Andrej Plenković je s nekoliko poteza na vanjskopolitičkomu skliskom terenu, na unutarnjem planu vrlo glasno kukuriknuo prije zore.
Vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu. Pardon, je li, vidio premijer Andrej Plenković da zaredali u Kijev Volodimiru Zelenskiju na noge „pospani Joe“, zatim i bolja mu polovica Jill Tracy Jacobs Biden, prije nje i „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz vrha EU-a, pa kuštravi Boris Johnson i još neki među proturuskim jastrebovima tzv. prve brzine te i hrvatski premijer – ne budi na repu huškačkih događaja u celofanu „snažne državničke geste i potpore Ukrajini“ (Davor Božinović, Sunčica Glavak, sic transit) – skrivečki pobrzao avionom do Slovačke pa incognito 12 sati vlakom u „nenajavljeni posjet“. Čim se na važnijima od njega potvrdilo da je ruska vojska uistinu otišla iz kijevskih predgrađa. I, kako sada stvari stoje, ne kani se doskora ili uopće više vratiti. Dvije su kolateralne stvari – povratak hrvatskog veleposlanstva iz Lavova u Kijev te rusko zarobljavanje 40-godišnjeg plaćenika iz Zagreba pri bijegu iz Mariupolja – sasvim slučajno upale u konspirativni protokol, ali jamačno ne bi bile okidač za Plenkovićev posjet (poveo je smiješnoga resornog ministra Gordana Grlića-Radmana i šefa Ureda predsjednika vlade RH Zvonimira Frku-Petešića) da mu nije neusporedivo više stalo do dojma o nepokolebljivoj pravovjernosti gazdama proturuske SAD/EU/NATO-ove i „partnera“ koalicije. Da se sutra ne bi pitalo: gdje si bio kad je grmjelo?
Hrvatski vladajući političari se grade rođenim Europejcima, a nisu bili u stanju upriličiti respektabilniju državnu proslavu u počast 9. svibnja. Da se netko ne bi dosjetio ustaške veleizdaje ili da moraju spomenuti Tita i partizansku pobjedu na strani antinacifašističke, savezničke koalicije?Plenković je s nekoliko poteza u zadnje vrijeme na vanjskopolitičkomu skliskom terenu, a revnošću u pridruživanju zapadnim tzv. sankcijama u svih šest proturuskih paketa (i vrag zna koliko još budućih, u njegovom slučaju uopće nije upitno) na unutarnjem planu vrlo glasno kukuriknuo prije zore. On jamačno neće, takvi uvijek prvi pobjegnu s poprišta, ali jest vrlo dvojbeno to neće li Bijedna Naša i njezini još neiseljeni žitelji završiti u loncu u kojemu se bučno kuha tzv. novi svjetski poredak. Jer, sve što rade Plenković i ministarski mu podobnici, stranački uhljebi i ina vojska egzistencijalno ovisnih o njegovoj volji u ZNA SE opciji, rade u ime svih nas, u ime „hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana“ (sic transit), pa njima i dobro i zlo, a više zlo no dobro pada najprije na novčanik, pa i na dušu… Valjda samo Plenković znâ zašto se odvažio prvi, najglasnije i jedini u Europi kukuriknuti uskraćivanjem humanitarnog zrakoplova za povratak kući neosnovano protjeranim – puko solidariziranje nema veze s razumnim postupanjem u korist vlastite zemlje – 18 diplomata i šestero administrativaca iz veleposlanstva Ruske Federacije u Zagrebu. Ljudi su bili prisiljeni vratiti se kući preko Beograda, i to Hrvatskoj ne služi na čast.
Premijeru su to bili zamjerili neki objektivniji domaći novinari, Moskva je oštro prigovorila i – ne samo zbog te državne nehumanosti zemlje što se tako rado razbacuje velikim riječima o političkoj razboritosti i ljudskosti – spremila cijeli niz alata tipa zapamti pa vrati, koji su već stupili na snagu (bankrot Brodosplita i više od 5000 članova obitelji bez prihoda, pa više no dvostruko skuplji „alternativni“ energenti, etc. tek je mali korak onoga što slijedi) ili će uskoro stupiti i možda potrajati još dugo nakon što stane rat u Ukrajini. Plenkovićeva proturuska arogancija pred tv-okom režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a, gdje mu se nijedan „profesionalac“ tipa samouka iz regionalnih dopisništava dignutih u „zvijezde“ na Prisavlju ne usudi postaviti neugodnije (pot)pitanje, pa dozlaboga jadno mu pozivanje na iskustvo Domovinskog rata u kojemu nije sudjelovao, iako je itekako bio sposoban bez obzira na dijagnozu o „nesposobnosti“ zbog navodne anemije, odaju komičan dojam ratobornog komarca što napada slona. Jer, Rusija ekonomski i na mnoge bolnije načine – čak i po strateške hrvatske interese u BiH – drži za jaja Bijednu Našu iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada (sic transit, doduše kao izvor resursa i topovsko meso u tuđim ratovima), nego što je RH uopće svjestan.
Takvo izrazito arogantno, prijeteće i neprijateljsko stajalište premijera Plenkovića, vlade i stranačkih istomišljenika protiv Ruske Federacije ma koliko invazijom na Ukrajinu prekršila tzv. međunarodno pravo, a jest prekršila, dugoročno nanosi štetu Hrvatskoj i hrvatskim međunarodnim interesima. Svijet ni po kojem konspirativnom scenariju washingtonske oligarhije ne može normalno funkcionirati bez Rusije niti Europa i EU imaju izglednu ekonomsku i demokratsku budućnost. Hrvatsko političko soliranje na globalnom planu, zavlačenje pod skute isključivo moćnicima na Zapadu koji, je li, pola posto ne zarezuje zemlju svekolike razvojne, demokratske i moralne samonedostatnosti, znači vlastito bagateliziranje državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, dugoročnu štetu. RH, kako ga bespogovorno, podanički i nerijetko sramno predstavljaju premijer Plenković i njegovi odreda nesposobni/nesamostalni ministri u tzv. međunarodnoj zajednici, nema svoje „ja“. To hrvatsko, državno „ja“ deponirano je u bruxelleskim donjim ladicama činovničkih ureda „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ i ovih dvoje znaju tu i tamo podsjetiti na njega javnim tapšanjem po Plenkovićevom ramenu, izvježbanim pred ogledalom „prijateljskim“ osmijehom i prigodnom larpurlartistika-ljuskom ispražnjenom od konkretnog sadržaja, pa ozarena RH-vlast svršava pred režimskim tv-okom zbog „još jednog dokaza“ o „uvažavanju i poziciji“.
Nezgodno je po danas i sutra Bijedne Naše što se – ionako nesložna i posvađana, nezbrojena i vizionarski prilično deficitarna ili defektna – izvršna vlast opredjeljuje crno-bijelo u ime tzv. hrvatske države i hrvatskih građana, a da ih uopće ne pita što misle i smiju li takoE sad, zbog toga je „uvažavanja Plenkovića i pozicije RH“, što bi rekli istočni susjedi, povijesni prijatelji sa slavenskom braćom Rusima prije i više no sa slavenskom braćom Hrvatima: Zagrepčanin zarobljen pri vojničkom bijegu iz Mariupolja obrao bostan u ruskom zarobljeništvu. Nedavno su Plenković i resorni ministri javno ismijavali neuspjeli pokušaj ruskog ministarstva vanjskih poslova da uruči prosvjednu notu vojnom atašeu hrvatskog veleposlanstva u Moskvi zbog navodno dvjestotinjak plaćenika iz RH u ukrajinskoj vojsci (osobito u postrojbi Azov; hrvatskoj zastavi na ratištu u Mariupolju, etc.) te se posipali pepelom. O tomu ništa ne znaju, ako je koji hrvatski državljanin otišao u Ukrajinu ratovati protiv Rusa, što je vrlo opasno, govorili su, to je učinio na osobnu odgovornost. Rusi su, međutim, obznanili urbi et orbi da zarobljene strance na ratištu smatraju plaćenicima, ratnim zločincima i tako će ih sankcionirati. Neće primjenjivati norme međunarodnih konvencija o ratnim zarobljenicima.
Budući da se Moskva osjeća povrijeđenom svim hrvatskim diplomatskim postupcima, bezuvjetnom primjenom SAD/EU/NATO-ovih i „partnerskih“ tzv. sankcija, Plenkovićevim arogantnim izjavama i inim očitovanjima otvorenog neprijateljstva, tzv. tiha diplomacija RH, Ukrajine i kojekakvih trećih državnih, privatnih, etc. aktera „koji bi mogli pomoći u oslobađanju zarobljenog Hrvata iz Zagreba“ vrlo je relativna činjenica. Moguće je da ga Rusi oslobode u nekim osobitim okolnostima, što bi im možebitno bilo od koristi: pokazati se svijetu humanima, empatičnim ljudima, vojskom koja drži do vojničke časti i poštuje ratno pravo…, a ne – kako je prikazuju zapadni političari i mediji – „razularenom hordom zločinaca, silovatelja, pljačkaša, palikuća“, etc. Moguće je i da tzv. tiha diplomacija ostane tiha do totalnog neuspjeha budući da Vladimir Vladimirovič drži do Zelenskija i Plenkovića kao do pišljivog boba, a bilo bi ravno Kristovom čudu u Kani Galilejskoj da se „pospani Joe“ ili tko od europoslušnika tzv. prve brzine osobno zauzmu za oslobađanje hrvatskog zarobljenika u Ukrajini. Što je tražio, to je dobio? Nekakav tamo Hrvat?
I oslobađanje nakon nekog vremena i fasovanje hude sudbe tipa obrao je bostan bit će znakovita ruska poruka, a što će se uistinu dogoditi na kraju, nitko sada ne može znati. Opcija razmjene također je dvojbena ne samo zato što se – barem je dosad bila praksa – razmjenjuju Ukrajinci za Ruse i obratno, redovni vojnici za redovne vojnike. A zarobljenik pak iz Zagreba, Hrvat – ma koliko Plenkovićevi trbuhozborci tvrdili suprotno ne bi li ga ugurali u nadležnost Ženevske konvencije – nije ni Ukrajinac niti redovno mobilizirani vojnik te zemlje, nego stranac. Drugo, je li Zelenskij u sljedećoj ili nekoj idućoj razmjeni zarobljenika zainteresiraniji za Hrvata no za nekog svoga Ukrajinca u vojnoj odori? Priča o uključenju u borbu protiv Rusa radi stjecanja ukrajinskog državljanstva jedva da drži vodu i među neupućenima budući da Ukrajina, kao i svaka druga zemlja, ima definirane propise o uvjetima stjecanja državljanstva. Osim toga, što će hrvatskom državljaninu, Hrvatu iz zemlje članice UN-a, EU-a, NATO-a, etc. ukrajinsko državljanstvo baš u vrijeme kad je zemlja u ratu? Ako se -također se čuje – namjeravao oženiti Ukrajinkom, ni za to mu nije uvjet ukrajinsko državljanstvo.
Izrazito arogantno, prijeteće i neprijateljsko stajalište premijera Plenkovića, vlade i stranačkih istomišljenika protiv Ruske Federacije, ma koliko invazijom na Ukrajinu prekršila tzv. međunarodno pravo, dugoročno nanosi štetu Hrvatskoj i hrvatskim međunarodnim interesimaJamačno su Rusi – imaju za to sve alate, metode i istražitelje – već sada neusporedivo bolje obaviješteni tko je i što je zarobljeni Zagrepčanin, kada je i zašto došao u zaraćenu zemlju, kojim poslom, s kim se družio, tko ga je mobilizirao, je li bio plaćen, što je radio sve te godine, gdje, etc., nego što će javnost podrobnije ikad saznati. Bio oslobođen ili zadržan i sankcioniran kao plaćenik, ratni zločinac. Kako god bio riješen taj rebus, bit će itekako poučan za domaću domaće avanturiste koji drže kako su ratovi samo nešto atraktivnija inačica video igrice u kojoj, je li, pozitivac superiorno, srčan, nabildan i neranjiv uništava stotine negativaca. Brani programiranu/zadanu pravdu i istinu cijeloga ovog svijeta. Sic transit. A život je nešto drugo i negdje drugdje. Pun nepravde, neistine, pohlepe…
Nezgodno je po danas i sutra Bijedne Naše što se – ionako nesložna i posvađana, nezbrojena i vizionarski prilično deficitarna ili defektna – izvršna vlast opredjeljuje crno-bijelo u ime tzv. hrvatske države i hrvatskih građana, a da ih uopće ne pita što misle i smiju li tako. Ne vidi nijanse, a međunarodni odnosi, globalni interesi i svijet nisu crno-bijeli. Nisu SAD/EU/NATO i „partneri“ mjerilo demokracije. Još manje ovlašteni arbitri u tomu što jest demokracija, a što jest autokracija, što jesu, a što nisu tzv. demokratske vrijednosti, tko jest, a tko nije diktator koji drži svoj narod zatočen u kavezu despotije, apsolutne volje i medijske neslobode. Odnosno tko se u poodmaklom već 21. stoljeću civilizacijski sramoti, jer nekažnjeno tolerira najgoru vrst rasizma: bjelačku supremaciju, policijsko premlaćivanje i ubijanje Afroamerikanaca (90 posto američkih zatvora je napučeno „obojenima“, sic transit) i tko revolveraški pljačka tuđe prirodne resurske širom svijeta radi megakorporativnog bogaćenja svojih oligarha. Tzv. najunosnija nekretnina na globusu (Slavko Kulić), desetljećima tiha patnja nezajažljive imperijalne pohlepe i po cijenu ekološkog uništenja ljudskog roda, napokon je došla i na – ratni ciljnik?
Svaka etnička zajednica, narod i država imaju svoj tzv. naš način života, demokratske vrijednosti, naravno pravo na širenje svog utjecaja/interesa i ne treba Uncle Sama s čoporom divljih revolveraša da mu silom guraju hamburger među zube, zalijevaju Coca-Colom i probijaju uši ragtimeom dok mu istodobno kopaju po džepovima. Ne trebaju ni jednu Ursulu von der Leyen, jednog Volodimira Zelenskija ili anemične HDZ-ove političare i režimske novinare da im na Dan pobjede nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu, istodobno i Dan Europe, na dan kada Ruska Federacija tradicionalnom vojnom paradom na Crvenom trgu u Moskvi najuvjerljivije u svijetu odaje počast svomu ratnom doprinosu/žrtvi – bez kojih bi Zapad 1945. godine mogao samo staviti soli na rep Führerovu tzv. Trojnu paktu – bahato iritiraju zdrav razum povijesnom budalaštinom znaka jednakosti između „ničim izazvane“ (sic transit) ruske invazije na Ukrajinu i nacizma i fašizma. Kruške i jabuke.
Jedna Njemaca na čelu Europske komisije, je li, bivša ministrica obrane zemlje čiji su imperijalni „arijevci“ bili izazvali oba svjetska rata s ukupno gotovo 100 milijuna ubijenih i razorenom Europom, umjesto da se pokrije ušima po glavi kad su u pitanju agresije te ratni i zločini protiv čovječnosti i huškanje na Treći svjetski rat ne srami se na Dan pobjede/Dan Europe anatemizirati Ruse kojih je samo u Drugom svjetskom ratu njemački plus kvislinški ratni stroj (odreda iz na brzaka uNATOvljenih zemalja bivšeg Istočnog lagera, uključivo ukrajinske naciste) usmrtio 27 milijuna u vojnoj odori i 14 milijuna civila. Ruski su ratni zarobljenici u nacističkim logorima u Njemačkoj, Poljskoj, etc. – za razliku od „apartmanski“ zbrinutih Amera i Engleza – bili tretirani strašnije od životinja, bili su na dnu, čak niže no Židovi. Preživjeli pak logoraši svih etničkih pripadnosti svjedočili su to da su najveći sadisti među logorskim čuvarima bili upravo ukrajinski nacisti. I jedan se Zelenskij, čija zemlja nije imala neki pokret otpora njemačkoj okupaciji i koju je cijelu oslobodila sovjetska Crvena armija, ima obraza razbacivati nekakvim „dvjema pobjedama“: 1945. godine, sic transit, te pobjedom koju će Ukrajina slaviti kad istera iz zemlje „ruski nacifašizam“.
Hrvatsko političko soliranje na globalnom planu, zavlačenje pod skute isključivo moćnicima na Zapadu koji, je li, pola posto ne zarezuje zemlju svekolike razvojne, demokratske i moralne samonedostatnosti, znači vlastito bagateliziranje državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, dugoročnu štetuHrvatski pak vladajući političari se grade rođenim Europejcima već od stoljeća sedmog (sic transit), a nisu bili u stanju upriličiti respektabilniju državnu proslavu u počast 9. svibnja. Da se netko ne bi dosjetio ustaške veleizdaje u tzv. NDH ili da moraju spomenuti Tita i partizansku pobjedu na strani antinacifašističke, savezničke koalicije? Neka im je na dušu. Ni režimski novinari što im idu niz dlaku ne spominju veliku savezničku pobjedu nad nacifašizmom, činjenicu da su Sovjeti/Rusi uz nevjerojatne žrtve ušli u Berlin i istaknuli zastavu sa srpom i čekićem na Reichstagu i time formalno stavili točku na Drugi svjetski rat, nego samo Dan Europe i kolateralno Schumanovu deklaraciju iz koje je 1950. godine rođena Europska zajednica za ugljen i čelik. I dalje je povijest. Koja 77 godina kasnije – na Ukrajini, koja zapravo nije ni razlog niti će biti posljedica – ponovno dovodi svijest i savjest svijeta u kritičnu kušnju. Stara dama se opet obrela na sudbonosnom raskrižju. Opasno nejedinstvena, s toliko figa u džepovima, suprotstavljenih potreba i interesa, lidera koji ne znaju što bi s liderstvom i posve nesposobna uzeti iz Uncle Samovih svoju budućnost u svoje ruke…
Kako povijest uči, za veliku je tragediju svaki put dovoljan obično jedan pomahnitali šarlatan i šaka poltrona poremećena uma koji ga sljepački slijede. U aktualnom ruskom ruletu već je škljocnulo – jedanput, dvaput? – bubnjić se okrenuo. Sljepoočnice su još čitave. Što slijedi, ako kažiprst još jednom pritisne? Neki bi u ukrajinskom slučaju pritiskali okidač kao ludi bez obzira hoće li ili neće prasnuti – hrvatska izvršna vlast ponaša se kao hipnotizirana, pa će i na trepavicama hodati, ako to hipnotizer naredi – međutim, srećom postoje i trezveniji u pijanom društvu, pa… „Europa je postavila ljestvicu vrlo visoko, pa nećemo moći integrirati neke države u EU u idućim godinama ili čak desetljećima“, kazao je novi/stari francuski predsjednik Emmanuel Macron na presici u Strasbourgu po završetku Konferencije o budućnosti Europe, izvijestila je Hina, „referirajući se na aspiracije Ukrajine s kojima je suglasan, ali realnost je druga stvar“. On se založio za uspostavu tzv. europske političke zajednice ne bi li se u toj nerealnosti pospješilo suradnju Unije sa zemljama čije pristupanje nije moguće u skorije vrijeme.
Srbija se neće previše uzrujavati zbog dužeg boravka u bruxelleskoj čekaonici, ali ukrajinski će netsrpljenko Volodimir Zelenskij jamačno pasti u depresiju? Naravno, ne zato što mu je dan prije Plenković bio u Kijevu obećao svu svoju „vrlo utjecajnu“ potporu i za prekoredni upad u u tzv. europsku obitelj, jer i ukrajinski predsjednik znâ da to hrvatski gost nije u stanju ostvariti na učinkovit način. Baš kao što sada izbjegava pristati na Milanovićev poziv za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost radi vrlo energičnog pritiska na EU da izmijeni izborni zakon u korist b-h Hrvata, jer će u protivnom RH blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO. Kaže: „Moramo razgovarati sa zapadnim partnerima, jer se ništa ne postiže ucjenama i inatima“. Mo’š mislit’ da bi se Plenković išao zamjerati tima u bruxelleskom činovništvu radi nekakvih b-h Hrvata… Ili zbog Ukrajine. Ma što blagoglagoljao s intimusom u kakvom kijevskom skloništu.
„Postojala je stvarna želja“, ustvrdio je Macron, „da restrukturiramo EU po pitanju više politike, ali budući da proširenje zasad nije realno, više političke suradnje s tim zemljama korak je prema sigurnosnoj arhitekturi koju trebamo. Format suradnje s drugim europskim zemljama samo u europskim integracijama blokira u određenoj mjeri energetsku, kulturnu i inu suradnju. Ova nova politička organizacija omogućila bi demokratskim europskim nacijama da se usuglase s našim temeljnim vrijednostima i pronađu novi prostor političke suradnje te na polju sigurnosti, energetike i transporta. Pridruživanje ne bi bilo nužan uvjet bilo kakvog budućeg članstva u EU, kao što ova organizacija ne bi bila zatvorena državama koje su napustile Uniju.“ Velika Britanija, je li. Macronova ideja nije novi izum. Jedan od njegovih prethodnika, François Mitterrand, svojedobno je zagovarao uspostavu tzv. europske konfederacije, ali – nije upalilo. Sada Macron gura nešto slično. Nije šija, nego vrat? Kvadratura europskog kruga.
