Dovoljno sam, hm, nemlad da se sjećam prvih rasprava o tome kako će se zvati buduća valuta samostalne Hrvatske, nakon prijelaznoga hrvatskog dinara. Vrlo brzo u prvi je plan izbio prijedlog da joj ime bude „kruna“, što je već na prvi mah zvučalo debilno (koja kruna, čija kruna, koje dinastije – neće valjda biti Savoia, iz koje je bio posljednji hrvatski „kralj“?!?) da bi na drugi pogled i slijepima bilo jasno kako je posrijedi tek mizerni ni vrit ni mimo domobranluk za sve one s endehazijskim resentimanom: „Kak smo ih sve zenuli, a, ko fol nije kuna, a zapravo je! Me razmeš? Kaj bi svet rekel da metnemo baš čistu kunu, pa nismo ludi da tak na volej nabacimo Miloševiću i njegovima!“
Inače, u to je vrijeme, za moj ukus, najsuvisliji prijedlog iznio jedan važan i utjecajan intelektualac opće prakse (mozak mu je u toj fazi bio taman pri kraju programa pretpranja, ubrzo je krenulo iskuhavanje): neka nam se novac zove „jadran“. Jedan jadran = 100 otoka. Tu sam sugestiju čuo u javnosti jedan jedini put i nikad više jer, velim, program pretpranja gospodinova mozga taman je završavao.
Na kraju je, koliko pamtim, u vrlo kratkom postupku izbačeno ono kamuflirajuće domobransko „r“ i dobili smo baš čistu kunu. Ni slučajno onu ustašku, božesačuvaj, evo, da je ustaška onda bi se dijelila na sto banica, a ova naša, demokratska i suverena, na sto – lipa. Kako se i zašto jednu šumsku grabežljivicu dijeli na sto stabala, pitali smo se za šankom, zašto ne na sto miševa (koji su joj najčešći plijen) ili na sto dlaka, kad nas već toliko zasipate izmotavačkim palamuđenjima o kuninu krznu kao drevnom sredstvu plaćanja u Hrvata? Eh, zašto ovo, zašto ono… Pa zato što se parenjem jedne kune s jednim slavujem dobije tunj, a jednog slavuja s dvama tunjevima čak i cijeli medvjed, eto zašto! Što je tu nelogično?
Na natječaju za papirnate kune, očekivano, pobijedio je Miroslav Šutej, tad već etablirani dvorski dizajner, ujedno i jedna od najvećih – barem meni – enigmi novije hrvatske likovne umjetnosti. Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća neumorni eksperimentator, velemajstor op-arta, tragač za granicama privida između taktilnosti i ravnih ploha, još u mladosti prepoznat diljem svijeta, ni ranije se nije ustručavao prihvaćanja i sasvim utilitarnih narudžbi. Njegove scenografije za manje formalne emisije TV Zagreb i danas izgledaju moderno, a masovno obožavanu skulpturicu čuvenoga Kviska (maskote najboljeg TV-kviza ikad) da ni ne spominjem. Međutim, iz meni posve nedokučivih razloga, Šutej se prišmajhlao Tuđmanu (ili ovaj njemu, vrag će ih znati) i krenuo mu dizajnirati manje-više sve, od prvih predizbornih plakata, preko državnoga grba, zastave i nogometnog dresa, pa sve do lente i famoznoga „predsjedničkog stijega“ koji manje sliči nekakvoj državničkoj insigniji negoli neuspjeloj reklami za najpoznatije talijanske industrijske špagete.
Ta čudnovata simbioza likovne suvremenosti i državne suverenosti rezultirala je umjetnikovim prihvaćanjem političarevog ukusa i pristajanjem na ispunjavanje kitnjastih, kvazistarinskih klajnbirgerskih prohtjeva svemoćnog i vjerojatno darežljivog naručitelja. Jedan od takvih prohtjeva bio je i dizajn novčanica: nimalo moderan, s poleđinom uglavnom privlačnijom od prednjicâ kojima dominiraju pomalo djetinjasti, a u ponekom detalju čak i karikaturalni, portreti nacionalnih velikana.
Ta i takva kuna, dakle, odlazi u prošlost za 99, 98, 97, 96… I neka je tamo, neću za njom nimalo žaliti. Antipatija je, uostalom, bila uzajamna: zaobilazila me zvjerčica tijekom ovih 28 godina u širokom luku, dopustivši mi tek nekoliko puta da joj osjetim mekoću krzna, ali tek nakratko i samo vršcima prstiju, nikad i punim dlanom.
Trenutak za prelazak na euro teško da je mogao biti nepovoljniji, ne trebam vam sad još i ja nabrajati zašto. Ne treba nimalo sumnjati u to da će nas naši žmukleri i mufljuzi kroz sljedećih stotinjak dana (a naročito u onoj dvotjednoj „sudačkoj nadoknadi“, kad ćemo još plaćati kunama, a kusur dobivati u eurima i centima) nastojati usitno oplindrati na stotinjak različitih načina. Neće im to biti naročito težak posao, s obzirom na činjenicu da na jednog mislećeg državljanina ove zemlje dolazi točno 7,5345 onih drugih. Ne znam kako ćete se vi s time nositi, ali ja sam za sebe već smislio taktiku: od ponedjeljka ću u svakoj trgovini u koju uđem s namjerom da nešto kupim, prvom prodavaču ili prodavačici kog spazim ljubazno reći: „Dobar dan, ja sam iz potrošačke udruge 'Tajni kupac', mogu li samo malo razgledati ponudu i cijene?“
I potom, štono bi rekli „4M“, na licima promatrat efekat od tog.
