Ovo je definitivno zločinačka država. Država koja se u prošlosti ponašala kako jeste, a nije spremna sankcionirati kriminalna djelovanja (na ratištu i u pretvorbi-krađi) svojih građana, već najuži državni vrh - uz podršku parlamenta - ne priznaje presude međunarodnog suda, javno hvaleći pravomoćno osuđene ratne zločince, u kojoj jednome od njih javna televizija emitira in memoriam programe, da ne nabrajam sve ono što je poznato – nije nego zločinačka. Donedavno sam svoj stav formulirao kao „tendenciozno“ pitanje, nakon par godina preobraženo u tvrdnju, ali nakon poslijednjih zbivanja sasvim sam siguran. Možemo je zvati i neofašističkom ili neoustaškom, a nimalo ne mijenja suštinu nazovemo li je fašističkom ili ustaškom. Mafiju koja strojnicu zamijeni kompjuterom ne nazivamo neomafijom, već i dalje zadržava ime, prilježno provodeći isti kriminalni posao. Unezvjereni građani će se upeti dokazivati (uglavnom prijetnjama i premlaćivanjima) da nisu ustaše, ali oni ionako ne razumiju suštinu stojeću iza svih stvari (bi li trebalo otvoriti novi logor Jasenovac, da progledaju?). To je evolucija – materije, organizama, ideja,… Što naprosto znači da danas stvari ne izgledaju kao jučer, nipošto ne indicirajući da se suštinski razlikuju. Samo je forma, način ispoljavanja biti, drukčija.
Slijedeća slika predstavlja karikirani oblik evolucije jedne te iste vrste, i treba uvidjeti da svaki član kolone (osim predvodnika) predstavlja izgled njenih pripadnika u različitim vremenima:
Sposobni prodrijeti do još većih dubina, složit će se da se vrsta kroz cijelu svoju evoluciju maskirana različitim vanjskim izgledom, uglavnom ponaša kao krajnji član desno, i u tom smislu napredak skoro da je neprimjetan. Gledajući prikaz života pojedinca, od rođenja do smrti:
ipak se radi o istoj osobi, istoj suštini - uslijed prirodnih zakona, ali i obrazovnog napretka - predstavljenoj u različitoj vidljivoj i formi njenog ponašanja. Sve u svijetu je dinamika, i zato današnji fašisti i antifašisti više ne izgledaju ovako:
već ih treba znati prepoznati, što hipnotizirane mase u velikoj mjeri ne uspijevaju. Stoga me ne smetaju kritike na viđenje države kao ustaške, u skladu s prethodnim rečenim primjedbama. Svakako, mislim na državni vrh, praktički sve vlade od osamostaljenja do aktualne – koje su svojom politikom zemlju dovele od pobjednice drugog svjetskog rata, do revizije povijesti, blagonaklonosti prema negdašnjim i aktivnim zauzimanjem za današnje svoje zločince. Naravno da epigoni takvih vlada nisu ništa bolji. Tek upućeni i moralno superiorni ljudi će lako prepoznati koga i kakve stavove zastupaju ovakve kreature:
nakon čega će se u mnogih (a tek u žrtava njihove politike) otrgnuti krik očaja:
dok će drugi egzaltirano ili ravnodušno nastaviti svoje živote. Poslije slikovito predočenih „argumenata“, koje će shvatit oni kojima pikseli popraćeni grafemima uspijevaju predočiti suštinu rečenog, vratimo se tekstu „nezagađenom“ grafikom.
Gledajući video s nedavne prezentacije najnovije knjige Dejana Jovića: „Rat i mit“, nagnala me na razmišljanje rečenica cijenjenog politologa, citate iz čijih tekstova sam ponekad koristio. Otprilike je glasila: „Demokracija znači da svatko ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni ispravni“ – s čime se ne mogu ne složti (naravno, ne smatrajući to jedinim i isključivim sadržajem istinske demokracije). Dakle, prava kakofonija upućenih i neupućenih, moralnih i nemoralnih glasova, u ogromnoj većini iznoseći stavove u obranu ne istine već vlastitog interesa, koji ovako ili onako može, a ne mora koincidirati s državnim. Tko shvaća stvari, zna da državni interes nije prvenstveni interes njenih građana, već elita koje vlast zastupa. Ovo treba vrlo ozbiljno shvatiti, razlučiti što je primarno a što sekundarno u iznesenoj tvrdnji. Nije Jovićeva rečenica ništa novo, ali je pokušajmo šire sagledati, kako bi shvatili da jedna zločinačka vlast u cijeloj toj - navodno demokratskoj – atmosferi, čini i sam narod sudionikom zločinstava koje brani. Raščistimo prvo to da je istina samo jedna jedina, a mi se služimo tek njenim raznovjerojatnim interpretacijama. Istina – a to je ono što se zbiljski desilo – ovisi o nizu uzajamnih interakcija sudionika i uslovima okoline u kojoj se one dešavaju, a manifestira se na jedan jedini, jedinstveni način! Nema dvije istine o istom događaju, ali zato postoje ne samo dvije, već masa interpretacija. One uglavnom ovise koliko o nesavršenosti ljudskog sjećanja, toliko i od interesa neposredno upletenih u zbivanja, ali i sadašnjih njenih „tumača“. Od interesa, rad kojih su prvi uopće učestvovali u dešavanju i rad kojih istinu o njemu interpretiraju u svoju korist, kao i onih koji nisu „ni luk jeli, ni luk mirisali“ ali tumačenja prilagođavaju vlastitom ćaru. Ljudi koje istina zanima isključivo nje same radi, uglavnom su s prezirom odbačeni, a ako baš to i nije moguće uslijed njihovog doprinosa zajednici, nagrađivani i slavljeni za života, poslije smrti su pretvarani u beživotne kamene i brončane statue, kojima će nove generacije vitlati u prilog svojih raznolikih interesa.
Kaže (približno) Jović dalje: „Demokracija znači prevlast sile argumenata nad argumentom sile, neprestano suprotstavljanje jednih i drugih mišljenja, i pokušaj da se sudionici rasprave uzajamno uvjere u valjanost protivnih argumenata.“. Hvale vrijedan stav, u praksi ponajčešće ismijavan do dna svoje srži. Prva je pretpostavka njegove primjene, odnosno njenog odsustva – evolucijska. Biološka i socijalna. „Dragi Bog“ nas nije napravio podjednako sposobnima prihvaćati argumente; hardveri suprotstavljenih strana ne moraju biti podjednake kvalitete. Također, u socijalnoevolucijskom smislu nisu svi podjednako uznapredovali, što znači da i s te strane među sudionicima rasprave postoje više i manje sposobni učestvovati u njoj. A potom, tu je možda (uz etiku i moral) i najvažniji faktor, obrazovanje – koje u interakciji sa intelektualnom i interesnom spremnošću učenika (i kućnim odgojem) da prihvaća stvari, uzrokuje različite posljedice. Naravno, teško na ravnoj nozi razgovaraju obrazovani ili manjkavo, odnosno totalno neobrazovani ljudi, mada se svaki od njih ustrajno drži svoje interpretacije istine, do granice uvjetovane vlastitim plafonom prihvaćanja argumenata. Daklem bi idealni slučaj bio približiti obrazovne nivoe građana, kako bi u što više stvari mogli kako tako ravnopravno diskutirati. Ali,...
Na koga se to primjenjuje Jovićeva tvrdnja, da je ponovim: „Demokracija znači da svatko ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni ispravni“. Na konglomerat, supstrat, iliti kompost građana koje zovemo ljudskim društvom, odnosno njegov podskup - narod. Mješavina ljudi raznih starosti, interesa, intelektualnih sposobnosti, neuskladivih etičkih nazora, političkih opcija, nivoa obrazovanja, svjetonazora,…, izložena je smjesi raznoraznih stavova o istim stvarima, ali ni u kojem slučaju u istoj mjeri. I oni izabiru, po vlastitoj otpornosti prema izloženosti indoktrinacijama i već stečenim vlastitim preferencijama spram pojedinih mišljenja, bila ona prava ili kriva. A što i kako će oni koji ne posjeduju imunitet prema smjesi bezbrojnih zavađajućih glasova, dapače – spram onog najglasnijeg koji iskače iz cijele palete, ponajviše hipnotizirajući nezaštićene, u korjenu sjekući njihovu sposobnost kritičkog preispitivanja? U sustavu koji na riječima stigmatizira jednoumlje, upravo se takve jednoumno odgaja (spomenimo da je prihvaćanje istine, nasuprot bezumlju njenog negiranja, upravo zbog njene prirode - jednoumlje). Djecu. U školama. Bilo je toga, dakako, i ranije (nažalost, predugo će se ponavljati), no i među jednoumljima postoji kvalitativna razlika razdvojenosti dobro od zla. Jasno je da se školski kurikulumi donose glasovima većine u parlamentu, ukoliko nije postignuto jednoglasje (što skoro nikada nije). Donosi ih vladajuća većina, a kako je ona eksponent prevladavajućih interesa i njihovih nositelja – ekonomskih elita - jeli čudno da će djeca biti podučavana, a stanovništvo putem medija najrazličitijh vrsta indoktrinirano svjetonazorom koji odgovara upravo takvima? Djeca će, temeljem dresurnog „obrazovanja“ imati prigušenu kritičku sposobnost sagledavanja stanja u društvu temeljem činjenica, stječući isključivo manualne i intelektualne vještine amputirane od svjetonazora, i vještinu preskakivanja preko unaprijed im pokazanog plamenog obruča, čim establišment pucne bičem. Školski predmeti prirodoslovnog i tehničkog sadržaja nisu - po samoj svojoj prirodi i očekivanju neposredne koristi na koje sistem računa - toliko problematični, osim što vjeronauk promicanjem dijametralno suprotnog svjetonazora ležećeg u osnovi prirodoslovnih znanosti, uzrokuje konfuziju u glavama mladih. Sem stjecanja tehničkih vještina postaju nesposobni naučeno uklopiti u konzistentni, širi raspon pogleda na svijet. Upravo ono što vladajućima i treba – fahidiot, nesposoban zbiljski sagledati svoju i ulogu svojih strukovnih vještina u okviru cjeline društva. Mnogo je neposrednija uloga društvenih (ekonomija, pedagogija,…) i humanističkih (povijest, jezik, filozofija,…) predmeta, koji omogućuju direktno u plodno tlo prijemčljivih mozgova usađivati sjeme koje, kad nikne plodovima, nikad više neće dozvoliti argumentirani, kritički i skeptični pogled na društvenu stvarnost, ljude i događaje. Jeli onda čudno da većina postaje nesposobnom argumentirao razmatrati stvarnost, suprotno unaprijed usađenom pogledu na nju? Da vizija demokratskih rasprava ostaje lebdeća između realnosti neba i zemlje, u međuprostoru koji nema oslonac u istini već u njenoj iskrivljenoj percepciji i interpretaciji. Vladajući nastoje nametnuti stav kako je rješenje problema u dezideologiziranju obrazovanja, jer kao ideologije predstavljaju iskrivljen pogled na stvarnost, konzervirani svjetonazor koji kao sam po sebi spada u domenu ograničenih društvenih skupina, a ne društvu kao cjelini. Sami sebe falsificirano predstavljajući kao dezidologizirane, uz podršku najidelogiziranije strukture (crkve) upravo u smislu nametanja krivog svjetonazora – religije – establišment nastoji prigušiti drukčiji svjetonazor od njemu odgovarajućeg. Raznovrsne ideologije, već po sadržaju i etičkoj prihvatljivosti, je sasvim krivo izjednačavati, a sem toga – nejasno je zašto bi neki svjetonazor otvoren prema stvarnosti i prilagodbi znanstvenim spoznajama, morao biti sam po sebi neprihvatljiv? Što će reći, da odgoj i obrazovanje moraju zaista slijediti izvjesnu ideologiju, ako pod njome podrazumijevamo humanistički svjetonazor otvoren kritičkim preispitivanjima i učenika samih, te usuglašavanju s novim spoznajama.
Vratimo se nakon ove naizgled nepovezane ekskurzije u obrazovanje, zločinačkoj državi. Dok uči mladež o bezgriješnosti „domovinskog rata“, slavi ratne zločince kao junačke vitezove koji se bore - ne za pravdu, poštenje, istinu i slobodu već za - „svoj narod“, dok im mediji i na podjednaki način kondicionirani roditelji van učionica utvrđuju gradivo, ne odgaja i obrazuje slobodne, samostalne i kritične ljude, već dresirane sofisticirane životinje, misleće i postupajuće prema migovima dresera-gospodara, ne samo da je zločinačka zbog djela koja je činila ili tolerirala a nema sposobnosti priznati ih i sankcionirati, već neselektivno viđenje prenosi na potomke koji potom stasaju u privide ljudi, nesposobnih zlo sagledati tamo gdje ono zaista postoji, već samo u onih „drugih“ i drukčijih. Upravo u tome – u principima na kojima se zasniva obrazovanje, u svjetonazorskoj strukturi kurikuluma koji bi trebao osposobiti djecu („drvo se savija dok je mlado“, a poslije ga je praktički nemoguće ispraviti) da izložena kakofoniji stavova o svemu i svačemu, steknu sposobnost razabrati objektivne i etički ispravne, braniti ih ili rušiti argumentima u vidu demokratske rasprave kakvu na umu ima Jović. Država koja izlaže temelje svoje zasnovanosti u izvorišnim osnovama Ustava, koje da među ostalim leže i u:
„…uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)…“
u praksi ih sasvim obezvrjeđuje, s obzirom da shvaća ZAVNOH isključivo kao temelj na kojem će graditi „zgradu“ isključivo po svom ćefu. No, ZAVNOH je mnogo više od građevnog materijala za proizvoljno preraspodjeljivanje od strane vladajućih klika. On u sebi sadrži etičke elemente koje vladajući ne priznaju, jer njima umjesto morala upravlja korist onih koje predstavlaju – svakako ne svih svojih građana. Revolucija je svakako potrebna takvom društvu (društvima), ali je možda osnovni preduvjet njene uspješnosti i načina na koji će do nje doći, da prvo započne u obrazovanju. Prisjećajući se toliko ponavljane Radićeve izjave dane u sasvim drugom kontekstu: „Ne srljajte kao guske u maglu!“, čovjeku dođe da pokojniku replicira stihovima poznate pjesme:
Vozači dobro znaju da su za vožnju kroz maglu potrebne maglenke; nažalost – „vozači“ i „putnici“ kroz povijest kao da o tome pojma nemaju, a njihovi potomci sve više gube svijest o postojanju svijeta bez magli.
Slijedeća slika predstavlja karikirani oblik evolucije jedne te iste vrste, i treba uvidjeti da svaki član kolone (osim predvodnika) predstavlja izgled njenih pripadnika u različitim vremenima:
Sposobni prodrijeti do još većih dubina, složit će se da se vrsta kroz cijelu svoju evoluciju maskirana različitim vanjskim izgledom, uglavnom ponaša kao krajnji član desno, i u tom smislu napredak skoro da je neprimjetan. Gledajući prikaz života pojedinca, od rođenja do smrti:
ipak se radi o istoj osobi, istoj suštini - uslijed prirodnih zakona, ali i obrazovnog napretka - predstavljenoj u različitoj vidljivoj i formi njenog ponašanja. Sve u svijetu je dinamika, i zato današnji fašisti i antifašisti više ne izgledaju ovako:
već ih treba znati prepoznati, što hipnotizirane mase u velikoj mjeri ne uspijevaju. Stoga me ne smetaju kritike na viđenje države kao ustaške, u skladu s prethodnim rečenim primjedbama. Svakako, mislim na državni vrh, praktički sve vlade od osamostaljenja do aktualne – koje su svojom politikom zemlju dovele od pobjednice drugog svjetskog rata, do revizije povijesti, blagonaklonosti prema negdašnjim i aktivnim zauzimanjem za današnje svoje zločince. Naravno da epigoni takvih vlada nisu ništa bolji. Tek upućeni i moralno superiorni ljudi će lako prepoznati koga i kakve stavove zastupaju ovakve kreature:
nakon čega će se u mnogih (a tek u žrtava njihove politike) otrgnuti krik očaja:
dok će drugi egzaltirano ili ravnodušno nastaviti svoje živote. Poslije slikovito predočenih „argumenata“, koje će shvatit oni kojima pikseli popraćeni grafemima uspijevaju predočiti suštinu rečenog, vratimo se tekstu „nezagađenom“ grafikom.
Gledajući video s nedavne prezentacije najnovije knjige Dejana Jovića: „Rat i mit“, nagnala me na razmišljanje rečenica cijenjenog politologa, citate iz čijih tekstova sam ponekad koristio. Otprilike je glasila: „Demokracija znači da svatko ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni ispravni“ – s čime se ne mogu ne složti (naravno, ne smatrajući to jedinim i isključivim sadržajem istinske demokracije). Dakle, prava kakofonija upućenih i neupućenih, moralnih i nemoralnih glasova, u ogromnoj većini iznoseći stavove u obranu ne istine već vlastitog interesa, koji ovako ili onako može, a ne mora koincidirati s državnim. Tko shvaća stvari, zna da državni interes nije prvenstveni interes njenih građana, već elita koje vlast zastupa. Ovo treba vrlo ozbiljno shvatiti, razlučiti što je primarno a što sekundarno u iznesenoj tvrdnji. Nije Jovićeva rečenica ništa novo, ali je pokušajmo šire sagledati, kako bi shvatili da jedna zločinačka vlast u cijeloj toj - navodno demokratskoj – atmosferi, čini i sam narod sudionikom zločinstava koje brani. Raščistimo prvo to da je istina samo jedna jedina, a mi se služimo tek njenim raznovjerojatnim interpretacijama. Istina – a to je ono što se zbiljski desilo – ovisi o nizu uzajamnih interakcija sudionika i uslovima okoline u kojoj se one dešavaju, a manifestira se na jedan jedini, jedinstveni način! Nema dvije istine o istom događaju, ali zato postoje ne samo dvije, već masa interpretacija. One uglavnom ovise koliko o nesavršenosti ljudskog sjećanja, toliko i od interesa neposredno upletenih u zbivanja, ali i sadašnjih njenih „tumača“. Od interesa, rad kojih su prvi uopće učestvovali u dešavanju i rad kojih istinu o njemu interpretiraju u svoju korist, kao i onih koji nisu „ni luk jeli, ni luk mirisali“ ali tumačenja prilagođavaju vlastitom ćaru. Ljudi koje istina zanima isključivo nje same radi, uglavnom su s prezirom odbačeni, a ako baš to i nije moguće uslijed njihovog doprinosa zajednici, nagrađivani i slavljeni za života, poslije smrti su pretvarani u beživotne kamene i brončane statue, kojima će nove generacije vitlati u prilog svojih raznolikih interesa.
Kaže (približno) Jović dalje: „Demokracija znači prevlast sile argumenata nad argumentom sile, neprestano suprotstavljanje jednih i drugih mišljenja, i pokušaj da se sudionici rasprave uzajamno uvjere u valjanost protivnih argumenata.“. Hvale vrijedan stav, u praksi ponajčešće ismijavan do dna svoje srži. Prva je pretpostavka njegove primjene, odnosno njenog odsustva – evolucijska. Biološka i socijalna. „Dragi Bog“ nas nije napravio podjednako sposobnima prihvaćati argumente; hardveri suprotstavljenih strana ne moraju biti podjednake kvalitete. Također, u socijalnoevolucijskom smislu nisu svi podjednako uznapredovali, što znači da i s te strane među sudionicima rasprave postoje više i manje sposobni učestvovati u njoj. A potom, tu je možda (uz etiku i moral) i najvažniji faktor, obrazovanje – koje u interakciji sa intelektualnom i interesnom spremnošću učenika (i kućnim odgojem) da prihvaća stvari, uzrokuje različite posljedice. Naravno, teško na ravnoj nozi razgovaraju obrazovani ili manjkavo, odnosno totalno neobrazovani ljudi, mada se svaki od njih ustrajno drži svoje interpretacije istine, do granice uvjetovane vlastitim plafonom prihvaćanja argumenata. Daklem bi idealni slučaj bio približiti obrazovne nivoe građana, kako bi u što više stvari mogli kako tako ravnopravno diskutirati. Ali,...
Na koga se to primjenjuje Jovićeva tvrdnja, da je ponovim: „Demokracija znači da svatko ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni ispravni“. Na konglomerat, supstrat, iliti kompost građana koje zovemo ljudskim društvom, odnosno njegov podskup - narod. Mješavina ljudi raznih starosti, interesa, intelektualnih sposobnosti, neuskladivih etičkih nazora, političkih opcija, nivoa obrazovanja, svjetonazora,…, izložena je smjesi raznoraznih stavova o istim stvarima, ali ni u kojem slučaju u istoj mjeri. I oni izabiru, po vlastitoj otpornosti prema izloženosti indoktrinacijama i već stečenim vlastitim preferencijama spram pojedinih mišljenja, bila ona prava ili kriva. A što i kako će oni koji ne posjeduju imunitet prema smjesi bezbrojnih zavađajućih glasova, dapače – spram onog najglasnijeg koji iskače iz cijele palete, ponajviše hipnotizirajući nezaštićene, u korjenu sjekući njihovu sposobnost kritičkog preispitivanja? U sustavu koji na riječima stigmatizira jednoumlje, upravo se takve jednoumno odgaja (spomenimo da je prihvaćanje istine, nasuprot bezumlju njenog negiranja, upravo zbog njene prirode - jednoumlje). Djecu. U školama. Bilo je toga, dakako, i ranije (nažalost, predugo će se ponavljati), no i među jednoumljima postoji kvalitativna razlika razdvojenosti dobro od zla. Jasno je da se školski kurikulumi donose glasovima većine u parlamentu, ukoliko nije postignuto jednoglasje (što skoro nikada nije). Donosi ih vladajuća većina, a kako je ona eksponent prevladavajućih interesa i njihovih nositelja – ekonomskih elita - jeli čudno da će djeca biti podučavana, a stanovništvo putem medija najrazličitijh vrsta indoktrinirano svjetonazorom koji odgovara upravo takvima? Djeca će, temeljem dresurnog „obrazovanja“ imati prigušenu kritičku sposobnost sagledavanja stanja u društvu temeljem činjenica, stječući isključivo manualne i intelektualne vještine amputirane od svjetonazora, i vještinu preskakivanja preko unaprijed im pokazanog plamenog obruča, čim establišment pucne bičem. Školski predmeti prirodoslovnog i tehničkog sadržaja nisu - po samoj svojoj prirodi i očekivanju neposredne koristi na koje sistem računa - toliko problematični, osim što vjeronauk promicanjem dijametralno suprotnog svjetonazora ležećeg u osnovi prirodoslovnih znanosti, uzrokuje konfuziju u glavama mladih. Sem stjecanja tehničkih vještina postaju nesposobni naučeno uklopiti u konzistentni, širi raspon pogleda na svijet. Upravo ono što vladajućima i treba – fahidiot, nesposoban zbiljski sagledati svoju i ulogu svojih strukovnih vještina u okviru cjeline društva. Mnogo je neposrednija uloga društvenih (ekonomija, pedagogija,…) i humanističkih (povijest, jezik, filozofija,…) predmeta, koji omogućuju direktno u plodno tlo prijemčljivih mozgova usađivati sjeme koje, kad nikne plodovima, nikad više neće dozvoliti argumentirani, kritički i skeptični pogled na društvenu stvarnost, ljude i događaje. Jeli onda čudno da većina postaje nesposobnom argumentirao razmatrati stvarnost, suprotno unaprijed usađenom pogledu na nju? Da vizija demokratskih rasprava ostaje lebdeća između realnosti neba i zemlje, u međuprostoru koji nema oslonac u istini već u njenoj iskrivljenoj percepciji i interpretaciji. Vladajući nastoje nametnuti stav kako je rješenje problema u dezideologiziranju obrazovanja, jer kao ideologije predstavljaju iskrivljen pogled na stvarnost, konzervirani svjetonazor koji kao sam po sebi spada u domenu ograničenih društvenih skupina, a ne društvu kao cjelini. Sami sebe falsificirano predstavljajući kao dezidologizirane, uz podršku najidelogiziranije strukture (crkve) upravo u smislu nametanja krivog svjetonazora – religije – establišment nastoji prigušiti drukčiji svjetonazor od njemu odgovarajućeg. Raznovrsne ideologije, već po sadržaju i etičkoj prihvatljivosti, je sasvim krivo izjednačavati, a sem toga – nejasno je zašto bi neki svjetonazor otvoren prema stvarnosti i prilagodbi znanstvenim spoznajama, morao biti sam po sebi neprihvatljiv? Što će reći, da odgoj i obrazovanje moraju zaista slijediti izvjesnu ideologiju, ako pod njome podrazumijevamo humanistički svjetonazor otvoren kritičkim preispitivanjima i učenika samih, te usuglašavanju s novim spoznajama.
Vratimo se nakon ove naizgled nepovezane ekskurzije u obrazovanje, zločinačkoj državi. Dok uči mladež o bezgriješnosti „domovinskog rata“, slavi ratne zločince kao junačke vitezove koji se bore - ne za pravdu, poštenje, istinu i slobodu već za - „svoj narod“, dok im mediji i na podjednaki način kondicionirani roditelji van učionica utvrđuju gradivo, ne odgaja i obrazuje slobodne, samostalne i kritične ljude, već dresirane sofisticirane životinje, misleće i postupajuće prema migovima dresera-gospodara, ne samo da je zločinačka zbog djela koja je činila ili tolerirala a nema sposobnosti priznati ih i sankcionirati, već neselektivno viđenje prenosi na potomke koji potom stasaju u privide ljudi, nesposobnih zlo sagledati tamo gdje ono zaista postoji, već samo u onih „drugih“ i drukčijih. Upravo u tome – u principima na kojima se zasniva obrazovanje, u svjetonazorskoj strukturi kurikuluma koji bi trebao osposobiti djecu („drvo se savija dok je mlado“, a poslije ga je praktički nemoguće ispraviti) da izložena kakofoniji stavova o svemu i svačemu, steknu sposobnost razabrati objektivne i etički ispravne, braniti ih ili rušiti argumentima u vidu demokratske rasprave kakvu na umu ima Jović. Država koja izlaže temelje svoje zasnovanosti u izvorišnim osnovama Ustava, koje da među ostalim leže i u:
„…uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)…“
u praksi ih sasvim obezvrjeđuje, s obzirom da shvaća ZAVNOH isključivo kao temelj na kojem će graditi „zgradu“ isključivo po svom ćefu. No, ZAVNOH je mnogo više od građevnog materijala za proizvoljno preraspodjeljivanje od strane vladajućih klika. On u sebi sadrži etičke elemente koje vladajući ne priznaju, jer njima umjesto morala upravlja korist onih koje predstavlaju – svakako ne svih svojih građana. Revolucija je svakako potrebna takvom društvu (društvima), ali je možda osnovni preduvjet njene uspješnosti i načina na koji će do nje doći, da prvo započne u obrazovanju. Prisjećajući se toliko ponavljane Radićeve izjave dane u sasvim drugom kontekstu: „Ne srljajte kao guske u maglu!“, čovjeku dođe da pokojniku replicira stihovima poznate pjesme:
„Magla svuda, magla oko nas.
Prekasno je uzaludno,
Sve je dublji jaz.“
Vozači dobro znaju da su za vožnju kroz maglu potrebne maglenke; nažalost – „vozači“ i „putnici“ kroz povijest kao da o tome pojma nemaju, a njihovi potomci sve više gube svijest o postojanju svijeta bez magli.
