Tekst o kukastom križu, s naslovom Nije problem kukasti križ. Problem je što je zid prljav., koji je napisao Husret Hasanović, poznat i kao Husret-ef. Hasanović, islamski teolog i vjerski službenik u Slavonskom Brodu, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Slavonski Brod, stalni kolumnist PlusPortala tj. diletant opće prakse - na prvi pogled djeluje kao oštra kritika društva i institucija. Ima ironiju, ritam i nekoliko dobrih poanti. Ali ispod te retoričke vještine krije se ozbiljan problem, redom, površnost, simplificiranje, ciničnost, redukcionizam, manipulativnost u izboru naglasaka i zaključaka, prpa, intelektualna nedoraslost i ideološka neosviještenost. Autor toliko žuri optužiti grad, policiju i građane za nečinjenje da gotovo usput prolazi pokraj onoga što bi trebalo biti u središtu cijele priče - fašistička simbolika, njezine poruke i motivi onoga tko ju je ispisao. Kukasti križ nije običan grafit. Nije nestašluk, mladenački ispad ni nečija potreba da ostavi trag na zidu. To je simbol nacističke ideologije, rasne mržnje, progona i masovnog zločina. Kada ga netko svjesno iscrtava u javnom prostoru, ne možemo se praviti da je riječ samo o oštećenju fasade. Takav čin ima ideološku težinu, čak i kada ne znamo tko ga je počinio ni što mu je točno bila namjera. Grafiteri koji danas i ovdje iscrtavaju kukaste križeve nisu nikakvi buntovnici, alternativci ni neshvaćeni mladi ljudi, nego pojedinci koji svjesno posežu za ikonografijom zločinačke ideologije. Njihovo šaranje nije izraz slobode, hrabrosti ni subverzije, nego bijedna demonstracija mržnje, povijesnog neznanja ili svjesnog veličanja fašizma. Iza takvih postupaka ne stoji nikakva urbana kultura, nego ogavna potreba da se zastrašuje, provocira i normalizira ono što bi u civiliziranom društvu moralo ostati bez ikakvog prostora.
A upravo bi motiv počinitelja trebao i morao biti predmet ozbiljnog interesa. Je li riječ o otvorenom veličanju nacizma, zastrašivanju, provokaciji ili pokušaju normalizacije simbola koji pripada najmračnijem dijelu europske povijesti? Svaka od tih mogućnosti zaslužuje pozornost. Ono što ne zaslužuje jest svođenje takvog čina na još jednu epizodu gradske komunalne svakodnevice. Posebno je neprihvatljivo kada se u javnom prostoru, pod krinkom ironije ili navodne kritičnosti, počne relativizirati značenje takvih simbola. Fašistoidno tumačenje stvarnosti ne počinje nužno otvorenim pozivom na mržnju. Ponekad počinje upravo umanjivanjem, premještanjem težišta i stvaranjem privida da je problem zapravo negdje drugdje. Da nije problem simbol, nego fasada. Da nije problem ideologija, nego reakcija institucija. Da nije važno što je netko poručio, nego na čijem je zidu to napisao. To je opasno pomicanje fokusa.
Hasanović se pritom služi zgodnom konstrukcijom. Policija glumi predstavu, grad pere fasadu, građani šute, a počinitelji se slobodno šeću jer se svi poznaju. Sve je već unaprijed presuđeno. Samo što za takve zaključke ne nudi gotovo ništa osim vlastite interpretacije. Ne znamo što je policija utvrdila, kakve su snimke, kakvi su tragovi ni dokle je istraga stigla. Ne znamo postoji li organizirana pozadina ili je riječ o pojedinačnom počinitelju. Ali znamo da on zna kako se sve završava. Nitko neće biti pronađen. Sve je predstava. Sve je tradicija. To nije hrabrost javne riječi. To je zamjena činjenica insinuacijama. Jednako je promašeno gradsku najavu uklanjanja simbola prikazivati kao kozmetičko uređivanje prostora. Ukloniti kukasti križ nije pranje fasade. To je elementarna reakcija prema simbolu koji u javnom prostoru ne smije postati normalizirana dekoracija. Naravno da prebojavanje ne rješava uzroke. Ali ni ostavljanje simbola na zidu ne bi bilo nikakav dokaz građanske hrabrosti.
I još nešto. Nije svako ponavljanje tradicija. Ponavljanje fašističke ikonografije može upućivati na radikalizaciju, ideološku provokaciju ili revizionističke poruke. To su ozbiljne mogućnosti koje treba istražiti. Revizionizam nije bezazlena igra riječima, niti je veličanje nacističkih simbola nekakav folklorni incident. Riječ je o pokušaju da se ideje i simboli povijesnog zločina ponovno uvedu u društveni prostor, katkad otvoreno, katkad pod maskom provokacije i tobožnje ironije. Zato je neobično da Hasanovićev tekst koji se toliko bavi navodnom društvenom šutnjom gotovo uopće ne govori o ideološkoj poruci samog čina. Mnogo mu je zanimljivije prebrojavati tuđe propuste nego imenovati ono što je na zidu osvanulo. Da, policiju treba pitati za rezultate. Grad treba tražiti odgovornost i ne smije se zadovoljiti prebojenom fasadom. Javnost ima pravo znati jesu li raniji slučajevi riješeni. Ali jednako tako treba jasno reći da onaj tko iscrtava nacističke simbole u javnom prostoru ne šalje neutralnu poruku. Iza takvog čina stoje motivi koje ne treba uljepšavati, romantizirati ni svoditi na nestašluk.
Slavonski Brod ne treba kolektivnu optužnicu bez dokaza. Ali još manje treba ravnodušnost prema fašističkoj simbolici i revizionističkim porukama. Zid treba prebojiti. Počinitelja treba pronaći. Njegov motiv treba istražiti. A društvo mora jasno povući granicu između slobode izražavanja i normalizacije ideologije koja je ljudima oduzimala dostojanstvo, slobodu i život. Jer problem nije samo u tome što je netko nacrtao kukasti križ. Problem je i u tome što netko misli da ga smije nacrtati, što time želi poručiti i kakvo društvo zamišlja ako računa da će takva poruka proći kao još jedna povremena pojava. O tome vrijedi pisati. I o tome vrijedi, poštovani Hasanoviću, biti mnogo manje ironičan, i mnogo ozbiljniji. Jer, fašizam se ne prebojava takvim tekstovima.
____________________
