarađuju time – da ne buše!“ Tankeri s blokiranom naftom (iranskom, ruskom, venezuelanskom) nasred mora i oceana (npr. uz obalu zapadne Afrike, u Sredozemlju, Crnomu moru…) pretaču „zabranjeno“ tzv. crno zlato, isključuju GPS uređaje, etc. i dostavljaju naftu kupcima. Grčki su brodari, čiji su prihodi važni državnom proračunu kao turizam hrvatskom, protiv šestog, naftnog EU-paketa tzv. sankcija, a premijer Plenković pak ne znâ bi li piškio ili kakio u vezi s tajanstvenim tankerom ARC1, kojemu se od 10. svibnja – kad se usidrio između Rijeke i Omišlja na Krku nakon što je pod panamskom zastavom triput prokrstario Jadranom – nitko ne usudi ni prići jer u tovarnom prostoru zapremine 57.664 tone navodno prevozi iransku naftu. Za hrvatskog naftnog šeika Ivana Čermaka i Janaf? Vražja stvar je, je li, ekonomska računica u kojoj je profit bog, a ostalo su bajke o tomu kako se kvrgi blata može udahnuti ljudska duša.
Kijev pod nuklearnom gljivom
Ruski ministar vanjskih poslova, bit će tomu već dva mjeseca, ironično je komentirao zapadne tzv. sankcije svojoj zemlji: „Mi smo pod sankcijama već desetljećima i svejedno lijepo napredujemo, najjača smo nuklearna sila na svijetu, a zapadni političari će morati objasniti zašto će im zbog novih sankcija Rusiji građani biti sve siromašniji i nesigurniji“. I to se već događa: inflacija je izmaknula svakoj kontroli, recesija globalno kuca na vrata, cijene energenata i hrane su poput balona napunjenih helijem puštenih niz vjetar, ne nazire se kraj ukrajinskom ratu u koji SAD/EU dnevno dovlači sve sofisticiranija oružja, huška Ukrajince na masovnu pogibelj i humanitarnu katastrofu, provocirajući nuklearni armagedon u kojemu, recimo, dva hipersonična interkontinentalna Sotone-2 na Uncle Samovu Zapadnu obalu i dva na Istočnu u par minuta brišu SAD s lica Zemlje. Kao da nikad nije ni postojao. Za isti učinak na Otoku kuštravog Johnsona dovoljan je jedan taj projektil čak i s manje od 10 nuklearnih glava od kojih je svakavišestruko ubojitija od američkih obiju zajedno, bačenih 1945. godine na Hirošimu i Nagasaki. Na ruskom nuklearnom ciljniku – ako Zapad uplitanjem u ukrajinski rat prijeđe tzv. crvenu crtu i bolnije nagazi Putinu na kurije oko – već su precizno isprogramirane sve putanje prema glavnim gradovima za izazvati apokalipsu ujastrebovski najpredatorskijih nekoliko EU-zemalja tzv. prve brzine.
Kijev će u tom najekstremnijem, a vrlo mogućem slučaju, prvi nestati u gljivastom oblaku. E da bi Rusija u konačnom dvoboju pustila Zapad da prvi potegne? Neki tzv. analitičari kapaciteta izvjesnog Ivice Mandića, „pretplaćenog“ na Novoj TV prepotentno i uglavnom netočno komentirati ruske vojne „poraze“ i nesposobnost, bahato tvrditi da „Putin blefira kako će upotrijebiti nuklearnu silu protiv Zapada“, da više nije pri sebi, da Rusi čine ratne zločine u Ukrajini, da trpe velike gubitke, ne napreduju, da im se gospodarstvo raspada, a narod i oligarsi se spremaju srušiti režim u Kremlju, itsl. Što uglavnom nema veze sa stanjem na terenu, i u Rusiji. I prije 24. veljače 2022. su pametnjakovići tvrdili da Rusi blefiraju, da neće biti rata, da Putin blefira tzv. vojnim vježbama u blizini ukrajinske granice, koje je uvjerenje pothranjivao i on sâm te uporno opominjao Zelenskog – najodgovornijeg za ratnu i humanitarnu tragediju – te SAD/EU/NATO na tzv. crvenu crtu, čiji prijestup znači rat budući da to smatra napadom na suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ruske Federacije. I dogodilo se. Pa je fitilj inflacije i teške energetske i krize hrane planuo globalno – najteže će stradati ekonomije u EU – i vrag zna hoće li ga, tko, čime i kako ugasiti. E sada se i „pospani Joe“ probudio, pa nešto izvodi pred tv-okom kako je „pravodobno upozoravao Zelenskog na rusku vojnu intervenciju, ali nije želio slušati“. Ni vlastiti ga naftaši ne slušaju, pa švercaju „zabranjenu“ naftu i plin, a Bidenovih 9000 dozvola za bušenje drže u ladici.
Tko šiša krizu kad upravo naftaši i proizvođači hrane itekako zarađuju na njezinu raspirivanju i umjetnom izazivanju nestašica, rizikujući ne samo globalne, masovne socijalne nemire nego i rat. To što Zapad drži blefom Putinove Stone-2 i male nuklearne sotončiće – kakve još nemaju ni SAD niti Kina, ali na njima itekako rade ne bi li smak svijeta bio brži i temeljitiji, jer je hladnoratovska doktrina tzv. ravnoteže straha jastrebovima passé – zgrožen situacijom miroljubiv svijet trpi tsunami digitalnih laži, inflatorno grca i čudi se tko i zašto „blefira“ šestotonskim Strizhom-141 iz sovjetske antike koji neprimijećen, sporovozno, u niskom letu preleti tri NATO-ove države da bi u glavnom gradu RH zviznuo pod studentske prozore, a ovi s Jensom Stoltenbergom na čelu nemaju pojma. Ni o avionu-komarcu, je li, nenajavljenom i nepoznate posade, što je poletio iz Litve i pod NATO-ovim tzv. obrambenim kišobranom letio preko sedam zemalja, malo se zaletio i u Srbiju, te aterirao u Bugarskoj? Ako zapadna vojna alijansa ne može zaštititi Bijednu Našu i Zagreb od „nepoznatog“ drona, kojim ju je očito testirao „netko“ iz Ukrajine (Kijev tvrdi da nije), ne znâ tko to iz Litve do Bugarske buši (ismijava kao i dronom?) NATO-ov tzv. obrambeni štit, a Plenkovićevi tzv. cyber kriminalisti ne mogu zaštititi kupce u trgovačkim centrima od učestalih lažnih dojava o postavljenim bombama, kako onda mirno spavati pri svijesti o Sotoni-2 i ECB-ovu suzbijanju inflacije udarom na životni standard građana? I vjerovati HDZ-Plenkovićevoj vladi da znâ s inflacijom i nekontroliranim poskupljenjima energenata, hrane i života?
Lako je tuđim nježnicima i breskvicama gloginje mlatiti i pravovjerno se, na štetu vlastitih sugrađana, klanjati pred Christine Lagarde, Ursulom von der Leyen, Charlesom Michelom i takvima, čijim obiteljima neće doći glave ni trocifrena inflacija. Politika eutanaziranja inflacije rušenjem životnog standarda stotina milijuna tzv. običnih/malih ljudi je pogrešna, ekonomski zlonamjerna, jer će kratkoročno izazvati nestašice, glad, socijalne nemire, možebitno i rat, pa dugoročno možda neće ni postojati. Gubitnik je čovječanstvo. Tragedija je aktualne hrvatske polit-ekonomske i društvene zbílje u tomu što vlast sluša prve činovnike u Bruxellesu, a ne vlastite učene ljude i životne potrebe svojih građana. Recimo, energetski stručnjak bez premca i bivši ministar Davor Štern argumentirano tvrdi da cijene naftnih derivata rastu brže od cijena sirove nafte. „Manipulacije cijenama goriva na mediteranskom tržištu dovode do toga da kod nas poskupljuje gorivo bez razloga“, tvrdi Štern. „Krajnje je vrijeme za to da se razmisli o stavljanju u puni pogon Rafinerije Rijeka kako bi zadovoljilo potrebe domaćeg tržišta po pravednoj cijeni. Jer, poskupljenje goriva se prelijeva i na druge proizvode i usluge, pa je iznimno važno kontrolirati njegovu cijenu i izbjeći stihiju.“
Sit gladnomu ne vjeruje
A za to je jamčano već kasno budući da mnogi itekako koriste vladinu nesposobnost za učinkovitu kontrolu stanja tako da se i uvođenje eura od 1. siječnja 2023. koristi za bildanje cijena i lov u mutnom. Budući da „friškoga“ Plenkovićeva ministra gospodarstva Davora Filipovića samo on (valjda?) drži autoritetom za resor kojim je nagradio nasmijavanje javnosti (npr. tvornica lijekova za rak u Zagrebu, etc., sic transit) dok se neuspješno kandidirao za gradonačelnika Zagreba, nacionalno općinstvo mu mora dovijeka biti zahvalno na tomu što će on i vlada učiniti za tzv. obične/male ljude pod Plenkovićevim zapovjedništvom. „Stvarno su sve opcije na stolu“, zablistao je pameću iza koje stoji znanstvena titula i to što i kao ministar predaje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. „Živimo u neizvjesnom vremenu. Prema tome, učinit ćemo sve (dakle, ništa; što znači sve? – sic transit, op. a.) što je u našoj moći da svima bude bolje, odnosno da se ovi inflatorni udari ublaže koliko god je moguće. Više nije velik prostor za smanjivanje trošarina iznad minimalne, koju priopisuje EU“. Pa što ako propisuje, a to nije korisno za žitelje RH? Propisuje i Viktoru Orbánu da ne smije uvoziti ruski plin i naftu, pa on odmahuje rukom. Baš kao u još nekim primjerima, gdje suverenistički uvjerljivo pokazuje tzv. obitelji da mu je Mađarska preča od Unije. A Plenkoviću?
„Borba protiv inflacije mora biti apsolutni prioritet“, kazao je predsjednik SDP-a Peđa Grbin uoči sjednice Glavnog odbora, a neposredno nakon Općeg sabora HDZ-a. „I gledaš to (HDZ-ovu euforiju bez pokrića, op. a.) i čini ti se da ti ljudi žive u oblacima, u balonu, kao da nisu svjesni što se događa. Kao da nisu morali ništa kupiti i platiti iz vlastitog džepa. Kao da nisu vidjeli što se dogodilo s režijama, cijenama kruha, brašna, ulja, goriva, energenata i svega što je ljudima potrebno za normalan život.“ Kaže mudar pûk: sit gladnomu ne vjeruje, a mediji iz dana u dan donose vijesti o tome koliko su naudile Putinu zapadne tzv. sankcije i blokada ruskih energenata radi „zaustavljanja“ rata u Ukrajini: „Najjača europska ekonomija (njemačka, op. a.) u šoku: Očekuje ih dvostruko veća inflacija od očekivane i povratak u stanje ’80-ih“, „Simbol jakoga gospodarstva na koljenima“, „Kako se građani nose sa skupoćom, a što čini država“, itsl. Što je ono, bit će dva mjeseca, prognozirao Sergej Viktorovič, a on nije ni Nostradamus niti Vangelia Pandeva Gušterova, čuvena Baba Vanga!?
