Kuda idu mediji

Mediji i novinari su krivi za sve, naročito u vrijeme korona pandemije. Svi su nezadovoljni i kivni na novinare – političari, znanstvenici, policajci, građani, ljevica, desnica, centar, stožer.

Takozvane mainstream, glavne i najveće medije, desnica naziva korumpiranim institucijama i priželjkuje apokalipsu takvog načina masovnog informiranja. „Mi prizivamo dan kada CNN neće više postojati, dan kada će New York Times zatvoriti vrata, a takav je dan moguć,“ kazao je jednom prilikom konzervativni američki novinar Matt Boyle objašnjavajući da je njegov cilj jednostavan, a taj je – potpuno uništenje svih mainstream medija. S druge se strane desničarske medije često opravdano naziva promotorima laži, dezinformacija i poluistina, manipulativnom propagandom koja produbljuje polarizacije među građanima.  I vladajući i oporbeni političari svakim danom sve otvorenije frkću na novinare, hrvatski premijer ih prebrojava kažiprstom, a u državama s tvrđim vlastodršcima u tijeku je prava antinovinarska ofenziva.

Kinez Chen Qiushi netragom je nestao u veljači 2020. nakon što je krenuo izvještavati o čudnoj boleštini koja se širi gradom Wuhanom, a ponovno se pojavio u rujnu kada su ga vlasti konačno otpustile iz pritvora. Drugi Kinez, Zhang Zhan, zbog novinarskih je dojava o koronavirusu kojima je vlastima „pravio probleme“ uhićen u svibnju i osuđen na četiri godine zatvora. U Hong Kongu je od lipnja na snazi novi zakon koji ograničava rad novinara, a ima i uhićenih. Mađarski je premijer Viktor Orban u ožujku 2020. odmah po izbijanju pandemije požurio pooštriti zakone i zaprijetiti s pet godina zatvora svima koji otežavaju borbu protiv virusa i izvrću informacije. I vladari u drugim državama otprije poznatima po pritiscima na novinare, poput Rusije, Filipina ili Brazila, iskoristili su mogućnost za donošenje propisa kojima će plašiti novinare i davati im do znanja da izvještavanje koje nije na liniji vladajuće politike može biti proglašeno nepatriotskim. Novinarka Ana Lalić u Srbiji je optužena za širenje panike i nezadovoljstva nakon što je objavila da u medicinskoj ustanovi nedostaje zaštitne medicinske opreme. Indijski premijer Narendra Modi pokušao je progurati propis po kojemu će glasila smjeti o pandemiji pisati samo ono što im dozvoli vlast, a nakon što mu to nije uspjelo poslao je pismo glavnim urednicima medija tražeći da se suzdrže od objavljivanja negativnih vijesti. Od izbijanja pandemije u Indiji je uhićeno na desetke novinara.

U Južnoj Africi reportera je napala policija jer ih je fotografirao dok patroliraju provodeći lockdown mjere. U Njemačkoj snimateljska ekipa javne televizije napadnuta je u svibnju tijekom snimanja anti-lockdown prosvjeda, a nasrtaje, vrijeđanja, pa i ozljede doživjeli su fotoreporteri i izvjestitelji u Ljubljani u studenom na prosvjedima protiv vladinih mjera. Napad na novinara zabilježen je i na sličnom prosvjedu u Hrvatskoj. Najgore je, ocjenjuje komentator časopisa Foreign Policy, u državama u kojima vladini službenici kontinuirano iskazuju netrpeljivost prema medijima i tako daju zeleno svjetlo militantima, kriminalcima, ekstremistima i agitatorima za nesmetano obrušavanje na novinare.

Cjepivo iz mašte

Nakon što smo prošlu godinu (ne)spretno otplesali s virusom, ove 2021. bismo se trebali drmusati prema povratku u normalno, usput se masovno procjepljujući vjerujući da je cjepivo djelotvorno i gotovo potpuno bezopasno. U tom procesu novinari će imati nezamjenjivu ulogu kako bi prezentirali provjerene informacije, ali i kako bi postavljali važna pitanja o farmaceutskoj industriji i o ugovorima koje sklapaju državni organi s moćnim privatnim tvrtkama.

U nekoj mašti cijeli bi projekt protjecao glatko – proizvođači cjepiva, posredničke tvrtke, vlade država, ministarstva zdravstva, znanstvenici i drugi koji sudjeluju u tom lancu transparentno bi objavljivali dokumente u koje bi građani vjerovali, ne bi bilo prijevara, korupcije, masnih provizija, a novinari bi pravovremeno dobivali odgovore na sva pitanja i objavljivali provjerene činjenice. Građani bi, puni povjerenja u dobro organiziran sustav, većinom bez pogovora zavrnuli rukav i pristali na cijepljenje vjerujući da je to pravi način za povratak u normalan život i funkcioniranje zajednice.

Ali što učiniti kada se pojave uznemirujući naslovi, recimo da cijepljenje može izazvati privremene otekline lica kod osoba koje su ranije primale injekcije za izravnjavanje bora ili popunjavanje usana? Treba li pokušati zaustavljati ili cenzurirati takve objave, uhititi novinare koji ih pišu ili pak reagirati na njih pravodobnim, razumljivim, provjerenim i istinitim informacijama koje podrobno objašnjavaju sve pojedinosti? Što ako novinar krene kopkati po sumnjivim ugovorima i otkrije, kao Hopewell Chin’ono u Zimbabveu, da je sin predsjednika možda upleten u korupciju oko nabavke zaštitne medicinske antipandemijske opreme vrijedne 60 milijuna dolara? Treba li korupciji stati na kraj ili strpati novinara na 45 dana u zatvor, kao što se zbilo u Hopewellovom slučaju?

Četvrti stup demokracije

Što  bi vijesti zapravo trebale biti? Američka komisija koja se ozbiljno pozabavila slobodom medija, njihovom ulogom u društvu i demokraciji još je 1946. godine vijesti definirala kao istinit, sveobuhvatan i inteligentan pregled dnevnih događaja u kontekstu koji pruža značenje.

Moderno američko novinarstvo je, kako tvrdi  autorica Anne Nelson u knjizi “Mediji, novac i tajno središte radikalne desnice“, zapravo iznenađujuće friški fenomen. Kvalitetno izvještavanje sa sve višim standardima, slobodama govora i pravnom zaštitom novinara uspješno se razvijalo u zapadnim demokracijama sredinom dvadesetog stoljeća kada procvat doživljavaju novinska izdanja i u manjim sredinama, a najveći izdavači poput New York Timesa ili Washington Posta stječu priličan ugled i utjecaj. Medije se naziva četvrtim stupom demokracije (Fourth Estate, Vierte Gewalt)  čime se implicira da, iako formalno ne sudjeluju u klasičnoj diobi vlasti (na izvršnu, zakonodavnu i sudsku), posjeduju ogroman utjecaj na politička i društvena kretanja. Tisak, radio i televizija su u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata kontinuirano jačali, a skandali poput Watergatea, zbog kojeg je američki predsjednik Richard Nixon bio prisiljen napustiti Bijelu kuću, podizali su ugled istraživačkog novinarstva i stvarali dojam o nepotkupljivosti hrabrih beskompromisnih novinara.

Istovremeno su medijske kuće, isprva uglavnom u obiteljskim vlasništvima,  kroz kupoprodaje i poslovna spajanja malo pomalo postajale dijelovi sve većih korporacija, a na ruku su im išle i labavije zakonske odredbe koje su dozvoljavale da jedan vlasnik može kontrolirati sve veći broj medija. Primjerice, 1990. godine tek 14 tvrtki kontroliralo je oko 800 dnevnih tiskovina u Sjedinjenim Državama, a koncentracija se od tada dodatno povećala.

Tradicionalni su mediji, uljuljkani u rekordne tiraže i zamamne prihode od oglašavanja, pojavu Interneta i društvenih mreža dočekali potpuno nespremni.  Digitalna revolucija ih je dobrim dijelom pomela i desetine tisuća novinara su ubrzano ostajale bez posla dok su njihove kolege, koje su preostale u redakcijama, bile prisiljene pristajati na niže plaće i lošije ugovore o radu. Izdavači su napustili manja mjesta i u posljednjih petnaest godina u SAD-u je ugašeno gotovo 1800 tiskovina u manjim mjestima u kojima zajednice već osjećaju brojne posljedice. Naime, novinari u izvangradskim sredinama su često upozoravali na nezakonite i sumnjive radinosti lokalnih političara i moćnika, a sada, kad tih novinara više nema, zloupotrebe položaja sve su češće. Prekomjerno zaduživanje, nekontrolirano trošenje, muljanja na projektima i druge koruptivne radnje već su, prema istraživanju Sveučilišta u Chicagu, zamjećene u gradićima iz kojih su iščezla lokalna glasila.

Svi u grad

Novinari sada posao pronalaze isključivo u metropolama u kojima žive bogatiji i obrazovaniji građani, a takvo zapostavljanje provincije u kojima su siromašniji, stariji i manje obrazovani, dodatno produbljuje podjele u SAD-u i drugim državama. Redakcije najvećih medija smještene su u gradovima s tolerantnim kulturama i utjecajnom političkom i kulturnom ljevicom što može dovesti do jednoobraznosti unutar redakcija. Naime, samo 7 posto novinara u tim redakcijama su desničari, stoji u istraživanju Sveučilišta Indiana, a takvi podaci konzervativcima služe da ustvrde kako mediji ne daju pravu sliku o čitavom društvu. Pri tome treba priznati da i najveći desničarski mediji također stoluju u prestižnijim gradskim središtima. Manjih mjesta svi se uglavnom sjete tek kada se dogode kakva nepogoda, katastrofa ili ubojstvo, a i tada će na periferiju stići novinar iz gradske redakcije.

Razlog je jednostavan – radi se o novcu, štednji i neisplativosti držanja na plaći novinara koji bi u manjoj sredini istraživao neispravnosti u radu lokalnih vlastodržaca i moćnika. Mogao bi se naći i hrvatski primjer – Hrvatska radiotelevizija je 2014. godine ukinula 11 dopisništava – Karlovac, Koprivnica, Krapina, Nova Gradiška, Sisak, Virovitica, Metković, Gospić, Požega, Slavonski Brod, Županja. „Proces restrukturiranja HRT je nužan (…) glavni cilj je (…) osigurati efikasno poslovanje,“ stajalo je u obrazloženju HRT-a. Kada smo već kod HRT-a, spomenimo koristan primjer novinarskog čeprkanja, HTV-ov prilog iz kasnih devedesetih koji se ovih dana, nakon niza snažnih potresa, dijeli društvenim mrežama i pokazuje nezadovoljstvo ljudi s Banije zbog loše izvedene poslijeratne obnove kuća. Taj prilog i druge informacije koje su se u međuvremenu pojavile ponukale su Državno odvjetništvo na pokretanje istražnih radnji sa sumnjom na kriminal, korupciju i zloupotrebu položaja.

Zaklinjem se da ću…

„Mediji su najmoćniji, kontroliraju mase i mogu nevinog učiniti krivim, a krivog nevinim,“ rekao je prije pedesetak godina čuveni borac za prava Afroamerikanaca Malcom X koji se često, u borbi protiv rasizma, obrušavao na medije nazivajući ih manipulativnima. Ta je manipulativnost u današnjem, osobito američkom medijskom prostoru, dominantna jer najveći uspjeh kod publike imaju oni koji zastupaju jednu političku opciju nesmiljeno napadajući drugu, poput desnog Fox Newsa i lijevog MSNBC -a. Novinarstvo se na taj način odmiče od zaštitnika društvene zajednice i kontrolora vlasti, te sve više postaje tek uslužni servis za širenje određenih političkih ideja i megafon političarima, a često bez provjeravanja činjenica.

Šira bi javnost trebala zahjevati da novinari odgovaraju interesima društva, smatra autor George Monbiot koji predlaže uvođenje svojevrsne novinarske zakletve, a po uzoru na onu Hipokratovu koju polažu liječnici. „Nećemo biti bliski s bogatašima i političarima, nećemo uzimati mito i priznat ćemo kada pogriješimo,“ stajalo bi između ostalog u zamišljenoj zakletvi koju predlaže Monbiot, kivan na rastući utjecaj koji krupni kapitalisti imaju ne samo na privatne već i na javne medijske servise poput BBC-a. K tomu su sve češći transferi iz medija u politiku i obratno, a razlog je po nekima to što obje struke pokreće želja da mijenjaju svijet nabolje, dok drugi kažu da se radi tek o egomanijacima iz oba tabora.

Boris Johnson je postao britanski premijer unatoč novinarskim grijesima iz prošlosti, a zbog kojih su neke njegove bivše kolege upozoravale da se radi o osobi koja možda nije pogodna za obavljanje dužnosti najodgovornijeg političara. Još kao mladić, na prvom novinarskom poslu, Johnson je dobio otkaz jer je izmislio vijest, a potom je, kao ambiciozni dopisnik britanskog tiska iz Bruxellesa, napadao Europsku uniju nerijetko koristeći netočne informacije. „Johnson bi u svom euroskeptičnom novinarstvu pisao pretjerane priče, mješavinu vijesti i zabave koja ne bi imale puno veze s istinom,“ kazao je jedan od njegovih kolega iz briselskih dana, a i ostali suradnici se prisjećaju brojnih zgoda o njegovim ne baš profesionalnim ispadima. Energični se Johnson prije dvadeset godina prebacio iz novinarstva u politiku te, među ostalim, bio član parlamenta, gradonačelnik Londona, a u povijest će ući kao premijer koji je Ujedinjeno Kraljevstvo (ne)uspješno iskopčao iz Europske unije.

I Mike Pence, uskoro bivši američki potpredsjednik, moguć republikanski predsjednički kandidat 2024. godine, u redovitoj je radijskoj emisiji devedesetih komentirao dnevne događaje i kristalizirao snažno konzervativne stavove. Iskustva iz vremena provedenih u medijima Pence sada koristi kako bi uvjerljivim smirenim glasom obrazlagao zašto traži što brže ukidanje prava na pobačaj, a zbog čega ga nazivaju herojem američkog konzervativizma.

Novinarski sendvič za lažnjake

Na prvom mjestu, ako bismo pravili top listu glavobolja koje ovih mjeseci najviše muče novinare, našle bi se zacijelo teorije zavjera koje se brzo šire i uglavnom ne stignu ni potvrditi ni demantirati u kratkom roku. Novinar stoga treba, preporučuje istraživačica s Harvarda Joan Donovan, vijest o teoriji zavjere oblikovati kao sendvič, tako da na vrhu budu provjerene činjenice, u sredini objašnjenje o glasinama, a na dnu utvrđivanje dotad poznatih utvrđenih informacija, sve kako bi i neupućen građanin mogao što bolje razumjeti o čemu se radi.

Širenja teorija zavjera mogu, kao što se pokazalo tijekom napada Trumpovih fanatičnih simpatizera na zgradu američkog Kongresa šestog siječnja ove godine, izazvati teške posljedice, stradanja i nestabilnosti. Stoga, kada u Hrvatskoj, koju mrcvare i pandemija i potresi, viđeniji desničari opetovano izjavljuju da je 30% pučanstva protiv hrvatske države, uloga novinara i urednika bi vjerojatno trebala biti dodatna provjera činjenica i podastiranje dokaza kako bi građani bili zaista sigurni da je jedna od tri osobe iz njihove okoline zapravo narodni neprijatelj. Radi se naime o recentnim izjavama, onoj Hrvoja Hitreca, jednog od utemeljitelja HDZ-a i autora popularnog romana Smogovci (objavljenog u SR Hrvatskoj 1976. godine), te drugoj odvjetnika i kolumnista Zvonimira Hodaka.

U političkom životu demokratskih država, pa tako i Hrvatske, potrebni su mislioci koji će razvijati i obrazlagati ideje desnice, objašnjavati koje su sličnosti i razlike između nacionalističkih pokreta, možda obrazložiti publici značenje poznatih rečenica ideologa konzervativizma, poput one da „ideje imaju posljedice“ Richarda Weavera, ili pak bez ustručavanja zatražiti veliku privatizaciju zdravstva.  Umjesto direktnog poimeničnog huškačkog prozivanja ideoloških neistomišljenika, u Hrvatskoj je, kao i u Americi, zacijelo potrebno da u ime zaštite demokracije prihvatimo da naši politički suparnici nisu istovremeno i naši zakleti neprijatelji, a na novinarima i medijima je važna uloga da tu raspravu nepristrano moderiraju. Nacija je naime, ustvrdio je barem tako američki teoretičar medija James Carey, jedinstveni prostor povezan njezinim građanima, zajednica u kojoj novinarstvo pruža prostor za raspravu i sudjelovanje u demokraciji.

Hrvatska je zapravo – okej?

Hrvatska, prema Reutersovom izvještaju iz sredine 2020. godine, ne stoji loše po pitanju slobode medija, barem u usporedbi sa susjednim državama gdje su pritisci na novinarske slobode sve jači.

U Mađarskoj je konglomerat od oko 400 medija čvrsto pod kontrolom vlade premijera Orbana, u Srbiji se redaju tužbe protiv novinara,  a veći dio medija kontroliraju Aleksandar Vučić i njegova stranka, u Sloveniji premijer Janez Janša se obrušava na medije u stilu Donalda Trumpa, a u Crnoj Gori onima koji izvještavaju o korupciji i organiziranom kriminalu uništava se imovina i prijeti smrću. U Poljskoj je, pak, moćna naftna kompanija u državnom vlasništvu nedavno preuzela većinu regionalnih tiskovina koje su do tada bile u vlasništvu njemačke medijske tvrtke, dok je CME grupu s televizijskim postajama u Sloveniji, Češkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj (hrvatsko su tržište napustili prodajom Nove TV) nedavno kupio češki milijarder Petr Kellner kojeg se nerijetko spominje kao zastupnika kineskih strateških interesa.  U idućim će godinama izbor biti pripadanje američkoj ili kineskoj jačajućoj sferi utjecaja, smatra profesor Stephen Kotkin sa Sveučilišta Princeton koji prognozira da bi se Bugarska i Rumunjska uskoro mogle pridružiti, kako ih je nazvao, klubu neliberalnih režima, koji sada u Europi predvode Mađarska i Poljska.

Protekle 2020. godine u Sjedinjenim je Državama otkaze dobilo preko 16 tisuća novinara, trostruko više nego godinu ranije.  Od manjih medija, govore mračne prognoze, preživjet će samo oni koje kupi lokalni bogataš dok će ostali biti istrebljeni u idućih pet godina, tiskanje dnevnih novina na papiru nestat će za 20 godina, a plaćanje vijesti na Internetu (paywall), koje uvodi sve više medijskih kuća, favorizirat će velike izdavače poput New York Timesa i Washington Posta o čijoj će dobroj volji ovisiti koliko će vijesti iz manjih sredina uopće biti objavljeno.

Građani sve više šutke pristaju da tajni računalni algoritmi odlučuju koje će informacije prve vidjeti, te je tako agregator Google News, koji uopće nema zaposlenih novinara, najposjećenija internetska adresa za vijesti u prosincu, dakle jača od CNN-a ili Fox Newsa. Veći francuski mediji uspjeli su prošle godine isposlovati da im Google započne plaćati za objavljivanje njihovih sadržaja, a tijekom 2021. godine uslijedit će dodatni pritisci na internetske tražilice i društvene mreže jer se vjeruje da nova administracija Joe Bidena želi jaču regulaciju Facebooka, Twittera i ostalih online giganata.

Koliko klikova toliko para

U opisanoj situaciji američki Poynter Institut smatra da je potrebno dodatno financijski pomoći lokalnim, siromašnijim, zapostavljenim, neprofitnim i manjinskim medijima, te ih pritom školovati da s vremenom postaju što samostalniji. Razvijaju se različite ideje kako financirati neovisne istraživačke medije, jer idealne formule nema, ali podrška ministarstava ili vlada te domaćih i međunarodnih donacija i dalje će biti presudna ako se želi pojačati sustav informiranja građana koji je važan za političku stabilnost i smanjenje korupcije.

Većina medija sada su korporacije koje žele veći profit i manje troškove, koje od novinara traže da „proizvode“ lagane teme i priče s više zabave, a manje politike, te koje smišljaju nove pritiske, poput nedavnog zahtjeva vlasnika kalifornijskog news portala da plaće njihovih novinara rastu ili padaju ovisno o broju klikova i popularnosti koju njihovi tekstovi postižu. Takvo što zacijelo se ne bi svidjelo Josephu Pulitzeru, novinskom izdavaču mađarskog porijekla po kojemu naziv nosi godišnja nagrada za najveća američka postignuća u novinarstvu, a koji je 1904. idealistički preporučio da novinarstvo treba biti „ideja rada za zajednicu, ne za trgovinu, ne za sebe, već prvenstveno za javnost.“

faktograf