Kukičanje kralja

Vijesti, N1, 21. travnja, 07:30

Političar na balkonu?! Taj prizor dugo nismo imali priliku gledati! Zadnji put kad smo u medijima imali napise o "balkonskim političarima" epizoda je bila razmjerno neslavna – bilo je to u vrijeme kad se Ivo Sanader vratio u središnjicu HDZ-a da otme vlast Jadranki Kosor. Nekolicina prestravljenih hadezeovaca pobjegla je na balkon kako ih nitko ne bi vidio sa Sanaderom. U politici ti je bolje dobiti lepru nego izgubiti vlast, tad te više nitko ne poznaje pa ostatak života bauljaš po svijetu kao zombi... U Splitu se, elem, na balkonu u Marmontovoj ukazao Siniša Vuco, kojega moramo nazivati političarom premda je pjevač lakih nota. Vuco je održao neki govor u kojemu je obećao ukidanje prireza, što dokazuje da nema pojma o čemu govori, te je prema tome kvalificiran za današnje poimanje hrvatske politike čiju je himnu odavno ispisao ("Kajzer štrase, Kajzer štrase, u se, na se i poda se"). "Ako može Koprivnica, ako može Samobor i Sveta Nedelja, može i Split", rekao je pjevač koji je tijekom govora urlao kao će se boriti za građane "jer i on ima četvero djece". Nekakav pijanac mu je odozdo vikao: "Vuco, komunjaro!" Vuco, Kerum, Mihanović, "Afrika sa strujom", "vražji otok" – na što je to spao Split koji je nekoć bio drugi, treći, katkad i prvi grad kulture u državi?

Aleksandar od Jugoslavije, Nova.rs

Zdravko Šotra, veteran srpske kinematografije, prikazao je Aleksandra Karađorđevića u romantičarskom ključu: Drašković/Šotrin Aleksandar je nepogrešiv, mlad, asketski div-junak koji pred očima ima samo jedan sveti cilj, Jugoslaviju u kojoj će se, u ime jedinstva, utopiti i Srbija i Crna Gora. On prezire novobogataše, skorosteke, tajkune i nema ljudskih mana; dok hoda Beogradom mase mu se razmiču kao Crveno more Mojsiju pa je Aleksandar, u osnovi, "Zona Zamfirova" sa sabljom i epoletama. Šotrin je prosede prepoznatljiv nakon par kadrova. On je vjerojatno najbolji drugorazredni autor jedne prvorazredne kinematografije, u čiju će se povijest trajno upisati nevjerojatno popularnim hitovima poput "Zone Zamfirove" i "Ivkove slave", koje je u Srbiji i regionu vidjelo više milijuna ljudi.

Aleksandar, ukratko, nije portret, reljefno ulje na platnu, to je goblen koji će ući u svaku srpsku kuću i odraditi dio posla na kretanju prema cilju koji je u Srbiji odavno vidljiv – vraćanju te države i naroda predkomunističkim tradicijama izražajnim sredstvima komunističke poetike. Veličanje Aleksandra, recimo, intenzivnije je od veličanja Tita u seriji Save Mrmka i Siniše Pavića "Odlazak ratnika, povratak maršala" (1986.). Srpska kinematografija i televizijska produkcija idu u pravcu suprotnom onome 1970-ih i 1980-ih godina. Danas je vizualni identitet srpskih TV serija vrhunski ("Kralj Petar Prvi", "Senke nad Balkanom", "Aleksandar od Jugoslavije"), ali je dramaturgija plošna, stripovska; prije su se filmovi i serije snimali štapom i kanapom, ali su predlošci bili kvalitetniji. Sreća je da u Hrvatskoj nemamo Šotru nego Sedlara, možemo misliti kakav bi ršum ovdje radio njegov hrvatski pandan.

TV kalendar, HRT, 23. travnja, 11:45

Kad naši premijeri kažu da "provode reforme", čovjek mora uložiti dosta napora da suspregne (pod)smijeh. U "TV kalendaru" gledamo prilog koji podsjeća na to da je prije 101 godinu na taj dan turska skupština izabrala Mustafu Kemal-pašu Atatürka (Oca Turaka) za predsjednika. A što je taj Otac napravio? Čuda! Ukinuo je kalifat pa proglasio republiku, dao ženama pravo glasa i pravo izbora, zamijenio arapsko pismo latinicom, uveo zapadnjačku odjeću, zabranio nošenje fesa i vela, ukinuo poligamiju, brak je postao civilna institucija s mogućnošću rastave. Odvojio je državu i religiju. Odrekao se teritorijalnih potraživanja prema susjednim državama i dotad zaostalu tursku naciju uveo u moderno europsko društvo, izgradivši sve što danas Erdogan razgrađuje. Kod nas je, nažalost, Otac Nacije stvari skrenuo u obrnutom smjeru. Druga polovica 1980-ih bila je zlatno vrijeme liberalizma. Partija je dizala šape s društvenih ustanova i procesa, živjelo se slobodoumno, poslovalo nesmetano, sudovalo pravično (osim političkih delikata; famozni paragraf 133 KZ-a, "verbalni delikt", važio je do kraja sustava). Društveni je život doživio renesansu, sportaši su dostizali vrhove Europe i svijeta, kinematografija je bila u kreativnom usponu, dinar je – pod Markovićem – postao konvertibilan, državni dug smanjen je na kraju sa 20 na deset milijardi dolara. A onda je došao Tuđman koji je – poduprt snagom nacionalizma – obnovio partijsku državu najgoreg tipa, uveo surovu kontrolu nad medijima, proveo etnopolitičku čistku sudstva i medija, izveo na scenu konzervativce svih profila. S tog puta, koji vodi u provaliju (naslijedio je državu sa 4,7 milijuna ljudi, a sad ih imamo između 3,8 i 4 milijuna), još nismo skrenuli: partija danas ima šape nad svim institucijama i kontrolira društvo jače nego SK recimo 1988. A kandidat za gradonačelnika Splita – doznajemo u vrijeme pisanja ove kritike – ulovljen je kako piša u grmlje kraj prometne ceste...

Prozorje: Misa, prijenos, HRT, 25. travnja, 10:00

Nismo baš fanatični gledatelji nedjeljne mise pa se zahvaljujemo Indexu koji je našoj pozornosti prinio zabavan performans iz crkve u Prozorju kod Dugog Sela. Elem, lokalni je svećenik – kojega je televizija učinila nacionalnim propovjednikom – iskoristio svojih pet minuta slave, to jest sat i pet minuta, pa s oltara dao stadu zanimljivu preporuku za koga trebaju, odnosno ne trebaju glasati. Gos'n svećenik, Dominik Gerbic, najprije je nahvalio blaženog Alojzija Stepinca, a potom progovorio ovako: "Po uzoru na našega pastira trebaju biti ne samo svećenici, nego i političari. Jer većina njih kažu da su katolici. A što se događa? Svako naše 'da' i za HDZ, i SDP, i Možemo i svim lijevima, je 'ne' za Hrvatsku! I tu se mora jednom podvući crta. Mi moramo izaći iz privida vjere i ući u stvarnost onoga što se zove Isusom, dobrim pastirom. Oko nekoga se moramo okupiti. A tko bi to bio? Isusova moć traje i danas i ona je uprisutnjena u osobi kardinala Bozanića. Oko njega se trebamo okupiti i duhovno i molitveno." Potom je opleo i po sveštenicima s bradama: "Toliko je zločinaca još uvijek među nama, a nisu procesuirani. I onda u jednom trenutku nađu se još i neki tamo bradati sveštenici opasnih namjera govoriti nama tko su naši sveci, tko su naše svetinje, tko su naši velikani. Pa vrijeme je, hrvatski narode, da se probudiš!" Zanimljivo je da je svećenik u sile zla ubrojio HDZ/SDP. Opa! Došao i hrvatski Hezbolah na crnu listu! Svećenik nije rekao za koga bi trebalo glasati pa nam ostaje samo nagađati je li to Desno Ante Đapića, Most ili netko treći.

portalnovosti