Dok su ideološka previranja posljednjih godina u hrvatskom Ministarstvu kulture nailazila, s pravom, na oštru reakciju aktera u polju, srozavanje njihovog materijalnog statusa prolazi uglavnom bez značajnije političke reakcije.
Jedan nedavni događaj, što je u interpretaciji javne televizije imao snagu objave radosne vijesti, dobro ilustrira aktualnu dimenziju fleksibilizacije rada na kapitalističkoj periferiji. Iz Karlovca i “drugih gradova Karlovačke županije” u Zagreb je sredinom ožujka stiglo “sedam autobusa s 350 nezaposlenih, na Sajam poslova u turizmu“. Sajam se “prvi put održao zbog povećanih potreba za sezonskim radnicima na Jadranu”. Na Sajmu se predstavio 51 poslodavac, a cilj je bio “da se nezaposleni izravno prijave poslodavcima kod kojih žele raditi”. Uz nezaposlene osobe, Sajam su, po prvi put u sajmenoj praksi i općenito povijesti rada u Hrvatskoj, obišli i maturanti “koji su spremni raditi u sezoni”. Organizatori Sajma bili su, naglašava HTV, “Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uz Ministarstvo turizma, a Sajam je financiran iz europskih fondova s ciljem zapošljavanja u turizmu, osobito ranjivih skupina”.
Prevedeno na jezik prosječnog domaćeg radnog čovjeka, totalna fleksibilzacija polja rada završena je u onoj mjeri u kojoj država sezonske radnike regrutira iz redova starijih tinejdžera. U toj reportaži iz srca tame sezonskog rada koju javna televizija obavlja s optimizmom prilike za dobru zaradu, nastupaju protagonisti s burze rada i maturanti, starija djeca na pragu zrelosti, kao na izletu karijernih prilika za najniži oblik sezonskog radapod pokroviteljstvom države. Ne postavlja se pitanje o statusu maturanata kao “ranjive skupine” društva. Pitanje: otkad su (jedva) osamnaestogodišnjaci “ranjive skupine” u polju rada u Hrvatskoj? Otkad Ministarstvo rada uvodi tinejdžere u radni pogon metodom sajmenog javno-privatnog partnerstva? Otkad su dakle tinejdžeri pogonsko gorivo sezonskog rada u Hrvatskoj?
Upravo od ovoga Sajma, koji manifestira vladinu “aktivnu politiku zapošljavanja uz 1, 5 milijardi kuna predviđenih sredstava”, i to “radi provedbe mjera i korištenja sredstva u okviru Garancije za mlade i Inicijative za zapošljavanje mladih financiranih iz Europskog socijalnog fonda”, gdje se usput “predlaže ograničenje dobne skupine do navršenih 30 godina života, proširujući obuhvat mjere stručnog osposobljavanja na sve nezaposlene osobe sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem”.
Fantomska publika: tinejdžeri sezonski radnici
Starije trinejdžere, znači, država otvoreno motivira da u svijet rada uđu kao prekaljeni sezonci, otvoreno ih potiče da ne nastavljaju školovanje nego da se oslone na aktivni model poduzetničke samozapošljivosti i pripadnih kreativnih radnopravnih rješanja. U političkom, strateškom i praktično-tržišnom smislu u Hrvatskoj, naravno, nije oportuno pozivati nekadašnju pop-krilaticu “zemlje znanja”.Ako se negdje navodno “proizvodi previše visokoobrazovanih”, ondje se i drastično poskupljuje cijenu rada, što nije konkurentna situacija.
Plastičan, a ne drastičan, primjer takve radne prakse nama je emotivno porazan, ako su “takvi fokusi” ovoj materiji uopće primjereni. Domaći tinejdžeri, maturanti koje država otvoreno odgovara od slobode odabira studija u zemlji znanosti, tehnologije i znanja; ovo će ljeto biti sretnici s akreditacijom pomoćnog radnog osoblja u hotelima, na privatnim bazenčićima i festivalskim šankovima u primorskim gradovima gdje će se sliti deseci tisuća mladih Europljana ili maturanata s konzumacijom vlastite “gap year” (godine odmora prije studija) iz čitavog svijeta.
U sretnijim godinama, domaće obrazovne i kuturne politike su makar retorički afirmirale visokoškolsko obrazovanje. A tinejdžerima se sada strateški, pod visokim pokroviteljtsvom državnog tijela za rad i mirovinski sustav, inducira kolonijalni kompleks i socijalnoklasni start-up u formi sezonskog rada, kao (tobože privremeno) dno klasne ljestvice koje se uz dobru motivaciju lakše može steći poduzetničkim, freelance, fleksibilnim, radnim angažmanom.
U takvoj konstelaciji politike rada u Hrvatskoj, s tako ranjivim koordinatama i profilima radne snage, pitanje distinkcija u fleksibilizaciji rada u kreativnom sektoru, kreativnim industrijama i općenito shvaćenom pogonu domaće kulture,teško je uvjerljivo predstaviti širem javnom krugu. Za razliku, naime, od polja najnježnije i nesvjesne inauguracije u fleksibilnost radnog staža kakva čeka suvremene tinejdžere na periferiji Europske unije, status fleksibilizacije kulturnog polja nezavisne, ali i (dijelom) institucionalne domaće kulture u jednom je smislu plod samoskrivljenog političkog degažmana, komocije sitnih privatnih interesa i nedostatka solidarnog, šireg plana, a u drugom rezultat fatalnog izostanka organski potrebne suradnje s domaćim obrazovnim sistemom.
Udar porezne reforme
Od davnih dana socijalističkog modernizma kada je kultura (Jugoslavije) doslovno izrasla iz umjetničkih, društveno-humanističkih i arhitektonskih kabineta i, možda, kratke epizode mandata SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića – kad se (ideološki) kulturna politika ipak oslanjala na kapital domaćeg obrazovanja, a ne turističkog operatera – do suvremenih tendencija tihe pobune kulturumjetničkog prekarijata radi neodrživosti sistema suvremene proizvodnje, put je bio popločan dobrim namjerama i ničime više.
Danas, naime, govorimo o profesionalcima kulturnog pogona kao zainteresiranoj “stranki” nacionalne kulturne politike, a ne njezinim djelatnim i mislećim, ravnopravnim članovima. Dijagnostika takvog statusa je pri tome salonski dekorativna, prespora u odnosu na akcidentalije u reljefu politike rada u kulturi.
Stav aktualne ministrice Obuljen Koržinek, kao nedvojbeni prototip neoliberalnog pogledana nacionalnu kulturu u svim aspektima njezine proizvodnje i/ili organizacije, kombinira konzervativni retorički patos tradicijske kulture s “moderno” skopčanim tendencijama u radnom pravu projektne kulture EU-e. Idejni koncept takve politike, kao jedini materijalni dokaz promjene u dosadašnjoj politici u kulturi, dobio je svoje strateško uzemljenje primjenom takozvane porezne reforme početkom ove godine, zbog čega su smanjeni iznosi autorskih honorara umjetnicima, novinarima, svim profesionalcima kuturne proizvodnje.
Na kraju prvog kvartala porezne godine primjećuje se, eto, čist efekt većeg poreznog opterećenja poslodavaca prema autorskom djelu. Riješen je na štetu autora i njegovog rada, što znači daljni pad cijene rada ali i puzajuću demotivaciju, sporiji proizvodni proces. Pad cijene rada u nezavisnoj ili izvaninstitucionalnoj produkciji odrazit će se, vrlo izgledno, i na novi tretman upotrebe Pravilnika o radu umjesto dosadašnjih odredbi Kolektivnog ugovora u kulturnim institucijama, što pokazuje aktualni primjer neuspjelih lokalnih pregovora Sindikata djelatnika u kulturi i Grada Rijeke. Dinamika spojenih posuda u problematici politike rada nastavit će se predvidljivim ritmom, uz jasnu razliku hladnog i toplog pogona: institucionalne kulture s mogućnošću sindikalnih pregovora i one projektne, suvremenoumjetničke akvizicije poduzetničkih proletera bez sindikalne podružnice, koji više nemaju ni kontrolu nad procesom rada, niti nad sredstvima za proizvodnju. A takvu su kontrolu, naime, imali njhovi srednjoklasni prethodnici po radnome pravu, utemeljitelji samostalnog, poduzetničkog rada u 19. stoljeću, kad je vlastiti obrt bio način srednjoklasne emancipacije između kapitalista i proletera.1
Dostupnost kulture i snižavanje cijene rada
Ipak, ne čini se da deklasiranim domaćim kulturnim profesionalcima jako smeta aktualni status. Logično i posve legitimno, dokle god ima izglednih potencijala projektne, stipendističke, rezidencijalne i nagradnjačke kulture iz nadležnog ministarstva, njihov se glas neće dići protiv postulata ovakve kulturne politike i njezine prve protagonistice, spomenute Obuljen Koržinek. To bi bilo, uostalom, posve besmisleno iz najmanje dva razloga: globaliziranog sistema ekonomije rada gdje po definiciji procesa najprije strada kultura /ili obrazovanje i statusa prostog “prodavača kulturnih usluga” na što je svaki suvremeni profesionalac u izvaninstitucionalnoj kulturi i kreativnoj industriji navikao kao na dinamiku dana i noći.
Bilo bi, konačno, besmisleno buniti se protiv aktualne kulturne politike i zato što se desetljećima ne zna za bolji kulturno-politički spoj pasivnosti i ceremonije, pa se lijepa i ofucana figura “kulture dostupne svima” koju često upotrijebi ministrica Obuljen Koržinek kad najavljuje neki projekt decentralizacije kulture ili generacijski baždarenog istraživanja kulturnih praksi koje financira EU, opovrgava u svakom udaljenom kvartu, da ne spominjemo seosku provinciju.
Problem javne dostupnosti kulture, međutim, prvi generira statuse zapošljivosti, cijene rada i radnih prava u čitavom “sektoru”. To najbolje znaju upravo kulturni profesionalci koji vrlo često odgovaraju zahtjevima europskog tržišta na zadanu temu o “suvremenom problemu publike” svojim različitim umjetničkim i edukativnim projektima, umjesto da se neposredno obraćaju generaciji buduće publike u školskim klupama, tinejdžerima kojima je obrazovni sistem od 1990-ih prepolovio satnicu umjetničkih predmeta. Umjesto da se, uostalom, najglasnije moguće obrate ministrici koja je u ovogodišnjem budžetu smanjila iznose programskih sredstava namijenjene razvoju umjetničke produkcije, čime je efekt porezne “reforme” ojačan socijalnoklasnim “brisanjem nosa”. Kao kad tinejdžerima na burzi poslova u turizmu mali poduzetnici nejasnih profila brišu nos ridikuloznim poslovnim posjetnicama, ministrica kulture profesionalcima nezavisne kulture dvaput, u prvoj godini svoga mandata, snižava cijenu, kapacitete i potencijale njihova javnoga rada.
Fragmenti klasne svijesti
Naravno, domaći kulturni profesionalci itekako su svjesni vlastite klasne i socijalne pozicije, koja im je u mnogim prilikama do sada otežavala autotematizaciju vlastitog radnog statusa, ali i solidarizaciju sa slabije postavljenim, rangiranim i manje perspektivnim radnicima drugih struka. Primjerice, ovih je dana zaključen natječaj za prijem novih članova u Zajednicu samostalnih umjetnika, koji imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj oko 1.300 samostalnih umjetnika ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje što se u iznosu od oko 35 milijuna kuna podmiruje iz državnog proračuna, na temelju kriterija koje je izradila struka u suradnji i pod pokroviteljtsvom ministarstva kulture. Ne ulazeći u dubioze kriterija (je li to umjetnička izvrsnost ili socijalni status, imovinski ili dohodovni cenzus?) i distinkcije nekomercijalnih umjetničkih zanimanja; u reperkusije blijedih efekata petogodišnjih revizija ili dimenzije socijalnoklasnog kleša umjetničkih i ostalih struka na tržištu rada, ostaju tek zanimljive aktualnosti.
Prva, koja svjedoči o iznimno visokom broju ovogodišnjih prijavljenih kandidata za status samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, i druga što svjedoči o deset milijuna manjem budžetu od prošlogodišnjega. Ministrica šuti o ovom pitanju, na njega koji put odgovara formulaičnom rečenicom o “boljem statusu umjentika koje se potiče da budu samostalni”, zainteresirani umjetnici zauzvrat šute u nevjerici i nadi povoljnog ezgistencijalnog minimuma. Zapravo se na ovoj temi, zasad, najbolje kupuje socijalni mir kulturnih profesionalaca. Iz nje izvire čitavo grotlo problema rada u kulturi suvremenog društva, kad bismo kulturu uopće shvaćali kao javni organizam, dostupan svima.
- Usp. T. Matković, Razmjeri, oblici i kvaliteta samozaposlenosti u Hrvatskoj, u: Rad u Hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, ur. V. Franičević i V. Puljiz, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 2009, str.
