Odluka Vlade da isplati 297 milijuna kuna američkoj tvrtki Colgate/McCallum, strahujući od međunarodne arbitraže, s jedne je strane rezultat koruptivne HDZ-ove kuponske privatizacije na koncu devedesetih godina, a s druge posljedica ultimativnog alata neoliberalnog kapitalizma – bilateralnih sporazuma između moćnije i periferne države
Premijer Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Na prošlotjednoj sjednici, Vlada je naložila isplatu 297 milijuna kuna u nagodbi s tvrtkom Colgate/McCallumu, vlasnicom društva Proficio koja je kao pravni sljednik fonda Expandia iz kuponske privatizacije potraživala odštetu od Republike Hrvatske. U kratkom obrazloženju odluke, iz vlade su poručili da nagodbom izbjegavaju “izvjestan arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), temeljem povrede odredaba Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o poticanju investiranja iz 1993. godine, i to na povrede odredaba o nacionalnom tretmanu, povrede odredaba o poštenom i pravičnom tretmanu, uskraćivanje učinkovite sudske zaštite i izvlaštenje”. Još su poručili da će se spomenutom isplatom konačno riješiti spor između Hrvatske i američkog investitora zbog “postupanja Hrvatskog fonda za privatizaciju jer nakon promjene vlasti 2000. godine nije u potpunosti izvršio ugovore o nadoknadi dionica u programu kuponske privatizacije.”
Detaljna analiza tjednika Novosti pokazuje da je nagodba zapravo postignuta temeljem zahtjeva koji su pri hrvatskim arbitražama odbačeni prije skoro dva desetljeća te zbog ugovora s Hrvatskim fondom za privatizaciju koji su utvrđeni ništavnima. Ostatak prijetnji investitora koje su ovom izvansudskom nagodbom izbjegnute prije pet je godina najvećim dijelom odbacio Vrhovni sud, nakon čega je takvu odluku zacementirao i Ustavni sud. Kada Vlada u opravdanju nagodbe teške skoro 300 milijuna kuna sugerira da ju je isplatila zato što vlast Ivice Račana “nije u potpunosti izvršila ugovore o nadoknadi dionica”, takva karakterizacija suprotstavljena je stvarnim događajima, budući da ti ugovori najvećim dijelom nisu bili zakoniti.
U stvarnosti, jedan uzrok nagodbe jest koruptivno i duboko kriminalno ponašanje HDZ-ove vlasti za vrijeme kuponske privatizacije na koncu devedesetih godina, koje je pogodovalo određenim fondovima u vlasništvu njihovih donatora. Drugi uzrok leži u ultimativnom alatu neoliberalnog kapitalizma: bilateralnim sporazumima između moćnije i ekonomski periferne države, u ovom slučaju SAD-a i Hrvatske, koji korporacijama omogućuju zanemarivanje domaćeg pravosuđa i potraživanje štete na međunarodnim arbitražama koje štite interese ulagača. Slični ugovori su inače poništeni između članica Evropske Unije, zato što su Unijina tijela utvrdila da nisu u skladu s evropskim zakonodavstvom. Iz bojazni da će američke korporacije biti privilegirane naspram građana i evropskih kompanija i da takvi ugovori podrazumijevaju netransparentna arbitražna sudišta, Unija je zbog pobune evropske javnosti prekinula planirani sporazum sa SAD-om. Takav ugovor Hrvatska sa SAD-om i brojnim drugim zapadnim zemljama ima zadnjih 25 godina. Sada su njegove odredbe razlogom ove enormne nagodbe.
Nagodbu aktualnoj HDZ-ovoj vladi, dakle stranačkim nasljednicima uzročnika svih nastalih problema, sugeriralo je Međuresorno povjerenstvo za postupanje po zahtjevima stranih ulagača vezanim uz sporove koji proizlaze iz međunarodnih ugovora Republike Hrvatske iz područja poticanja i zaštite ulaganja. Radi se o tijelu u kojem sudjeluju državni tajnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova kao predsjednik Povjerenstva te državi tajnici u Ministarstvu financija, Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvu pravosuđa i uprave, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te predstavnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Analizirajući zahtjeve Amerikanaca povjerenstvo je faktički ispisalo poražavajuću sliku hrvatske politike i pravosuđa za vrijeme Franje Tuđmana i nakon njega, uz tvrdnje da je spomenuti fond kroz zadnja dva desetljeća doista oštećen i da bi odlazak na nehrvatsko trgovačko sudište značilo gotovo siguran poraz.
Fond Expandia, danas utjelovljen u društvu Proficio, bio je jedan od sedam privatizacijsko-investicijskih fondova (poznatih i kao PIF-ovi) koji su od Tuđmanove administracije dobili dozvolu za sudjelovanje u kuponskoj privatizaciji. Kuponska privatizacija odnosila se na besplatnu dodjelu dionica državnih poduzeća koja prethodno nisu bili predana u ruke šačice biranih poduzetničkih razbojnika. Dionice su besplatno ustupljene stradalnicima Domovinskog rata, izbjeglicama, nekadašnjim političkim zatvorenicima i sličnim kategorijama stanovništva. Fondovi su u ime više od 220 tisuća tih građana imali zadatak sudjelovati u dražbama za dionice izlistanih poduzeća predviđenih za privatizaciju, s ciljem da posljedično podignu vrijednost dionica i dioničarima omoguće dividendu.
Iako je Pravilnik o dodjeli dionica bez naplate iz 1996. godine izričito navodio da se na tom popisu nalaze solventne i profitabilne tvrtke, u stvarnosti je takvih bilo oko 40 posto. Ostale su bile pred stečajem, u njemu ili općenito u financijskoj situaciji koja ne odgovara propozicijama Pravilnika. Kriminalno vođenje ove privatizacije, koja je u startu obilježena pogodovanjem određenim fondovima nauštrb drugih, dovelo je do odluke da svi fondovi mogu mijenjati “loše” dionice za “dobre”. Expandia je potpisala četiri ugovora o nadoknadi dionica. U posljednja dva, predsjednik Fonda za privatizaciju Stipe Hrkać obvezao se da će dionički škart zamijeniti dionicama Arenaturista, Janafa, Kraša, HP Baška, Hotela Jadran i još nekih drugih poduzeća, poput Badela 1862, koji uopće nije bio predviđen u kuponskoj privatizaciji.
Na koncu je Expandia u ovoj zamjeni ostala uskraćena za dionice u vrijednosti od oko 82 milijuna maraka. Dolaskom Račanove koalicije na vlast, naime, isplate su zaustavljene. Tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić otvoreno je nazvao cjelokupni proces kriminalnim. Šima Krasić, tadašnja šefica Državne revizije koja je pronašla niz nezakonitosti u kuponskoj privatizaciji, poručila je da su zamjene dionica na štetu države rađene bez jasnih kriterija te da odluka o tome koje se dionice mogu mijenjati nikada nije donesena. Još je dodala da smatra kako fondovi nisu zaslužili naknade koje potražuju. Ugovori o nadoknadi dionica s fondovima u cijelosti su postali sporni zbog nejednakog tretmana svih sudionika pred zakonom, jer privilegiju zamjene dionica nisu imali obični građani koji svoje dionice nisu predali fondovima.
Stvar bi u pristojnijoj državi vjerojatno bila okončana kaznenim progonom odgovornih za masovne propuste da još 1999. godine predsjednik HFP Stipe Hrkać i potpredsjednica Marija Turudić nisu u klauzulu svih ugovora o nadoknadi dionica unijeli odredbu da eventualne sporove rješava arbitražno vijeće pri stalnom sudištu Hrvatske gospodarske komore, a ne redovni sudovi. Pravorijek navedene arbitraže, koju su u svim postupcima provodili dva poduzetnika i jedan predstavnik HFP-a, značio je izostanak mogućnosti žalbe na drugim sudskim instancama.
Smatrajući da su financijski zakinuti, fondovi su pokrenuli postupke pred arbitražom Hrvatske gospodarske komore. Expandia je na toj adresi, međutim, 2001. i 2002. godine izgubila dva postupka. Presuđeno je u korist HFP-a. Arbitraža je potom proglasila treći i četvrti ugovor o zamjeni dionica ništetnima u cijelosti iz opisanih razloga. Dapače, rukovodeći se rečenim presudama, pravni sljednik HFP-a pokušao je protutužbom državi vratiti neke novce koji su bili prebačeni ovom fondu, ali mu zbog zastare to nije pošlo za rukom.
To su, dakle, ugovori zbog kojih je Plenkovićeva vlada nekidan iskeširala skoro 300 milijuna kuna, pod obrazloženjem američkih investitora da se radilo o “izvlaštenju” temeljem Ugovora o zaštiti ulaganja sa SAD-om. Kasnijim tumačenjem pravih sudskih instanci u Hrvatskoj, utvrđeno je da su svi ugovori o zamjeni dionica sa svim fondovima bili ništetni. Prije toga, međutim, došlo je do standardne korupcijske priče koja nije samo u nepovoljan položaj dovela obične dioničare, nepovezane s fondovima, nego je rezultirala i nejednakim tretmanom fondova. Točno tjedan dana nakon što je arbitraža Hrvatske gospodarske komore odbila zahtjev američkog fonda, arbitražno vijeće HGK, sada u drugom tročlanom sastavu, presudilo je u identičnim procesima u korist PIF-a Dom, u vlasništvu poduzetnika Darka Ostoje.
Pobuna pojedinaca u arbitraži, koji su tvrdili da su takve odluke skandalozne zato što su ugovori ništetni pred hrvatskim zakonima bila je uzaludna: u kasnijim arbitražama koje su pokretali pojedinci poput Ostoje ili Georga Eltza presuđivano je u njihovu korist. Upravo takve sporne i neujednačene odluke dovele su do enormnog dugovanja države prema vlasnicima fondova iz koje se izrodila ponajveća afera kuponske privatizacije: predaja većinskog paketa dionica Liburnia riviera hotela Ostoji i Eltzu za prebijanje spornog dugovanja.
Pravna nejednakost na temelju koje su Amerikanci sada dobili 300 milijuna kuna nastala je, dakle, na kriminalnim temeljima. Umjesto poništenja svih ugovora i procesuiranja odgovornih za njihovo stvaranje, država se odlučila na predaju svoje vrijedne imovine u ruke biranih privatnika. Kad se, dakle, sljednici pojedinih fondova žale na izvlaštenje, oni u stvarnosti nariču nad nejednakim tretmanom u kriminalu i korupciji.
Jedno je, međutim, žaliti se, a posve je drugo dobiti nekoliko stotina milijuna kuna samo temeljem prijetnje tužbom na arbitraži izvan Hrvatske, utemeljenoj na ugovorima dvaju država koji su općenito skrojeni za zaštitu interesa multinacionalnih korporacija. Takvi su ugovori, međutim, uglavljeni u hrvatski Ustav, pa ih Ustavni sud izbjegava preispitivati.
Ta je sudska instanca, međutim, ipak posredno involvirana u ovaj slučaj. Jer najveći dio argumentacije kojom su američki investitori zaprijetili tužbom prošle je godine odbijen upravo na Ustavnom sudu. Tamo je podnesena žalba pravnih sljednika tri fonda koji, za razliku od Ostoje i Eltza, nisu obeštećeni, nakon što je Vrhovni sud utvrdio da nemaju pravo na odštetu uzrokovanog stavljanjem dionica neprofitabilnih društava na listu za privatizaciju. Američki investitori, koji su podnijeli tužbu s još dvije kompanije, tu su tražili 140 milijuna kuna. No Ustavni je sud odbio žalbu, tvrdeći da im nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, ustavno jamstvo jednakosti pravnog položaja poduzetnika na tržištu, kao niti povreda prava vlasništva.
Zbog prošlotjedne nagodbe, međutim, Hrvatska nikad neće doći do arbitražnog suda pa ni ova ustavnosudska odluka neće biti dovedena u pitanje. Iz Ministarstva vanjskih poslova objasnili su nam da su nagodbom tako “očuvani i zaštićeni pravomoćnost i autoritet odluka najviših sudova naše države”. “Pravna pitanja koja su temelj nagodbe – de facto izvlaštenje – i pravna pitanja koja su bila predmetom sudskih postupaka koje vi spominjete – nepravilan rad tijela državne uprave – iako usko povezana, ipak su dva vrlo jasno odvojena i različita pravna pitanja koja su, nažalost, oba 'izrasla' iz programa kuponske privatizacije”, odgovorili su iz MVEP-a, jasno dajući do znanja da međunarodni bilateralni ugovori u teoriji mogu rušiti odluke najviših hrvatskih sudova.
Kako bi i kroz praksu pokazali da su presude u državama potpisnicama ovakvih međunarodnih ugovora “podložne ispitivanju iz perspektive zaštite prava investitora”, poslali su nam primjer tužbe korporacija Chevron i Texaco Petroleum protiv države Ekvador. U tome je slučaju međunarodni trgovinski tribunal poništio sudske odluke Ekvadora koji je spomenutim korporacijama odrezao kaznu od 9 milijardi dolara tvrdeći da su od 1964. do 1990. godine istovarili 6 milijardi galona toksičnog otpada u amazonsku prašumu.
Odluku je, međutim, poništio sud temeljem sporazuma između Ekvadora i SAD-a, tvrdeći da je nastala na korupciji. Lišen prava na samostalnost odluka domaćeg pravosuđa, Ekvador sada iščekuje iznos koji će morati platiti Chevronu zbog gubitka profita. Odvjetnik Steven R. Donziger, koji je najzaslužniji za javno razotkrivanje masovnog zagađenja Amazonije, osuđen je, k tome, na zatvorsku kaznu pod optužbom da se u ovom postupku koristio prijevarama. Prije tri mjeseca, iz UN-a su ilegalnim proglasili njegovo pritvaranje prije suđenja, dok je 29 Nobelovaca potpisalo pismo podrške, tvrdeći u njemu da odvjetnik doživljava “sudbenu torturu”.
Činjenica da je hrvatska Vlada poslala ovaj primjer na novinarski upit o nagodbi s američkim investitorima po mnogočemu je indikativna. Osim što ukazuje na neprispodobivu moć arbitražnih tribunala naspram domaćeg pravosuđa koji su s pravom dovedeni u pitanje na razini EU-a, njihov izbor sugerira i slabašnu vjeru izvršne hrvatske vlasti u hrvatske sudove i njihove odluke. Takvi štetočinski ugovori, skrojeni da štite isključivo interese korporacija, ne bi trebali postojati. Jer, čak i ako je riječ o neosnovanim tražbinama, kao u slučaju koji je predmet ovog teksta, izvjesno je da bi izgubili arbitražu, uz pripadajuće poništavanje odluka najviših sudova u Hrvatskoj.
Ako ništa, bilo bi u tom scenariju zanimljivo vidjeti reakciju Ustavnog suda koji je u ovom slučaju donio jednu od spornih presuda, ali se u prošlosti odbijao miješati u posljedice međunarodnih ugovora. Dodatni kuriozitet nalazi se u činjenici što je nagodbom s Amerikancima hrvatska Vlada dovela u nejednak položaj preostala dva fonda koji isto traže odštetu. Oni, međutim, nisu osnovani u SAD-u, pa će na puno teži način – ako ikakav – doći do traženih milijuna.
Ugrožene skupine društva, zbog kojih su osnovani svi fondovi, iz priče su najvećim dijelom izašle već nekoliko godina nakon što im je država besplatno ustupila dionice. Izbjeglice i stradalnici postali su dioničari PIF-ova, koji nisu bili pod upravom predstavnika dioničara nego pod upravljačkim društvima i konkretnim osobama. Potonji su preko kredita, dividendi i od rasprodane imovine poduzeća koja su im dodijeljena, preko posrednika otkupljivali dionice PIF-ova od sirotinje za deset puta manju cijenu od realne.
Dozvolom hrvatskih vlasti, fondovi su postali holdinzi, odnosno poduzeća, poput Proficie, pa Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga koja je trebala nadzirati PIF-ove, u slučaju poduzeća to nije mogla činiti. Danas se udio izvornih dioničara broji u promilima. Osim što su se obogatili na leđima obespravljenih, pojedinci i korporativni kolektivi su na koncu dobili enormne odštetne nagrade od države, kao pravu mjeru okončanja takozvane hrvatske tranzicije.
portalnovosti
Premijer Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Na prošlotjednoj sjednici, Vlada je naložila isplatu 297 milijuna kuna u nagodbi s tvrtkom Colgate/McCallumu, vlasnicom društva Proficio koja je kao pravni sljednik fonda Expandia iz kuponske privatizacije potraživala odštetu od Republike Hrvatske. U kratkom obrazloženju odluke, iz vlade su poručili da nagodbom izbjegavaju “izvjestan arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), temeljem povrede odredaba Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o poticanju investiranja iz 1993. godine, i to na povrede odredaba o nacionalnom tretmanu, povrede odredaba o poštenom i pravičnom tretmanu, uskraćivanje učinkovite sudske zaštite i izvlaštenje”. Još su poručili da će se spomenutom isplatom konačno riješiti spor između Hrvatske i američkog investitora zbog “postupanja Hrvatskog fonda za privatizaciju jer nakon promjene vlasti 2000. godine nije u potpunosti izvršio ugovore o nadoknadi dionica u programu kuponske privatizacije.”
Detaljna analiza tjednika Novosti pokazuje da je nagodba zapravo postignuta temeljem zahtjeva koji su pri hrvatskim arbitražama odbačeni prije skoro dva desetljeća te zbog ugovora s Hrvatskim fondom za privatizaciju koji su utvrđeni ništavnima. Ostatak prijetnji investitora koje su ovom izvansudskom nagodbom izbjegnute prije pet je godina najvećim dijelom odbacio Vrhovni sud, nakon čega je takvu odluku zacementirao i Ustavni sud. Kada Vlada u opravdanju nagodbe teške skoro 300 milijuna kuna sugerira da ju je isplatila zato što vlast Ivice Račana “nije u potpunosti izvršila ugovore o nadoknadi dionica”, takva karakterizacija suprotstavljena je stvarnim događajima, budući da ti ugovori najvećim dijelom nisu bili zakoniti.
U stvarnosti, jedan uzrok nagodbe jest koruptivno i duboko kriminalno ponašanje HDZ-ove vlasti za vrijeme kuponske privatizacije na koncu devedesetih godina, koje je pogodovalo određenim fondovima u vlasništvu njihovih donatora. Drugi uzrok leži u ultimativnom alatu neoliberalnog kapitalizma: bilateralnim sporazumima između moćnije i ekonomski periferne države, u ovom slučaju SAD-a i Hrvatske, koji korporacijama omogućuju zanemarivanje domaćeg pravosuđa i potraživanje štete na međunarodnim arbitražama koje štite interese ulagača. Slični ugovori su inače poništeni između članica Evropske Unije, zato što su Unijina tijela utvrdila da nisu u skladu s evropskim zakonodavstvom. Iz bojazni da će američke korporacije biti privilegirane naspram građana i evropskih kompanija i da takvi ugovori podrazumijevaju netransparentna arbitražna sudišta, Unija je zbog pobune evropske javnosti prekinula planirani sporazum sa SAD-om. Takav ugovor Hrvatska sa SAD-om i brojnim drugim zapadnim zemljama ima zadnjih 25 godina. Sada su njegove odredbe razlogom ove enormne nagodbe.
Pravna nejednakost na temelju koje su Amerikanci sada dobili 300 milijuna kuna nastala je na kriminalnim temeljima. Umjesto poništenja svih ugovora i procesuiranja odgovornih za njihovo stvaranje, država se odlučila na predaju svoje vrijedne imovine
Nagodbu aktualnoj HDZ-ovoj vladi, dakle stranačkim nasljednicima uzročnika svih nastalih problema, sugeriralo je Međuresorno povjerenstvo za postupanje po zahtjevima stranih ulagača vezanim uz sporove koji proizlaze iz međunarodnih ugovora Republike Hrvatske iz područja poticanja i zaštite ulaganja. Radi se o tijelu u kojem sudjeluju državni tajnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova kao predsjednik Povjerenstva te državi tajnici u Ministarstvu financija, Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvu pravosuđa i uprave, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te predstavnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Analizirajući zahtjeve Amerikanaca povjerenstvo je faktički ispisalo poražavajuću sliku hrvatske politike i pravosuđa za vrijeme Franje Tuđmana i nakon njega, uz tvrdnje da je spomenuti fond kroz zadnja dva desetljeća doista oštećen i da bi odlazak na nehrvatsko trgovačko sudište značilo gotovo siguran poraz.
Fond Expandia, danas utjelovljen u društvu Proficio, bio je jedan od sedam privatizacijsko-investicijskih fondova (poznatih i kao PIF-ovi) koji su od Tuđmanove administracije dobili dozvolu za sudjelovanje u kuponskoj privatizaciji. Kuponska privatizacija odnosila se na besplatnu dodjelu dionica državnih poduzeća koja prethodno nisu bili predana u ruke šačice biranih poduzetničkih razbojnika. Dionice su besplatno ustupljene stradalnicima Domovinskog rata, izbjeglicama, nekadašnjim političkim zatvorenicima i sličnim kategorijama stanovništva. Fondovi su u ime više od 220 tisuća tih građana imali zadatak sudjelovati u dražbama za dionice izlistanih poduzeća predviđenih za privatizaciju, s ciljem da posljedično podignu vrijednost dionica i dioničarima omoguće dividendu.
Iako je Pravilnik o dodjeli dionica bez naplate iz 1996. godine izričito navodio da se na tom popisu nalaze solventne i profitabilne tvrtke, u stvarnosti je takvih bilo oko 40 posto. Ostale su bile pred stečajem, u njemu ili općenito u financijskoj situaciji koja ne odgovara propozicijama Pravilnika. Kriminalno vođenje ove privatizacije, koja je u startu obilježena pogodovanjem određenim fondovima nauštrb drugih, dovelo je do odluke da svi fondovi mogu mijenjati “loše” dionice za “dobre”. Expandia je potpisala četiri ugovora o nadoknadi dionica. U posljednja dva, predsjednik Fonda za privatizaciju Stipe Hrkać obvezao se da će dionički škart zamijeniti dionicama Arenaturista, Janafa, Kraša, HP Baška, Hotela Jadran i još nekih drugih poduzeća, poput Badela 1862, koji uopće nije bio predviđen u kuponskoj privatizaciji.
Na koncu je Expandia u ovoj zamjeni ostala uskraćena za dionice u vrijednosti od oko 82 milijuna maraka. Dolaskom Račanove koalicije na vlast, naime, isplate su zaustavljene. Tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić otvoreno je nazvao cjelokupni proces kriminalnim. Šima Krasić, tadašnja šefica Državne revizije koja je pronašla niz nezakonitosti u kuponskoj privatizaciji, poručila je da su zamjene dionica na štetu države rađene bez jasnih kriterija te da odluka o tome koje se dionice mogu mijenjati nikada nije donesena. Još je dodala da smatra kako fondovi nisu zaslužili naknade koje potražuju. Ugovori o nadoknadi dionica s fondovima u cijelosti su postali sporni zbog nejednakog tretmana svih sudionika pred zakonom, jer privilegiju zamjene dionica nisu imali obični građani koji svoje dionice nisu predali fondovima.
Stvar bi u pristojnijoj državi vjerojatno bila okončana kaznenim progonom odgovornih za masovne propuste da još 1999. godine predsjednik HFP Stipe Hrkać i potpredsjednica Marija Turudić nisu u klauzulu svih ugovora o nadoknadi dionica unijeli odredbu da eventualne sporove rješava arbitražno vijeće pri stalnom sudištu Hrvatske gospodarske komore, a ne redovni sudovi. Pravorijek navedene arbitraže, koju su u svim postupcima provodili dva poduzetnika i jedan predstavnik HFP-a, značio je izostanak mogućnosti žalbe na drugim sudskim instancama.
Osim što su se obogatili na leđima obespravljenih, pojedinci i korporativni kolektivi su na koncu dobili enormne odštetne nagrade od države, kao pravu mjeru okončanja takozvane hrvatske tranzicije
Smatrajući da su financijski zakinuti, fondovi su pokrenuli postupke pred arbitražom Hrvatske gospodarske komore. Expandia je na toj adresi, međutim, 2001. i 2002. godine izgubila dva postupka. Presuđeno je u korist HFP-a. Arbitraža je potom proglasila treći i četvrti ugovor o zamjeni dionica ništetnima u cijelosti iz opisanih razloga. Dapače, rukovodeći se rečenim presudama, pravni sljednik HFP-a pokušao je protutužbom državi vratiti neke novce koji su bili prebačeni ovom fondu, ali mu zbog zastare to nije pošlo za rukom.
To su, dakle, ugovori zbog kojih je Plenkovićeva vlada nekidan iskeširala skoro 300 milijuna kuna, pod obrazloženjem američkih investitora da se radilo o “izvlaštenju” temeljem Ugovora o zaštiti ulaganja sa SAD-om. Kasnijim tumačenjem pravih sudskih instanci u Hrvatskoj, utvrđeno je da su svi ugovori o zamjeni dionica sa svim fondovima bili ništetni. Prije toga, međutim, došlo je do standardne korupcijske priče koja nije samo u nepovoljan položaj dovela obične dioničare, nepovezane s fondovima, nego je rezultirala i nejednakim tretmanom fondova. Točno tjedan dana nakon što je arbitraža Hrvatske gospodarske komore odbila zahtjev američkog fonda, arbitražno vijeće HGK, sada u drugom tročlanom sastavu, presudilo je u identičnim procesima u korist PIF-a Dom, u vlasništvu poduzetnika Darka Ostoje.
Pobuna pojedinaca u arbitraži, koji su tvrdili da su takve odluke skandalozne zato što su ugovori ništetni pred hrvatskim zakonima bila je uzaludna: u kasnijim arbitražama koje su pokretali pojedinci poput Ostoje ili Georga Eltza presuđivano je u njihovu korist. Upravo takve sporne i neujednačene odluke dovele su do enormnog dugovanja države prema vlasnicima fondova iz koje se izrodila ponajveća afera kuponske privatizacije: predaja većinskog paketa dionica Liburnia riviera hotela Ostoji i Eltzu za prebijanje spornog dugovanja.
Pravna nejednakost na temelju koje su Amerikanci sada dobili 300 milijuna kuna nastala je, dakle, na kriminalnim temeljima. Umjesto poništenja svih ugovora i procesuiranja odgovornih za njihovo stvaranje, država se odlučila na predaju svoje vrijedne imovine u ruke biranih privatnika. Kad se, dakle, sljednici pojedinih fondova žale na izvlaštenje, oni u stvarnosti nariču nad nejednakim tretmanom u kriminalu i korupciji.
Jedno je, međutim, žaliti se, a posve je drugo dobiti nekoliko stotina milijuna kuna samo temeljem prijetnje tužbom na arbitraži izvan Hrvatske, utemeljenoj na ugovorima dvaju država koji su općenito skrojeni za zaštitu interesa multinacionalnih korporacija. Takvi su ugovori, međutim, uglavljeni u hrvatski Ustav, pa ih Ustavni sud izbjegava preispitivati.
Ta je sudska instanca, međutim, ipak posredno involvirana u ovaj slučaj. Jer najveći dio argumentacije kojom su američki investitori zaprijetili tužbom prošle je godine odbijen upravo na Ustavnom sudu. Tamo je podnesena žalba pravnih sljednika tri fonda koji, za razliku od Ostoje i Eltza, nisu obeštećeni, nakon što je Vrhovni sud utvrdio da nemaju pravo na odštetu uzrokovanog stavljanjem dionica neprofitabilnih društava na listu za privatizaciju. Američki investitori, koji su podnijeli tužbu s još dvije kompanije, tu su tražili 140 milijuna kuna. No Ustavni je sud odbio žalbu, tvrdeći da im nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, ustavno jamstvo jednakosti pravnog položaja poduzetnika na tržištu, kao niti povreda prava vlasništva.
Zbog prošlotjedne nagodbe, međutim, Hrvatska nikad neće doći do arbitražnog suda pa ni ova ustavnosudska odluka neće biti dovedena u pitanje. Iz Ministarstva vanjskih poslova objasnili su nam da su nagodbom tako “očuvani i zaštićeni pravomoćnost i autoritet odluka najviših sudova naše države”. “Pravna pitanja koja su temelj nagodbe – de facto izvlaštenje – i pravna pitanja koja su bila predmetom sudskih postupaka koje vi spominjete – nepravilan rad tijela državne uprave – iako usko povezana, ipak su dva vrlo jasno odvojena i različita pravna pitanja koja su, nažalost, oba 'izrasla' iz programa kuponske privatizacije”, odgovorili su iz MVEP-a, jasno dajući do znanja da međunarodni bilateralni ugovori u teoriji mogu rušiti odluke najviših hrvatskih sudova.
Kako bi i kroz praksu pokazali da su presude u državama potpisnicama ovakvih međunarodnih ugovora “podložne ispitivanju iz perspektive zaštite prava investitora”, poslali su nam primjer tužbe korporacija Chevron i Texaco Petroleum protiv države Ekvador. U tome je slučaju međunarodni trgovinski tribunal poništio sudske odluke Ekvadora koji je spomenutim korporacijama odrezao kaznu od 9 milijardi dolara tvrdeći da su od 1964. do 1990. godine istovarili 6 milijardi galona toksičnog otpada u amazonsku prašumu.
Odluku je, međutim, poništio sud temeljem sporazuma između Ekvadora i SAD-a, tvrdeći da je nastala na korupciji. Lišen prava na samostalnost odluka domaćeg pravosuđa, Ekvador sada iščekuje iznos koji će morati platiti Chevronu zbog gubitka profita. Odvjetnik Steven R. Donziger, koji je najzaslužniji za javno razotkrivanje masovnog zagađenja Amazonije, osuđen je, k tome, na zatvorsku kaznu pod optužbom da se u ovom postupku koristio prijevarama. Prije tri mjeseca, iz UN-a su ilegalnim proglasili njegovo pritvaranje prije suđenja, dok je 29 Nobelovaca potpisalo pismo podrške, tvrdeći u njemu da odvjetnik doživljava “sudbenu torturu”.
Činjenica da je hrvatska Vlada poslala ovaj primjer na novinarski upit o nagodbi s američkim investitorima po mnogočemu je indikativna. Osim što ukazuje na neprispodobivu moć arbitražnih tribunala naspram domaćeg pravosuđa koji su s pravom dovedeni u pitanje na razini EU-a, njihov izbor sugerira i slabašnu vjeru izvršne hrvatske vlasti u hrvatske sudove i njihove odluke. Takvi štetočinski ugovori, skrojeni da štite isključivo interese korporacija, ne bi trebali postojati. Jer, čak i ako je riječ o neosnovanim tražbinama, kao u slučaju koji je predmet ovog teksta, izvjesno je da bi izgubili arbitražu, uz pripadajuće poništavanje odluka najviših sudova u Hrvatskoj.
Ako ništa, bilo bi u tom scenariju zanimljivo vidjeti reakciju Ustavnog suda koji je u ovom slučaju donio jednu od spornih presuda, ali se u prošlosti odbijao miješati u posljedice međunarodnih ugovora. Dodatni kuriozitet nalazi se u činjenici što je nagodbom s Amerikancima hrvatska Vlada dovela u nejednak položaj preostala dva fonda koji isto traže odštetu. Oni, međutim, nisu osnovani u SAD-u, pa će na puno teži način – ako ikakav – doći do traženih milijuna.
Ugrožene skupine društva, zbog kojih su osnovani svi fondovi, iz priče su najvećim dijelom izašle već nekoliko godina nakon što im je država besplatno ustupila dionice. Izbjeglice i stradalnici postali su dioničari PIF-ova, koji nisu bili pod upravom predstavnika dioničara nego pod upravljačkim društvima i konkretnim osobama. Potonji su preko kredita, dividendi i od rasprodane imovine poduzeća koja su im dodijeljena, preko posrednika otkupljivali dionice PIF-ova od sirotinje za deset puta manju cijenu od realne.
Dozvolom hrvatskih vlasti, fondovi su postali holdinzi, odnosno poduzeća, poput Proficie, pa Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga koja je trebala nadzirati PIF-ove, u slučaju poduzeća to nije mogla činiti. Danas se udio izvornih dioničara broji u promilima. Osim što su se obogatili na leđima obespravljenih, pojedinci i korporativni kolektivi su na koncu dobili enormne odštetne nagrade od države, kao pravu mjeru okončanja takozvane hrvatske tranzicije.
portalnovosti
