Plenković je dosad pokazao da može više-manje dobro funkcionirati s raznim koalicijskim partnerima. Međutim sada je u situaciji u kakvoj je bio na početku (prva vlada s Mostom), kako po broju mandata koje ima koalicijski partner, tako i prema ideološkoj udaljenosti
Političke stranke su specijalizirane organizacije koje agregiraju političku volju građana te kandidiraju osobe za obnašanje javnih položaja. Gotovo svima cilj je doći u priliku provoditi svoje javne politike kao dio izvršne vlasti. Jednom kad dođu u tu priliku, žele ponovno steći izborni legitimitet za ostanak na tom mjestu. Prema tome, svaka stranka koja je naposljetku postala dio vladine većine može se, po definiciji, smatrati izbornim pobjednikom.
Vlade su se po svojoj veličini (broju ministara) s vremenom u Hrvatskoj smanjile i to je dobro. Manji kabineti obično imaju bolje upravljačke kapacitete i veću sposobnost koordinacije javnih politika. Najavljena nova Plenkovićeva vlada bit će veća od prethodne, što nas samo treba podsjetiti na to da broj i struktura ministarstava prečesto slijede koalicijsku, a ne upravljačku logiku. Svako dijeljenje ministarstava, spajanje ili osnivanje sasvim novoga, velik je trošak te usporava rad Vlade. Za novo ministarstvo potrebna je nova internetska stranica, nove e-mail adrese, memorandumski papir, posjetnice i razne druge stvari.
Kako je to dosad izgledalo?
Vlade će obično biti nešto veće u polupredsjedničkim sustavima nego u parlamentarnima. Devedesetih su obično bile značajno veće, a i obrtaj ministara bio je pozamašan. U Mesićevoj vladi, koja trajala tek od svibnja do kolovoza 1990., sjedilo je 25 ministara, svi iz HDZ-a. U vladi nedavno preminulog Josipa Manolića (kolovoz 1990. – srpanj 1991.) na kraju mandata bio je 21 ministar, a ukupno ih se 'izredalo' 33, od kojih jedan nestranački (Zvonko Mršić). U Gregurićevoj vladi nacionalnog jedinstva, za vrijeme najgorih ratnih zbivanja (srpanj 1991. – kolovoz 1992.) sjedili su ministri iz HDZ-a, SDP-a, HNS-a, Socijalističke stranke Hrvatske (SSH), Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDSH) te Hrvatske demokršćanske stranke (HDS), kao i nekoliko nestranačkih ljudi, s time da je dio i stranačkih i nestranačkih članova kasnije prešao u HDZ. Na kraju mandata bilo je 30 ministara, a ukupno ih je prodefiliralo 45. U Šarinićevoj vladi (kolovoz 1992. – travnja 1993.) bilo ih je 22, tj. ukupno 26 (svi iz HDZ-a). Valentićeva vlada (travanj 1993. – studeni 1995.) imala je na kraju mandata 27 članova, a ukupno je u njoj svoj obol dalo 40 ljudi. Matešina vlada (studeni 1995. – siječanj 2000.) imala je pri silasku s vlasti 20 članova, no ukupan broj osoba koje su prošle kroz nju iznosio je 42.
U prvoj Račanovoj vladi (siječanj 2000. – srpanj 2002.) izvorno su sudjelovali SDP, HSLS, HNS, HSS, IDS i LS, sve u svemu 22 ministra, tj. ukupno 29 tijekom cijelog razdoblja trajanja Vlade. Račanova druga vlada (srpanj 2002. – prosinac 2003.) više nije imala ministre iz HSLS-a i IDS-a, ali se priključila stranka Libra (s djelomično istim ministrima), nastala nakon raskola u HSLS-u. U njoj je pri završetku mandata bilo 24 ljudi, a ukupno je kroz nju prošlo 25 ministara.
U prvoj Sanaderovoj vladi (prosinac 2003. – siječanj 2008.), pored HDZ-ovih, bili su nestranački ministar (Dragan Primorac) te (do 2006.) ministrica iz DC-a (Vesna Škare Ožbolt). Ova je vlada na kraju mandata imala 14 ministara, a ukupno je kroz nju prošlo 19 ljudi. U drugoj Sanaderovoj vladi (siječanj 2008. – srpanj 2009.) sjedili su ministri iz HDZ-a, HSLS-a, HSS-a i SDSS-a, njih 18, odnosno ukupno 21 osoba. U vladi Jadranke Kosor (srpanj 2009. – prosinac 2011.) na kraju mandata bilo je 19 članova, a ukupno ih je kroz nju prošlo 27, s time da ju je HSLS (Đurđa Adlešič) napustio u listopadu 2010. U njoj su radila i dvojica nestranačkih ministara (Ivan Šimonović, Davor Božinović).
U Milanovićevoj vladi (prosinac 2011. – siječanj 2016.) sjedili su ministri iz SDP-a, HNS-a i IDS-a, kao i troje nestranačkih (Vedran Mornar, Predrag Matić i Berislav Šipuš). Na kraju mandata u njoj je bila 21 osoba, a ukupno ih je sudjelovalo 30.
Vladu kratkog vijeka nestranačkog premijera Oreškovića čini su ministri iz HDZ-a i Mosta te niz nestranačkih ministara (Vlaho Orepić, Dubravka Jurlina Alibegović, Ante Šprlje, Zdravko Marić, Davor Romić). Kada je izgubila povjerenje, imala je 21 člana, a ukupno su kroz nju prošla 24 ministra.
Prva Plenkovićeva vlada (listopad 2016. – srpanj 2020.) imala je na kraju mandata 20 članova, a ukupno je kroz nju prošlo 34 ljudi. Međutim valja reći da se tu radilo o dvije vlade - u prvoj su, uz HDZ, sjedili Mostovi ministri te po jedan nestranački iz HDZ-ove (Zdravko Marić) i Mostove kvote (Ante Šprlje), a u drugoj HNS-ovi ministri, tj. jedan član i jedna nestranačka ministrica (Blaženka Divjak) iz kvote HNS-a. U drugoj Plenkovićevoj vladi (srpanj 2020. – svibanj 2024.) bili su, uz HDZ, SDSS-ovi ministri te nestranački iz kvote HDZ-a (Zdravko Marić, a potom Ivan Paladina i Marko Primorac). Još uvijek aktualna tehnička vlada ima 17 članova, a kroz nju je ukupno prošlo 25 osoba.
Nova Vlada i fotelje
Domovinski pokret preuzet će Ministarstvo poljoprivrede, a Marija Vučković mogla bi završiti na nekoj drugoj poziciji u Vladi. Zvonimir Frka Petešić mogao bi doći na mjesto Gordana Grlića Radmana. Novo ministarstvo demografije i useljeništva trebao bi voditi Mario Radić, a poljoprivredni resor mogao bi dopasti Josipu Dabri. Pored toga, Ministarstvo gospodarstva podijelit će se na dva dijela, na gospodarstvo i održivi razvoj, a ovaj prvi segment preuzeo bi netko iz Domovinskog pokreta.
Ivan Penava bit će potpredsjednik Vlade, no tek nakon lokalnih izbora idućeg svibnja. Plenković se svakako ne želi odreći najdugovječnijih ministara – Nine Obuljen Koržinek, Tome Medveda i Olega Butkovića. U Vladi vrlo vjerojatno ostaju i Ivan Anušić te Davor Božinović, a Plenković računa i na Damira Habijana. Ivan Malenica sam je već najavio odlazak iz privatnih razloga, a u političku mirovinu će vrlo vjerojatno otići Radovan Fuchs.
Programski raspon i europski test
Koliko su HDZ i Domovinski pokret programski udaljeni? Na općoj ljestvici lijevo-desno, pri čemu 0 označava krajnje lijevu poziciju, a 10 krajnje desnu, HDZ se nalazi na 7,1, a Domovinski pokret na 8,8. Što se tiče gospodarskih politika, odnosno skale koja mjeri stav prema slobodnom tržištu, odnosno prema državnom intervencionizmu (0 je krajnje etatistička, 10 je krajnje laissez faire pozicija), ove dvije stranke dosta su blizu - HDZ je na 5,7, a DP nešto više tržišno orijentiran, na 5,9. Kada govorimo o društvenim pitanjima, mjerenima na ljestvici koja s jedne strane (vrijednost 0) naglašava potpunu osobnu slobodu, a s druge strane ističe važnost (nadređenog) autoriteta (vrijednost 10), možemo vidjeti da je razlika prilična: HDZ je na poziciji desnog centra (6,9), a DP na poziciji desnice (8,5).
Naposljetku, HDZ je izrazito proeuropska stranka (7,1), a domovinci su prilično ljuti euroskeptici (2,3). Plenković je dosad pokazao da može, kao i nizozemski Mark Rutte, s raznim koalicijskim partnerima više-manje dobro funkcionirati. Međutim sada je u situaciji kakvoj je bio na početku (prva vlada s Mostom), kako i po broju mandata koje ima koalicijski partner, tako i prema ideološkoj udaljenosti. Za koalicijske odnose bolje je da je Josip Jurčević odmah otišao (odbio dati glas/potpis za novog-starog mandatara), nego da je bio stalna unutarnja opozicija, bilo s ministarske, bilo s neke druge pozicije. Takve situacije obično su iscrpljujuće za sve involvirane, a obično završe odlaskom tog jednog koalicijskog disidenta. Time se broj DP-ovih zastupnika smanjio na maksimalnih 12. Mislav Kolakušić, dakako, ne podržava ovu vladu, a Vesna Vučemilović, sada već bivša članica Hrvatskih suverenista, dala je potpis da će dići ruku za nju.
Europski su izbori iza ugla, a zasad se čini da bi omjeri snaga mogli biti vrlo slični kao i na parlamentarnima, osim što se bira samo 12 zastupnika, što znači da će prvoplasirana lista, najvjerojatnije HDZ, biti nešto više nadpredstavljena nego na izborima za Sabor. Ostaje nam vidjeti hoće li Domovinski pokret, ako uđe u Europski parlament, a vjerojatno hoće, sjediti s europskim konzervativcima i reformistima (ECR) ili u krajnje desnoj skupini Identitet i demokracija (ID) (ako ona u tom obliku bude postajala nakon izbora, tj. ako ne bude zamijenjena nekom novom, no konceptualno sličnom grupacijom). Za Plenkovića i njegove odnose unutar EPP-a svakako bi bilo poželjno da se DP-ov eurozastupnik (najvjerojatnije Stjepo Bartulica) ne pridruži ID-u, već da sjedi makar s ECR-ovcima. Ako kojim slučajem DP ne uđe u Europski parlament, to neće imati nekog posebnog utjecaja na odnose unutar koalicije, no bit će sitna pobjeda za Plenkovića. Nasuprot tome, eventualni podbačaj HDZ-ove liste na europskim izborima (tj. izjednačen ili hipotetski čak i lošiji rezultat od liste SDP-a i partnera, premda je takav scenarij vrlo malo vjerojatan) bio bi udarac za šefa Vlade te za odnose unutar stranke puno više nego za odnose s Domovinskim pokretom.
Resetiranje nakon lokalnih izbora?
Zasad se čini da je kvadratura kruga postignuta – SDSS prividno nije dio vladine većine, premda će dići ruku za Jandrokovića kao predsjednika Sabora, a i nitko im ne brani da dignu i ruku za Plenkovićevu vladu ili da je podržavaju prilikom ključnih glasanja u novom sazivu. No znamo i da Domovinski pokret zasigurno nije bio prva i najpoželjnija opcija za Plenkovića. Ako se nakon lokalnih izbora to bude moglo napraviti, nije nemoguće da ponovno dođe do zamjene koalicijskih partnera, tj. da ipak dođe do nekakvog sporazuma s IDS-om, Matijom Posavcem i Fokusom, a u tom slučaju SDSS bi se vratio u redove parlamentarne većine. Takav scenarij za sada zvuči kao da je na prilično dugom štapu, no ne treba ga potpuno odbacivati kao nebitan ili nemoguć.
HDZ je pobijedio jer je 'dao samo' tri ministarstva (i 10 državnotajničkih mjesta) te nije koalicijskom partneru prepustio ni kulturu ni unutarnje poslove. HDZ je pobijedio i jer opet slaže većinu, a njegov rival SDP to ne čini. DP je pobijedio jer je progurao ministarstvo demografije i zato što je postao dio Vlade. Naposljetku, pobijedio je i SDSS jer su ključne odrednice politike Vlade prema nacionalnim manjinama zajamčene Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina te je teško vjerovati da bi ona s DP-ovim ministrima doista mogla prekidati financiranje kulturnih tijela jedne nacionalne manjine, a koja pak financiraju tiskovine poput Novosti. Plenković je definitivno pobijedio jer je ostao premijer, a Grbin je definitivno izgubio jer niti je postao premijer, niti je uspio utrti put predsjedniku Milanoviću u njegovoj operaciji povratka u Banske dvore.
