Foto: Jon Spence

Zato i kojekakve šuice, tomašićke i sličan korov ljudskog roda, mada formalno zastupa interese samo svojih stranaka, u osnovi sramoti sve poštene ljude svoje države. Kojekakvih smo se „čišćenja“, od etničkih, nasilnima premještanjima stanovništva, do onih još nasilnijih – njihovim „premještanjem“ pod zemlju – i previše nauživali da bih predlagao još kakvo. Ipak, ljudski humanizam je u neprestanoj dvojbi: kako reagirati kad korov nastoji pročistiti kulturno bilje; nekako kao da se poremetila logika cijele stvari, zar ne?

Neki dan je pred Evropskim parlamentom trajalo ispitivanje bivše slovenske premijerku Alenke Bratušek, kao kandidatkinje za potpredsjednicu evropske Komisije za energetiku. Posjeduje li ona potrebne kvalifikacije ne znam i sasvim mi je nevažno – ako neće ona, onda će netko drugi. Bitno je, međutim, pitanje o njezinim „spornim“ snimkama na kojima, pjevajući poznatu pjesmu radničkog pokreta „Bandiera rossa“ navodno veliča komunizam, koje joj je HDZ-ova zastupnica (čije djelo mi je – kao i stranke čiji je član – itekako poznato), postavila na saslušanju. Kažu da bikove obično iritiraju crvene krpe, no očito crveni barjak izaziva isti efekt kod Dubravke Lijeve (Šuica – lijevi; arhaizam), prije stoga što je lijevo nasađena negoli ljevičarka:

„Smatrate li da je vrijeme da se, u skladu s rezolucijom Europskog parlamenta, ogradite od komunizma unutar EU i okrenete budućnosti?“

Teško da je, s obzirom na intelektualni milje iz kojega dolazi, odgovor kako „Eviva il communismo” nije prokomunistička nego slovenska antifašistička pjesma (krivi naziv pjesme; pjesma je talijanska), zadovoljio ispitivačicu. Bratušek, donedavna predsjednica slovenske vlade, bila je član više stranaka nekomunističkih nazora, dok sada vodi vlastitu, novoosnovanu. Sasvim bi bilo u redu njenoj hrvatskoj kolegici, toj originalnoj interpretatorici Rezolucije Vijeća Evrope, u Evropskom parlamentu postavi slijedeće pitanje – kad već to nisu htjele njena stranka ni sve hrvatske vlade za kojih ona ordinira u „Slijepoj našoj“:

„Smatrate li da je vrijeme da, u skladu sa zakonima zemlje iz koje dolazite, srušite ili legalizirate svoju bespravno izgrađenu obiteljsku kuću u Dubrovniku?“ (1, 2)

Želi li članica stranke zaslužne za „lustracije“ nepoćudnih Srba i Hrvata (ako se nisu ugnijezdili u njoj, poput Tuđmana, Kosorice i još 80-90000 svojedobnih članova SKH), a čiji je predsjednik namjerava ozakoniti u nenasilnijem obliku – proširiti stvar i na Evropski parlament? Jeli toliko zauzeta pa ne zna kako uz nju sjedi 52 zastupnika konfederalne grupe GUE / NGL (Evropska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica), uglavnom komunističke i socijalističke orijentacije, uz još 191 socijalista i socijaldemokrata koji baštine neke zajedničke ideje s komunistima? Naknadno je, indirektno, hrvatskoj zastupnici odgovorio Ivo Vajgl, slovenski kolega iz istog parlamenta – poučivši je kako bi bolje bilo da brine o pjevanju ustaških pjesama širom Hrvatske. No, vjerujem da Šuica baš i „ne čuje dobro“, a kamoli usvaja primjerene savjete. Vjerojatno ne pojmi da je rezolucija na koju se poziva u svom pitanju, izglasana glasovima 99 zastupnika (42 protiv, 12 suzdržanih, 164 nije pristupilo glasanju), što je manje no trećina od 317 parlamentaraca te godine kada je usvojena – uz protivljenje najvećeg dijela ljevice. O tome sigurno ne slute ni poljske vlasti koje su zabranile javnu upotrebu petokrake (i u reklami za Heineken pivo?), nošenje majice s Che Guevarinim likom i pjevanje Interncionale, no ni jedan se njihov zastupnik nije obratio slovenskoj zastupnici sa tako glupim pitanjem. Uostalom, uvjeren sam kako svi oni vlastitom kožom dobro osjećaju razloge nastanka sličnih pjesama – odatle im i tolika ažurnost u zabranama te postavljanju pitanja drugima, uz uskraćivanje i/ili izvrdavanje odgovora na njima upućena.

Često se kaže da je svaki život jednako vrijedan, što lijepo zvuči kao floskula, no podložno je svakojakom propitivanju, posebno ako se riječ život ne koristi samo u prilikama njegova oduzimanja, već kao sukus ovosvjetskog djelovanja konkretne individue. Za razliku od fašizma sa ugrađenim rasističkim elementima u ideologiju, koje je prilježno primjenjivao u praksi, komunistički svjetonazor nigdje toga nema u svojim teorijskim osnovama. Apologiju arijske „više rase“ i denunciranje židovstva na najpodliji način, kako to Hitler izvodi u svojoj knjizi „Mein Kampf“ („Moja borba“), ne možemo naći ni u jednom relevantnom teorijskom spisu komunista. Na samom početku svoje knjige budući Führer piše:

„U to sam vrijeme morao držati otvorene oči pred dvjema opasnostima kojima sam prije toga jedva znao i ime, a u svakom slučaju, nisam shvatio njihovo užasno značenje za egzistenciju njemačkog naroda: Marksizam i Židovstvo.“

Izgleda da se kapitalistički Zapad, nakon neuspjeha fašizma s istrebljenjem Židova – čemu su se pridružili i rođački te idejni preci povelikog broja članstva Šuičine stranke – drugim metodama nekako uspješnije (za sada) poduhvatio uništenja marksističkog pogleda na svijet, izjednačujući ga s neupitnim zločinima njegovih izrođenih implementatora. Već po samoj prirodi stvari, život dvoje zastupatelja toliko dijametralno oprečnih ideja (ukoliko oba nisu ogrezla u moru bezrazložno prolivene, nevine krvi) niukoliko ne možemo kvalitativno izjednačavati. Još jedna floskula: „sve su žrtve iste – žrtva je samo žrtva“, u svijetlu hipotetskog slučaja (svakako ne jednom praktično realiziranog) da je silovatelj ubio svoju žrtvu, našto je njen muž ubio silovatelja – stvorivši od njega još jednu žrtvu – baš i ne drži previše vodu. Ili, silovatelja ne smatramo žrtvom? Mnogi koji će tako reći, neka potom razmisle koje sve „žrtve Križnog puta“ smatraju, a koje ne smatraju žrtvama, pa će možda bolje shvatiti što govorim. Jeli ustaški, četnički, belogardijski ili balijski koljač nevinog stanovništva širom Jugoslavije žrtva ili nije, ako je pogubljen bez suđenja? Poput silovatelja iz hipotetskog primjera. Ako jeste, onda je i potonji jednakovrijedan žrtvi svog zločina! Svakako da su zločine vršili i antifašisti (u mnogo manjoj mjeri, često kao reakciju na zločine fašista); dakako da je svaki zločin individualan, ali to onda nikako ne može opravdati općenitu tvrdnju da su sve žrtve iste! Naravno, sve to ne treba shvatiti kao poziv na preuzimanje pravde u svoje ruke, već kao poticaj za razmišljanje.

S obzirom da Šuica i u Evropskom parlamentu u osnovi promovira iste stavove za koje se njen stranački predsjednik zauzima u zemlji – lustracijsko čišćenje stanovništva (s izuzećem vlastitog članstva) od učešća u javnom životu (a što je drugo pokušaj sprečavanja kandidature Bratušekove postavljanjem dazavuirajućeg pitanja) – nameće se zaključak da bi pravo „ekološko čišćenje“ građanstva, bazirano na humanističkom moralu, prvo moralo zahvatiti ljude nalik našoj desno usmjerenoj „ljevičarki“. Onda barem ne bi po parlamentima postavljala idiotska pitanja. Dakako da se ne zalažem za nasilne eliminacije s ovoga svijeta, što rađa još jedno pitanje za duboko razmišljanje. Zašto se na ljude koji se takvih metoda nisu libili, sretno preživjeli skanjuju primijeniti ista pravila igre, već se drže humanističkog morala koji onda zločinci, kad im koža dođe u pitanje, iznebuha svesrdno podržavaju? Ovo je pitanje tek pobuda za dublje razmatranje etičkih stavova, koji nipošto nisu toliko jednostavni koliko se čini. Naravno, najjednostavniji odgovor je da bismo tada bili isti kao i oni. Samo, jesmo li se ikada upitali tko treba koga voditi: lud normalnog ili obrnuto? Koliko ludih vodi naše države instalirajući se u njene i međunarodne strukture, bojim se da nismo. Zato i kojekakve šuice, tomašićke i sličan korov ljudskog roda, mada formalno zastupa interese samo svojih stranaka, u osnovi sramoti sve poštene ljude svoje države. Kojekakvih smo se „čišćenja“, od etničkih, nasilnima premještanjima stanovništva, do onih još nasilnijih – njihovim „premještanjem“ pod zemlju – i previše nauživali da bih predlagao još kakvo. Ipak, ljudski humanizam je u neprestanoj dvojbi: kako reagirati kad korov nastoji pročistiti kulturno bilje; nekako kao da se poremetila logika cijele stvari, zar ne? Mlađi čitaoci koji možda ne razumiju o čemu se radi, mogu poslušati pjesmu u originalu na priloženom linku, i pročitati tekst u slobodnom prijevodu. A stariji i nostalgičniji, možda se – slušajući – prisjete i one: „Šume, šume, najlepša vam hvala…“. Do zabrane obiju i još mase inih, u teroru demokracija koje bi totalitarno udarale po totalitarizmima, po vlastitoj mjeri – naravno.

Crveni barjak (Bandiera rossa)

Naprijed ljudi, do slobode
Crveni barjak, crveni barjak
Naprijed ljudi, do slobode
Crveni barjak će pobijediti.


Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Živjeli socijalizam i sloboda!


Gomile eksploatiranih
Podižu čisti, crveni barjak
O proleteri, do slobode
Crveni barjak će pobijediti.


Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Plodove rada uživat će radnici!


Od zemlje do mora, do rudnika
i radionica, vi što patite i nadate se
Spremite se, stigao je čas slobode
Crveni barjak će pobijediti.


Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Samo socijalizam je prava sloboda.


Nema više neprijatelja, ni granica
Granice su crveni barjaci
O socijalisti, do slobode
Crveni barjak će pobijediti.


Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Samo u socijalizmu su mir i sloboda.


Hrabri, svjesni i ponosni redovi
Razmotajte crvenu zastavu na suncu
Pomozite radnicima do slobode
Crveni barjak će pobijediti.


Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Crveni barjak će pobijediti
Živjeli komunizam i sloboda!

tacno